oliver mlakar – Kulturpunkt

Nogomet i klasna borba

Ante Jerić — Tue, 19 Jul 2011 11:22:06 +0000

Niz tekstova koji oplakuju činjenicu da javna televizija sljedeće sezone vjerojatno neće pratiti utakmice Hrvatske nogometne lige je nevjerojatan. Većina komentatora uživa u stilskim vježbama ismijavanja mizerne kvalitete domaćeg baluna, nacionalne lige u kojoj pobjeđuje Mamićev trgovački obrt i zakulisne priče čiji glavni i sporedni likovi zaslužuju odeblji dosje u Državnom odvjetništvu. Stvar postaje zanimljiva kad se sladostrašće koje pruža nabrajanje kroničnih boljki najvažnije sporedne stvari odjednom prometne u pokušaj ozbiljnije analize tekućih društvenih procesa. Vijest o gubitku koncesije na prijenos utakmica domaće lige tako je za Zlatka Galla, čisto ilustracije radi, dio procesa “koji je početkom devedesetih u Splitu u ime ‘tržišne utakmice’ i ‘poduzetništva’ bešćutno zatukao Jadrantekstil, Preradu, Dalmu, Koteks…, a kasnije i svu silu malih dućana iz garaže da bi se otvorio prostor za ‘Kerume’ svih boja”. Javna televizija, s posebnim naglaskom na njenu sportsku redakciju, već je odavno pogođena komercijalizacijom medijskog prostora. Premda mi je pomalo glupo sudjelovati u procesu uzdizanja gubitka prava na prijenos domaćeg nogometnog prvenstva u status problema posebno vrijedna pažnje, priliku da se – s upornim ponavljanjem bitnih stvari koje graniči sa zamorom – kaže koja riječ o privatizaciji, ne bi nikad trebalo propustiti. Pokušajmo postupno staviti priču o tužnoj sudbini televizijskih pretplatnika koji neće moći kratiti vikende gledajući na javnoj televiziji nogometni vatromet s domaćih pašnjaka u kontekst mrvu rafiniranije analize.

Ishodišna točka je, kao uvijek, moment stvaranja države. Nakon nacionalističkog big banga uslijedio je prvi val privatizacije. Kapitalistički drang nach osten došao je praćen neoliberalnim evanđeljem koje je od svojih dionika tražilo dogmatsko vjerovanje da su privatni poduzetnici najbolji upravljači društvenim bogatstvom. Zajednički kapital kojim je upravljala država tako je u kratkom roku razdijeljen među malobrojnim dobitnicima pretvorbe i privatizacije. Može se u literaturi pronaći niz drugih naziva za taj proces. Ne biste puno pogriješili kad biste ga sveli pod rubriku onog što je Marx nazvao prvobitnom akumulacijom kapitala kroz pljačku i eksproprijaciju. Praksa naših predatora do danas je postala opće mjesto naše stvarnosti – nezaobilazna tema razgovora podjednako u štekatima i ambicioznijoj pop lirici – koju apsolutno nitko ne niječe. Nakon očitih meta – tvrtki, banaka, itd. – kreće komercijalizacija onih aspekata društva koji su dotad bili gotovo izuzeti s tržišta. Čeka nas, kako je vehementno prije nekoliko mjeseci najavio Škegro u Globusu, privatizacija javnih dobara. Taj široki okvir obuhvaća vodu, zemlju, zrak, sustave upravljanja životom i, što je u kontekstu definiranom temom ovog članka najvažnije – javne usluge. One nisu ograničene na javni prijevoz ili javno financirano obrazovanje. Pod njima se podrazumijevaju i razne distribucijske mreže u sektorima poput telekomunikacija, energetike ili medija. Pravni okvir koji dopušta podvrgavanje javnih dobara tržišnoj logici nosi sa sobom, treba li uopće spominjati, sasvim novi sustav vrijednosti; na mjesto zahtjeva za ispunjavanjem osnovnih društvenih potreba dolazi zahtjev za ostvarivanjem profita. Mnogi će reći da je ta dilema lažna, ali ako malo pogledate oko sebe…

