Glavnina programa festivala održana je u listopadu, a u kraćem postprogramskom ciklusu u prosincu izveden je drag performans pitala me jesam li znala da su se šljokice prije radile od stakla koji potpisuje nominis u suradnji s izvođačicama Mx. Bodliere i ONA/GRDA. Ova izvedba održana u ZPC-u tematski i konceptualno se nastavlja na performans Na rubu sv(i)jet(l)a: Ljeskanje koji je ista ekipa izvela početkom 2025. godine u Galeriji Miroslav Kraljević. Kao što naslovi sugeriraju, riječ je o drag izvedbama koje polaze od motiva svjetlucanja. Materijal kao polazišna točka izvedbe nije neobičan za nominis, lik koji se redovito pojavljuje u razrađenim multimedijalnim ambijentima.

Ušli smo u mračnu dvoranu ZPC-a i smjestili se na jastučiće na podu osvijetljene reflektorima. Reflektori se gase, a izvedba započinje kada mrak presijecaju dva snopa svjetla kojima se nominis i Mx. Bodliere igraju crtajući linije po zidovima u ritmu elektroničke klupske glazbe. U nedostatku pozornice i rasvjete, izvođačice su nam glavna navigacija za otkrivanje prostora izvedbe i tako nam u svojoj igri otkrivaju komadiće razbijenog stakla, kristalića i drugih reflektirajućih i prozirnih predmeta koji služe kao prizme za propuštanje svjetla. Osim ručnih svjetiljki u ovu svrhu se koristi i jedan grafoskop kojim se apstraktni kristalni oblici projiciraju na zidu. 

Druga razina izvedbe razvija se kroz tekstove koje izvođačice čitaju s folija kakve se obično koriste za grafoskopske projekcije. U prvome tekstualnom segmentu uvodi se motiv svjetionika, prvi od mnogih koji označavaju svjetlost u mraku. Za vrijeme čitanja izvođačice sjede na podu kao i publika, zauzimaju opuštene privatne poze, a na sličan nebrušeni način čitaju tekst, što je uspješno u stvaranju intimne, ispovjedne atmosfere. 

Kao što je običaj u drag showu, kroz izvedbu su raspoređene glazbene točke u kojima se izvode pjesme na playback. Iako su u najavi navedene tri izvođačice, na sceni su se pojavile samo nominis i Mx. Bodliere. Zbog toga smo vjerojatno ponešto propustili, ali svakako je pohvalna snalažljivost prisutnih izvođačica koje su uspjele izvedbu zaokruženo provesti. Mx. Bodliere izvela je pjesmu s kojom je Lola Novaković predstavljala Jugoslaviju na Euroviziji 1962. godine – Ne pali svetla u sumrak, o ljubavnicima u mračnoj sobi u kojoj svijetle samo dvije cigarete. Svečana i blistava kao prava diva izvodi ovaj nokturno.

Nominis je izvela završnicu pjesme Troy Sinead O’Connor u kojoj pjevačica emotivnim krikom izražava traumu napuštanja obraćajući se svojoj majci riječima “You should’ve left the light on”. U glazbenim točkama se otkriva mnogo toga što je u ostalim segmentima izvedbe skriveno, šljokice na kostimima izvođačica blistaju, a bogata šminka jasno je vidljiva. S čvrstim stavom izvođačice zauzimaju širok prostor oko sebe, tek tada imamo dojam da ispunjavaju čitavu dvoranu. No, čak i u tim trenucima gledaju jedna u drugu, održavaju blisku komunikaciju kao da su same u sobi u kojoj ih nitko ne vidi. 

Kroz tekstualni sloj izvedbe često se provlači motiv sna. U jednom trenutku, pozivajući se na motive teksta Paula B. Preciada,  Mx. Bodliere nam prepričava kako je u snu imala stan na Uranu i razmišljala o tome da ga proda. S ovim snom povezuje se priča o Karlu Heinrichu Ulrichsu, latinistu koji je skovao pojam “uranist” za muškarca koji osjeća privlačnost prema drugome muškarcu. U grčkoj mitologiji, bog neba Uran, začeo je Afroditu bez majke zbog čega se Afrodita s pridjevkom Nebeska povezuje s ljubavlju muškarca prema muškarcu. Ovaj pojam Ulrichs koristi kako bi razvio okvir unutar kojega se homoseksualnost može promatrati kao normalna i prirodna. On ga koristi kako bi opisao sebe, razvija terminologiju za prvi zabilježeni coming out u modernoj Europi.

Kako se performans razvija, drag persone koje ga izvode otkrivaju sve više o sebi. Saznajemo da one više pripadaju snu nego javi i više pripadaju svemiru nego našemu svijetu. Njihovo djelovanje je vezano uz neki tamni daleki prostor koji je nama vidljiv samo kao trag svjetla, riječima same nominis: “svjetiljke i svjetionike održavale smo za druge, a ovdje smo napravili mjesto gdje možemo prosuti svoje šljokice po podu.” Tu se krije napetost koja je provučena kroz čitavu izvedbu, smještena između skrivanja i blistanja, svjetlosti i mraka. 

Drag kao izvedbena forma je subverzivan i izravno usmjeren obračunavanju sa seksualnom represijom i rodnom normativnosti. No, čini se da su klasični drag postupci upravo suprotni onome što radi nominis – flambojantne drag persone najčešće pokušavaju rasvijetliti ono što je u svakodnevici potisnuto i neizraženo. Predstavljajući se kao pop zvijezde, one stvaraju novi javni prostor u kojem se mogu pojaviti oni_e koji se ne uklapaju u dominantne obrasce predstavljanja. 

Ovaj odnos privatnog i javnog prostora podsjeća me na misao koja je prije nekoliko godina bila dosta popularna na internetu, a to je da je pojam coming out najprije označavao pristupanje pojedinca relativno zatvorenoj zajednici, a ne javnu objavu vlastitog identiteta kao što se doživljava danas. U New Yorku početkom dvadesetog stoljeća queer ljudi su se predstavljali_e svojoj zajednici na velikim debitantskim zabavama. Čini mi se da je ovo starije značenje izraza coming out zanimljivo jer se na taj način ostvarivanje queer identiteta primarno percipira kroz intimno zajedništvo, a ne kao politički čin, a s time u prvi plan dolazi potreba za sigurnošću i razumijevanjem, a ne potreba za javnim prepoznavanjem. 

Kao što je i obično slučaj, s nostalgijom treba biti oprezan, pa i ovdje treba uzeti u obzir da su se te zabave održavale u tajnosti jer su homoseksualnost i rodno izražavanje koje odudara od norme bili zakonski kažnjavani. Također potrebu za zaštićenosti ne treba shvatiti kao kontradiktornu ciljevima i uspjesima pokreta ponosa, nego kao njegovu drugu polovicu. U trenutku kada se svjetla naizgled samo gase, svijet koji nominis sa suradnicama stvara malen je, ali iznimno potreban. Njihovo svjetlo nije mesijansko i ne donosi novi dan, ali je pouzdano kao svjetionik koji pruža sigurno mjesto i priliku za san.