Riječ je o predstavljanju istoimenog grafičkog romana koji u obliku mape zagrobnog života pokušava odgovoriti na vječno pitanje iz naslova izložbe.

Posjetitelji izložbe imat će priliku vidjeti grafički roman u punoj veličini, ali i detaljnije proučiti fragmente prije nego što su postali dio cjeline. Upravo u detaljnijem sagledavanju ove mape krije se, primjerice, tipografija koju je ručno oslikala Matea Jurčević (Killa slova) te bakropisi koje je izradila Klarxy.

Umjetnica i ilustratorica Klarxy prikazuje Dolje, mjestu gdje ljudi završavaju ako odluče i dalje postojati čak i nakon svoje smrti.

Te diosinkratične Elizejske poljane obiluju mnoštvom osebujnih likova u različitim stadijima njihove “aktivne smrti”, turističkog vodiča s licencom za Dolje, starijeg bračnog para u posjeti svojoj preminuloj unuci i mlade žene koja se ugušila na svoju bračnu noć.

Klarxy je 23-godišnja ilustratorica iz Zagreba. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završila je preddiplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije, a na Sveučilištu u Falmouthu (Engleska) studij ilustracije.

Iza sebe ima nekoliko dizajniranih naslovnica knjiga, jedan mural, nekolicinu plakata, dvije animacije, tri samostalne izložbe i tri veće grupne izložbe.

Izložba je otvorena do 28. travnja. Ulaz je slobodan.

“Angažirana arhitektura naziv je prve i do danas jedine retrospektivne izložbe Andrije Mutnjakovića održane 1975. godine u Zagrebu. Kustosica izložbe Antoaneta Pasinović je, i na izložbi i ilustracijama u katalogu, uglavnom predstavila Mutnjakovićevu vizionarsku arhitekturu – raznorodna istraživanja u području kinetičke arhitekture i bio-urbanizma. Namjera je bila jasna, istaknuti dio njegovog angažiranog stvaralaštva koje i on osobno drži  najvrjednijim – vilu Hollywood (Domobil), stambena naselja Urb-mobil u Luxembourgu, Petrežalka u Bratislavi, S(j)enjak u Osijeku i Novom Beogradu, gradske centre Južnog Zagreba i Tel Aviva, crkvu Svetog Petra u Splitu. Svi ovi projekti bili su autentičan odgovor na od konca 1950-ih godina prisutnu krizu arhitekture zreloga modernizma i funkcionalnog grada, osmišljen s ciljem da oblikovanjem raznolikog i doživljajima bogatog okruženja zadovolji društvene i psihološke potrebe pojedinca. Vjerujući u pravo na vlastitu osobnost i aktivno participiranje čitave zajednice u izgradnji životnog materijalnog okruženja te nove mogućnosti novih tehnologija Mutnjaković je iskoračio iz mainstreama, homogenog korpusa zagrebačke arhitektonske škole, naglašenog modernističkog usmjerenja u kojem se iščitava klasicistička disciplina kao jedna od trajno prisutnih odrednica. Spremno je prihvatio poziciju enfant terribla, da bi već 1985. prigodom prve retrospektive hrvatske poslijeratne arhitekture dočekao da upravo njegovi projekti postanu uzdanice utopijsko-istraživačkih vizija hrvatske arhitekture 1960-ih godina. Usprkos ovoj poziciji Mutnjaković nikada nije bio outsider zagrebačke arhitektonske scene jer profesiju po njegovome osobnome uvjerenju čini istraživački i realni dio. U ovome drugome bio je stalno prisutan kroz čitav spektar različitih i brojnih javnih i profesionalnih inicijativa, izložaba, javnih predavanja, rada u uredništvima časopisa Čovjek i prostor i Arhitektura te realizacija – scenografija, interijera i izvedenih zgrada od kojih je neprijeporno najvažnija ona Nacionalne biblioteke u Prištini.