Što su uopće osnovne društvene potrebe? U svakom slučaju nešto oko čega se nećemo lako složiti. To je, po svoj prilici, jedan od onih pojmova koje određuje diskurzivni kontekst unutar kojeg se u njemu raspravlja. Kad govorimo o osnovnim društvenim potrebama u slučaju televizijskog programa korisno je podsjetiti se obrazovanja, informiranja i zabave kao triju zadaća javne televizije. U najboljem slučaju dobijete preplitanje i sinergijski učinak svih navedenih komponenti televizijskog programa u proizvodu koji debelo nadilazi trenutni kontekst svog emitiranja. U kolektivnoj memoriji sredovječne generacije nesvodljivoj na jugonostalgično traganje za izgubljenom mladošću – da u potrazi za primjerima ne idemo izvan našeg dvorišta – još ima mjesta za 3,2,1 kreni u kojem je Peterlić ugodno razgovarao s Orsonom Wellesom ili Kviskoteku koja je pod sigurnim vodstvom Olivera Mlakara u naše domove donosila drugačiji kulturni paket. Privatizacija televizijskog etera praćena trubljama iz kojih se šire tonovi demokracije i pluralnosti mijenja konfiguraciju medijskog polja. Konkurencija se vodi, manevrirajući između pravnih regulativa o tome kako program mora izgledati, isključivo logikom maksimizacije vlastitog profita. Kvalitetni program i zahtjev za kvalitetnim programom su u dijalektičkom odnosu; ako ga ne prikazujete, uskoro nećete imati nikoga kome će do njega biti stalo. To, uzevši u obzir vremenski interval od zadnjih dvadeset godina, objašnjava zašto sad imamo šest kanala od kojih četiri svoj program temelje na najgoroj vrsti sapuničarsko-tabloidnog šunda. Osuda stanja u medijskom polju s naglaskom na televiziju nije tek slučaj kulturnog konzervativizma raširenog među komentatorima koji se iz akademskih bjelokosnih kula gdje je zrak rijedak spuste među raju pa sa začepljenim nosom upiru prstom u ono što smrdi. Program komercijalnih televizija doista je veliko izljevanje septičke jame. Jasno je da se u tržišnoj konstelaciji i program javne televizije mora razvijati u smjeru koji mijenja demarkaciju između načela obrazovanja, informiranja i zabave. Pri tom je HRT dosad bio u izvrsnoj poziciji financirajući se istodobno novcem televizijskih pretplatnika i novcem zarađenim od oglašavanja. Kao jedina supersila u televizijskom polju imao je dovoljno sredstava da održi relativno relevantan i raznolik program koji je uključivao središnji Dnevnik, dokumentarace “odabrao Đelo Hadžiselimović” i strane licencne kvizove kao što je Jedan protiv sto. Je li pritom pošteno da HRT ima poziciju medijskog hegemona koji se, uslijed pritoka novca iz dva smjera, može bez posljedica ponašati kao raskalašeni barun; biti istovremeno mecena domaće produkcije i organizator skupih plesova sa zvijezdama. Ne trebamo reći da to nije baš pošteno. Zakinuti kapitalisti se znaju izboriti za svoj položaj. Zatreba li im medijska podrška za njihovu stvar, tu je manfukatura Mirković & Kuljiš koja će ekspresno odštancati panegirik privatnom poduzetniku ili opanjkavajući tekstić o onome tko mu stoji na putu, ovisno o potrebi. Pisao je tako Kuljiš, ne sasvim bez temelja, o “nelojalnoj konkurentskoj utakmici između državne firme koju država dotira preko pretplatničke pristojbe s više od milijardu kuna godišnje i privatnih firmi koje opstaju na tržištu isključivo s prihodima od oglasa”.

