Tri sam ti zime šaptala ime – 1. dio

Godinu sam započela tradicionalnim odlaskom na Siječanjsku akciju u Teatar &TD, na prekrasnu igru Anje Đurinović, Selme Sauerborn i Marijane Matoković pod nazivom Pozdravi Pozdravima, nastalu prema motivima Pozdrava Eugenea Ionesca i Kazališne radionice Pozdravi i u počast istoimenoj legendarnoj predstavi u režiji Ivice Boban nastalu prije više od 50 godina. Zadovoljstvo je bilo pratiti uvježbani trio u zaista igri u punom smislu te riječi, a pogotovo osjetiti duh “pozdravljanja” koji se prenio iz jedne generacije u novu i biti dijelom barem jedne od tih generacija “pozdravljenih”.

Prošle sam godine istaknula tribinu Poetomat pjesnikinje Lare Mitraković s gošćom Marijom Skočibušić. Ove ću godine opet istaknuti Poetomat, ali ovoga puta u izdanju Lare same sa sobom. Je li do iscrpljenosti zbog rotiranja gostiju ili do epizode egotripa, to ću morati pitati Laru. Neopisivo smiješno mi je bilo pratiti kako Lara na projekcijskom platnu postavlja pitanja Lari koja sjedi na kauču i ozbiljno odgovara na njih. Zanimljivo, duhovito, reći ću inspirativno, s primjesom nelagode (više kao efekt začudnosti nego aktivne neugode), baš u poetomatskom stilu. 

Konačno sam ulovila balet Hamlet u režiji i koreografiji Lea Mujića u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu nakon premijere sad već davne 2023. Spajanje kanonskog književnog djela i plesne forme? Kupljena sam u treptaju. Znam da mi je predstava zapečaćena u moždanoj riznici kada glasnije udahnem u trenutku gledanja, što se na Hamletu i dogodilo, u sceni (spoileri) Ofelijinog ludila i posljedično utapanja, koju je na toj izvedbi fantastično-tragično iznijela Rieka Suzuki. 

U Petom kupeu imali smo priliku uroniti u čari ballroom scene na So You Wanna Be A Model Ball u organizaciji Nine Unbothered Cartier, Borisa 007 i Ivane 007. Na ballovima imam osjećaj da se približavamo civiliziranijoj verziji Hrvatske, onoj u kojoj queer zajednica i nebijele osobe nisu pod dežurnim strahom crne okoline. Prostor je to slobode, fenomenalnih izvođačica i izvođača, umjetnosti, mode, talenta i hrabrosti. Ali i vraški dobre zabave.

Prvi dio zime okrunila je predstava Gorke suze bradate Venere Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Upravo su mi oni the favoriti 2025., a razloge zašto pročitajte ovdje.

Proljeće je, a u meni nemir

Na početku proljeća u pešćeničkom Kazalištu KNAP očarao me miris Dalmatinske kuhinje u režiji Hrvoja Korbara. Mjesto radnje predstave je Split, ali sam unatoč tome osjetila miris maminih pohanaca koji se širi zagrebačkim ulicama. Ovo gostovanje splitskog kazališta PlayDrama kroz dijalog Mame i Sina (Nadežda Perišić Radović i Zdravko Vukelić) na intiman i duhovit način odašilje “ljubav ide kroz želudac” u svemir. Ne samo ljubav, već i razumijevanje. A fali nam i jednog i drugog čini mi se.

U svibnju se održao i prvi festival štampe i samoizdavaštva – Štampić! Ovaj hvalevrijedan pothvat porinuće je doživio u Studiju-galeriji Klet (gdje djeluje organizator festivala, tiskarski kolektiv Smak Press) te u Galeriji Sivoj i AKC Attacku te je kroz tri dana posjetiteljicama i posjetiteljima ponudio bogat program u vidu alternativnog izdavaštva, umjetničke štampe, stripa, fanzina, glazbe, hrane, ma nema čega nije bilo. Divno je bilo prošetati festivalom, gledati kako se rađaju nove stvari talentiranih i upornih pojedinaca i slušati smijeh posjetitelja, onih više alternativnih, ali i onih manje.

Već na proljeće dobili smo nastavak spomenutih Gorkih suza Teatra K., i to urnebesnu i pomalo suludu Grozomiru, o kojoj također više možete pročitati ovdje (nećete uspjeti pobjeći ovoj poveznici). 

Na Akademiji dramskih umjetnosti skoro me do suza nasmijao režijski ispit Ivana Dragičevića Oplakivanje forumašica ili Tko je bila Tina-Martina. Dragičević je uspio publiku skupa s pozornicom vratiti dvadesetak godina unatrag u doba kad je Toše Proeski žario i palio, kad je T-Mobile imao svoju prepoznatljivu rozu boju i kad je Forum.hr bio the place to be. Dragičevićevo pomno istraživanje, osjećaj za komično tempiranje i lucidno-luckasto pisanje puno mi obećavaju za njegovu kazališnu budućnost.

Ako nešto volim, to su predstave na nekazališnim mjestima. U zadnjem izdisaju proljeća (po temperaturi početku ljeta) u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u sklopu Eurokazovog festivala Eurijala 2025 održala se neverbalna predstava Biom u režiji i izvedbi Ene Jagec i Josipa Bišćana. Mogla bih se probati praviti pametna i špekulirati o čemu se radi, ali neću jer nema ni potrebe. U gledanje njihove igre i kroz upijanje mračnih kutaka Tehničkog muzeja upisala sam priču o postajanju, nastajanju, rastajanju i sastajanju, i to mi je bilo dovoljno od traganja značenja.

Ljeto ide, kako si mi ti

Ljeto je započelo na najbolji mogući način: jednom od najboljih predstava koje sam u životu pogledala. Riječ je o Anđeli u Americi u Slovenskom mladinskom gledališču u režiji Nine Rajić Kranjac, komadetini od 6 i pol sati vrhunskog teatra. Jedno od najznačajnijih djela modernog kazališta ansambl SMG-a i hrvatske snage Adrian Pezdirc i Jerko Marčić izvode kako tom djelu i priliči – monumentalno i strastveno. Uzevši u obzir svoju čangrizavu netoleranciju svega što traje dulje od sat i 15 te preučestalo spavanje po predstavama, shvatila sam nakon 100 % koncentracije i uživanja u 6 i po sati Anđela da možda nisam ja problem.

Kao najsmješniju činjenicu ove godine moram navesti da sam bila na koncertu Seana Paula na Jarunu. Bilo je okej, ništa posebno, sladak je.

Hajde konačno da i hrvatski film stigne na moju ljestvicu! Na kratkom i slatkom izletu u Karlovac posjetila sam Four River Film Festival i pogledala Zečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, nastao prema scenariju Tomislava Zajeca. Red tuge, red bijesa zbog dirljivog prikaza nemoguće i zabranjene ljubavi dvojice mladića u nekoj hrvatskoj vukojebini te činjenica da je poveći broj prijavljenih na audiciju odustao od nje zbog tematike filma. Zečji nasip i Dalmatinsku kuhinju u lektire da se malo učimo spomenutim apstraktnim pojmovima ljubavi i razumijevanja.

Da s gorčine pređem na veselje – Kulturpunkt je proslavio velikih 20 godina postojanja! Ako sam se na nekom događaju zabavila (čitaj: napila k’o prasica), to je zasigurno ovaj. Tribina, koncerti, predstava, roast i after u prostorima Močvare i Pogona Jedinstvo, Kulturpunkt ekipa i Kulturpunktove prijateljice i prijatelji recept su za događaj za pamćenje. Ili prisjećanje, kako kome.

Stigao rujan, a s njime i PIF (Međunarodni festival kazališta lutaka), na kojem su me dvije predstave izule iz cipelica: slovačko gostovanje Ruke veličine oraha Tamare Kučinović i zadarsko gostovanje Misto di raste lavandulilili Vanje Jovanovića. Na Rukama nije bilo suhih obraza u cijelom Kulturnom centru Travno, s razlogom. Kao luk na nas je djelovala priča o djevojčici Tamari i njezinoj baki, ali i neočekivanoj gošći Gospođi Demenciji koja je promijenila početnu skladnu, dječju i toplu dinamiku bake i unuke, ali na kraju napravila zaokret prema toplom, čak i još toplijem.