Razlog zbog kojeg smo nakon četiri desetljeća nakon Antoanete Pasinović ponovno posegnuli za istim projektima vizionarske arhitekture Andrije Mutnjakovića, od kojih su neki i predstavljeni s originalnim materijalima s prve izložbe, je želja da se u današnjem trenutku u kojem arhitektonska profesija preispituje ciljeve i smisao svoga djelovanja ova dva pojma s periferije polja profesionalnog djelovanja barem nakratko dovedemo u njihovo središte. Mutnjaković nam svojim primjerom pokazuje da se pragmatičnost s jedne strane i vizija s druge strane, kao ni pozicija angažiranog pojedinca i sanjara nužno međusobno ne isključuju”, piše o izložbi Tamara Bjažić Klarin.

Izložba se temelji na promišljanjima o arhitekturi anatomije i anatomiji arhitekture kroz niz fotografija koje pružaju uvid u podvodni svijet, ljudsko tijelo i arhitektonski prostor. Izložbu će u Oris Kući arhitekture otvoriti finski ambasador u Republici Hrvatskoj Timo Rajakanas.

Ulla-Maija Alanen umjetnica je i arhitektica iz Helsinkija, izlagala je u raznim dijelovima svijeta. Alanen je, između ostaloga, jedna od prvih umjetnica koja je počela koristiti velike fasadne projekcije, kao komentar na urbani prostor. Trenutno radi na nekoliko podvodnih videa, fotografskih izložbi te na radionicama sa starijim građanima, u svrhu poboljšanju uvjeta života ljudi koji imaju zdravstvenih problema sa pamćenjem kroz arhitekturu i umjetnost.

Izložba će se u Oris Kući arhitekture moći pogledati do 11. listopada 2016. godine.

Projektom to trebamo – to radimo Hrvatska nastupa na ovogodišnjem Bijenalu arhitekture u Veneciji. Autori Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Emina Višnić i Slaven Tolj njime prikazuju višegodišnji rad na izgradnji suvremene kulture i prostora koje ta kultura treba. Fokus je na sadržajnoj rekonstrukciji triju napuštenih građevina koje se nalaze u tri grada – bivša tvornica Jedinstvo na nasipu Save u Zagrebu koja okuplja POGON i niz drugih organizacija nezavisne kulture i mladih, H zgrada u kompleksu Benčić u Rijeci koja se priprema za Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Dom mladih u Splitu. 

Arhitektonski rad u ovim projektima nastaje iznutra, iz uronjenosti u konkretne društvene procese. Ne ostaje samo na projektiranju, već pronalazi različite načine kako bi prostor djelovao kao aktivna podloga koja omogućuje i potiče kulturne i društvene procese. Na izložbi se ne prikazuje samo uloga arhitekture u rekonstrukciji ovih građevina, već se njome okuplja živa kulturna scena povezana s ove tri lokacija. Realizirani su brojni novi umjetnički radovi i uključen velik broj sudionika koji inače stvaraju u ovim prostorima. Izložbom na Bijenalu arhitektura se ponovno afirmira kao sredstvo koje gradi sadržaj s kojim i za kojeg radi.

Ovom prilikom razgovarat ćemo s autorima i predstaviti knjigu koja je dio projekta i sadrži elaboriranu arhitektonsku metodu rada na ovim projektima i opisuje kulturni kontekst unutar kojeg ona nastaje. Autori će se osvrnuti na upotrebljivosti koncepata tematiziranih ovim projektom u aktualnim arhitektonskim praksama. 

Aman Iwan je transdisciplinaran kolektiv koji istražuje često marginalizirana društvena pitanja vezana uz teritorije i njihove populacije.

Kroz periodične publikacije, Kolektiv želi podijeliti znanje i istraživanja o ovim područjima, kako bi stvarali dugoročne projekte. Prvo izdanje Building (ourselves) together nastalo je kao produkt iskustva, tradicija i vernakularnog znanja populacija kojima se bavi, dijelom recipročnog procesa izrade projekata.

