Osoba koja se zaposli bit će dio operativnog tima i sudjelovat će u programima udruge ili ih samostalno voditi, od organizacije aktivnosti za članice mreže i zagovaračkog rada do neformalnih edukacija i kulturno-umjetničkih događaja. Konkretna zaduženja, kako navode, dogovaraju se nakon zapošljavanja prema afinitetima i kvalifikacijama osobe. Plaća iznosi 1100 eura neto uz naknadu za prijevoz.

Od kandidata_kinja traži se barem dvije godine iskustva na sličnim poslovima u kulturi, razumijevanje konteksta nezavisne kulture i civilnoga društva, iskustvo u projektnom menadžmentu te znanje engleskog jezika na razini B1 ili višoj. Prijave, koje uključuju životopis u Europass formatu i motivacijsko pismo, šalju se na sven@operacijagrad.net do 4. studenog 2026.

Detaljan opis posla, uvjeta i potrebne dokumentacije dostupan je na mrežnim stranicama Operacije grad.

Večer počinje projekcijom kratkometražnog dokumentarnog filma Amerikanka Zorana Tadića iz 1970., snimljenog u kontekstu omladinske radne akcije Sava. O filmu, gradu, radu i zajednici zatim razgovaraju filmologinja i filmska kritičarka Višnja Pentić, arhitekt i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš i Bacači sjenki, a razgovor moderira dramaturginja i spisateljica Anja Pletikosa.

U drugom dijelu predstavlja se osam projekata koji ove godine uz potporu Grada Zagreba djeluju na Trnju: Vodena biblioteka Ganz nove kulture promjene, Glazba za ekološki osviještene uši VOL 3. Hrvatske glazbene mladeži, Otvoreno Trnje 2026. Operacije grad, KSET Open Air 2026., Urboglifi – Urboteka II Bacača sjenki, Vrbik (kv)art Skribonauta, Nezavisno Trnje Udruženja za razvoj kulture “URK” i Savica priča – glas i kultura zajednice Udruge Žaruljica.

Cilj, kako ističu organizatori, nije niz kratkih prezentacija, nego razgovor o tome mogu li programi koji djeluju na istom području uskladiti termine, međusobno promovirati aktivnosti, razmjenjivati publiku i resurse te tijekom sljedećih mjeseci stvoriti vidljivu kulturnu mrežu Trnja.

Program zaokružuje ovogodišnji ciklus radionica tehničke produkcije oblikovanja svjetla, videa i zvuka koje zajednički organiziraju KONTEJNER, Operacija grad i Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Radionice su namijenjene svima koji rade u realizaciji kulturnih programa te onima koji se u tome tek žele okušati, a osim tehničkog znanja o oblikovanju svjetla, videa i zvuka bave se i planiranjem tehničkih aspekata realizacije vlastitih događaja.

Novim formatom organizatori žele otvoriti prostor za manje formalan razgovor o iskustvima rada u produkciji performansa, koncerata i izložbi, kako iz perspektive tehničkog osoblja, tako i iz perspektive producenata i kulturnih radnika. Cilj je potaknuti prijenos znanja iz područja tehničke produkcije i realizacije, ali i razmjenu iskustava o izazovima profesionalnog rada u kulturi te o načinima nošenja s njima.

Nakon uvodnog druženja, u 18 sati počinje razgovor u kojem sudjeluju Davorka Begović, muzikologinja i voditeljica glazbenog programa KONTEJNERa, oblikovatelj zvuka Filip Pacak te oblikovatelj svjetla i glazbenik Andrija Santro.

U 20.30 na programu je izlaganje Brune Pocherona, francuskog umjetnika s berlinskom adresom, oblikovatelja svjetla i zvuka te scenografa, pod naslovom Lighting Design as an Artistic Practice: DIY or Die?. Pocheron će govoriti o umjetničkoj praksi oblikovanja svjetla za pozornicu u kontekstu suvremenih promjena u ekonomiji i ekologiji izvedbenih praksi te o tome kako te promjene utječu na samu umjetničku praksu. Među temama izlaganja su kultura zamjene ili inovacije i održavanja, troškovi, ekonomski i umjetnički utjecaji te alternativni pristupi i prakse, a nakon njega predviđena je diskusija s publikom. Predavanje će se održati na engleskom jeziku, bez prijevoda.