Nagrađivana Misto di raste lavandulilili još je jedan od razloga zašto je Vanja Jovanović jedan od jačih redatelja mlađe generacije. Tekst koji potpisuju on i Patrik Gregurec svojom duhovitošću, brzinom, kreativnošću savršeno je prilagođen za mlađu publiku, ali uz istup i prema onim starijima – sve u svemu, za sve je. Lutkarsko-glumački tim Kazališta lutaka Zadar Irena Bausović Tomljanović, Lino Brozić, Ana Cmrečnjak i Juraj Aras prepušteni su fantaziji Mista i toliko uvjerljivi da mi se učinilo par puta da, ha, pomalo naivno osjetim miris lavandulililija.

Jesen u mom gradu + Tri sam ti zime šaptala ime – 2. dio

Jesen sam dočekala u Hrvatima dragoj Ljubljani u kojoj sam se smjestila do kraja zime. Balkanska dijaspora, jeftinije namirnice, fantastične predstave, sve o čemu jedna djevojka može sanjati. Osim zabranjenog pušenja u svim zatvorenim prostorima, o tome djevojka ne želi sanjati.

Prvog me tjedna dočekalo gostovanje španjolske predstave MOTO – Membra Jesu Nostri u režiji Lucíe Astigarrage, iliti “bajkerske pederíce” kako mi je drag prijatelj rekao kad me nagovarao da dođem. Bio je u pravu s opisom, ali bih dodala uz njega i salve suza, božansku glazbu, dramski tekst koji se bojim pročitati jer to nužno znači proživjeti opet protagonistovo bolno nošenje sa smrću svojeg bajkera ljubavnika. Jednog ću dana pročitati, obećajem, stavit ću u kalendar pod napomenom Katarza. 

Nakon što sam se u lipnju oduševila Slovenskim mladinskim gledališčem, bilo je očito da ću na svojem višemjesečnom izletu probati pogledati što više njihovih predstava, što sam i učinila. Kolokvijalno sam nazvala “Razarajući trio” predstave Inkubator Olivera Frljića, Boško i Admira Žive Bizovičar i 55. članak Tjaše Črnigoj.

Za Inkubator (preporučam tekst Gordana Duhačeka) je jasno u kojem smjeru emocionalnog razaranja idem kad kažem da je podnaslov predstave Uspavanka za djecu koja su prije nego što su progovorila naučila gramatiku smrti i da je jedna od centralnih tema razaranje bolnice Al Shifa u Gazi. Dan danas me jeza prođe kada se prisjetim scene u kojoj Lina Akif glumeći vojnikinju IDF-a palestinskoj bebi u inkubatoru priča nehumane i odvratne viceve na račun genocida te cca 8 minuta isključivo urliče od smijeha.

Povezana, nažalost, s temom smrti je i predstava Boško i Admira, temeljena na stvarnom paru ustrijeljenom 1993. na mostu Vrbanja nakon pokušaja izlaska iz okupiranog Sarajeva. Ova dokumentaristička predstava o “sarajevskom Romeu i Juliji” dokaz je nečovječnosti, strahota naroda koji su nekada naizgled bili skladni, boli koja će živjeti zauvijek, ali i snazi ljubavi, čak i ako je ona tragična. Nisam u životu bila u publici koja je u jednom trenu grupno ridala. Neka nas te suze potaknu na ljubav i razumijevanje, još jednom. 

Tračak nade i pozitivnih emocija donosi 55. članak, predstava koja se bavi slovenskim ustavnim pravom na pobačaj i povijesnim pregledom pokušaja narušavanja tog prava, feminističke borbe protiv i očuvanja prava. Posebno emocionalno bilo je rušenje četvrtog zida i proslava činjenice da je na dan izvedbe Odbor za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta usvojio nacrt rezolucije kojom podupire Europsku građansku inicijativu My Voice, My Choice za siguran i dostupan pobačaj. Nakon kraja predstave posebno me dojmio aplauz jer smo gromoglasno pljeskali odličnim glumicama Tamari Avguštin, Anji Novak, Katarini Stegnar i Mirandi Trnjanin, ali i spomenutim feministicama koje su nas, sada u starijoj dobi, gledale s videoprojekcije.

Nakon višemjesečnog reklamiranja po ljubljanskim busevima, u Cukrarnu je konačno stigla izložba ART VITAL – 12 let tandema Ulay / Marina Abramović. Kao što ime govori, izložba je presjek 12 godina zajedničkog djelovanja legendarnog dua performansa, Ulaya i Marine Abramović. Barem u krugovima ljudi s kojima sam razgovarala mišljenja su podijeljena, ali imam osjećaj da je to općenita situacija s mišljenjima o Marininom stvaralaštvu. No, mišljenje je kao khm, svi ga imaju. Voljeli, ne voljeli, kraterski utjecaj koji je ostavio njen, kao i njegov i njihov rad na umjetnost, činjenica je kao takva. 

Nakratko sam pobjegla iz Ljubljane u malo mjesto zvano Stockholm jer imam najbolje prijatelje koji su mi za rođendan kupili kartu za Lady Gagu i njen maestralni Mayhem Ball. Nakon koncerta sam se porječkala s najboljim prijateljem jer sam tvrdila da koncert nije počeo s Gaginom Bloody Mary (iako znam da tako počinje), pa sam nakon svih dokaza samo prihvatila činjenicu da sam ušla u maleni trans čim sam na svoje oči ugledala ovu, u kontekstu značaja ženetinu veću od života.

Zimske praznike dočekala sam u Zagrebu, a osim tone francuske salate i svih mogućih vrsta kolača, obilježio ih je i mladi drag queen kolektiv House of Ambicía koji je u četiri nedjelje na četiri lokacije (Backstage, Ro&Do, Melin i Kolaž) održao Adventski bingo. Presladak događaj na kojem se uistinu igra bingo, ponekad i kviz, spid dejta se, pjevaju se božićne pjesme, čita se dirljiva priča i tko je na popisu zločeste djece i zašto. Ovaj opušteni i nepretenciozni format podsjetio nas je na to koliko nam takvih događaja i atmosfera fali.

Mogu ja iz Ljubljane na praznike u Zagreb, ali ne može slovenska predstava ne pred moje oči. U Zagrebačkom plesnom centru godinu mi je slavodobitno zatvorio Wetware Jana Rozmana, za kojeg sam nakon predstave prokomentirala da je “Matea Bilosnić na steroidima” (za oboje u najboljem mogućem smislu). Žicanje Instagram followa, laseri, scroll, trčanje, stand-up za koji mi se čini da je više apokaliptičan nego duhovit, bacanje, scroll, presvlačenje, perike, scroll: najbolja riječ koju imam u rukavu je “haos”. Hvala ti Jane što si nam donio dašak svoje genijalnosti i dao mi vjetar u leđa za 2026. godinu.

A što sad?

Sad mi preostaje strpiti se do studenog i koncerta oličenja strahopoštovanja, velike Seke Aleksić, dočekati predstave Nine Rajić Kranjac i Olivera Frljića u Zagrebačkom kazalištu mladih, vratiti se u Ljubljanu na dramski balet Doktor Živago, ove godine konačno otići na koncert Ki Klopa, pogledati Čelične magnolije FAKin Teatra, otići na Žensko svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu, po mogućnosti uloviti Doju Cat negdje bliže od Stockholma, pogledati što više filmova, učiti tjedan dana neku novu vještinu, govoriti najbližima svaki dan koliko ih volim i ići dan po dan. Do sljedeće godine, u potpisu Vaša posvuduša.

Doista, Inkubator u produkciji Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane, premijerno izveden u svibnju ove godine, Frljićevo je predavanje u kazališnoj formi na temu genocida u Gazi, sa svim dobrim i lošim stranama takvog pristupa tipičnog za ovog autora. 

Okosnicu predstave čine događanja u bolnici Al-Shifa, koja se sredinom studenog 2023. našla pod opsadom IDF-a s izlikom da je riječ o komandnom centru Hamasa, što je već tada bilo više nego sumnjivo, a u međuvremenu je dokazano kao laž. U bolničkom kompleksu se tijekom opsade nalazilo oko tisuću i pol pacijenata, isto toliko medicinskog osoblja te 15 tisuća izbjeglica, no Frljić se fokusira na sudbinu prijevremeno rođenih beba koje su se nalazile u inkubatorima – odakle i naziv predstave. U podnaslovu, Frljić opisuje Inkubator kao “uspavanku za djecu koja su, prije nego što su progovorila, naučila gramatiku smrti”, te predstavu otvara citatom palestinske književnice Adanije Shibli protiv koherentne narativne strukture. 

