Uz natjecateljski program, posjetitelje očekuju i popratni filmski programi (Regionale, Posebne projekcije, Beldocs predstavlja i Restartovi filmovi), razgovori s autorima_cama, edukativni programi za djecu, mlade, odrasle, filmske profesionalce, diskusije, case study te glazbeni sadržaji.

“Već gotovo četvrt stoljeća Liburnia Film Festival prati razvoj domaće dokumentarne scene, otkriva nove autore i autorice te publici predstavlja filmove koji najizravnije svjedoče vremenu u kojem živimo. Ovogodišnja selekcija još jednom potvrđuje vitalnost hrvatskog dokumentarca – od intimnih obiteljskih priča i osobnih ispovijesti do društveno angažiranih filmova koji propituju rad, identitet, migracije, nasilje, okoliš, kolektivno pamćenje i prostor u kojem živimo”, navode organizatori_ce.

Više detalja o programu, koji ove godine u fokusu ima temu militarizacije, potražite na stranici festivala.

Organizator festivala je Udruga Liburnia Film Festival, suorganizator je Restart, a partner Festival Opatija.

Iz programa izdvajamo novi film Aleša Suka, Ukus u kojem autor donosi lirski portret zabačenog jadranskog otoka na kojemu je do nedavno živio samo jedan stanovnik. Sunčica Ana Veldić, poznata po bogatoj kratkometražnoj filmografiji, predstavlja dugometražno debitantsko ostvarenje O mačkama i ljudima. Veldić ovim filmom propituje veterinarsku praksu kroz osobnu i etičku dilemu kastracije otočkih mačaka. Film Požari Bele Bračko Milešević prikazuju obiteljsko okupljanje u kući autoričinih predaka.

Kad vrtim film Ines Jokoš, “poetski je portret slijepog filmofila Branimira koji kamerom bilježi svijet svoje obitelji, a redateljica kroz njegovu viziju propituje granice percepcije”. Osobna perspektiva obilježava i film Moja prijateljica Sely Maje Alibegović, u kojoj autorica “uspoređuje dvije različite migrantske sudbine u slovenskoj provinciji, buntovne lovkinje Sely i svoje obitelji”.

Novi dokumentarni film redatelja Nebojše Slijepčevića Crveni tobogan istražuje višegodišnji otpor građana zagrebačke Savice za zaštitu parka, a “prostor svakodnevice pretvara se u borilište ideologija”. Nedavni dobitnik Velike zlatne arene, Mirotvorac Ivana Ramljaka donosi rekonstrukciju posljednjih mjeseci života osječkog policajca Josipa Reihla Kira.

Vida Žagar secira skandal s profesorom filma, u koji je i osobno bila duboko upletena. Najbolji profesor filma na svijetu “oblikovao je generacije naših studenata, a onda su se granice filma i stvarnosti neočekivano izbrisale”. Dolazi mali sivi vuk režirala je ruska novinarka Žana Agalakova koja “svojoj kćeri rođenoj u Americi pokušava usaditi ljubav prema nativnoj zemlji, vodeći je na za nju ne baš uspješno putovanje kroz ‘majčicu Rusiju'”.

Film Lekcije mog tate Dalije Dozet, dobitnik velikog pečata za najbolji regionalni film na ZagrebDoxu, sastavljen je iz očevih arhivskih snimaka koje autorica nikada ranije nije pogledala. Renata Lučić u filmu Godina prođe, dan nikako donosi osobnu intergeneracijsku priču o ocu i njegovim prijateljima iz rodnog sela čije su žene uglavnom otišle raditi na zapad i tamo ostale. 

Ostatak programa i festivalsku satnicu možete pronaći ovdje.

Obaveze volontera uključuju pomaganje u organizaciji projekcija na lokacijama na kojima će se festival održati – Maloj ljetnoj pozornici i u Villi Antonio, asistiranje autorima_cama i gostima festivala, sudjelovanje u izvedbi popratnog edukativnog i diskurzivnog programa te pružanje informacija posjetiteljima_cama i prikupljanje glasova za nagradu publike.