Premjestimo opet fokus na veliku sliku skiciranu na početku teksta. Ulaganje viška vrijednosti u nova tržišta predstavlja uvjet reprodukcije postojećih društvenih odnosa. Proces komercijalizacije javnih dobara u kojem sudjelujemo – nove tržišne niše kapitala – ima zanimljive lokalne specifičnosti. Tako se ovaj put malo suptilnija privatizacija na sličan način okomila, u slučaju obrazovanja i medija, na akademsku zajednicu i javnu televiziju kao tradicionalno škakljive subjekte. Akademska zajednica je predstavljena kao skup neradnika koji pod krinkom autonomije brane samo svoje sinekure i lifranje sumnjivih honorara, a pogon javne televizije mastodont koji prosipa novac ne uspijevajući pritom adekvatno ispuniti funkciju servisa građana. Podastiranje afera za koje je unajmljen provjeren kompradorski kadar može izazvati ogorčenje. Neizravno zainteresirana javnost koju melje žrvanj života može – pod utjecajem medijske reprezentacije na opravdane pozive za solidarnošću u borbi protiv komercijalizacije javnih dobra – jednostavno okrenuti stranicu u novinama ili promijeniti televizijski kanal lakonski ponavljajući pritom staru seljačku mudrost: “Ne laje pas radi sela.” To je ipak pogrešno. Privatizacijski napad na javna dobra koja je prethodno kontrolirala država otvorio je prostor za artikulaciju otpora logici tržišta koja ne bi trebala određivati sve. Taj otpor proizlazi iz specifične situacije i, koliko god trenutno slab bio, predstavlja nešto novo. Pojavila se svijest čiji razvoj traži drugačiji jezični izraz, odnosno napuštanje binarne opreke između privatnog i javnog, otvarajući pritom mogućnost za neku trećost. Trećost koja, prema primjeru stvaranja zajednice na fakultetima koja uključuje profesore i studente, nije ništa drugo nego mogućnost postojanja otvorenijih zajednica ljudi koji imaju priliku sudjelovati u upravljanju zajedničkim dobrima. To je prospekt budućnosti čije ostvarenje obećava vratiti ljudima puno toga. Možda čak i nogomet.

Fotografija: iz filma Ane Hušman Nogomet

Priča o Sestri Kviskoteci i Velikom Bratu

admin — Mon, 29 Sep 2008 11:38:02 +0000

Piše: Ante Jerić

Nema dugo da nam se s one strane malog ekrana ukazalo toplo lice Olivera Mlakara. Bio je to jedan od onih čarobnih blast from the past trenutaka kao stvorenih da se majka osjeti dvadeset godina mlađom, da se otac sa suzom u oku vrati u ono vrijeme kad je Hajduk rasturao po Europi, a da moja malenkost bez trunka zadrške povjeruje Oliju da je znanje ponovno “in”.

Nažalost, bio je to samo trenutak. Kao i sve dizajnerske krpice, Kviskoteka je bila “in” jednu sezonu samo da bi bila zaboravljena i ostavljena da je, ako Bog da, nečiji hir opet vrati u modu. Sve napisano vrijedi samo za prostor Lijepe Naše. Da ne bi ispalo da to govorim tek tako, valja napomenuti da je Kvisko krenuo stopama Borisa Dežulovića i odlučio sreću potražiti u Srbiji. Naime, to je već gotova stvar budući da je njihova TV Foks uredno otkupila licencu za prikazivanje Kviskoteke. E sad, kao svaki uzoran Hrvat katolik koji uz Boga i domovinu slučajno voli i dobar kviz, moram se zapitati kako je i, pobogu, zašto do toga došlo.

Nije lako u par riječi, a sve mi se čini ni u par kartica teksta, objasniti nekome tko ne titra na vašoj frekvenciji zašto važnost Kviskoteke daleko premašuje važnost samo još jednog kviza. Ajmo je stoga usporedit s onim što se na televiziji danas može naći.

Na jednoj strani stoji umotvorina legendarnog očalinka karakterističnog brka koja promovira znanje i inteligenciju. Na drugoj strani stoji Big Brother, samoprozvani reality show koji nam je dosad pokazao jedino da je češkanje po jajima, prduckanje po kauču i stalno potvrđivanje sebe kao lijepog komada kretena sasvim dovoljno čovjeku da zaradi šesteroznamenkastu cifru. I sad, pitam ja vas, što je bolje prikazati na televiziji? Nekog wunderkinda koji zna sve razvojne karike u evoluciji redom od australopiteka do homo sapiensa ili neku budalu koja bi se, suočena s takvim pitanjem, samo blesavo kliberila. A kad biste istog, reda radi, upitali zašto se smije odgovor bi bio:
– Pa homo…ha ha ha…

Nije sve tako crno, reći ćete s pravom. Između blagoglagoljivih lumena i ovih kojima je vokabular bogat kao tjeme Duška Lokina, u sivoj zoni programa koji imaju moć da male ljude pretvore u velike zvijezde ima svega i svačega. Blizu Velikog Brata gnijezdo su svila djeca dobrih starih Igara bez granica ; Pazi zid, Moj tata je bolji od tvog tate, ono otvaranje kutija i jos kojesta, a sad mi se stvarno ne da sve popisati. A i zašto bih? Htio-;ne htio morat ću se tome vratiti zbog prirode ovog posla. Sad me zanimaju proizvodi sličniji Kviskoteci, dakle nešto tipa Najslabije karike, Milijunaša ili ovog najnovijeg, 1 protiv 100. To su kvizovi za koje ne postoje testiranja i jedina njihova svrha je, da se ne lažemo, zarada od telefonskih poziva i marketinškog prostora koji im pripada. Takvi kakvi jesu, predstavljaju idealan amalgam Kviskoteke i Big Brothera. Formula glasi: uzmi kviz i daj ga narodu. Onda će njegovi protagonisti činiti presjek društva pa će biti svega; onih kojima ćemo se klanjati, a bogami i onih kojima ćemo se smijati.