Večer od 21.30 zatvara producent elektroničke glazbe monovan (Marino Vinja), čiji će nastup tehnički realizirati polaznici i polaznice ovogodišnjih radionica svjetla i zvuka uz pomoć mentora.

Ulaz je besplatan, a prethodne prijave nisu potrebne.

Program radionica namijenjen je pojedincima_kama zainteresiranima za područje tehničke provedbe događaja (svjetlo, video i zvuk). Cilj ove tri radionice je pružiti znanje o tehničkoj produkciji zvuka, videa ili svjetla svim sudionicima_ama. Prethodno iskustvo nije potrebno.  

Sudionici_e se mogu prijaviti samo na jednu od radionica: zvuka, video produkcije ili svjetla. Radionice će se održati u Pogonu Jedinstvo, KONTEJNER-u i Pogonovom prostoru na adresi Mislavova 18, a sudionici će biti podijeljeni u grupe na temelju informacija iz prijave. 

Dnevni program sudionicima_ama će pružiti kratki teorijski okvir, a zatim se usredotočiti na praktično iskustvo. Program je besplatan, a broj sudionika_ca je ograničen na pet polaznika_ca po radionici. Puni tekst poziva pronađite na poveznici.

• Uvodna radionica zvuka s Filipom Pacakom održava se 23. i 24. veljače u KONTEJNER-u, od 10 do 16 sati
• Uvodna radionica svjetla s Andrijom Santrom održava se 23. i 24. veljače u Pogonu Jedinstvo, od 17 do 21 sat
• Uvodna radionica video produkcije s Viktorom Krasnićem održava se 25. i 26. veljače u Pogonu Mislavova 18, od 10 do 16 sati

Prijave se vrše putem online obrasca do 16. veljače.

Osim javnih programa, Društvo IMPRO aktivno je kroz pedagoški rad u obrazovnom sustavu, vodstvo izvedbenih kolektiva posvećenih marginaliziranim skupinama, te međusektorske i međugeneracijske suradnje. O značaju navedenih suradnji, kulturi improvizacijskog kazališta u Sloveniji i njegovu potencijalu u odgoju, obrazovanju i društvu razgovarali smo s kulturnom radnicom i voditeljicom nekolicine programa u Društvu IMPRO, Mistral Majer, u povodu njenog gostovanja u Puli na konferenciji The Blueprint Reimagined.

Aktivna si u nekoliko organizacija i kulturnih inicijativa, uključujući Asociaciju i IMPRO. Možeš li nam reći nešto o svom profesionalnom putu i o tome kako svoj rad vežeš uz različita područja – kulturu, obrazovanje i suradnju?

Radim kao samozaposlena kulturna radnica. U Društvu IMPRO vodim nekoliko programa, a istovremeno surađujem s brojnim drugim udrugama i organizacijama, uključujući ljubljansku Asociaciju. Moj rad usmjeren je na projekte koji povezuju kulturu i zdravlje, a upravo sam zbog toga i došla u Pulu, kroz sudjelovanje Asociacije na ovoj konferenciji. 

Kao samozaposlena kulturna radnica obnašam različite uloge: radim kao producentica, izvođačica i pedagoginja u području kazališta. Zaista volim kombinirati sve te uloge, jer je u kulturnom ekosustavu poput ljubljanskog i slovenskog ključno surađivati, graditi partnerstva i pronalaziti organizacije s kojima dijelimo interese i teme kroz koje se možemo povezati.

Društvo IMPRO ima dugu tradiciju improvizacijskog kazališta. Možeš li ukratko opisati njegove glavne aktivnosti i kako su se razvijale kroz godine?

Društvo Impro osnovano je 2012., ali naš rad u improvizacijskom kazalištu počeo je mnogo ranije, još tijekom 1990-ih. Djelovali smo u KUD-u France Prešeren Trnovo u Ljubljani, gdje su nastali dobro poznati programi poput Impro lige (1993.) i Školske improv lige – ŠILA (1997.).

Danas Društvo IMPRO vodi šest glavnih programa uz brojne projekte tijekom godine. Naš vodeći program je Impro liga, koja okuplja odrasle izvođače s iskustvom u improvizacijskom kazalištu. Drugi veliki program je ŠILA – srednjoškolska improv-liga, najveća i najrasprostranjenija od naših inicijativa, koja povezuje oko 25 srednjih škola i više od 250 mladih izvođača diljem Slovenije.