Festival će volonterima omogućiti besplatan ulaz na projekcije i edukativne programe, potvrdu o volontiranju, poticajan rad u filmskoj zajednici i iskustvo u organizaciji kulturnog događaja, te mogućnost neformalnog umrežavanja s autorima_cama, filmskim radnicima_ama i entuzijastima.

Za volontiranje se mogu prijaviti osobe starije od 16 godina koje su motivirane, odgovorne, željne učenja i razvijanja organizacijskih vještina. Osobe s posebnim interesom za dokumentarni film, studenti_ce kulture, medija i komunikacija, kao i oni_e koje zanima rad iza kulisa dobit će vrijedno iskustvo suradnje na filmskom festivalu.

Prijave s osobnim podacima šalju se preko online obrasca najkasnije do 10. kolovoza.

Više detalja potražite ovdje.

Ovogodišnja selekcija donosi 26 filmova renomiranih i nagrađivanih autorica i autora, ali i velik broj debitantskih filmova autora koji će imati priliku osvojiti jednu od osam festivalskih nagrada – najbolji film, najbolja režija, produkcija, fotografija, montaža, dizajn zvuka, nagrada kritičara Dragan Rubeša te nagrada publike. U filmove redatelja s renomeom svakako spada dirljiva obiteljska priča Naša djeca na kojemu je redatelj Silvestar Kolbas radio 10 godina i za koji je na upravo završenom Pulskom filmskom festivalu osvojio Zlatne arene za režiju i montažu (Denis Golenja).

Lički krajolik i obiteljsko-žensku perspektivu na Liburniju će donijeti Ana Hušman dokumentarno-eksperimentalnim ostvarenjem Radije bih bila kamen. Obitelj je tema još dva filma u konkurenciji Liburnia Film Festivala, Geni moje djece Vladimire Spindler i Put kojim idemo Tee Radić. Spindler se bavi ženskom emancipacijom kroz četiri generacije umjetničke obitelji, dok Radić prati životnu dinamiku i obiteljske odnose nakon raspada bračne zajednice.

Na LFF se vraćaju i festivalski laureati_kinje: Karla Crnčević s filmom Zemlja za nas o skupini žena koje na Braču žive “izvan sistema”, zatim Goran Dević koji se u Što da se radi? ponovno bavi posljedicama tranzicije našeg društva na pojedince, u ovom slučaju na radnike Tvornice vagona Gredelj, potom Elvis Lenić i priča o usponu i padu Uljanika Brod, te dva mlada redatelja, Toni Jelenić i Luka Karlo Kauzlarić. Jelenić u konkurenciju za nagrade ulazi s dva kratkometražna portreta, oba nastala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Brdo stvari i Hrvatska kuča, a Kauzlarić se u svojoj minijaturi Vapori bavi fascinacijom brodovima.

Razgovor s jednim od posljednjih časnika koji su služili na brodu Galeb publika će moći pogledati u filmu Galeb Davida Lušičića. Hrvatsku premijeru na Liburniji će imati Motel Filipa Mojzeša o objektu hotela Plitvice koji broji 40 zaposlenih i nula gostiju. U tranzitu Lucije Brkić donosi priču o migrantima na riječkom željezničkom kolodvoru kojima svesrdno pomoć pruža riječka aktivistica i svjetska putnica Tinka Kalajdžić, dok se LFF-ov česti gost Mario Papić (Mjesto gdje govor šuti) bavio metafizikom nastajanja i nestajanja. Nedavno preminuli konceptualni umjetnik Ivan Faktor u svom posljednjem filmu Bol, uznapredovaloj Parkinsonovoj bolesti suprotstavlja se i dalje neumorno snimajući svojim mobitelom. 

U filmu Katarine Stanković, Neptunova nevera upoznajemo koloplet živopisnih likova otoka Visa, od autentičnih starosjedioca, preko mlađih aktivista do zapadnih investitora koji se kunu da otoku žele samo dobro. U Dubokim tonovima Igora Ilića, glazbenik i inženjer zvuka Božo, svoju traumu izazvanu zagrebačkim potresom, “liječi” pokušajem proizvodnje sličnih auditivnih senzacija. Tu si negdje Sebastijana Borovčaka nježno i ekspresivno propituje svoj odnos s bakom koju odnosi demencija.  