Ulaz na predavanje je slobodan. Predavanje će se održati na engleskom jeziku.

Miloš Kosec, mladi slovenski arhitekt, urednik i publicist, u svojem predavanju Ruincarnations, održanom u Oris Kući arhitekture, osvrnuo se na arhitektonske manifestacije suvremene žudnje za ruševinama te arhitektonske potencijale ruševnih i nedovršenih prostora. Predavanje je organizirano u sklopu platforme Future Architecture, prve pan-europske platforme arhitektonskih muzeja i festivala koja široj javnosti predstavlja ideje budućnosti gradova i arhitekture. Projekt stoji na razmeđi građevinskih praksi, različitih arhitektonskih pristupa i globalnih i lokalnih konteksta. Najvažnije, Future Architecture omogućuje ekspresiju slojevite slike globalnog stanja u arhitekturi kroz glasove mladih autora, te se njome želi poticati i predstavljati inovacije, eksperimente i ideje generacija koje će dizajnirati i graditi europske gradove u budućnosti. 

Kosec je predavanjem otvorio samo neka od pitanja suvremene fascinacije ruševinama koja se na različite načine obrađuju u popularnoj kulturi. Također je istaknuo kako fascinacija destrukcijom ne staje samo na industrijskoj arhitekturi napuštenoj u post-industrijskom razdoblju Zapadnih zemalja, nego vrijedi i za ostatak svijeta i drugačiji tip propadanja. Neki od primjera neobjašnjive popularnosti destrukcije su fotografije slovenskog krajobraza u vrijeme ledene oluje, ali i Černobil, grad koji je pogođen nuklearnom katastrofom, turistički je zanimljiv proizvod Ukrajine. Sličan je odnos i prema napuštenim “futurističkim” spomenicima socijalističke Jugoslavije koji predstavljaju “nešto što je bilo futurističko, a sad je istovremeno i ruševno”.

Kao fascinantan vid fetišizacije ruševina Kosec navodi trend obnavljanja napuštenih građevina tako da i dalje izgledaju napušteno. Jedan takav primjer nekad je industrijska, a danas vrlo skupa četvrt u Zürichu u kojoj su mnoge industrijske građevine transformirane u različite kulturne institucije. Njihova raskošna unutrašnjost ničime ne daje do znanja da je vanjska ljuska ostavljena prividno “propadajuća”. “Industrijska proizvodnja postala je toliko dio prošlosti da je na neki način ‘sveta’, pa se i prostori adaptiraju na gotovo ideologiziran način”, tvrdi Kosec. Fascinacija ruševinama otišla je toliko daleko da se čak i nove građevine projektiraju tako da izgledaju staro i propadajuće.

Ruincarnations, ili ponovno oživljavanje ruševina, “kolektivna je akcija i uvijek vrlo politična”, kaže Kosec, “treba jednu osobu za obnovu, ali treba i cijelo društvo koje taj prostor ne koristi”. Kosec otvara brojna pitanja oživljavanja ruševina, na primjer, zašto bismo uopće razvijali njihov potencijal te kakva je uloga arhitekta u tom procesu, no ne daje konkretne odgovore. Pitanje arhitekta kao kuratora između građevine i korisnika možda je ključna ideja pristupa ovakvim prostorima, što znači uključivanje i samih korisnika i potreba jedne zajednice u proces revitalizacije i adaptacije napuštenih prostora i spomenika. Ovo pitanje pogotovo je ključno pri razmatranju statusa nedovršenih građevina, posebno čestih u post-socijalističkim zemljama. Najčešće preambiciozni propali projekti predstavljaju svojevrsno opterećenje i prepreku daljnjem razvoju urbanih sredina, no upravo suradnjom sa zajednicom i napuštanjem ideje njihovih prvotnih planova, imaju potencijal razvoja i adaptacije u potrebne, korištene prostore, smatra Kosec, iz čijeg se izlaganja daje naslutiti kako upravo uključivanje zajednice u projekt čini razliku između “oživljavanja” i “fetišizacije” ruševina.