Citat Shibli je programatski izabran kao objašnjenje Frljićevog autorskog pristupa u Inkubatoru (nema tu, je li, koherentne narativne strukture), te politički i etički kao primjer zapadnjačkog, preciznije njemačkog licemjerja kada je riječ o teroru Izraela nad Palestincima. Naime, Shibli je u listopadu 2023. trebala dobiti književnu nagradu na Frankfurtskom sajmu knjiga, ali je dodjela odgođena zbog Hamasovog napada početkom tog mjeseca, iako ona s time nije imala nikakve veze. Jedini “krimen” joj je bio što je Palestinka. 

U međuvremenu je raznolika proizraelska i, mutatis mutandis, progenocidna cenzura u Njemačkoj toliko uzela maha da se na meti, prokazana kao antisemitkinja, našla i npr. židovska teoretičarka Judith Butler, kao i brojni drugi Židovi koji nisu cionisti. Među cenzuriranim glasovima našao se i sam Frljić. Inkubator je prvo pokušao postaviti u svom trenutno matičnom kazalištu, berlinskom teatru Maksim Gorki, ali mu je to de facto zabranjeno uskratom financiranja, pa je zato otišao u Ljubljanu. 

Predstava je sastavljena od koliko-toliko povezanih prizora, ponekad skečeva, u kojima Frljić pokušava obuhvatiti što više aspekata trenutnog genocida u Gazi, ali i povijesti izraelsko-palestinskih odnosa, u čemu djelomice uspijeva. Najbolji trenuci Inkubatora su oni satirični, kada čovjek ne može vjerovati da se doista smije Frljićevim nemilosrdnim forama u kontekstu predstave o uništenju Gaze; poput parodije tipičnog kulinarskog TV showa, na pozornici se roštiljaju šnicle po omjeru poginulih Izraelaca i Palestinaca. Kada publika počinje osjetiti miris pečenog mesa, koji na neočekivan način dodatno probija četvrti zid, stvar prestaje biti smiješna, što je vjerojatno bila Frljićeva namjera. Ali kada glumci s pozornice silaze do publike da joj podijele par shawarma sendviča, apsurdni smijeh se vraća, te podsjeća da je Frljić naizmjenično hičkokovski i hanekeovski majstor manipulacije publikom odnosno konfrontacije s njom.

Razorna i donekle katarzična je i scena u kojoj glumci izgovaraju sve standardne liberalne replike kojima se pokušava objasniti zapadna podrška Izraelu i umanjiti ili negirati patnja i humanost Palestinaca, u kojoj se naravno velevažnim tonom postavlja i pitanje: “Osuđujete li Hamas?”, te iznose odavno uobičajene optužbe za antisemitizam u pravcu onih koji se usude kritizirati Izrael. Hvala mu na toj eksternoj validaciji.

S druge strane, slabiji dijelovi Inkubatora su oni koji se, paradoksalno, bave baš inkubatorima u bolnici Al-Shifa, u kojoj zbog izraelske opsade nestaje struje, pa sudbine beba u tim inkubatorima postaju neizvjesne, a onda i tragično izvjesne. Frljić je među najboljim suvremenim sljedbenicima Brechta, te često koristi njegov efekt otuđenja (Verfremdungseffekt), ali ipak ovdje sam sebe poništava. 

Skoro svaki put kada se u predstavi vratimo sudbini tih beba nedostaje dramatike i emocionalnosti. Frljić pretjeruje s groteskom, primjerice u sceni u kojima dvojica glumaca u uniformama IDF-a stavljaju svoje penise u otvore u inkubatorima i – jebu ih? Mi zapravo gledamo polagano umiranje djece, tu se nema što brehtijanski promišljati i reflektirati, već treba plakati i/ili pobjesniti. Ovako sve ostaje previše u domeni jalovog zgražanja.

Jednako tako, poslije svih užasa koje sam mogao vidjeti u protekle dvije godine izraelskog genocida u Gazi, a među njima nije manjkalo ni mrtve ni osakaćene palestinske djece, prizori plastičnih lutki na sceni me nisu uspjeli dirnuti. Zapravo, jedini put kad mi se doista stegnulo grlo tijekom predstave je kad je Frljić iz pomodnog zapadno-buržujskog dijaloga o pristanku za davljenje tijekom seksa prešao na prizore gušenja i mučenja palestinskih zarobljenika u izraelskom zatvoru. Tu gledamo glumce kako glume mučenje drugih ljudi i baš je mučno, kako i treba biti. 

Vrhunac predstave je scena u kojoj glumica Lina Akif glumi vojnikinju IDF-a koja među inkubatorima priča nama u publici šovinističke viceve na račun Palestinaca na engleskom jeziku. Neki od njih su prilično uspjele fore ili igre riječima, time i strašniji. Nakon svake od šala Akif se manijakalno smije, da bi u jednom trenutku prestala zbijati šale i krenula u maltene desetominutni napad smijeha. S jedne strane riječ je o glumačkom tour de forceu, a s druge, o sceni koja što duže traje umnaža vlastita značenja i interpretacijske mogućnosti. 

Je li to komentar na sociopatiju koja je obuzela vojnike IDF-a dok provode genocid ili na cijelo izraelsko društvo koje, po istraživanjima javnog mnijenja, većinski podržava protjerivanje Palestinaca iz Gaze ili na cinizam tzv. demokratskog Zapada…? Taj zlokobni smijeh, koji iscrpljuje i lišava ljudskosti onoga što se tako bešćutno naslađuje, mogu i danima nakon predstave prizvati u ušima – i odmah se naježim od toga.

Inkubator mi je otkrio nešto što prije nisam znao – kako u Izraelu funkcionira praksa doniranja organa (tako da su “donatori” u ogromnoj većini Palestinci jer do njihovih je organa, iz niza razloga, lako doći), ali je to obrađeno u somnabulnom monologu jedne glumice upućenom njenom fiktivnom palestinskom “donatoru”, dok ostali glumci u liječničkim kutama u pozadini izvode prvoloptašku koreografiju šivanja rane. Scena jasno sugerira da Izrael organizirano ubija Palestince s ciljem transplantacije njihovih organa izraelskim Židovima ili bogatim Zapadnjacima, ali redatelj ne odlazi s time do kraja – bio bi frljićevski savršeno provokativan trenutak da se u predstavi tada pojavi dr. Josef Mengele – zbog čega opada inače furiozni tempo predstave.

Frljićeve predstave nikad nisu dosadne, pa ni ovaj put, ali aktualnost i veličina teme kao da su ga tijekom procesa postavljanja predstave preplavile i donekle porazile. Predstava o trenutnom genocidu u Gazi zapravo ne počinje 7. listopada 2023. ili od opsade bolnice Al-Shifa, već počinje s usponom cionizma i uspostavom Izraela kao europskog kolonijalnog državnog projekta rođenog u nizu zločina, između ostaloga kao eho holokausta i kao Nakba, tj. masovno etničko čišćenje Palestinaca 1948. godine.

Frljić se donekle vraća u prošlost, ali relativno površno – u jednom trenutku se na leđima jednog glumca markerom iscrtavaju granice Izraela i Palestine. Razmatra, dakle, i kompleksni povijesni aspekt, ali doslovno na površini, ovaj put kože. Mnogo toga ostaje ispod nje: krv, meso, kosti, sve ono što nije uspio ugurati u predstavu od dva sata. Odmah na početku, Frljić nas upozorava da neće biti koherentne narativne strukture, no palestinska je priča odavno epska. Što ako je baš koherentna narativna struktura potrebna da se razjasni sva buka trenutne situacije? Ili je stvar u tome da bolje nije ni moglo kada se pokušava kazališno reagirati na lajvstrimani genocid koji nam je svima pred očima, pod uvjetom da ih ne odlučimo zatvoriti?

U društveno-političkom i etičkom smislu, Inkubator je eminentno bitna predstava, kao izazov Frljićevim kolegama i suvremenicima u europskom kazališnom i kulturnom svijetu da otvore oči i ponude svoje odgovore na pitanja koja proizilaze iz genocida u Gazi. Da učine nešto! Možda poezija nakon Auschwitza nije imala smisla, ali itekako ima smisla umjetnički reagirati sada i ovdje na užas Gaze i kolosalno licemjerje onoga što si voli tepati da je “slobodni svijet”. Tko šuti, taj se slaže. 