Tu je i MIŠ – Mala impro škola, program improvizacije za osnovne škole, zatim Bodigatreba, program edukacije i osposobljavanja kazališnih mentora_ica i pedagoga_inja; te dva kolektiva – Gverila Teater i Improške, ne­hijerarhijska ženska improv grupa koja istražuje teme moći, jednakosti i roda.

Uz naše glavne programe, provodimo i mnoge projekte u području kulturnog obrazovanja za sve dobne skupine. U posljednje vrijeme poseban naglasak stavljamo na povezanost kulture i zdravlja, istražujući kako kazališna praksa može unaprijediti emocionalnu dobrobit, stvarati sigurnije prostore i jačati veze u zajednici.

Vodimo i edukacije za nastavnike_ce o tome kako koristiti improv metode u školama. Te metode mogu se primijeniti u raznim predmetima – ne samo u dramskoj ili jezičnoj nastavi, nego i u prirodoslovnim predmetima i drugim područjima – kako bi poticale kreativnost, timski rad, komunikaciju i aktivno učenje. Pomažu učenicima razmišljati drugačije, učiti kroz igru i povezivati znanja na nove načine. Osim u obrazovanju, te su metode korisne i u organizacijama i tvrtkama koje žele poboljšati komunikaciju, suradnju i kreativnost unutar svojih timova.

U usporedbi s Hrvatskom, Slovenija ima mnogo dužu i snažniju tradiciju improvizacijskog kazališta. Kako vidiš ulogu Društva IMPRO unutar te scene?

Slovenija ima iznimno snažnu scenu improvizacijskog kazališta, jednu od najrazvijenijih na svijetu s obzirom na broj stanovnika. Zahvaljujući djelovanju ŠILA-e posljednja tri desetljeća, velik broj ljudi bio je uključen u improvizacijsko kazalište.

Nastojimo da je sudjelovanje u našim programima što dostupnije i uključivije. To znači da ne naplaćujemo pojedinačne kotizacije, nego aktivno tražimo financiranje kroz javne pozive i partnerske organizacije kako bismo pokrili troškove. Radimo i na poboljšanju pristupačnosti za marginalizirane skupine, kao i za one s različitim fizičkim ili mentalnim zdravstvenim potrebama.

Posljednjih godina razvijali smo politike i metode za poticanje inkluzije, jer vjerujemo da su vještine koje ljudi dobivaju kroz improvizacijsko kazalište – osobni razvoj, društvena povezanost, samopouzdanje – ključne za razvoj pojedinca i zajednice. Posvećenost inkluziji jedna je od naših temeljnih vrijednosti.

Na konferenciji The Blueprint Reimagined spomenula si problem nedostatka prostora za nezavisne kulturne organizacije u Ljubljani. Možeš li nam to malo detaljnije objasniti – koji su glavni izazovi i kako se oni odražavaju na širu situaciju nezavisne kulturne scene?

Trenutno nemamo vlastiti prostor ili dvoranu. Imamo ured koji nam je dodijelio Grad Ljubljana putem javnog poziva, s ugovorom na pet godina. Prostor je prilično malen i primarno namijenjen za ured, ali ga, zbog nedostatka drugih opcija, često koristimo i za neke ili većinu proba za naše odrasle grupe.

Za većinu izvedbi moramo plaćati najam, što znatno opterećuje naš godišnji budžet. Naše aktivnosti uglavnom se financiraju putem javnih poziva Grada Ljubljane, Ministarstva kulture, Ureda za mlade i drugih izvora. Postoje neki prostori u kojima nam se ne naplaćuje najam, ali to obično nisu prostori u kojima izvodimo događanja, niti je moguće održavati toliku količinu tjednih programa kakvu mi imamo. U nekim slučajevima imamo suradnje koje nam omogućuju da koristimo prostor besplatno, ali takve su mogućnosti obično ograničene – možda na jedan, dva ili tri događaja.

Situacija je prilično zahtjevna. U Ljubljani je većina kazališnih prostora dio javnih institucija. Kao nevladina organizacija ponekad možemo dobiti neprofitni pristup, no to obično znači da, iako ne plaćamo najam, moramo pokriti operativne troškove, koji također mogu biti znatni. Osim toga, takvi aranžmani rijetko su prikladni za vođenje velikih, kontinuiranih programa, zato i dalje surađujemo s različitim partnerima. Postoje i nevladine organizacije koje imaju vlastite prostore, no kako i one provode svoje programe, njihovi su termini i infrastruktura uglavnom u potpunosti zauzeti. Teško je pronaći slobodan termin kada su im aktivnosti već unaprijed isplanirane.

