U projektu House Opera – Electric Nights umjesto orkestra ritam vode house beatovi, umjesto klasične partiturne strukture dolaze slojeviti elektronički aranžmani, a tradicionalni zbor zamjenjuju rezani, petljani i transformirani vokali. Rezultat je opera u tri čina koja spaja opernu dramaturgiju s jezikom house glazbe i klupske kulture. Iza projekta stoji autor koji djeluje pod umjetničkim imenom cnc, a koji plesni podij vidi kao jedan od rijetkih suvremenih prostora kolektivnog iskustva.

Kako se glazbena produkcija bliži kraju, otvoreno je novo poglavlje projekta – oblikovanje njegova vizualnog identiteta. Zato je raspisan međunarodni poziv umjetnicima, ilustratorima, dizajnerima i vizualnim autorima svih disciplina da predlože rješenje za naslovnicu albuma te širi vizualni sustav koji će pratiti projekt kroz digitalna izdanja, tiskane materijale i scenske projekcije.

Odabrani autor ili autorica primit će honorar od 400 eura, zadržati puna autorska prava na svoj rad te postati dio službenog predstavljanja albuma, medijske kampanje i svih budućih izložbenih aktivnosti vezanih uz projekt.

Prijave će ocjenjivati stručni žiri koji čine Maja Šimić, Leonarda Kurtov i Kristina Banden, a vrednovanje se vrši prema kriterijima konceptualne snage, originalnosti i kvalitete izvedbe.

Prijave se vrše putem linka.

Natječaj je otvoren do 31. srpnja.

Hipolit i Aricija prva je skladana opera francuskog skladatelja i glazbenog teoretičara Jeana-Philippea Rameaua i ovim projektom će se prvi puta predstaviti hrvatskoj publici. Radnja opere prati ljubavnu priču Hipolita, sina atenskog kralja Tezeja, i njegove odabranice princeze Aricije. Sudbinu ovog para obilježavaju spletke, nesporazumi i božanske intervencije, koje vode do dramatičnih preokreta – od lažnih optužbi i osvete do čudesnog preživljavanja i sretnog kraja.

Lea Anastazija Fleger zaslužna je za režiju, a izvedbom solista, glumaca, plesača, Zbora i Simfonijskog orkestra dirigira Franjo Bilić. U projektu sudjeluje više od 250 studenata i mentora. 

Reprizne izvedbe uslijedit će 12., 14. i 15. travnja, a više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

U operi sudjeluju studenti_ce i mentori_ce Muzičke akademije, Tekstilno-tehnološkog fakulteta, Akademije dramske umjetnosti i Fakulteta hrvatskih studija.

Kao polazište za projekt Behrends uzima umjetničku tezu da priroda više ne postoji. “Uništavamo svoj okoliš već poprilično dugo i posljedice toga su sve vidljivije. Mladi su se pobunili protiv tog procesa i zahtijevaju promjene u svakom pogledu, od gospodarstva do kulture. Iz tog je nastala dramaturgija ovog projekta koju bismo mogli nazvati Pet minuta poslije dvanaest: scena prikazuje duboko ukopani bunker nakon katastrofe. Čemu dalje živjeti, u svijetu bez sunca, bez mora, bez prirode? Muzika, kao najumjetnija od svih umjetnosti donosi sjećanja na nekadašnji svijet i netaknutu prirodu. Scene se nižu kroz razne dijelove scenskog prostora i zazivaju razne osjećaje napuštenosti, samoće ili otpora”, pojašnjava Behrends.

Operni redatelj Mathias Behrends pročelnik je Švicarskog opernog studija na Bernskom umjetničkom sveučilištu i redovito režira operne produkcije. Hrvatski skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk predaje muzičku teoriju, dirigiranje, kompoziciju i orkestar na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Reprizne izvedbe mogu se pogledati 10., 11., 12. i 13. veljače, a više informacija dostupno je ovdje.

