U ovom se navratu Sacco opredeljuje za fusnote, nešto što se u svakom naučnom, bilo akademskom, bilo novinarskom i/ili istorijskom istraživanju doživljava samo kao dodatno pojašnjenje koje treba da utvrdi i potkrepi ono već izrečeno u ”glavnom” delu teksta. Fusnotu međutim, ovaj malteško-američki novinar doživljava kao glavni prilog i trag, koji po težini i važnosti svedočenja s vremenom menja čitav preovlađujući, dominantni narativ.  

Sasvim suprotno predvidivoj, potpuno oportunističkoj logici geopolitičkih “stručnjaka” i “profesionalaca“, Joe Sacco se u svom novinarskom pohodu opredeljuje za poziciju outsidera koji postepeno i postupno dolazi do istine o događajima. Razgrčući prašinu sa događaja o kojima nije nigde čitao na dovoljno produbljen način, o kojima nije mogao naći zadovoljavajući broj podataka i svedočanstava, on se služi fusnotama kao sredstvom protiv istorijske amnezije.

Odlaskom na lice mesta – u pojas Gaze – te sada već daleke 2003. godine, a nameravajući pri tom da istraži još dalju 1956. godinu (borbu za prevlast nad Sueckim kanalom i zločine koje su Izraelci tada počinili nad Palestincima), on ne želi samo da dokumentuje raznorodna lica palestinske patnje i intervjuiše preživele svedoke, već ga zanimaju konsekvence i posledice jednog decenijskog kontinuuma, o kojima se mahom i dalje ćuti u mejnstrim medijima.

Na početku svoje grafičke novele Joe Sacco želi upravo da naglasi tu vidnu razliku u odnosu prema svojim kolegama i novinarima u drugim redakcijama. Time on ukazuje na jednu širu krizu novinarskih načina prikazivanja humanitarne katastrofe, koja se kreće od jednog do drugog “incidenta” i “skandala”, od masakra do masakra. Ta taktika, mada operativna i legitimna, služi upravo navikavanju na otupljujući ritam genocida, i konačno, usled opšte apatije, ide u prilog predstavi da je sve što se zbiva ustvari “normalno”, da se ratni spektakl odvija po očekivanom, uigranom planu (baš kao novinarska žurka u Jerusalimu, na samom početku ove novele).

Pošto autor, ne libeći se da predstavi svoju perspektivu kao unapred ograničenu i podložnu istim onim predrasudama kojima robuje većina novinara_ki sa Zapada, govori, piše i crta iz “prvog lica”, on otvara priliku za ironični odmak od sopstvene “moralne ispravnosti”, suviše ozbiljne persone (novelom provejavaju i trenuci smeha i olakšanja mučnih situacija), kao i lažljive “objektivne” uzdržanosti. Zaista, doima se kao neko ko prvenstveno želi da razbije uvrežene predrasude i rasvetli slepe tačke, a da bi to uspeo mora da se suoči sa “srcem tame”, da se uputi na mesto samog temeljnog istraživanja, na tlo gradova koji sačinjavaju mesta palestinskog mučnog višedecenijskog prebivanja. 

Uz to, preispitujući zakonitosti jednog sistematskog i organizovanog uništenja svih humanitarnih temelja koji su mogli voditi do međuetničkog suživota, on ne želi da postupa kao ostali novinari sa terena, koji nameravaju da izmame urgentne i alarmirajuće apele iz pretpostavljenog istorijskog “sada”. Zato je njegov cilj povratak u prošlost koja višestruko odjekuje posledicama po samu sadašnjost. U 1956. godinu, kada se dogodila prva okupacija pojasa Gaze i brojni masakri civila i izbeglica – događaji koji su po svemu imali obeležja etničkog proterivanja i istrebljenja – a gotovo da nisu bili zabeleženi i komemorisani na dostojan način. Joe Sacco želi zapravo da pronađe nedostajuću kariku u kolektivnom i individualnom poimanju genocidnog kontinuiteta.

Notorna je činjenica da se istorija, koju – kako se to već poslovično kaže – pišu pobednici, ne želi u svom nemilosrdnom pohodu osvrtati na ono što smatra događajima koji nisu vredni pažnje. Međutim, u ovom se slučaju autor zalaže za poimanje istorije kao učiteljice života. Novinar je p(r)ozvan i kao “amaterski” historik, on je jednom za uvek obavezan, zajedno sa drugim istoričarima, svedocima i piscima, na mukotrpnom putu predočavanja istine. 