S tim se izazovom suočavamo već dugo, otkad smo 2013. napustili KUD France Prešeren. Jedna od posljedica toga je da su neki naši programi morali seliti više puta. Ta stalna selidba predstavlja veliki izazov, praktički i emocionalno, jer svaki prostor ima svoju atmosferu, lokaciju, tehničke uvjete i osoblje. Svaki put moramo prilagoditi svoj rad novom prostoru, ponovno graditi partnerstva i obnavljati kontakt s publikom. I publici treba vremena da se prilagodi, da pronađe novu lokaciju, osjeti novi prostor, ponovno se poveže. Kada se to događa svakih nekoliko godina, postaje vrlo zahtjevan i stresan proces.

Do sada smo uvijek uspijevali pronaći novi prostor, ali bilo je i situacija kada su nas pojedini prostori odbili jer se naši programi nisu uklapali u njihove vrijednosti ili smjernice. Unatoč svemu, i dalje uspijevamo djelovati i prilagođavati se, ostajući dosljedni svojoj posvećenosti inkluziji i zajednici.

Što si naučila o izgradnji veza među različitim kulturnim kontekstima kroz svoja partnerstva i sudjelovanje u raznim projektima?

Puno toga – stvarno jako puno. Vjerujem da su povezanost i suradnja jedini uistinu smisleni način rada. Zapravo, ne samo u kulturi nego i u životu općenito, mi kao ljudi trebamo surađivati i komunicirati. Bitno je da se otvorimo, dijelimo, slušamo različite perspektive i pokušamo pronaći zajednički jezik. Ponekad suradnja teče lako, a ponekad ne, ali s vremenom se stvari mogu promijeniti i ta kontinuirana komunikacija, mislim, sama je srž ljudskog postojanja.

Meni je rad u kulturi ono što nas upravo tome uči – kako se povezati, kako slušati, kako razumjeti jedni druge. Zbog toga mi je kulturni rad i kulturno djelovanje važno, ne samo za profesionalce u tom području, nego za sve ljude – bilo kao aktivni sudionik ili kao publika, bavljenje kulturom pomaže nam da dublje osjetimo povezanost i komunikaciju.

Kultura nas uči različitim oblicima izraza, jezicima, točkama gledišta, te kako ostati otvoren – kako slušati, uzeti nešto sa sobom i odgovoriti. Svaki dan, u svakom partnerstvu, u svakoj suradnji, od jedne osobe do druge ili od jedne organizacije do druge – sve se uvijek svodi na isto: na povezanost između ljudi.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Riječ je o programu koji se odvija u sklopu projekta Operacija nova, a uz Operaciju grad, provode ga slovensko Društvo Asocijacija i kosovska Zaklada Lumbardhi. Tema konferencije su prostori, regionalne mreže i budućnost nezavisne scene, a raspored aktivnosti obuhvaća panele, radionice i participativne formate.

U četvrtak, 9. listopada na programu je panel o istraživanju nezavisne scene u Hrvatskoj, Sloveniji i na Kosovu. Razgovor Katarine Pavić, u ulozi moderatorice, s Karolinom Babič i Ledom Sutlović koje su sudjelovale u istraživanju, kreće u 10 sati. Nakon panela, u podne počinje interaktiva sesija pod nazivom Mapping the Needs – What Do Spaces Mean to Us Today?. Zaključni panel prvog dana bavi se ugošćavanjem kao praksom, te rezidencijalnim mrežama i prostorima, a na rasporedu je u 15 sati i u njemu sudjeluju Bojana Panevska, Danilo Milovanović i Ares Shporta, uz moderaciju Matije Mrakovčić.

Drugi dan konferencije, petak, otvara radionica o budućnosti prostora koje koriste organizacije nezavisne scene u regiji s početkom u 10 sati, a zatim u 11:30 kreće obilazak Radioni Re-Geppetto koja se nalazi u Rojcu. Završni panel ove konferencije o zagovaranju politika i udruživanju počinje u 15 sati, a na njemu sudjeluju Gordan Bosanac, Anera Stopfer, Uroš Veber i Vullnet Sanaja, uz moderaciju Milice Ilić. Osim diskurzivnog dijela, konferencija donosi niz popratnih sadržaja u vidu izložbe i koncerata.