Zajedno s Jovanom Zelenović, autorice izvode plesnu predstavu u pet činova inspiriranu komedijama francuskog književnika Pierrea Beaumarchaisa. Njegovu najpoznatiju komediju, Figarova svadba, koja je ujedno poslužila i Mozartovoj operi, Štefanić Kralj i Bavčević razvijaju pitajući se bez kojih kojih to sastavnih elemenata opera buffa ne može i zatim iz njih gradeći vlastiti izvedbeni materijal. Autorice fokus stavljaju na lik Figara i njegova unutarnja previranja razvijajući pritom središnje koncepte virtuoznosti, spletke, sukoba, razrješenja i sretnog kraja.

Iz najave: “Ekvivalent opernoj izvedbi koju karakteriziraju snaga, ali i istovremena lakoća koja proizlazi iz visokog stupnja virtuoznosti, dovela je do poigravanja s idejom maksimuma – kako izvedbenih tako i tjelesnih, unutar kojih se forme tijela prepuštaju konstantnim izmjenama kroz ‘činove’ kroz koje se poigrava s opernim konvencijama i značenjima te se tako gradi vlastiti narativ u otklonu od originala. Visok stupanj virtuoznosti i stilizacije otvorili su prostor komentara spram pitanja poput – što bi to bila ‘majstorska’ plesna izvedba?”

Predstava se održava u okviru programa Mala škola suvremenog plesa u produkciji plesne udruge Tiramola, kojoj se ujedno i mailom treba najaviti za sudjelovanje na radionici u subotu.

Više detalja o programima pronađite ovdje.

Kein Licht je koprodukcija za koju je libreto, prema vlastitom dramskom tekstu, napisala austrijska književnica i dobitnica Nobelove nagrade za književnost Elfriede Jelinek, glazbu potpisuje suvremeni francuski kompozitor Phillippe Manoury, čiji rad obilježava utjecaj Pierrea Bouleza, Karlheinza Stockhausena i Iannisa Xenakisa, a režiju njemački kazališni redatelj Nicolas Stemann. Produkciju potpisuju Hrvatsko narodno kazalištu u Zagrebu, Opera Comique iz Pariza, Les Théâtres de la Ville de Luxembourg i Münchner Kammerspiele te festival Ruhrtriennale i ansambl Lucilin iz Luksemburga (Luksemburg).

“Riječ je o projektu”, ističe se, “koji kroz globalnu i metaforičku refleksiju propituje našu individualnu i kolektivnu odgovornost vezanu uz ekološke i političke probleme. Opera propituje  i neke od opsesivnih tema današnjice kao što je odnos čovjeka prema suvremenoj tehnologiji i to na primjeru razarajućeg djelovanja nuklearne energije”. 

U konkurenciji za ovogodišnju nagradu našlo se više od 30 projekata, o kojima su kao članovi žirija odlučivali John Allison, urednik časopisa Opera Magazine, Pierre Audi, ravnatelj Nizozemske nacionalne opere, Kjell Englund, ravnatelj i umjetnički direktor švedske opere Norrlands Operan, Nicholas Payne, ravnatelj udruženja Opera Europa, Peter Spuhler, ravnatelj Državnog kazališta Karlsruhe iz Njemačke i John Matabosch, umjetnički direktor Kraljevskog kazališta u Madridu. 

“Iznimna mi je čast da smo u velikoj konkurenciji, u kojoj su bile neke od slavnih europskih kazališnih kuća, osvojili prestižnu europsku nagradu za operu koju ćemo realizirati sljedeće godine u koprodukciji s pariškom Operom Comique. Posebno mi se čini uzbudljivim suradnja s velikim europskim i svjetskim umjetnicima kao što su nobelovka Elfride Jelinek i jedan od najatraktivnijih njemačkih redatelja Nicolas Stehmann. Ovo je svakako značajno priznanje Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu za njegovu europsku orijentaciju u promicanju suvremenog stvaralaštva, ali i priznanje značajno za cjelokupnu hrvatsku kulturu”, rekla je Dubravka Vrgoč, intendantica zagrebačkoga HNK.