Na LFF stižu i nikad brojniji mladi autori i autorice s vrlo zanimljivim odabirom tema. Pomalo nostalgičan osvrt na toponime svoje mladosti, uz malu pomoć umjetne inteligencije, u Opatiju donosi Luka Duvančić u kratkometražnom Sjećanja u polaroidima. U programu je i Oda Mije Maros Živković, film koji tematizira žensko zdravlje, ali prije svega solidarnost i podršku, dok nešto drugačiju podršku, onu u starijoj dobi, promatramo kroz odnos dvije vjerne pratiteljice turskih sapunica u duhovitom filmu 1001 noć Ree Rajčić. Grand Prize Anje Koprivšek prati mladi par, plesačicu Valentinu i trans muškarca Tea dok se pokušavaju etablirati na europskoj ballroom sceni.

U refleksivnom Kuće bez krovova Jakov Torić ironično promatra život u Hrvatskoj. Nepoznati muškarac preispituje svoje skrivene patnje i kajanja u filmu Sare Todorović, Preko granica, Irena Antin bavi se vlastitim tijelom u Pobjeći od Irene, dok Jelena Kovačev (Zasljepljujuće noći) donosi noćno putovanje kroz pokret i izgubljene riječi.

Projekcije filmova izvan konkurencije također obuhvaćaju niz naslova. U Regionale, program posvećen filmovima i autori(ca)ma iz Istre i Kvarnera nalazi se i Krešo, dokumentarac Marine Musulin i Zorana Krema o nestanku čovjeka koji je bio važna figura riječke alternativne scene na prijelazu tisućljeća, a o kojemu možete čitati u osvrtu Sare Gurdulić. Restart predstavlja uključuje filmove nastale u Restartovoj školi dokumentarnog filma, dok će festivalski program uključiti i niz inozemnih filmova izvan konkurencije.

Više detalja o ovogodišnjem izdanju Liburnije potražite na službenoj stranici.

Na Kulturpunktu možete pročitati kritike filmova Grand Prize i Zemlja za nas o kojima su pisali Lucas Legović i Dora Sivka, te hibridni tekst Luke Bekavca o Radije bih bila Kamen.

Kao uvod u ovogodišnji festival, 8. kolovoza u Puli je održana filmska večer koja je spojila turneju pobjedničkih filmova Liburnia Film Festivala Liburnia uplovljava, i Kino Katarina, gerilsko pop-up feminističko kino. U brodogradilištu Uljanik prikazani su dokumentarci Tvornice radnicima (2021., 105’) redatelja Srđana Kovačevića i Uljanik (2021., 6’) autora Dejana Štifanića.

Glavni program festivala isključivo domaćeg dokumentarnog filma započinje hrvatskom premijerom filma Kuća na Kraljevcu Pere Kvesića. Kroz film se bavio vlastitom kućom, koju je izgradio osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak, a koja je bila dom brojnim umjetnicima i društvenjacima koji su u njoj stvarali. Od 22:30, publika će moći pogledati dva portreta – Espi Ivana Grgura o istoimenom dramaturgu koji prolazi kroz tranziciju te Pero Sare Alavanić o 30-godišnjaku koji želi živjeti svoj san – driftanjem pržiti automobilske gume.

Prve festivalske večeri, ali izvan konkurencije, održat će se i hrvatska premijera filma Snajka: Dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi. Film o izazovima redateljice filma i njenog supruga, kosovskog Roma Mirsada, svjetsku je premijeru imao na DokuFestu u Prizrenu gdje je osvojio nagradu publike za najboji film. U međuvremenu, film je prikazan i na MakeDoxu Sarajevo Film Festivala, a u utorak će imati dvostruku hrvatsku premijeru – na Liburnia Film Festivalu i Rab Film Festivalu.

Popodnevni uvod u još jedno festivalsko izdanje, organizirano je u Villi Antonio uz dva dokumentarca – kratkometražni Jumping Stones Virginije Richrath i dugometražni Matić poljana – život ili smrt goranskog redatelja Rasima Karalića. Program u Villi Antonio počinje u 18 sati, a ulaz je slobodan.