Nije iznenađujuće što je Inkubator mogao biti postavljen baš u Ljubljani, s obzirom na stav slovenačkih vlasti prema palestinskom pitanju, kao ni što je ispraćen velikim pljeskom u Sarajevu. No, to je donekle i pokazatelj da tim gradovima takva predstava i ne treba. Frljićev Inkubator je potreban osovini Berlin-Zagreb-Beograd (možda je preciznije reći Osovini?), čija službena politika – uz američku, britansku, mađarsku i sl. – čini sve u korist izraelskog genocida nad Palestincima. 

Znakovito je da su Nedićeva Srbija i Pavelićeva NDH, “hrvatska država” kako bi rekli današnji hrvatski domoljubi benkovačke provenijencije i moralne provincije, bile egzemplarni podržavatelji i provoditelji genocida nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, a koji je bio ključni projekt nacističke Njemačke. Sada se sve tri države, dvije od njih članice famozne Europske unije, oličene u kancelaru Friedrichu Merzu, premijeru Andreju Plenkoviću i predsjedniku Aleksandru Vučiću, nalaze opet, skoro pa ponosno, na progenocidnoj strani. Kao da su svi izašli iz istog inkubatora. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Inicijativu je moguće podržati potpisom putem formulara, a priopćenje naslovljeno Vlada mora spriječiti svako ugrožavanje umjetničkih i novinarskih sloboda – nema “ravnopravnijih”, Ustav vrijedi za sve u nastavku prenosimo u cijelosti.

“Sloboda stvaranja i sloboda mišljenja i govora, do jučer pretpostavke hrvatskog društva, uzmiču danas pred nasiljem različitih vrsta. Te slobode su u Benkovcu nedavno osporene, a zatim i oduzete  onima kojima ove slobode znače egzistenciju. Ljudima koji od kulture žive, kao stvaratelji, promotori i tumači. A još više i važnije, te slobode su oduzete rastjeranoj publici.
 
Pobjednik Pulskog festivala, film Mirotvorac i decenijski kazališni uspjeh Teatra &TD, predstava  Mrzim Istinu proglašeni su tijekom uličnih nemira nepodobnim djelima, a zatim je njihovo izvođenje onemogućeno. Prvo u Benkovcu a zatim, dijelom i u Zadru.

S djelima i njihovim autorima nisu odbačeni samo njihovi lokalni promotori, pregažene su sve one institucije Države koje su ova djela u razvoju i nastajanju prepoznale i podržale, sav javni trud zajednice da se u oskudnim okolnostima za kulturu omogući nastajanje onog najvrjednijeg – kulturnog blaga i buduće ostavštine, među koje pripadaju i gore spomenuta, osporena djela.

Nagrađena djela ne mogu biti dostupna samo povlaštenima zbog mjesta življenja, jer je u Izvorišne osnove Ustava upisana briga za kulturni napredak svih, a ne samo stanovnika velikih gradova.

Zauzimamo se tim povodom za ono daleko najranjivije: za slobodu i pravo stanovništva koje živi u zanemarenom području – neposredno prije, za vrijeme i poslije rata opustošenom  mržnjom – a zatim u miru, nemarom javnih vlasti i zaboravom. Sloboda da se govori jezikom kulture, pa i onda kada govori onaj koji se ne dopada trenutnoj javnoj administraciji, temeljna je sloboda uređenja kojeg podrazumijevamo pod Republikom.

Osuđujemo fizičko nasilje prema novinarki Meliti Vrsaljko u Benkovcu, predsjedniku Multimedijalnog instituta Petru Milatu u Korčuli te prijetnje predsjedniku Antifašističke lige RH Zoranu Pusiću od 11. srpnja, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Borisu Miloševiću, 21. srpnja, ravnatelju KIC-a Hrvoju Hribaru te prijeteće grafite ispisane nadomak stana nagrađivanog spisatelja Miljenka Jergovića i svima drugima koji su na udaru zbog svog javnog rada i javnog izražavanja vlastitog mišljenja.

Slučaj koji nas je pokrenuo nije akademski ni strukovni problem niti se na njega osvrćemo na akademski način. Posrijedi je opstanak temeljnih mjerila, i zastoj tzv. državnog aparata, koji ne umije ili više ne može zaštititi temeljne pretpostavke društva: red i mir, ustavni poredak. Tako počinje kraj jedne Države. Možda ne kraj svake i svakakve države no svakako kraj Republike.  Jedinog državnog oblika u koji vjerujemo.

Želimo živjeti u zemlji gdje se borimo za Hrvatsku svih nas. Zato očekujemo reagiranje i solidarnost struke i promptno reagiranje Vlade na pojavu svake ugroze umjetničkih, novinarskih i znanstvenih sloboda.

Pozivamo Vladu da prestane omalovažavati prijetnju demokraciji, okviru od kojega sama zavisi.

Dio veteranskih grupacija koje vjeruju da govore glasom svih sudionika davne oružane obrane  misle da umjetnička djela koje stvaraju hrvatski umjetnici nisu u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Njihovi su istupi bučni, ponekad i agresivni te pokazuju činjenično nepoznavanje umjetničkih djela na koja nasrću, zahtijevajući pritom prava koja im ne pripadaju i koja nisu utemeljena na Ustavu ili zakonima, već neka – posebna. Spomenuta Deklaracija utvrđuje pravnu definiciju oružane borbe za slobodu, a  tu slobodu  definira kao slobodu demokratskog života, pluralizma i prava na  građanske i kulturne  slobode, s mirom kao krajnjim ciljem borbe.

Odgovaramo ovim priopćenjem na događaje, na djelovanje i nedjelovanje koje nipošto za cilj nema Mir. Reagiramo na razaranje osnovnog društvenog okvira u kojem smo do sada kao kulturnjaci, znanstvenici, aktivisti, novinari i  javne osobe pokušali pridonijeti.

Apeliramo na Vladu i političku klasu u cjelini (hvala iznimkama) da razaberu rizik koji preuzimaju nedjelovanjem: zastojem sustava, šutnjom institucija, strahom političkih vođa i pasivnošću državnih medija.

Pridružite nam se.

Uvjereni smo u snagu Republike.”

U ime organizatora prosvjeda u javnosti je najčešće istupao Nediljko Genda, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Benkovac, koji je u medijskim obraćanjima i tijekom samih okupljanja više puta tvrdio da festivalski program uključuje djela koja vrijeđaju Domovinski rat i hrvatske branitelje, uključujući optužbe o navodnom prikazivanju branitelja kao ratnih zločinaca. Te su izjave, bez dodatne provjere ili kontekstualizacije prenošene u brojnim medijima, uključujući i središnje dnevnike nacionalnih televizija, a onda i na društvenim mrežama (1, 2, 3, 4, 5). Gendine interpretacije pritom se oslanjaju na pogrešne identifikacije autora i umjetničkih djela, od kojih neka uopće nisu bila dijelom festivalskog programa.

U svom obraćanju okupljenima na prosvjedu održanom u ponedjeljak, 25. kolovoza, koje je na Facebooku uživo prenosio portal Zadarski.hr, Nediljko Genda iznosi sljedeću tvrdnju:

“Oliver Frljić sa svojim suradnicima misli prikazivati takve filmove, prikazivati i osuđivati hrvatske branitelje kao ratne zločince (…) Radi se recimo u ovom konkretnom slučaju, treba se odraditi istraga o nekom četniku koji je ležao uz leš ženske osobe u Bijeljini u Republici Srpskoj.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodao je da organizatori žele prikazati “još jednu scenu četnika koji je bio u Bijeljini u Republici Srpskoj, navodno je ležao uz leš žene hrvatske nacionalnosti i taj lik je sada DJ negdje u Beogradu”.

U ovim izjavama izneseno je više činjenično netočnih informacija. Oliver Frljić nije autor nijednog filma prikazanog na festivalu Nosi se, niti je sudjelovao u oblikovanju njegova programa. Film na koji se Genda referira nije djelo Olivera Frljića i ne prikazuje navodnu scenu s četnikom i ženom hrvatske nacionalnosti. 