Postindustrijsko je doba nanovo otkrilo fascinaciju ruševinama: od fenomena kao što je shabby chic do ruin porn-a, znakovi propadanja primjetni na repetitivnoj standardiziranoj proizvodnji okidač su komodifikacije. S druge strane, proces deindustrijalizacije ispraznio je velika gradska područja i može se smatrati najvećim proizvođačem ruševina ikad. Predavanje će se kritički osvrnuti na arhitektonske manifestacije suvremene žudnje za ruševinama. Što nam ruševine govore o mogućnostima novog razmatranja arhitekture i urbanoga planiranja? Postoji li određena emancipacijska srž u fascinaciji ruševinama i propadanjem koju bi trebalo spasiti?

Miloš Kosec je arhitekt, urednik i publicist koji živi i radi u Ljubljani. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani 2013. godine s diplomskim radom naziva Ruševina kao arhitektonski objekt, za koji je primio Plečnikovu i Prešernovu nagradu. Rad je objavljen kao knjiga iste godine. Kosec je kao prakticirajući arhitekt i krajobrazni arhitekt osvojio nekoliko nagrada za svoj rad. Uz to, istražuje, piše i objavljuje članke u slovenskim i stranim arhitektonskim časopisima, prvenstveno se fokusirajući na arhitekturu, povijest arhitekture, političke i društvene aspekte arhitektonskog oblikovanja. Član je uredništva časopisa Praznine – časopisa za arhitekturu, umjetnost i kulturu prostora (Ljubljana) i časopisa Outsider (Ljubljana – Beč). Sudjelovao je na mnogim domaćim i međunarodnim konferencijama. Godine 2016. nominiran je članom platforme Future Architecture unutar koje će sudjelovati na festivalu arhitekture BINA u Beogradu, festivalu CANactions u Kijevu i konferenciji u Muzeju arhitekture u Wroclawu. 

Ulaz na predavanje je slobodan. Predavanje će se održati na engleskom jeziku. 

Izložba će predstaviti tridesetak fotografija, portreta prolaznika, nastalih tijekom putovanja Rašeljke Krnić po zemljama Južne Amerike kao što su Kolumbija, Nikaragva, Peru, Bolivija, Meksiko, Kuba i mnoge druge.

“Gledajući fotografije sociologinje Rašeljke Krnić, ovu zbirku koja sažima njezino devetomjesečno putovanje po Južnoj Americi, prvo što privlači pažnju jest predmet njezina odabira, činjenica da je pred brojnim vizualnim poticajima koje je moguće virtualno slikati: ulicama, gradovima, krajobrazima, umjetničkim djelima ili ikonama, mjestima koja su dio kolektivnog imaginarija, ona odabrala slikati prije svega osobe.

Reklo bi se da su njezina najveća briga ljudi, ljudi s ulice, obični ljudi. Ljudi koje je susrela na ulici, koje nije tražila nego su bili tu kada je ona prolazila. Ljudi, njihovi pogledi i njihovi pokreti.

…I zato, gledajući ta djela, mislim da je život vrlo blizu smrti. Jednako kao što je jedno ljudsko biće blizu drugoga ljudskog bića”.

Iz kataloga izložbe: Elena Ruiz, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti na Ibizi.

Rašeljka Krnić (1980.) rođena je u Splitu; u Zagrebu upisuje jednopredmetni studij sociologije na Filozofskom fakultetu. Od 2006. zaposlena je na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a 2012. doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njeni istraživački interesi pokrivaju područje sociologije kulture i sociologije umjetnosti.  

Izložba će se u Oris Kući arhitekture moći pogledati do 11. travnja.

Ulaz je slobodan za sve posjetitelje.  