Više detalja o projektu pronađite ovdje.

Program je strukturiran u nekoliko faza koje sudionicima_ama omogućuju postupno istraživanje svojih priča i njihovu transpoziciju u animirani film, a organizira ga Operacija grad. Kroz osam termina u trajanju od tri sata polaznici_e će proći kroz sve segmente izrade filma, učeći kako kroz vizualni jezik animacije mogu premostiti jezične barijere i prenijeti univerzalne poruke o ljudskoj otpornosti, integraciji i kulturnoj razmjeni. Radionicu će voditi Nina Klarić i Matija Pisačić.

Prijave se primaju zaključno s 13. studenog putem e-maila mailbox.nina@gmail.com, a u prijavi treba navesti nekoliko rečenica o motivaciji. Broj sudionika_ca je maksimalno osam osoba. Sudjelovanje je besplatno, a radionica se održava na hrvatskom i engleskom jeziku. 

Radionica se održava u prostoru Kontejnera (Odranska 1/1) kroz osam subota od 16 do 19 sati: 15. i 22. studenog, 6. i 13. prosinca, 24. i 31. siječnja, 7. i 26. veljače.

Više detalja pronađite ovdje.

Prva radionica Mapiranje potreba – Što nam prostori danas znače? u vodstvu Marije Krnić bavila se mapiranjem prostornih potreba. Sudionici su bili podijeljeni u tri grupe od kojih se jedna bavila različitostima upravljačkih modela, druga preprekama s kojima se suočavaju, a treća željama za budućnost. Pobrojavanje postojećih modela upravljanja prostorima bila je najzgusnutija kategorija jer su unutar nje predstavljene različita rješenja od pojedinačnih i privatnih zakupa prostora, do kompleksnijih (su)organizacijskih modela i suradnji s institucijama. Mnoštvo pristupa reflektiralo se i u drugoj grupi koja je predstavljala prepreke. Neke od glavnih zamjerki ticale su se nedostataka nacionalnih planova kojima se omogućava pristup prostorima, loše infrastrukture, nepovjerenja spram političkih stranki i opetovane potrebe za pojašnjavanjem vlastitog rada. Promišljanjem budućnosti bavila se treća grupa. Polazeći od kolektivnih potreba, istaknuli su nužnost suradnje s gradskim i državnim tijelima koja rade na planiranju upravljanja prostorima kao i veće budžete te stabilniju podršku. Nastavno na infrastrukturne probleme, sudionici_e su istaknuli da prostori trebaju biti prilagođeni različitim tipovima umjetničkih produkcija.

Završne komentare iznijeli su panelisti_ce Tonči Batalić Kranjčević, Rozafa Maliqi i Mistral Majer. Batalić Kranjčević istaknuo je primjer iz vlastite organizacijske prakse u Splitu prema kojemu mladi u njegovoj okolini nisu skloni formalizaciji vlastitih inicijativi ili praksi, već njeguju neformalnije pristupe kroz kraće programske formate. No, kako napominje Kranjčević, spomenuti otklon potaknut je i neizvjesnom budućnošću rada u (nezavisnoj) kulturi. Maliqi s Kosova spomenula je i tzv. “institucionalni optimizam”, odnosno volju i nadu u razvoj profesionalizacije rada u kulturi, koja vlada među tamošnjim organizacijama. Istaknula je kako je nužno nastaviti graditi političku volju među generacijama, a neovisno o tome tko je u određenom periodu na vlasti, organizacije i pojedinci_ke trebaju biti spremni na zagovarački rad. Za kraj, Majer je prikazala razorne posljedice nekontrolirane turistifikacije i gentrifikacije na primjeru Ljubljane. Prema Majer, cijene najmova su previsoke da bi se mogle plaćati u privatnom ili profesionalnom aranžmanu, stoga su prostori organizacija, ako postoje, nerijetko smješteni na gradskim periferijama. 

Primjeri rješenja i upravljački modeli bili su tema iduće radne sesije koja je također funkcionirala kroz podjelu na tri grupe. Provedena u nešto neformalnijem tonu, radionica pod nazivom Vizije budućnosti – Trebamo li danas uopće prostore? održala se drugi dan konferencije, a sudionici_e, ponukani lijepim vremenom, svoja su izlaganja pripremali u prostorima unutar i izvan Rojca. Sesiju su moderirale Milica Ilić i Chiara Mignani, koje su publici na početku podijelile papire s osam kratkih pitanja postavljenih u kontekst 2050. godine, s ciljem predviđanja prostornih potreba u to doba. 