Riječ je o doku-igranom filmu Dečko iz kraja umjetnice Jelene Jureše, trećem dijelu trilogije Afazija, koja se bavi politikama sjećanja i reprezentacijama povijesnih trauma. Film je inspiriran poznatom fotografijom ratnog fotoreportera Rona Haviva snimljenom u Bijeljini 1992. godine, na kojoj pripadnik Arkanovih Tigrova nogom udara tijelo Ajše Šabanović, žene koju su prethodno ubile srpske paravojne snage. Fotografija je nakon rata korištena kao dokazni materijal pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu, a muškarac na njoj identificiran je kao Srđan Golubović, poznat i pod imenom DJ Max. 

Film Jelene Jureše ni tu fotografiju ne prikazuje eksplicitno, već je interpretira kroz monolog novinarke Barbare Matejčić i koreografiju Ivane Jozić. Film se tematski ne dotiče Domovinskog rata niti uključuje hrvatske branitelje.

U daljnjem obraćanju Nediljko Genda izjavljuje:

“Ja ne ulazim u njihove predstave, ne zanima me, ali su sporne osobe koje imamo u jednom od filmova, vade hrvatsku zastavu, ženska osoba iz spolovila, i ruga se s hrvatskom državom koja je stvorena na temelju hrvatskih branitelja.”

Genda se ovdje referira na scenu iz predstave Naše nasilje i vaše nasilje prozivanog redatelja Olivera Frljića, no ta predstava nije bila dio programa festivala Nosi se.

Festival je trebao završiti Frljićevom predstavom Mrzim istinu koja tematizira redateljevu obiteljsku povijest i intimne dinamike, kako i navodi autor u programskoj knjižici: “Ova predstava nas vraća u vrijeme prije 24. aprila 1992. Umjesto patetičnog prepričavanja jedne obiteljske povijesti, njom se daje uvid i rastvaraju kompleksni unutarnji odnosi u toj obitelji.”

Mrzim istinu premijerno je izvedena u svibnju 2011. i danas se kontinuirano prikazuje u kazalištu &TD. Gostovala je na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu te je postala jedna od najnagrađivanijih predstava suvremenog hrvatskog kazališta: bila je nominirana u sedam kategorija za Nagradu hrvatskog glumišta, koju je i osvojila u kategoriji predstave u cjelini. Uz to, ovjenčana je nagradama Gavellinih večeri, Marulićevih dana i drugih domaćih i međunarodnih kazališnih festivala.

U izjavi za medije koju prenosi Pixsell, Genda problematizira i dokumentarni film Mirotvorac, koji je trebao biti prikazan u ponedjeljak, 25. kolovoza:

“Evo danas je trebao biti film Mirotvorac, ali taj Vrdoljak koji je dobio nagrade, to je neosporno i ja to ne mogu demantirati (…) To je završena priča o Josipu Reihlu-Kiru, to je završena priča o njegovom ubojstvu, ali oni hoće prikazati u cijeloj priči da su Josipa Reihla-Kira ubili hrvatski branitelji, da su oni ratni zločinci.”

U izjavi za Dnevnik Nove TV dodatno je ustvrdio da “žele prikazati hrvatske branitelje kao ratne zločince, uključujući generala Glavaša”.

Film, međutim, nije djelo Antuna Vrdoljaka, kako Genda sugerira, već dokumentarni film redatelja Ivana Ramljaka, koji kroz arhivske materijale i svjedočenja rekonstruira posljednje mjesece života Josipa Reihla-Kira, načelnika osječke policije koji je pokušavao spriječiti izbijanje sukoba između Hrvata i Srba. U službenom opisu filma ističe se kako su mnogi elementi njegova ubojstva i dalje nerazjašnjeni, a mogući nalogodavci nepoznati.

Film je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. U obrazloženju žirija naglašeno je kako film “nenametljivo, ali snažno progovara o vrijednosti izbora koji ne ostavljaju trag u novinskim naslovima, ali govore o ljudskosti”. 

Valja napomenuti i da je Branimir Glavaš, kojega Genda navodi kao primjer navodne neosnovane optužbe, 2023. godine nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora zbog ratnog zločina nad osječkim Srbima počinjenog 1991. godine.

Zaključno, optužbe koje je Nediljko Genda iznio u kontekstu festivala Nosi se, a koje se odnose na navodno izrugivanje Domovinskog rata i vrijeđanje hrvatskih branitelja, činjenično su neutemeljene – zasnovane su na pogrešnim identifikacijama autora i djela, proizvoljnim interpretacijama i netočnim tvrdnjama o sadržaju kulturno-umjetničkog programa. Njihovo nekritičko prenošenje u medijima, bez potrebne provjere ili kontekstualizacije, pridonosi širenju netočnih i pojednostavljenih interpretacija festivalskog programa te stvaranju moralne panike i sužavanju prostora za slobodno izražavanje u kulturi.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

“Rat i nasilje iskrivljenih percepcija stvarnosti koji nameću šovinizam, strah i jednoumlje produbljuje osjećaj beznađa. Pažljivo odabran sadržaj festivala izvedbenim djelima i razgovorima u formi Diskurzivnog releja želi doprinijeti nadi u solidarnost, nenasilje i pluralizam u atmosferi rata i zveckanja oružjem”, poručuju organizatori.

Festival se otvara u petak, 22. kolovoza, programom pod nazivom Lakrdija i psovanje rata. Na platou iza Gradske knjižnice nastupit će Trupa OvoOno s predstavom Ubu ovo ono, glazbeno-scenskom komedijom nastalom prema “neistinitom događaju”, dok će u večernjim satima na terasi pizzerije Pape koncert održati Damir Avdić, beskompromisni pjesnik i glazbenik čiji nastupi razotkrivaju društvene i političke laži.

U ponedjeljak, 25. kolovoza u 21 sat prikazuje se dokumentarni film Ivana Ramljaka Mirotvorac, a potom u Diskurzivnom releju raspravljaju Emir Imamović Pirke, Ramiz Huremagić i Marko Vučetić.

Četvrtak, 28. kolovoza donosi večer pod nazivom Rat upisan u tijelo. Program otvaraju Staša Aras i Sofija Kordić u razgovoru koji vodi Dunja Gusić. Slijedi projekcija kratkog filma Karle Crnčević Divlje cvijeće te doku-igranog filma Jelene Jureše Dečko iz kraja. Večer završava Diskurzivnim relejom u kojem Barbara Matejčić i Melita Vrsaljko razgovaraju o ratnoj fotografiji, društvenim krizama i ulozi novinarstva.

Festival zatvara predstava Mrzim istinu Teatra &td u režiji Olivera Frljića, koja će biti izvedena u subotu, 29. kolovoza u 21 sat. Nakon izvedbe uslijedit će završni Diskurzivni relej pod nazivom Istinom protiv nasilja!, u kojem sudjeluju Nataša Govedić, Marko Vučetić i ekipa predstave.

Svi programi su besplatni i otvoreni za publiku, uz mogućnost donacije. Festival organizira umjetnička organizacija Teatro VeRRdi iz Zadra u suradnji s udrugom Vlajter ego iz Benkovca.

Više informacija dostupno je na mrežnoj stranici te na društvenim mrežama organizatora.

Mrzim istinu! je jedna od onih predstava koju su svi pogledali (ili barem kažu da jesu). Nije nemoguće budući da je u zadnjih 13 godina izvedena preko 200 puta. Mene je do ovog siječnja nekako uvijek zaobišla (ili ja nju, tko bi to znao). Možda sam ju gledala davno, pa nisam ništa razumjela, pa me bilo sram. Iako je nerazumijevanje najnormalnija pojava koja nikako nije povod osjećaju srama, budući da predstave Olivera Frljića često funkcioniraju na nekoliko razina, a gledatelji s njegovih predstava nerijetko izlaze s nizom proturječnih dojmova i osjećaja. Od nelagode preko srama do suosjećanja i poistovjećivanja s likovima, pitanja poput koga voliš više? ili je li ti ikad nešto falilo? su univerzalno iskustvo sviju nas koji smo imali roditelje ili roditeljsku figuru tijekom odrastanja. Kompleksnost obiteljskih odnosa koja se u predstavi prikazuje znači da većina gledatelja može pronaći nešto s čime će se poistovjetiti, nešto što je slično nekom našem iskustvu. Frljićevo razgolićivanje odnosa u vlastitoj obitelji zapravo pojačava ili podcrtava pitanja fikcije i istine, autentičnosti sjećanja i njegova izobličenja, umnožavajući perspektive koje isti događaj vide na drugačije načine. Redatelj nas gura u nesigurnost u kojoj propitujemo ono što gledamo na sceni. 