Svima koji žele gledati filmove na Ljetnoj pozornici, gdje će biti prikazano 20 filmova u konkurenciji za nagrade, pet Restartovih filmova te tri posebne projekcije, preporuča se kupovina festivalske ulaznice za koju je potrebno izdvojiti 12 eura, a moguće ju je nabaviti preko sustava Mojekarte.hr ili na ulazu u Ljetnu pozornicu Opatija. Za dnevnu ulaznicu treba izdvojiti 4 eura.

Preostala četiri dana počinju u 17 sati u caffe baru Eugenian Pićem s autorima filmova u konkurenciji za festivalske nagrade, razgovorima koje moderira filmolog Boris Ružić. Svako popodne nudi nešto zanimljivo u Villi Antonio – ili filmove u programu Regionale (filmovi nastali u Istarskoj i/ili Primorsko-goranskoj županiji) ili razgovore (case study filma Veće od traume koji je na 20. LFF-u dobio nagradu publike; tribina Što je potrebno za doku-kino hit?) te posebnu projekciju filma Ja dišem nastalog u sklopu Erasmus+ projekta Ambasadori nenasilja kojemu je cilj bio uputiti mlade osobe u problematiku nasilja, ljudskih prava i rodne ravnopravnosti.

Detaljni program i opis edukacijskog i diskurzivnog programa potražite na poveznici.

Dokumentarce će se u Opatiji moći gledati sve do subote, 26. kolovoza do kada traje ovogodišnji Liburnia FIlm Festival. Festival će, nakon dodjele nagrada, zatvoriti film Obalno šetalište Silvija Mirošničenka opservacijski dokumentarac o šetalištu Lungomare pored koje se nalazi opatijska Ljetna pozornica, glavna lokacija 21. LFF-a.

Detaljni raspored festivalskog i pratećeg programa potražite ovdje, a više o filmovima na poveznici.

21. Liburnia Film Festival podržavaju Grad Opatija, Hrvatski audiovizualni centar, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Primorsko-goranska županija, Turistička zajednica Grada Opatije, AVC grupa, ACER Hrvatska, AJB DOC Festival i brojni drugi. Festival organizira Udruga Liburnia film festival, suorganizator je Restart a partner Festival Opatija.

Najstarija hrvatska manifestacija posvećena dokumentarnom filmu, Liburnia Film Festival, svoje dvadeseto izdanje započet će 24. kolovoza uz projekcije i popratni program koji nastavljaju tradiciju festivala svojom usmjerenošću na jačanje vidljivosti recentne domaće dokumentarne produkcije.

Festival koji će se održati u Opatiji otvara projekcija Mlungu  – Bijeli Kralj redatelja Davida Lušičića, filma koji prati izlazak na slobodu i suočavanje s prošlošću riječkog pomorca uhićenog zbog šverca kokaina. U prvoj festivalskoj večeri prikazat će se i kratki filmovi Nokturno Silvije Bumbak te In medias res Ane Klepo, kao i srednjemetražni Zaželi Marija Papića koji prati sudionice istoimenog projekta zapošljavanja žena u Hrvatskoj. Ostali filmovi koji konkuriraju za festivalske nagrade – a ukupno ih je ove godine 19 – prikazat će se na Ljetnoj pozornici od srijede do subote 27. kolovoza, a među njima se nalazi osam dokumentaraca koji imaju svjetsku ili hrvatsku premijeru.