FEDORA – europska udruga ljubitelja opere i baleta neprofitna je organizacija koja za cilj ima promicati operu i balet prikupljanjem sredstava za nova ostvarenja i koprodukcijske projekte između opernih kuća, festivala i umjetnika, a nagradu dodjeljuje na najbolju novu europsku autorsku operu. Članovi FEDORE prestižne su operne kuće, festivali, baletne skupine i glazbene udruge iz 14 europskih zemalja, među ostalima i britanski Royal Opera House, francuski Festival d’Aix-en-Provence i Kazalište Magdeburg.

Nagrađeno djelo, opera Kein Licht, bit će praizvedeno u rujnu 2017. na festivalu Ruhrtriennale u Njemačkoj, a potom izvedena u Parizu, Zagrebu i Luxemburgu. 

Upravo unutar tih okvira vezanosti i datosti politike u kulturi i kulture u politici, od rujna do prosinca 2012. dogodio se tzv. Festival Hrvatske u Francuskoj, naslovljen Croatie, la voice. Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih poslova RH te zbir francuskih institucija s druge strane time su pokrenuli veliki dugogodišnji zajednički plan kojem je za cilj postavljeno što cjelovitije, ali i raznovrsnije, interdisciplinarnije i unutar dviju zemalja geografski što raspršenije predstavljanje međusobnih kultura, a koje će se zaokružiti Rendez-vousom, pandanskim festivalom Francuske u našoj nam domovini. Tako smo na jesen 2012. mnogo slušali o izloženom i za tu priliku restauriranom hrvatskom Apoksiomenu, paralelizmima Ivana Meštrovića i Augustea Rodina ili o velikom otkriču francuskih stručnjaka, ali i šire javnosti, izvrnosti radova Borisa Bučana, glumačke trupe Zagrebačkog kazališta mladih, Damira Očka, Ivane Sajko ili hrvatskih strip umjetnika. Trenutno, od svibnja pa sve do rujna ove godine kao u nekoj simetričnoj, a opet tako antipodnoj situaciji, hrvatska publika imat će prilike upoznati francusku visoku i popularnu kulturu sve do gastronomije, automobilske ili modne industrije, odnosno fotografskih doživljaja francuskih turističkih lokacija ili glumačkih ikona, ali i uključiti se u trenutno aktualna filozofska, ekonomska i geo-politička pitanja Francuske i Francuza. 

No gdje se tu pogubila glazba?

Prije tri godine hrvatska glazba jedva da se probila do francuskih pozornica i koncertnih dvorana gdje je bila stješnjena u jedan vikend kroz naslojavanje svega nužnoga što bi se trebalo čuti od ojkalica i sopila do Dore Pejačević i avangardnog više francuskog, nego hrvatskog skladatelja, Ive Maleca. Nedaća koja je pogodila hrvatske glazbene umjetnike, produktivce i reproduktivce, nije imala nikakve veze s nastojanjima i planovima hrvatske selektorice, inače muzikologinje, Seadete Midžić, već s nevoljkošću i neinteresom francuske strane da uopće pripusti hrvatsku glazbu francuskom uhu. To se naravno neće i ne može dogoditi francuskoj strani čije se glazbeno predstavljanje razgranava kroz nekoliko gostovanja francuskih renomiranih ansambala po hrvatskim festivalima, koncertnim ciklusima, dvoranama i kazališnim kućama, a uključuje i izložbu o jednom od rodonačelnika svega novog i modernog u klasičnoj glazbi našega doba, Pierru Boulezu. No jedan od vrhunaca kako francuskog tako i glazbenog na ovom festivalu, jedina je opera skladatelja-impresioniste Claudea Debussyja, opera Pelléas i Mélisande. Povodom ovoga festivala nije tek gostovalo kazalište Opére Comique, već je – pretpostavljamo zbog snižavanja troškova boravka čitavoga orkestra u Zagrebu, ali i načelno temeljnih postavki bilateralne suradnje – ostvarena suradnja ovog kazališta i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Time se je ovoj operi osiguralo i više od samo jedne izvedbe, ali se je također neminovno primoralo domaće orkestralno tijelo u kazališnoj rupi da pristupi inače ne baš tako repertoarnom djelu, kao i tipu glazbe koji nije izvedbeno i tehničko-stilski čest slučaj na domaćim pozornicama.