Pitanje je, kakvu to istinu tražimo u predstavi koja se zove Mrzim istinu! i je li pronalazak iste bitan? Tražimo li neku životnu istinu, koja zapravo nema veze s predstavom ili tekstom? Nešto što će nam razjasniti neke naše privatne dileme? Ako se to dogodi, odlično, no možda imamo prevelika očekivanja. Tražimo li istinu vezanu za obitelj Frljić? Zašto nas to uopće zanima? Je li nam itko vezan za ovaj projekt dužan bilo što, a kamoli istinu?

O uspješnosti ove predstave svjedoče brojne nagrade, usmena predaja o komadu koja se pretvorila u legendu, puno gledalište na izvedbama i njena dugotrajnost. Žiri festivala Gavelline večeri joj je dodijelio Nagradu “Dr. Branko Gavella” za najbolju predstavu uz pojašnjenje da “predstava najavljuje jedno novo kazališno doba u kojem radikalne autorske estetike uspijevaju pronaći istinski dijalog sa svim članovima kazališne zajednice.” Lijepe riječi, ali možda su najbitnije ove: istinski dijalog. Možda u njima leži odgovor na to koliko je istina bitna. Bitna je istinska reakcija na ono što gledamo na sceni, a to ova predstava postiže. Postiže to u komičnim trenucima obiteljske svakodnevice, u onim nasilnijim, za koje se možda prenaivno nadam da nisu baš dio svačije svakodnevice i u onim nježnijim, nadam se malo češćim dijelovima naših života.

Obitelj Frljić možda nije obitelj Frljić, već naša. Možda su to naši susjedi u kvartu ili u publici. U nekom trenutku se svi prepoznajemo, bilo to u trenutku nespretnog flerta i prvog upoznavanja Frljićevih roditelja u kafiću, u kompetitivnosti djece za roditeljsku ljubav i pažnju (budući da majka Slađana više voli kćer Marinu nego sina Olivera), u predstavljanju obiteljske idile vanjskom svijetu u trenutku kada ista ta majka koristi sinov školski uspjeh kako bi se pohvalila drugim majkama iz istog razreda čija djeca možda nisu imala tako dobre rezultate. U jednoj sceni gledamo i prisluškujemo dva telefonska razgovora koja majka vodi sa svojim susjedama i po svemu sudeći, prijateljicama. Svrha poziva je pitati prijateljice kako su im djeca prošla u školi, pa kad saznaje da su dobili loše ocjene, pohvaliti se Oliverovim odličnim uspjehom. Ali mali Oliver nikada ne čuje pohvalu iz usta majke upućenu njemu. Zamislite da ste malo dijete i da je jedini put do majčine ljubavi biti najpametniji na svijetu. Koje dijete ne bi postalo najpametnije i najuspješnije samo da može čuti riječi koje mu majka nikada neće izreći, bez obzira na to jesu li iskrene ili ne.

Netko se možda prepoznaje u napetoj atmosferi obiteljskog ručka (ili večere) kada se od svih prisutnih očekuje dobro vladanje i ugodan razgovor. Je li to izvedivo u ovoj obitelji koja nam je predstavljena? Teško. Na sceni je pak nemoguće zbog konstantnih prekida glumaca (Iva Visković, Ivana Roščić i Rakan Rushaidat) koji rade na ovome komadu i koji nerijetko napadaju redatelja Olivera (Filipa Križana), poput izlaženja Ive Visković iz lika sestre uz upozorenje Oliveru da se ipak radi o prikazu njegove obitelji, stvarnih ljudi koji su živi i postoje. U takvim je uvjetima teško večerati, a kamoli izvoditi tekst ovolike emocionalne nabijenosti. 

Gledanje, tj. praćenje radnje moglo bi se usporediti s detektivskim radom (bez obzira na to je li nam istinitost prikazanog bitna ili ne). Pratimo razvoj priče i likova koji tijekom komada mijenjaju uloge. Kako je moguće da je majka na prvu tipična žrtva obiteljskog nasilja, da bi kasnije možda bila i podmukliji zlostavljač od nasilnog oca? Nasilja bome ima i neugodno ga je gledati, ali budući da je istraživanje iz 2022. godine pokazalo da u Hrvatskoj više od trećine roditelja smatra da je tjelesno kažnjavanje djece prihvatljivo, možda i nije loše imati predstavu koja na ovako direktan i neugodan način prikazuje realnost nasilja u domu. Obiteljsko nasilje je protuzakonito, da; prihvatljivo u 21. stoljeću, također, da. 

Koliko god da scenografija (rekviziter Mladen Božović i stolar Dragan Pavlić), kostimi (garderobijerke Đurđa Janeš i Jagoda Kolenko), zvuk (ton majstori Boris Fažo i Vlado Horvatić), svjetlo (Miljenko Bengez, Damir Kruhak, Mario Vnučec i Boris Bogojević), režija i tekst (Oliver Frljić) mogu podići predstavu na višu razinu, toliko mislim da u ovakvim, emocionalno težim komadima, ništa ne može pokriti lošije glumačke izvedbe. U ovom slučaju radi se o izvrsnim izvedbama. Glumačkoj ekipi je siječanj ove godine bio prvi blok izvedbi nakon svibnja 2022. Da nisam znala koliko je prošlo, nikada ne bih pogodila. Ipak, nekim gledateljima je ovo bilo drugo ili treće gledanje i rekli su da su osjetili. Možda ću i ja jednoga dana, ali ako ova izvedba nije bila testament toga da tijelo i mišići pamte (uz mašinu znanu kao mozak), ne znam što je. Zbog male scene na kojoj se komad odvija, bez obzira na to gdje sjedimo, sve nam je vidljivo i dostupno. 

A što nam je to vidljivo? Lacan je jednom usporedio slijepljene stranice knjige prepune skrivenog srama svakog od nas sa širom otvorenim stranicama ispunjenih slavom, a upravo su te slijepljene stranice one koje treba odvojiti kako bismo se mogli dalje razvijati kao pojedinci, kao ljudi. Frljić ovim približavanjem (ubacivanjem u obiteljsku kuću) želi upravo to, odvojiti čvrsto stisnute listove kako bi se otvorila tema obiteljskih trauma koja je i dalje slabo obrađena u javnom prostoru. “Nesvjesno je ono poglavlje moje povijesti koje je obilježeno prazninom ili nastanjeno lažima: to je cenzurirano poglavlje, ali istina je već negdje zapisana, na tijelu u histeričnim simptomima te sjećanjima iz djetinjstva.”¹ Lacanovi zapisi iz 1953. bi se lako mogli pronaći u programskoj knjižici Mrzim istinu!, a čak i ako je sve viđeno praznina koja je ispunjena lažima, nekako moramo početi razdvajati ove čvrsto slijepljene listove. Uvijek se na kraju dana možemo vratiti i reći – nije to bilo tako.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

1. Željka Matijašević, (2006.) Strukturiranje nesvjesnog: Freud i Lacan; citat iz Lacan (1953), Fonction et champ de la parole et du langage en psychanalyse ↩︎

Izvjesna je dekadentna perverzija sadržana u doživljaju kazališnog spektakla u trenutku kada se rat u susjedstvu pridružuje apokaliptičnim užasima koji su zajahali našu svakodnevnicu posljednjih godina, i nikako da sjašu. A kako je najnoviji naslov na ZKM-ovom repertoaru adaptacija ruskog klasika Braća Karamazovi u interpretaciji povremenog tandema Oliver Frljić – Nina Gojić, pomiješani osjećaji disocijacije i prelijevanja uvišestručenih stvarnosti i fikcija istodobno nas kao publiku smještaju na ironijsku distancu od življene povijesti, i u samo srce apokalipse.

Karamazove čine dvije predstave istog naslova, prva podnaslovljena “Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu”, a druga nastavljajući u kontrapunktu: “Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Iako je svaku izvedbu moguće iskusiti i razmatrati kao samosvojnu cjelinu, zajedno čine potpuni kazališni doživljaj, čiji je bitan dio trajanje zajedno s prekidom i protokom među-vremena. Predstava je čitava građena u rascjepima i asimetričnim refleksijama, počevši od tog temeljnog udvajanja na dva dijela, odnosno dva djela. Pritom su Sretne obitelji komponirane više klasično, monumentalno, razvučeno u radu s tišinama i prazninama u kojima rezoniraju prepoznatljivi punktovi osnovnog romanesknog narativa, dok su Nesretne više u permanentnom gibanju i žamoru sporednih narativnih linija i lutajućih motiva, kao kompaktno, a rastreseno naličje prvoga dijela.

