Anatomija psovke, temat u novom dvobroju Sarajevskih sveski, pokazuje da to nije točno, donoseći analize psovki od elizabetinskog do suvremenog doba. Shakespearove drame govore o raširenosti psovki u elizabetinskoj Engleskoj, a njihova raslojenost svjedoči da se nije radilo o novom procvatu verbalnog proljeća, već o nastavku dugotrajne navike. Psovke su vrlo kompliciran i polivalenetan fenomen. S jedne strane, kao jednostavni jezični obrasci omogućuju komunikacijski minimum, dok s druge, narušavaju moguću komunikacijsku nadogradnju. Mogu biti znak kulturološke autentičnosti, ali i indikator da smo nesposobni ispoštovati modele racionalnog govora. Razmišljanje o psovkama otvara mnogobrojna pitanja. Na koji način je struktura tog fenomena povezana s njegovom verbalnom i društvenom funkcijom? Što je specifičnost psovke? Što se njome postiže? Kako i na koji način? Što je cilj psovke, ako ga ona uopće ima? Jednom svakodnevnom problemu suradnici Sarajevskih sveski prišli su, između ostalog, historijskom analizom, lakanovskom psihoanalizom i teorijom govornih činova. Časopis donosi tekstove Suzane Milutinović-Bojanić, Milene Marković, Predraga Krstića, Nancy Huston, Bernarda Nežmaha, Petra Bojanića, Philippea Roussina, Muharema Bazdulja, Petra Klepeca, Predraga Lucića i Ashleyja Montagua  posvećene upravo psovci.

Među drugim tematskim cjelinama s pregršt književnog i publicističkog materijala valja posebno izdvojiti dvije. Moj izbor – Radomir Konstantinović (1925-2011) donosi tekstove Mira Otaševića, Ivana Milenkovića i Jovana Čekića posvećene djelu velikog filozofa. U Dokumentima se nalazi zanimljivo, nikad objavljeno, pismo Oskara Daviča Miroslavu Krleži s popratnom bilješkom Milice Nikolić.

Časopis možete besplatno preuzeti ovdje.

A.J.