Ovogodišnja službena konkurencija predstavit će niz filmova koji preispituju kulturno i društveno nasljeđe jugoslavenskog modernizma. Hrvatskog narodnog preporoda Gorana Devića prati današnji život naselja koje je u Jugoslaviji izgrađeno za radnike Željezare Sisak, dok se film Novo kino Buje Alessia Bozzera polazeći od kinodvorane koja je 1950. izgrađena u malom istarskom gradiću bavi potencijalima kinoprikazivaštva i dijeljenog filmskog iskustva kao prostora izgradnje zajedništva. Odnos prema umjetničkom nasljeđu razvija film Diptih: Iz ljubavi u ljubav Vlaste Delimar u kojem autorica preispituje proteklih 40 godina vlastitog rada. Šarolika selekcija filmova u službenoj konkurenciji obuhvaća filmove koji na različite načine pristupaju dokumentarnom rodu, a potpisuju ih autori i autorice različitih generacija: Mladen Ivanović, Stefano Obino, Vedrana Pribačić, Silvestar Kolbas, Bojan Gagić, Mia Martinović, Hana Stojaković i Silvano Drpić, Lucija Brkić, Davor Sanvicenti, Katarina Lukec, Toma Zidić i Sara Alavanić.

Izvan službene konkurencije, Liburnia će prikazati niz filmova nastalih u produkciji Restarta, kao i trinaest filmova u sklopu programa Regionale, koji je posvećen autorima i autoricama iz područja koje festival naziva svojom regijom, a čine ju Istarska, Ličko-senjska i Primorsko-goranska županija.

Off program festivala uključuje razgovore o dokumentarnom filmu. Tijekom trajanja festivala, stvaralačke ekipe čiji se radovi prikazuju u službenoj konkurenciji dan nakon projekcija gostovat će na Piću s autorom u Caffe baru Eugenian. U subotu, 27. kolovoza u Vili Antonio LFF u suradnji sa Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela održava se tribina Fair pay i radni uvjeti u kulturi, a dan poslije na istom mjestu redatelj Srđan Kovačević održat će case study prošlogodišnjeg LFF-ovog pobjedničkog filma Tvornice radnicima.

Novost u ovogodišnjem programu predstavlja i nagrada kritičara_ke, koju LFF uvodi u suradnji s riječkim Art-kinom. Nagrada nosi naziv prema prerano preminulom filmskom kritičaru, redovitom suradniku i pratitelju LFF-a, Opatijcu Draganu Rubeši. Svake godine drugi filmski kritičar ili kritičarka dodijelit će nagradu, a ove godine o njoj će odlučiti Iva Rosandić, dobitnica nagrade Vladimir Vuković Hrvatskog društva filmskih kritičara za najbolju mladu kritičarku u 2020. godini.

Sav popratni program LFF-a, kao i razgovorni i obrazovni, za sve zainteresirane je besplatan. Oni koji žele gledati filmove u konkurenciji za nagradu na Ljetnoj pozornici Opatija morat će izdvojiti 40 kuna za festivalsku i 20 za dnevnu ulaznicu. Festival traje do nedjelje, 28. kolovoza.

Više detalja i raspored programa dostupno je na festivalskim stranicama.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

KP: Nedostatak prostornih, financijskih i ljudskih resursa otežavaju organizaciju nezavisnih festivala poput Liburnia Film Festivala. Koje su vaše strategije nadvladavanja ovih izazova?

Mislim da je za sve organizacije civilnog društva odgovor uvijek isti – korištenje vlastitih resursa, uključujući mnoge neplaćene radne sate. Što nije dobra strategija jer ti su resursi iscrpivi, ljudi su također iscrpivi pa se događa da stvari posustaju kad se izgubi energija entuzijasta koji guraju da se nešto desi preko financijskih okvira. Neka diverzifikacija prihoda u smislu većeg oslanjanja na privatna sredstva dosad nam nije uspjela, bez obzira na razne pokušaje, a primjerice prijavljivanje na EU programe kao što je MEDIA nismo koristili jer kao festival isključivo hrvatskog dokumentarnog filma nismo za to “eligible”. Radi manjka prostornih resursa doduše najmanje patimo, snalazimo se radeći po uredima partnerskih organizacija, a na ljudskim resursima radimo ulaganjem u mlade.

KP: Na okruglom stolu prošlogodišnjeg One Take Film Festivala razgovaralo se i o potencijalu umrežavanja nezavisnih festivala pri čemu bi jedan od ciljeva bio pokušaj formiranja tijela sastavljenog od predstavnika filmskih festivala koji bi s konkretnim ciljevima i prijedlozima mogli zajednički nastupiti prema institucijama i lokalnim vlastima. Ima li ova inicijativa potencijala?