Transfer enormnog realističko-modernističkog romanesknog kanonskog djela na kazališnu scenu sumanut je projekt kojemu je, mimo megalomanske autorske fascinacije i umjetničkog izazova koji služe više autoru-adaptatoru nego publici koja se osudi to gledati, uglavnom teško naći suvislo motivaciju i opravdanje. Šuplji refreni o bezvremenosti klasika i neodređeni prizivi načina na koje su relevantni za suvremeno društvo ne služe ničemu; povijesno je kretanje uvijek spiralno na bezumne načine, što nam trenutni moment rastvara u punini okrutne groteske. Zato je olakšanje da nas ova predstava ne nastoji uvjeriti u vlastitu važnost, kao što ne patronizira moralnom prodikom, ne tlači tezom niti ne zavodi anakronom estetizacijom, nego istražuje i modelira svoju materiju posvećeno, nijansirano i u kontaktu koji je podjednako mek i savršeno odlučan. Karamazovi u adaptaciji Frljić/Gojić djeluju na neobičan način samosvjesno, shvaćajući se u približno jednakoj mjeri ozbiljno i neozbiljno.

Predstavæ kompilira/ju klasične ruske romane, polazeći od Braće Karamazova, ali posuđujući također iz Bjesova, Uvrijeđenih i poniženih, Zapisa iz mrtvog doma, uz podnaslovni izlet u Tolstojevu iscijeđenu formulu, i tko može biti sasvim siguran kamo još u teške romaneskne sveske (jer svi su ruski klasici nalik jedan na drugi). Predstava igra s pretpostavljenim znanjem o svome kanonskom predlošku, kao i nizom drugih paralelnih znanja (od lica ruskih političkih aktera do popkulturnih referenci) koja otključavaju različite razine značenja, a opet je dojam da nas nikakva razina znanja neće spasiti, naprosto jer način na koji su ušivena u rad ne podliježe toj vrsti razmatanja značenja. Pritom se ne čini da je išta u predstavi nasumično, dojam je da svaki detalj ima svoje mjesto, ali nejasnoće i ambivalencije strukturni su dio izvedbi. Ne čini se moguće re/konstruirati jednoznačni interpretacijski kod koji bi sistematizirao naslagane značenjske slojeve, a čak i ako postoji pravocrtna logika kao osovina predstave, dojam je da su temeljni strukturirajući principi asocijativna višesmjerna iskrenja i polivalentna tenzija ambigviteta. Drugim riječima i ruku na srce, uz najbolju volju ne mogu dešifrirati gustu citatnost predstave niti mi se čini da bi se pojedine elemente moglo upariti s jednoznačnom interpretacijom jer se čini da predstava igra dijelom i s tom vrstom svjetlosti i sjene. Pa što pohvatamo, sretno pohvatamo.

Predstava u dva neovisna toma suočava i svoju publiku s mogućnošću odluke da dan za danom štreberski zareda predstave, uđe u projekt naglavačke, rastegne među dijelovima vrijeme za zaborav, ili se naprosto odluči koju polovicu Tolstojeva citata želi. Treba, dakle, donijeti odluku, što će reći preuzeti određenu odgovornost za jednu ili dvije večeri i ukupno gotovo pet sati svoga vremena, vremena koje je ovih dana samo sve skuplje. A pitanje odgovornosti, njezina slijeda i nasljeđa jedno je od središnjih koja se neprestano navraćaju u predstavi, kao što se uvijek nerazrješivo otvorena i zašiljena pitanja osobne i kolektivne odgovornosti javljaju u manje-više svim Frljićevim uprizorenjima i bitan su dio onoga što ih čini produktivno iritantnima. Kada je samosvjesna i integrirana u cjelokupni mehanizam, iritacija može biti potentni afekt u umjetničkoj recepciji, osobito kada funkcionira kao kognitivna, senzorička, ili visceralna nelagoda za koju je potrebno uložiti trud da bismo je se riješile. A što se dublje zavuče pod kožu, teže je riješiti je se. Frljićev je rad najučinkovitiji upravo kad ga propuštamo u simultanim valovima iritacije i užitka. Karakteristični humor koji se provlači u Oliverovu radu nerijetko stvara dojam da se smijeh u publici trigerira kao uvjetovana reakcija na prepoznavanje motiva ili oštri zaokret u senzibilitetu prizora, koji zapravo ne razmatra konfuziju, nego je dodatno produbljuje – ako smo spremni s njome ostati u afektivnoj i intelektualnoj investiciji. S tim zadržavanjem, smijeh postaje zaista neugodno gorak.

Ra Ra Rasputin, Russia’s greatest love machine 

Najmanje inspirativni segmenti oni su u kojima predstava br. 1 najviše nalikuje na klasične inscenacije, u kojima se glumci i glumice junački hrvaju s količinama teksta koje je gotovo nemoguće prožvakati, a radnja jurca jednakom nehumanom brzinom, više markirajući narativna sidrišta, nego im otvarajući prostor. Frenetični verbalni tempo donekle nivelira vizualna staloženost inscenacije (u kojoj bitnu ulogu igra scenografija Igora Pauške), prostranost prostora igre koji je posve rastvoren u punu duboku prazninu pozornice, oblikovan niskom rasvjetom duž bočne rubove i malobrojnim pokretnim elementima scene. Pojedini su prizori u punom smislu spektakularni – masovni korski segmenti s papirnatim maskama, rešetkaste crkvene konstrukcije s koreografijom na nekoliko katova dok trešti Not Gonna Get Us nezaboravnog dua t.a.t.u., a u usklađenim kostimima neraspoznatljive Grušenjka i Katerina Ivanovna imaju strastveni tehno-duet. U ukupnoj dramaturgiji relativno statični hiperverbalni klasični segmenti oblikuju sklad upravo zahvaljujući odmoru u zamoru, pored čega će divlje razigravanje utoliko zvučnije odjeknuti. Druga je, Nesretna predstava građena oko galerije likova koji se rastvaraju u detaljima romana kao svojevrsni antipod Karamazovima. Tada se spuštamo u kozmos obitelji Snegirev, tragičnog Iljuše i drskog Kolje Krasotkina, premještajući fokus na samo periferiju osnovnog romanesknog zapleta i dno društvene hijerarhije, i pronalazeći ondje reflektirajuće površine za središnje teme djela.

Dramaturški, režijski i izvedbeno, predstava je zamalo besprijekorna; ansambl je gotovo bolno uigran, motiv užadi koji prožima osobito prvi dio samo je materijalizacija dojma da jasne dramaturško-režijske spone drže izvedbu u čvrstoj formaciji od prvog do posljednjeg trenutka. Elaborirana, bogata kostimografija Zdravke Ivandije Kirigin ima priliku apsolutno zasjati na pažljivo građenoj sceni. Crvena boja konzistentno razbija mračnu bezbojnu scenu i čini se da je u stvaranju predstave stradalo mnogo klasično izdanje Dostojevskoga kako bi se iz de(kon)struiranih knjiga oblikovali scenski elementi.

Vrijedi se prisjetiti da su pravoslavna mitologija i religiozni spisi informirali ogroman dio ruske, osobito klasične književnosti takozvanog zlatnog vijeka, na načine koji nikada nisu jednoznačni i moralno ili etički reducirani. Hagiografije koje su utkane u tu književnost čitaju se kao svjedočanstva o dubokoj ambivalenciji ljudskog bića i mogućnosti spasenja, kao narativi puni ludila i nasilja i strasti i neprestanog premještanja, daleko od jednoumlja koje ih u neinformiranoj svijesti smješta u linearni narativ o iznimnim pojedincima. A s obzirom na redateljevu sklonost polemičkoj dekonstrukciji kršćanskog imaginarija, i ova se višeslojna dimenzija  aktivira u predstavi, preokupiranoj pitanjima krivnje, iskupljenja i slobode.