O tome se zapravo i radi. Još od Eshila i ostale grčke ekipe kroz našu kulturu defiliraju tri vrste likova. Tako su, primjerice, još u antičkim komadima bogovi i junaci bili bolji od gledatelja, a na tim istim gledateljima bilo je da se takvima dive i njima teže. Obični ljudi su bili oni s kojima su se narod poistovjećivao, a gorima od sebe ili se smijao ili ih je žalio. Zar današnja publika ne radi istu stvar? Pauletića se gledalo sa strahom Božjim kao da ga je mr. Scotty teleportirao izravno s Enterprisea, dok smo se svi danima uz kavu cerekali onom tudumu koji ne zna koliko posto mozga uopće imamo. I Big Brother i Milijunaš i Kviskoteka su za ljude, ali kad prvi član ove trojke istisne trećeg, e onda društvo nije baš zdravo.

Tekst je komodno mogao završit s prethodnom rečenicom da ja ne vjerujem u postojanje inteligentnog života u Hrvatskoj, što uporno sugeriraju neki medijski djelatnici. Evo, uzmimo za ilustraciju Marija Sedmaka, urednika Kontakt programa HTV-a. On je klinički primjer čovjeka s provincijskim sindromom. Mi želimo biti Zapad pa, je li, radimo stvari onako kako se one rade na Zapadu. Prije smo imali kvizove za inteligentne, danas imamo kvizove za glupe, ali, šta ćeš, mora se, tako je to na Zapadu. Kvaliteta im se strmopizdila, a odgovorni vjeruju da tako mora biti. Mario Sedmak zato kaže da je Kviskoteka demode i da nije poželjna na Prisavlju jer joj je gledanost na Novoj bila mala. Demode? Kviskoteci se često prigovarala nedinamičnost, što mi nikad nije bilo jasno. Zar je dinamičniji Milijunaš u kojem natjecateljica po 20 minuta katatonično bulji u ekran i s vremena na vrijeme mantra “Teuta, Teuta” sebi u bradu? Ili je možda dinamičniji Bingo pod Sedmakovom palicom kojeg prate dobrodržeći 70- godišnjaci? Tamo će zanimljivo postati samo ako netko odapne u studiju, a uzevši u obzir dob učesnika i period prikazivanja, to i nije baš hazarderska prognoza. A gledanost Kviskoteke uopće nije bila mala kao što se priča. Nije doduše kao u vrijeme bratstva i jedinstva, ali 10% je i dan-danas više nego pristojna brojka. Još ako uzmemo u obzir da se emitirala u terminu Lige prvaka, meni ostaje nedokučiv misterij kako ju je uopće gledao itko doli natjecatelja i njihovih najmilijih.

Kviskoteka je, vrijeme je pokazalo, trajna vrijednost. Prošle su već četiri petoljetke, a ime bradonje Radoslava Dodiga koji je bio u stanju provaliti asocijaciju nakon samo jednog otvorenog polja još je uvijek ostalo u narodu. Nema sumnje da ni Robert Pauletić za dvadeset godina neće biti zaboravljen, a ubijte me drage volje ako vam do iduće Olimpijade Saša, Hamdija ili onaj treći nesretnik budu značili išta više od bilo koga drugog u telefonskom imeniku.

To je trebalo prepoznati, kao što je trebalo prepoznati da bi Kviskoteka mogla s punim pravom u obrazovni kao i pod zabavni program. Da je bilo samo koje zrno soli na cijelom Prisavlju shvatilo bi se da im je ponuđen proizvod domaće pameti koji zaslužuje da se u registru zaštićenih brandova nađe taman negdje na pola puta između drniškog pršuta i paške janjetine. Proizvod koji bismo mogli s ponosom izvoziti. Iz nekog razloga, Hrvati će rađe kupiti i zadnje smeće dok god na njemu piše Made in EU.

A Srbi? Oni su bar daleko od Europe.