Suditi o kvaliteti same opere bilo bi pretenciozno. Radi se o jednoj od par excellence antologijskih točaka suvremenog glazbenog kazališta koja je poput Lulu Albana Berga ili Einstein on the Beach Philipa Glassa izdvojena iz povijesno-stilskog opernog konteksta. Godinama čekajući na pravi tekst Debussy je naišavši na dramu Mauricea Maeterlincka sam preuzeo ulogu libretiste u želji da što više iskoristi voluminoznost i vokalnost francuskog jezika, ali da pri tom ne izgubi i sve mogućnosti glazbene sintakse, akcentuacije, fraziranja, dinamike i glazbenog vremena, u što boljem spoju sa samim jezikom. Drama se ne temelji na naratološki razrađenim točkama zapleta i raspleta, već na simboličkoj deskripciji psihičkih stanja, unutarnjih previranja, opsesivnosti, strasti i naposlijetku slomu likova, ali i kompletne sredine u kojoj su se našli ili kojoj pripadaju. Upravo je na temelju tih emotivnih i atmosferskih stanja te njihovih stremljenja ili jednostavno bivanja Debussy stvorio finu, lijepu, prozračnu paučinu zvukova.

Domaći orkestar je uredno, ali ne i dovoljno odvažno posredovao ovu impresionističku partituru. U nekim momentima samo s mlakim bojama, bez toplih odnosa i kaleidoskopske mogućnosti, ali ipak s dovoljno točnosti u prepoznavanju ugođaja. Dirigent Pascal Rophé, čest zagrebački gost, prije svega veliki poznavatelj, promotor i sam učesnik francuske suvremene glazbe, previše je nenametljivo stajao i ispred orkestra opere HNK. Svoj nastup i posredovanje poznavanja partiture trebao je začiniti te razigrati izvođačko tijelo kako bi postigao detaljističku glazbenu igru koju ova partitura posjeduje te fino nijansiranje orkestra pod recitativnim izlaganjima solista na pozornici.

Prava zvijezda večeri svakako je bio bas-bariton Lionel Peintre u ulozi starijeg Pelléasovog brata Golauda. Ova uloga, barem u pjevački, ali i glumački izvrsnoj izvedbi Lionela Peintrea, nije samo tek prepreka ostvarivanju Pelléasove i Mélisandine ljubavi, već na neki način od nje sve i započinje. Ona donosi dramu i životnu prokrvljenost. Gotovo da jedino njegovom akcijom i reakcijom ostali junaci poprimaju svoje karaktere i sklapaju odnose kako međusobno tako i prema samoj drami opere. On ostaje pouzdan čimbenik života u svim njegovim ciklusima, najžilaviji pripadnik sudbine koji se protiv nje bori koliko joj se ostali prepuštaju. On prepoznaje i razumije mladost i ljubav, smrt kao i ljubomoru, odustajanje, opraštanje. I sve to je zaista odlično dočarao francuski pjevač što je nakraju prepoznala i najglasnijim pljeskom nagradila i zagrebačka publika. Mladi pjevački par, pouzdan i korektan bariton Elliot Madore u ulozi Pelléasa te mlaka sopranistica Karen Vourc’h u ulozi Mélisande prije svega su dokazali da je za operu zaista važan ne samo glas, nego i stas. Nažalost, glumački su ostali pomalo izvještačeni i nesigurni, karakterno, a ni pjevački do kraja ne ovladavši svojim ulogama. Inače dosta suptilna režija Stéphanea Braunschweiga, učinila je lik Mélisande pretjerano erotičnom i pohotnom do neugode za publiku. Ne zbog neke lažne ili poželjne konzervativnosti same operne publike, već zbog nesklada onoga što bi ovaj lik trebao predstavljati s onim kako je predstavljen. Osim što je glasom često znala narušiti sklad boje i melodioznosti Elliota Madorea, Karen Vourc’h se je prenametnula svojom putenošću i zavodljivošću te je Pelléasa učinila izmanipuliranim blesanom, što on naravno ne bi trebao biti. Sopranistica Dima Bawab u ulozi Golaudovog sina Yniolda uspješno se zamaskirala u zaigranog dječarca te time nije narušila dramaturgiju likova ove opere, kao što su domaće pjevačke snage, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Geneviève, bas Luciano Batinić te bas-bariton Ozren Bilušić u ulozi Pastira (iza scene) i doktora (u zadnjemu činu), odigrali odlične uloge zavladavši scenom i pokazavši potrebne pjevačke, ali i šire umjetničke snage i vještine.