Ovaj put, u interaktivnoj sesiji sudjelujem i ja. Pri odabiru grupe, moja potreba bila je svjež zrak i posljednje hvatanje sunčevih zraka u iščekivanju povratka u tmurni Zagreb, stoga se priključujem skupini smještenoj u park pokraj Rojca. Zeleni krajolik, drvene klupe i lagano strujanje zraka ubrzo su prodrli u našu raspravu o zamišljanju prostora za kulturu iz budućnosti. Trebaju nam energentski i financijski samoodrživi prostori, da ne ovisimo o drugima, rekla je jedna od sudionica. Druga se nadovezala i istaknula da je bitno da prostori budu modularni, prilagodljivi različitim umjetničkim praksama i potrebama lokalne zajednice koja će im postati najjači saveznik. Bilo bi super kad bi se mogli kretati i ne ovisiti o jednom specifičnom lokalitetu, možda da računamo s nečim poput svemirskog broda, kazala je treća sudionica. Da, svemirski brod s komunalnom kuhinjom, dodajem, a prva sudionica mi se pridružuje i kaže da nam onda trebaju i zajednički vrtovi za sadnju hrane. Nakon pola sata rasprave o svemirskom brodu za umjetnost i zajednicu, u mislima hodam njegovim hodnicima, izlazim u vrt i dolazim do parka nalik na onaj u kojem se u tom trenutku nalazim. Pogled vraćam na ulaz Rojca ispred kojeg se okupljaju djeca u taekwondo odjelima, djevojke s koferima za instumente i mladi rekreativci sa sportskim torbama na ramenima.

Da sam bliže svemirskom brodu nego što mi se isprva činilo posvjedočila sam pri izlaganju preostalih dviju grupa koje je uslijedilo. Na tragu spomenute potrebe za inkluzivnijim, održivijim i prilagodljivim prostorima u kontaktu s lokalnom zajednicom, njihove prezentacije bile su oprimjerene lokacijom na kojoj se konferencija odvijala. Zgrada Društvenog centra Rojca smještena je u centru Pule, a izgrađena je krajem 19. stoljeća kada je funkcionirala kao vojna škola. Stoljeće i pol kasnije, isti prostor površine 16 tisuća četvornih metara nalazi se u vlasništvu Grada Pule, a njime raspolažu brojne udruge, inicijative i umjetnici. Prostrane sobe Rojca raspoređene na tri kata, prilagođene su za niz aktivnosti poput muziciranja, plesa, izvedbe, sporta, radionica, čitanja, odmora ili rada u uredima. Društveno-umjetnički potencijal prostora prepoznali su gosti iz Slovenije i s Kosova, a dodatna pitanja o funkcioniranju hibridnog modela upravljanja prostorom nametnula su se i ostatku publike. Srećom, iduća aktivnost konferencije bila je posjet radionici Re-Geppetto s Markom Grbcem Knapićem, predstavnikom Saveza udruga Rojc, koji je prezentirao historijat borbe za prostor ovog Društvenog centra.

Sudionici_e konferencije tijekom dva dana iznijeli_e su niz problema vezanih uz rad u nezavisnoj kulturi poput nedostatnog financiranja, sagorijevanja, zamora starijih generacija, prekarnosti ili negativnog vrednovanja rada u kulturi. Iako u užem smislu ne pripadaju krovnoj temi konferencije, koja je fokusirana na budućnost prostora za nezavisnu scenu, navedeni aspekti rada u kulturi utječu na volju i mogućnosti pojedinaca_ki i organizacija da se hvataju u koštac s dugotrajnim naporima za stjecanjem resursa potrebnih za rad i život. U tom kontekstu, borbe za prostor za sobom povlače niz širih vrijednosti u odnosu na koje se rad u kulturi pozicionira, stoga potreba za čistim zrakom, zdravom hranom, sigurnim i inkluzivnim okruženjem, te slobodnom umjetnosti i kulturom reflektira nedostatke suvremenog kapitalističkog društva, a ne samo reakciju na pitanja postavljena na početku interaktivne sesije.