No onoliko koliko je predstava čvrsto komponirana i nevjerojatno izvedbeno precizna, njezina je struktura bitno rupičasta i otvorena na način da može trpjeti modifikacije i intervencije kao živi organizam. U predstavi se pojavljuje i detalj iz biografija Fjodora Mihajloviča, kada je osuđen na smrt, da bi nakon odgađane egzekucije konačno bio pomilovan. Na tome se momentu u predstavi ne inzistira, ali nešto u afektivnom doživljaju odgođene smrti koja vodi u rastegnuti limb titra čitavim trajanjem predstave, sve do sada barem privremeno kultnog Putinova rastjelovljenog govora o prijetnji nuklearnim ratom iz finalnog kazališnog mraka, kojim završava Sretna predstava. Za pretpostaviti je da reference na Putinov despotizam (uz rusku povijest karizmatskih vođa, nasilja i tiranije) nisu nužno morale čekati ratnu eskalaciju da nađu svoje mjesto u inscenaciji, no u danim okolnostima odjekuju utoliko snažnije.

They’re not gonna get us! 

Kao i u drugih Frljićevih režija izmaltretiranih klasika, i u Karamazovima se radi s nizom potentnih razina na kojima se čita predložak, uključujući kontekst nastanka djela, biografske fragmente autora, njegovo mjesto u kanonu, kao i moment i kontekst u kojemu se stvara i izvodi djelo. Za pretpostaviti je i da ovdje opetovana suradnja s dramaturginjom Ninom Gojić u tome smislu dodatno potencira pristup koji afirmira višeznačje i strukturnu i strukturirajuću rahlost, s obzirom na autorski i su-autorski interes koji Gojić njeguje i razvija za prefigurativnu dramaturgiju. To će reći da je dramaturgija građena u mekom modeliranju i otvaranju prema nađenim elementima, kao i svim onima koji se organski nađu uvučeni u njezinu centrifugu, pozivajući na slobodnu cirkulaciju značenja i afekata, u njihovim simetrijama, kontrapunktima i kontradikcijama. Tako nas produkcija neprestano budi i tjera da mijenjamo vlastite recepcijske registre kako bismo je proživjele i preživjele.

Implicitno je, pa i eksplicitno pitanje predstave, što spašavamo ako spašavamo svijet i, onkraj antropocentričnog fokusa, je li civilizacijska, ili radije ljudska, propast najbolja šansa koju ostatak svijeta ima da preživi? A ako nam se sprema apokalipsa, pitanje je i u kakvom ćemo je raspoloženju dočekati? Frljićevo eksplozivno uprizorenje osim značenjskih, sudara i različite afektivne registre, baca nas iz nervozne apatije nasukanih poliloga u euforiju pogonjenu sumanutim očajem skupnih prizora. Predstava je histerična, u punini onoga što histerija znači kao povijesno-društveni fenomen: u kompulzivnim performativima, ekstatičnim tableauxima, frenetičnim izmjenama raspoloženja, podložnosti sugestiji ispod koje uvijek prijeti otpor i pobuna, iscrpljenom jadu i impotentnom bijesu.

Frljić ima (u našem podneblju tragično podzastupljen) talent da kazalište čini doista živim i aktualnim. Vjerojatno svako doba ima svoje apokalipse, no kolektivni doživljaji zaredanih katastrofa koje proživljavamo posljednjih nekoliko godina dovode nas u prilično nadrealno stanje rastegnute para-apokalipse koja se istodobno apsolutno događa, i nikako da se desi. Stanje je nemoguće ignorirati, iako se čini da se granice kognitivnih disonanci i disocijacija neprestano pomiču u općoj populaciji. Kako se nositi s prijetnjom, krivnjom i odgovornošću za koju osjećamo da je toliko veća od naše moći? Zar doista ništa nije strašnije od slobode, i jesmo li je već ne misleći prodali svome bogu ili đavlu?

“U kazalištu se odrasli ljudi igraju siromaštva”, kaže jedan od, čini se bezbroj, likova, a mi se s druge strane rampe igramo da nas se to (ne) tiče, da je ono što gledamo na sceni smiješno, ili se igramo da je ozbiljno; možda se igramo da razumijemo, ili da znamo što nam je činiti, da nam je stalo ili da smo ravnodušne, da je ono što radimo važno ili nevažno; možda se igramo da nas ni/je strah i da svijet (ne) propada naočigled.

Iako je riječ o autoru čiji je rad u našem kulturnom imaginariju neraskidivo povezan sa sintagmom političkog kazališta, u javnosti se daleko više pažnje posvećivalo političkim odjecima njegovih predstava no načinima na koje politički djeluje unutar kazališne mašinerije, u odnosu na kazališni pogon, infrastrukturu te organizaciju rada u institucijama. Upravo je ovaj nesrazmjer poslužio kao povod intervjuu s jednim od naših najznačajnijih kazališnih autora, s kojim smo razgovarali o metodologiji i dugogodišnjem iskustvu rada u različitim izvedbenim (i političkim) kontekstima te brojnim vrstama nasilja koje su prisutne u kazalištu.

Internalizirano i institucionalizirano nasilje

KP: U svojem radu, kako gledaš na razliku između političnosti i političkosti, to jest, na odnos teme koju biraš nasuprot načinu kojime pristupaš određenom tipu rada? Kako prakticiraš tu razliku u praksi, kao redatelj i u drugim funkcijama na kojima si se nalazio? 

Od samog početka bavljenja kazalištem bilo mi je važno ne samo ono što nastaje kao proizvod, koji deklarativno može biti politička kritika, nego i proces dolaska do te točke. Problem je što su cijeli sustav rada u kazalištu i kritička recepcija fokusirani isključivo na završni proizvod. Proces je važan da bi kazalište artikuliralo gdje ideološki i politički stoji. To je bio i ostao moj interes od samog početka, još dok sam radio na nezavisnoj sceni: zanimanje za proces i razmatranje tog procesa, uvjeta proizvodnje, načina na koji on nekoga uključuje ili isključuje. Međutim, situacija je sad bitno drugačija jer radim uglavnom u institucijama koje su hijerarhijski postavljene, orijentirane gotovo isključivo na finalni proizvod, a taj konačni proizvod opravdava sve. Davno sam razgovarao s kritičarima sa zagrebačke scene o tome zašto ne dolaze gledati probe i proces rada, jer po meni oni imaju jednaku recepcijsku važnost kao i gotova predstava. Nažalost, nitko nije pokazao pretjeran interes.

Zagrebačka publika ima priliku uživati u najboljim predstavama realiziranim proteklih sezona, a ovoga puta riječ je o deset kazališnih naslova koje pratimo kroz 16 izvedbi. Akciju otvara Jedan mrtav čovjek redatelja Aleksandra Švabića, a slijede ga predstave: Prvi put kad sam ti vidjela lice Olje Lozice, Kad tad Marine Pejnović, Katalonac Ivana Penovića, Ko rukom odneseno Bobe Jelčića, Magic Evening Anice Tomić i Jelene Kovačić, Veliki odlazak Toma Bernharda (monodrama Zdenka Jelčića), Mrzim istinu! Olivera Frljića, Zašto šutiš? Lee Anastazije Fleger i Bolji život Saše Božića, s kojom akcija i završava.

Cijena ulaznice za predstavu je 20 kuna, a detaljan program potražite ovdje. 

U zimu 1991. godine u Zagrebu je ubijena djevojčica srpske nacionalnosti Aleksandra Zec. Četvrt stoljeća kasnije redatelj Oliver Frljić u Rijeci postavlja kazališnu predstavu o tom slučaju. Kazališne probe postaju kolektivna psihoterapija, a dvanaestogodišnjoj glumici Nini se čini kao da rat nikada nije završio.

Film je nagrađen na festivalima u Sarajevu i Cannesu te nominiran za najbolji europski dokumentarac godine, a dobitnik je i Doc Alliance Selection nagrade.

Nebojša Slijepčević rodio se u Zagrebu, u ljeto 1973. Tridesetak godina kasnije stekao je diplomu filmskog redatelja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Režirao je brojne televizijske dokumentarce poput nagrađene epizodu serijala City Folk, nastale u produkciji Europske radiodifuzijske unije. Jedan je od autora dokumentarnog serijala Direkt. Kao kreativni producent surađivao je na serijalu Romi u Evropi, koprodukciji desetak evropskih zemalja. Autor je i crtanog filma Pas/zec, kratkog igranog filma Šamar koji je dio omnibusa Zagrebačke priče i dugometražnog dokumentarca Gangster te voli.