Valja uvodno dodati samo jednu stvar: sve je veći pritisak sve brojnijih festivala na sve oskudnija javna sredstva. Zemlju je “zadesila” festivalizacija i jasno nam je da se “tržište” promijenilo, no teško je to samo tako prihvatiti i reći, OK, kad imaš 17 godina iza sebe i prošao si kroz sve faze organskim rastom, pa čak i nastavljaš rasti i profesionalizirati se, a bez obzira na prihode koji ostaju isti ili padaju. Kao jedan od zajedničkih problema nas manjih i srednjih festivala ustanovio se i, kao što u prethodnom pitanju zaključujete, manjak radnog prostora za kvalitetan organizacijski rad i manjak profesionalnog kadra. Osobno me jako razveselilo otvaranje tih tema na One Takeu i spremnost kolega i kolegica da se njima zajednički bavimo. Mislim da je to iskaz zrelosti koja nadilazi zatvaranje u kompetitivni modus. Već samim time inicijativa definitivno ima potencijala. Iako ona još nije javno eksponirana i na njenoj se konceptualizaciji tek radi. Zadnji susret predstavnika održao se u lipnju ove godine na Diverzijama gdje se raspravljalo upravo o pristupu prema institucijama, prvenstveno HAVC-u kao krovnoj instituciji. Trenutno tražimo ispravnu formu tog našeg predstavničkog tijela koja bi zadovoljila sve one segmente koje smo na prvom sastanku ustvrdili kao ciljeve i problematiku. Ali da – udruživanje uvijek ima više smisla nego pojedinačne akcije.

KP: Liburnia Film Festival najstariji je festival dokumentarnog filma u Hrvatskoj, koji dosljedno prati aktualnu domaću produkciju, ali prepoznaje i važnost u edukativnoj komponenti programa. U kojem smjeru vidite daljnji razvoj festivala?

Udruga LFF generalno teži cjelogodišnjoj aktivnost. U tom smislu tijekom godine pobjedničke filmove s LFF-a prikazujemo u nekim manjim ili otočkim mjestima naše i susjednih županija, tijekom ljeta u Rijeci radimo male projekcije starijih naslova na neuobičajenim lokacijama, kuriranim filmskim programom nastojimo biti prisutni na događanjima aktivističke prirode… Sve to upisuje se u karakter festivala i voljela bih da upravo ti dopunski cjelogodišnji programi ojačaju i da festival ne bude samo jednotjedna fešta već da priča i naša uloga, bar u ovom dijelu Hrvatske, i dalje bude zaokružena. Da šaljemo poruku, izjašnjavamo se o temama koje su važne za hrvatsko društvo i na njih skrećemo pozornost, da budemo aktivni. Tako i ta edukativna komponenta koju izdvajate; želja je u ovom dijelu Hrvatske razviti cjelogodišnje edukacijske programe, ponajprije programe razvoja medijske pismenosti, koji će na festivalu imati kulminaciju. Što se samog festivala tiče, daljini razvoj vidimo u ostvarenju naše dugogodišnje želje da festival postane regionalna platforma za “razmjenu” filmova s područja bivše Jugoslavije i JI Europe, a razmišljamo i o uvođenju dopunskog međunarodnog programa. Gledajući zajednicu u kojoj djelujemo, smjer je svakako odgoj nove generacije koja profesionalno može izvesti sve poslove organizacije festivala.

KP: Jeste li primijetili promjene u smjeru razvoja dokumentarnog filma u Hrvatskoj i u kakvom su oni odnosu s trendovima u svijetu?

Dokumentarci su svakako sve “opušteniji” i “autorskiji”, bar oni koje biramo u program LFF-a. Sve veći broj autorica i autora snima dokumentarce koji se igraju s formama, temama, načinom na koji se iznosi priča, rodovima. Brojni autori pričaju duboko intimne priče, istražuju kamerom vlastite obitelji, sebe… Svi ti procesi događaju se i u međunarodnom autorskom dokumentarnom filmu, po tome nismo ništa različiti. No razlika nastupi kad se poželi raditi neki financijski ambiciozniji projekt.