Iako se čini tako, svemirski brod za kulturu i umjetnost nije nezamisliva eskapistička utopija, već su natruhe sličnih pothvata vidljive u postojećim prostornim kompleksima. Potencijal projekata poput Operation nove, u sklopu kojeg je održana konferencija, leži u razvoju konkretnih koraka kako da se za njih izborimo. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Radionica započinje zajedničkim posjetom izložbe Na izmaku svitanja čiju kustosku koncepciju potpisuje WHW kolektiv i Ana Kovačić, a održava se u Etnografskom muzeju. Vodstvo izložbom 8. studenog osmislit će i voditi jedna od kustosica izložbe, Ana Kovačić. Tijekom posjeta sudionici_e će analizirati viđeno i bilježiti vlastite reakcije te komentirati sadržaj. 

Uz podršku geštalt psihoterapeutkinje/pjesnikinje Petre Čeč i dramaturga Espija Tomičića, sudionici_e će istražiti kako umjetnički radovi mogu potaknuti sjećanja, osjećaje i priče koje nosimo u sebi. U sigurnom i kreativnom prostoru pisanje će se koristiti kao alat za dublje razumijevanje vlastitih iskustava.

Poseban naglasak bit će na razmjeni perspektiva između domaće i migrantske zajednice, istražujući kako se osobni identiteti prepliću s novim i starim prostorima. Kroz kreativne tehnike inspirirane geštalt psihoterapijom, radionica će osnažiti vlastiti glas i otvoriti prostor za nove načine izražavanja. Radionica je namijenjena osobama s migrantskom pozadinom, ali i svima koji žele istražiti vlastito iskustvo doma, jezika i pripadanja kroz pisanje.

Broj sudionika_ca je maksimalno deset osoba, a sudjelovanje besplatno. Obavezno je prisustvo na cijelom programu koji će se održati kroz tri termina, 8., 16. i 30. studenog. Prijave se šalju mailom na julijana@operacijagrad.net, a trebaju sadržavati ime i prezime, godine, zanimanje i nekoliko rečenica o motivaciji za sudjelovanje.

Rok za prijavu je 26. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Dvodnevna konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji se odvio kroz istraživački i rezidencijalni program u provedbi tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Cilj istraživanja, o kojemu je za Kulturpunkt pisala Paula Ćaćić, bio je predstaviti prostorne potrebe organizacija s nezavisne scene, a provele su ga tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. 

Na prezentaciji istraživanja koja se održala 9. listopada u Dnevnom boravku Rojca sudjelovale su Babič i Sutlović, dok je Bashinu perspektivu predstavila moderatorica panela, Katarina Pavić. Moderatorica je dala kratki pregled istraživačke metodologije koja je osmišljena tako da svaka od istraživačica svoje intervjue i ankete provodi u nematičnoj državi, a svoj rad temelji na iskustvu aktera_ica nezavisnog kulturnog sektora. Objedinjeno istraživanje bilo je dostupno u fizičkom obliku na konferenciji, dok će se pojedinačni nacionalni izvještaji moći pregledati u digitalnom formatu. 

Babič je za vrijeme boravka u Hrvatskoj razgovarala s članovima i članicama organizacija nezavisne kulturne scene iz Rijeke, Pule i Zagreba. Stavljajući nalaze istraživanja u postjugoslavenski kontekst, Babič je istaknula trend zaposjedanja i preuzimanja zapuštenih industrijskih i/ili vojnih prostora u Hrvatskoj i Sloveniji te njihove prenamjene. Dostupnost navedenih prostora i njihova prenamjena na različite načine se razvijala te zavisila o lokalnoj politici, napomenula je. Iako su od ključnih događaja, poput uvodno napomenute akcije zauzimanja prostora Badela, prošla dva desetljeća, Babič je kroz razgovor sa sugovornicima došla do zaključka da se “glavna shvaćanja i vrijednosti u podlozi njihovih iskaza nisu mijenjala.” 

Ekonomske prilike od tada su se promijenile, došlo je do profesionalizacije kulturnog polja, no i rastuće prekarnosti uslijed projektnog načina rada. Posljedično došlo je do preoblikovanja organizacija, što je utjecalo na povezivanje te suradnju s mlađim generacijama. Govoreći o generaciji koja je 1990-ih i 2000-ih sudjelovala u razvoju nezavisne scene, Babič je istaknula osjećaj frustracije zbog manjka uvažavanja uloženog rada, no jednako tako napomenula da novije generacije ne žele ili ne mogu preuzeti tuđe vizije. Kao pozitivne aspekte istraživanja, Babič je istaknula autorefleksivnost i rad na organizacijskom pamćenju prisutne na hrvatskoj nezavisnoj sceni.