No za kontekst u kojem se odigrala ova predstava, nakon tri sata koncentracije, slušanja, gledanja, probavljanja, promišljanja, dojam koji ostaje najduže i najsnažnije je upravo dojam francuskoga duha i stila. Dojam sklada i profinjenosti pomiješan s dozom pomaknutog šarma i rezerviranosti vidljiv je u rafiniranoj i decentnoj, ali jednostavnoj i funkcionalnoj scenografiji koja se oslanja na atmosferu zagušljivosti, mraka, odvojenosti, na osjećaj zarobljenosti, ali i na mogućnost bijega, do melankoličnog svjetla i odlične nenametljive kostimografije. Sve u postavu ove opere je par excellence francusko po duhu. Upravo je zbog toga ova opera uspješno plasiran proizvod francuske glazbene umjetnosti, ali i njezine kreativne industrije te infrastrukture i politike koja stoji iza nje te bi upravo iz te mreže odnosa i Hrvatska – kako kulturna, tako i politička scena – možda mogla i najviše naučiti.  

Kakav je zvuk pucanja svijeta po šavovima koji ga drže zajedno, pitaju se autori projekta No Logo Opera(cija): u jednoj od najrazvijenijih regija Hrvatske, na rubnom dijelu baroknog Varaždina, stoje pogoni nekadašnjeg industrijskog giganta Varteksa. I dok preostale zaposlenice pokušavaju dostići zadanu normu kako bi zaradile plaću koja tek da premašuje minimalnu, produkti njihova rada prodaju se pod imenom jakih modnih brandova, gdje cijena jednog artikla premašuje cijenu njihova cjelomjesečnog rada. S druge strane, konkurenti “Varteksima Jugoistočne Europe” su sweatshopovi na Dalekom Istoku čiji proizvodi preplavljuju tržišta kroz globalne modne lance i brandove koji su zaštitni simboli mladih, urbanih i modernih. 

Sanja, Mirjam i Fabian inspirani su knjigom američke novinarke Naomi Klein No Logo u kojoj autorica opisuje tamnu stranu blistave vanjštine naše kulture brandova i ispraznost logotipova, gdje ostaju bezimenima sve zone izvan centara u kojima ljudi i priče neprimjetno i nečujno nestaju. 

Šaroliki ansambl sačinjen od hrvatskih i njemačkih umjetnika, plesača Ane Mrak i Brune Isakovića, glumca Tilla Frühwalda, opernih pjevača Kerstin Pohle i Floriana Laussa te gudačkog kvarteta kojeg čine članice Zagrebačkog orkestra mladih Jasmina Bojić, Paola Bralić, Katarina Kutnar i Sara Parađiković, pokušat će na sceni (re)konstruirati “suvremenu baroknu operu”. Prividno će spojiti krajnosti vremena i prostora, dati imena i glasove bezimenima i ušutkanima koji stoje u pozadini europskog tržišta razmjene robe i ljudi. 

Tome će doprinijeti i umjetnici skriveni od svjetala pozornice: autor glazbe Damir Šimunović, autor videa Dragan Đokić te kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin i asistentica kostimografije Ana Fucijaš. 

Koprodukcijski partneri u projektu su HNK Varaždin, Koncertni ured Varaždin, CIU Varaždin, udruga Domino – Queer Zagreb Sezona 2014  te njemački Ringlokschuppen Mülheim i Forum Freies Theater Düsseldorf. 

Izvor: VRUM / kainkollektiv