Léopold Lambert, francuski arhitekt i glavni urednik časopisa The Funambulist u Zagrebu će održati predavanje Weaponized Architecture. Prvo u nizu od šest predavanja u Oris – Kući arhitekture održava se u sklopu Future Architecture Platform, prve pan-europske platforme arhitektonskih muzeja i festivala koja široj javnosti predstavlja ideje budućnosti gradova i arhitekture.

Prihvaćajući promišljanja o teoriji i oblikovanju, istraživanja povijesnih presedana i stvaranje suvremene povijesti, the Future Architecture serija pozicionira se u odnosu na prošlost predlažući mogući i potrebni izgled budućnosti. Projekt stoji na razmeđi građevinskih praksi, različitih arhitektonskih pristupa i globalnih i lokalnih konteksta. Najvažnije, Future Architecture omogućuje ekspresiju slojevite slike globalnog stanja u arhitekturi kroz glasove mladih autora. 

Platformom se želi poticati i predstavljati inovacije, eksperimente i ideje generacija koje će dizajnirati i graditi europske gradove u budućnosti. Također, kroz zajedničku platformu koja obuhvaća muzeje, festivale, izdavače i arhitekte koji sudjeluju na području arhitektonskih aktivnosti u svojoj lokalnoj sredini, želi se promovirati europska inovativnost, arhitektura, znanje i socijalni kapital. 

Lambert je autor nekoliko knjiga o političkoj vezi između arhitekture i tijela, a u najavi zagrebačkog predavanja kaže da je “arhitektura političko oružje. Zid kao osnovni oblik arhitekture organizira tijela u prostoru i na privatnoj i na geografskoj razini. Učeći iz primjera prostornog nasilja primitivnih skloništa, predavanje će se osvrnuti na nekoliko primjera istraživanja različitih političkih sustava uz pomoć kojih će se ilustrirati ova teza: vojna i civilna okupacija Palestine, izgradnja novog militantnog glavnog grada Egipta, društvena i rasna segregacija utjelovljena u pariškim predgrađima i takozvani humanitarni kampovi sagrađeni za izbjeglice i migrante iz Calaisa. U zaključku predavanja inzistirati će se na primjerima iz arhitekture koji su prihvatili ideju arhitekture kao oružja u kontekstu borbe protiv dominantnih političkih oblika. Politička nevinost je iluzija, a mi moramo naučiti kontrolirati društvene posljedice prostora koje osmišljavamo”.

Predavanje će se održati 27. veljače u 19 sati.

“Prateći kao kritičar i kustos likovna zbivanja već više od desetljeća, u nekom trenutku postavši i promotor dizajna odnosno autora na tome području, Marko Golub postao je jedan od najkompetentnijih pisaca o suvremenoj umjetnosti i dizajnu. Široko obaviješten i intelektualno znatiželjan, pronicljiv analitičar i maštovit interpretator, susretljiv sugovornik te vrstan pisac koji misli pretače u jasne i izravne rečenice, mjestimično posežući za metaforom ili slikovitom poredbom, ponekad drskom, a ponekad poetičnom. Raspolažući uz to ogromnim znanjem na području popularne kulture, glazbe i filma, Marko Golub i umjetnosti pristupa nikada ne gubeći iz vida širi kulturni kontekst u kojem ona obrazuje svoje poruke, odnosno uvijek imajući u vidu poziciju konzumenta i njegov horizont iskustva. Jer, za Marka Goluba umjetnost je načelno pristupačna; zahtjeva nešto predznanja, oštroumnosti te duboko uvjerenje da je važna. Kako sam posjeduje sve od navedenog, umjetnost u njemu doista nalazi kompetentnog i prijateljskog tumača” stoji u predgovoru urednice Ivane Mance.

Više o knjizi i autru pronađite ovdje.

Prilikom promocije, knjigu će se moći kupiti od suizdavača po sniženoj cijeni od 100 kuna (cijena u redovnoj prodaji je 168 kuna).