Prema ovom istraživanju na kosovskoj nezavisnoj sceni osjeća se snažna prisutnost mladih osoba koje su sklonije eksperimentiranju, pokretanju programa bez prethodnog iskustva i zauzimanju novih prostora, o čemu je govorila Leda Sutlović. Unatoč deklariranoj političkoj volji za institucionalnom podrškom nezavisne scene te povećanju nacionalnog i lokalnih budžeta za kulturu, pitanje pristupa javnom prostoru kosovskim organizacijama i dalje ostaje nerazriješeno. Prema provedenim intervjuima razlog tomu jest “preferencijalni tretman poslovnih aktera pri dodjeli javnog prostora na korištenje povezan s klimom korupcije i klijentelizmom”, stoji u izvještaju.

Osim toga, politička nestabilnost organizacijama u kulturi otežava održavanje partnerskih odnosa primoravajući ih na opetovano pojašnjavanje vlastitog rada novim strukturama uprave, što dovodi do iscrpljivanja i straha od gubitka stečenih prostora, kazala je Sutlović. Kao primjere dobre prakse, istraživačica je istaknula očuvanje prostora Kina Lumbardhi u Prizrenu te Kina Jusuf u Peći, blisko vezanih uz razvoj drugih prostora za kulturu. Kulturni programi u Prizrenu i Peći, poput filmskih festivala uspjeli su okupiti mlađe generacije putem obrazovnih i volonterskih aktivnosti te doprinijeli stasanju mlađih kulturnih radnika i radnica i rastućem “institucionalnom optimizmu”. 

Slovensku nezavisnu scenu također obilježava snažan otpor komercijalizaciji kulturne scene kroz mobilizaciju lokalne zajednice. Unatoč zagovaračkom radu koji broji preko 35 godina, organizacije u Sloveniji nastavljaju se boriti za autonomiju uslijed prodora institucionalnih aktera u organizacijske strukture i rastuću gentrifikaciju, prenijela je Pavić. Prema istraživanju Rozafe Bashe, većina je ispitanika_ca naglasila smanjenje državnog budžeta za kulturu kao ključni čimbenik koji potiče financijsku nestabilnost i neizvjesnost. Materijalna ugroza ogleda se i u manjku povjerenja organizacija u procese obnove prostora za kulturu.

Kao što je pokazao primjer bivšeg skvota Rog, renovacija može rezultirati nametanjem drugačijeg modela financiranja, odnosno zaokretu komercijalnim aktivnostima te izmještanju postojeće zajednice. Zbog toga neke organizacije čiji su prostori u lošem stanju biraju djelovati u “sivoj zoni” ne želeći ih prepustiti renovaciji koja bi utjecala na budući rad organizacije. Kako je navela Pavić, manjak povjerenja uslijed provedenih renovacija i upliva komercijalnog interesa, naročito se ogleda u radu mlađih organizacija na sceni koje izbjegavaju formalizirano djelovanje. 

Predstavljena problematika u vidu nepovjerenja spram institucija, manjka iskoristivih prostora, generacijskog jaza, nedostatka financiranja i različitih putanja razvoja nezavisne scene u trima državama prelila se u raspravu nakon panela. Neke od kritika koje su bile upućene istraživanju ticale su se preširoko postavljene metodologije što je doprinijelo previđanju “posebnosti” nezavisnih scena i poopćavanju rezultata.

Unatoč tomu, istraživanje je ukazalo na mnoga problemska sjecišta koja su u različitim omjerima zastupljena u pojedinim državama, primjerice, agilnost modela financiranja i njihove prilagodbe za (nove) kulturne prakse ili prijenos znanja između generacija na sceni. Također, tijekom razgovora bila je istaknuta briga za održavanje autonomije organizacija i problem ovisnosti o prilikama koje nameće lokalna politika. Pitanje o budućim rješenjima navedenih problema naišlo je na tišinu u Dnevnom boravku, no već se kroz naredne panele u nešto neformalnijem tonu počelo rastvarati. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.