Odbijajući da se pokloni zvaničnim interpretacijama borbe za prevlast nad Gazom, kao i opšteprihvaćenoj slici koja predstavlja izraelske Jevreje kao one koji jednostavno brane svoje pravo na postojanje, autor pristaje uz svedočanstva prognanih Palestinaca kao uz glavni izvor istorijske i političke kritike koja prkosi dominantnim stavovima. Saccov poduhvat je još važniji usled brisanja i uklanjanja dokaza, toka istorije koja pokazuje tendencije zaborava i amnezije koja godinama prekriva sve eklatantne znakove aparthejda, getoizacije, nasilnog raseljavanja Palestinaca i dodatnog naseljavanja cionističkih kolonizatora, kao i vandalizacije i sravnjivanja sa tlom palestinskih domova.

Tokom istraživanja, Sacco pronalazi preživele svedoke koji su bili neposredni očevici izraelskih zločina koji su se odigrali u dva palestinska grada, Khan Younis i Rafah. Nakon što bi sa svojim vernim pratiocem, učenjakom i istraživačem Abedom, našao mesto prebivanja svedoka, Sacco bi se upuštao u intervju sa datom osobom, svaki put iznova pokušavajući da dosegne do epicentra istorijskog sećanja i traume preživelih. Vrlo su duhovite i važne invektive i komentari koje Sacco, kao glavni narator, ostavlja o ključnim svedocima, jer oni sačinjavaju presudan doprinos u razumevanju borbe sa nanosima memorije, onim što u noveli naziva krhotinama i zaostacima sećanja. 

On se ponaša upravo kao arhivar i sakupljač tih krhotina, koje mora odvojiti od onih delova sećanja koji smetaju razotkrivanju osnovne proživljene traume, a sa kojima se mnogi svedoci, što je sasvim razumljivo sa aspekta količine pretrpljenog nasilja, vrlo teško nose i suočavaju. Naročito mu je teško izazvati određenu reminiscenciju na 1956. godinu kod jednog od prekaljenih boraca (fedayee) koji pri prisećanju prati liniju “ličnih izdaja i odmazda”, kao i militarističkih promašaja i decenijskih nedaća. Sa njim Sacco ulazi u neku vrstu prinudnih pogodbi, i kako sam kaže, čak i “cenkanja” i “trampe”. Autor se ovde postavlja kao onaj koji nudi “deo za deo”, izmamljujući sećanje na događaje koji su mu ključni davanjem zauzvrat slobode sagovorniku da priča bez uznemiravanja o događajima koje on lično smatra ključnim, te tako pokušava utoliti i njegovu i sopstvenu, obostranu znatiželju i potrebu.

Ponekad pak nailazi na toliko stare i zanemoćale svedoke i svedokinje, da je gotovo nemoguće iz njih izmamiti bilo kakvo relevantno svedočenje, jer su njihovi nanosi uspomena, slično zgradama koje razaraju Izraelci, gotovo potpuno destruirani posledicama negativnog rada vremena, kao i PTSD-om koji je trajno razbio koherentnost njihovog izlaganja. 

Rad brisanja i zatiranja dokaza je nešto što se odvija uporedo sa naporima ovih i drugih Palestinaca da se odupru amneziji prenošenjem zajedničkih, kako ličnih tako i kolektivnih insignija sećanja, iz generacije u generaciju. Baš dok Sacco mukotrpno radi na kristalisanju sopstvenih fusnota i izgradnji činjenične istine, odvija se proces dalje razgradnje – rušenje palestinskih kuća od strane vojnika IDF-a, kao i njihova potpuna anihilacija buldožerima i teškom mašinerijom, kojima Sacco izravno svedoči u pauzama svog rada na istorijskim fusnotama. 