KP: Sedamnaesto izdanje festivala i ove nas godine očekuje na više opatijskih lokacija. Koje su specifičnosti ovogodišnjeg programa?

Ovogodišnji je program u globalu specifičan po tome što smo pojačali popratni program filmova izvan konkurencije i to nekim naslovima lokalnih autora. Imamo i jak svakodnevni off program u Vili Antonio. No najveća je specifičnost odluka za uvođenje teme koju komuniciramo i kroz vizual. Riječ je o posveti propaloj hrvatskoj brodogradnji. Udruga LFF naime djeluje iz Rijeke gdje je 3. maj u kolebljivom i neizvjesnom periodu, blizu je Uljanik… Na liniji onog što sam već rekla, LFF je festival koji želi poslati poruku. Ove je godine bar mala i simbolička poruka ta da je brodogradnja važna privredna grana. S mukom pratimo zbivanja oko nje, da ne kažem da su društvene posljedice već vidljive. Stoga ove godine u off programu prikazujemo nekoliko filmova koji su hommage brodogradnji: Volim li svoj posao Nadije Mustapić o variokinjama, Godine hrđe Andreja Korovljeva o radnicima Uljanika i Samoupravni film Igora Bezinovića koji je nastao kao participativni film radnika brodogradilišta u Malom Lošinju. Glavni program, onaj u konkurenciji, i ove godine odlikuje velika različitost. Ponovno su podjednako zastupljeni i mladi autori i autorice koji još uvijek studiraju, kao i oni koji im čak predaju na tim studijima, poput Gorana Devića ili Zvonimira Rumboldta. Vidim ljepotu u tome da oni dijele istu pozornicu, odnosno platno i imaju istu mogućnost dobiti neku od nagrada. A teme su, kao i svake godine, različite: portreti ljudi i mjesta, neuralgične točke hrvatskog društva, intimistički filmovi, posvete, jedan glazbeni doks i jedan podvodni doks… Bit će šareno i zanimljivo!

Festival hrvatskog dokumentarnog filma Liburnia Film Festival kojim se već 16 godina tradicionalno zatvaraju ljetni praznici, ove će se godine, pod motom Gledaj glasno, održati od 20. do 24. kolovoza na maloj Ljetnoj pozornici Opatija i u Vili Antonio.

U pet festivalskih dana, međunarodni žiri odlučivat će o nagradama za najbolji film, režiju, fotografiju, montažu, dizajn zvuka te najbolji regionalni film, a publika će kao i svake godne odabrati svog favorita.

Liburnia Film Festival dobio je čast sedam filmova prikazati premijerno, od čega su čak pet naslova svjetske praizvedbe. Opatijska će publika prva vidjeti duboko intimistički film Vladimira Gojuna Bebe Na Vole, kao i vrlo osobni Lijek Ane Opalić. Istarski autor Elvis Lenić dolazi s kratkometražnim filmom Meso, a snimatelj Bojan Mrđenović redateljski debitira filmom Zabava. Novinarka i snimateljica Nika Obučina prati birokratsku borbu za zadržavanje stana bivšeg radnika tvornice Kamensko u filmu Neželjeni stanar.

Premijerno će u Hrvatskoj biti prikazana hrvatsko-nizozemsku produkcija 90 sekundi u Sjevernoj Koreji Ranka Paukovića i Okupirani bioskop srpske redateljice Senke Domanović, film nastao u koprodukciji s hrvatskim Nukleus Filmom. 

Intrigantne teme uključuju animirano-dokumentarnu švicarsko-hrvatsko-njemačko-finsku koprodukciju Chriss the Swiss, redateljice Anje Kofmel, film Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića Josipa, volim te, novi kratkiš Igora Bezinovića Lovettovi, a originalnim eksperimentalnim dokumentarcem Zarobljeni u stroju predstavit će se i LFF-ov stari znanac Leon Rizmaul. 

U sklopu humorističnog programa prikazuje se Slatko od Ništa (Srbija, Hrvatska, Francuska) Borisa Mitića, satirična dokumentarna parabola čije je dokumentarne kadrove snimalo čak 62 direktora fotografije sa svih strana svijeta, glazbu su skladali Pascal Comelade i Tiger Lilllies, a glas Ničega, koje nam se obraća u stihu, snimio je Iggy Pop. Pusti Dobre, pusti mediteranska je komedija redateljice Vlatke Vorkapić, a Sunčica Ana Veldić u autoironičnoj maniri, filmom Precijenjena dramaturgija prati nedaće studentice režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Uz Sunčicu, još četiri studenta zagrebačke Akademije dramske umjetnosti ove su godine snimili sjajne filmove. Na LFF tako dolazi Splićanin Josip Lukić s filmom Majči. Skrivenu obiteljsku intrigu snimila je Renata Lučić u filmu Kol’ko god nas noge nose, dok se Lovro Mrđen u Patroli Uran bavi ne baš jednostavnom svakodnevicom voditelja dječjeg izviđačkog izleta. Arijana Lekić-Fridrih mjesecima se družila s Jadrankom Kosor tijekom političke kampanje nakon njezina izbacivanja iz HDZ-a u filmu Ispočetka.

Kao i do sad, zadnji dan LFF-a, izvan konkurencije bit će prikazana dva filma nastala u produkciji suorganizatora festivala, zagrebačke produkcijske kuće Restart, kao i već tradicionalno, dva filma nastala na restartovoj Školi dokumentarnog filma.

Tim LFF-a i ove godine priprema nekoliko edukacijskih programa, poput Restartove Filmske početnice za najmlađe, Filmaktivove radionice za mlade i case studija uspješnih hrvatskih dokumentaraca, a u popratnom fillmskom programu ističe se film Riječana Saše Stanića i Marine Banićević Viva Ludež: Razgovor s trojicom od Ferala. 

“Turizam se u osnovi bazira na tri stavke: putovanju (promjeni mjesta), novosti (očekivanju da sve bude drugačije nego u rutinskoj svakodnevici ostatka godine) i bezbrižnosti (čak i onda kad se radi o avanturističkim turama, postoji vjera da nam se na odmoru ništa loše ne može/ne smije dogoditi). Turizam je neka vrsta sekularnoga privremenoga raja na Zemlji. Da bi se postiglo takvo stanje utopijskog idealiteta, dobro je da se što manje vide oni koji skrbe o nama dok se odmaramo. Ili da su i oni dobre volje, nasmijani i ljubazni kao da su i sami “na odmoru”. Zato bi ovaj rad bio posvećen ljudima čiji rad je u temeljima turizma, a sami su najčešće nevidljivi (ili bi, idealno, takvi trebali biti). Njihova nevidljivost i nevidljivost obavljenoga posla, znak je njihova dobroga rada. Ljepota i kič, razlika i monotonija, apstrakcija i očiglednost, priroda i društvo, stvarnost i  želja, čini mi se da stoje kao konstanta homo touristicusa, a možda i konstanta čovjeka uopće. Ako nije presmjelo da ja to kažem”, zapisao je u najavi performansa Siniša Labrović.

Peformans-izložba Godišnja doba bit će izvedena u vili Angiolini Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji u četvrtak, 9. svibnja, u 19 sati.

Usporedno s festivalom na kojem će biti predstavljeno trinaest kazališta i predstava, bit će održane tri radionice i tri okrugla stola na temu stanja i položaja nezavisne kazališne scene u Hrvatskoj.

Na programu festivala su Stilske vježbe kazališta Planet Art, Prozor u dvorište Lutkarskog studia Kvak, Nemereš pobjeć od nedjelje Ludens teatra, Ružičasta sanjarica kazališta Mala scena, Muški-ženski/Ženske-muške MUO Bacači sjenki.

Usto, odigrat će se predstave Terapija teatra Rugantino, Basne kazališta Smješko, Blago kazališta Tvornica lutaka, Tko je ovdje lud! kazališta Planet art, Picasso Playdrame, Priča o vodi kazališta UO Actlab i Mala scena, Projekt: 12/2 Stvaralačke mreže Zebra i Art Aplauz teatra. 

Više informacija o programu potražite ovdje. 

Foto: Muški-ženske/Ženske-muške