Gotovo svako Saccovo suočavanje sa potencijalnim svedokom ili svedokinjom sastoji se tako u pregovaranju oko načina i mehanizama sećanja. U razgovorima iznova navodi svoje sagovornike, insistirajući na tome sa retkom upornošću, da govore o datoj godini, mestu i vremenu. Mnogima od njih nije sasvim jednostavno da se suoče sa datim periodom, dok drugi jednostavno odustaju od svedočenja, ili ne žele ni da se upuštaju u bilo kakvu rekreaciju. Preovlađuje osećaj da Sacco ne manipuliše njihovim emocijama zarad sopstvene naučne dobiti, već traga za onim individuama kojima bazična uspomena na događaje nije urušena silinom pretrpljenog nasilja.

Glavne sagovornike, time i saradnike, autor nalazi u onim individuama koje nisu doživele nenadoknadive ozlede memorije, koje bi ih ostavile trajno petrifikovane, zamrznute u ćutanju. Takođe, neki svedoci i svedokinje ostaju anonimni jer je to bila njihova izričita želja, dok je njihove likove autor dodatno sakrio izmenivši im lični, fizički izgled u konačnoj skici njihovih profila.

Glavni Saccovi sagovornici tako najčešće samoinicijativno rekreiraju sam događaj, služeći se čak i ponovnom rekonstrukcijom. Ta rekonstrukcija se često ne odvija samo kroz govor, već i kroz delimično ponovno proživljavanje rečenog trenutka, što je ilustrovano njihovom potrebom da na licu mesta, fizičkim položajem tela, ponove situaciju masovnih postrojavanja i prinude kojoj su bili izloženi. Tako jedan od svedoka, pokušavajući da rekonstruiše i dočara način na koji je pobegao od egzekutora, pribegava naslanjanju na zid u sopstvenoj kući, koje korespondira sa njihovim tadašnjim prinudnim naslanjanjem na zid, neposredno pred trenutak kada se odlučio na poduhvat bekstva. 

Ipak, Sacco ne pripada ni tipu novinara koji bi otpisao nečije svedočenje, govor ili izjavu, samo zato što se ono kosi sa predstavama o Palestincima kao o “idealnim žrtvama”. Kvalitet ovoj grafičkoj noveli donosi upravo to različito profilisanje svedoka, njihova raznolika i raznovrsna karakterologija, intervjuisanje i samih boraca za palestinsko pitanje (fedayeen), od kojih jedan vidno podleže svim najgorim antisemitskim predstavama. Naime, u strahu da će cionisti doći do njegovog svedočanstva, pošto Jevreji “sve znaju i sve vide”, otkriva se stepen njegovog potisnutog ludila i paranoje, budući da svoju sudbinu upoređuje sa onom Adolfa Ajhmana, smatrajući da je ovaj samo žrtva jevrejske zavere.

Naročito ozbiljan otpor Sacco nalazi kod onih mlađih generacija Palestinaca koji sa prezirom i indignacijom doživljavaju njegovu odluku da piše o prošlim događajima. Njihov argument obično se kreće pretpostavkama da su njihovo vreme i njihova sadašnjost prioritetni jer su već ispunjeni primerima okrutnosti koje treba jednostavno zabeležiti upravo u trenutku kad se događaju. Oni prosto odbijaju da sagledaju istoriju iz “tuđih cipela”, kao složeni kontinuum koji podrazumeva da se zločini stalno iznova vraćaju, baš zato što se zapadni svet nije suočio sa sopstvenom imperijalističkom, kolonijalnom prošlošću.

Ipak, autor ne odbacuje ni njihovu tačku gledišta, te njegova grafička novela obuhvata i očigledan bes i nezadovoljstvo koje oni ispoljavaju, a koji je izazvan nepodnošljivošću patnje pod permanentnim nasiljem, kao i očajem usled opšte besperspektivnosti. Iako ne pristaje da sledi njihovu predstavu da se istorija meri isključivo aršinima sadašnjosti, Sacco im posvećuje dostojno mesto, i to u trenucima kada odbacuju njegovo istraživanje kao irelevantno, ili ga srdito grabe za ruku i pokazuju mu rupe od metaka, nehigijenske uslove stanovanja, kao i bilansu uništavanja sopstvenih domova. 

Posebno su zanimljivi i uspešni oni izlivi besa koje autor hvata sa svom njihovom neprerađenom, neizbrušenom sirovošću. Takvi su, na primer, nastupi besa taksiste koji prevozi Saccoa i Abeda sa mesta na mesto. Furiozni gnev koji taksista ispoljava, zabeležen boldovanim caps lockom, želja da se Izraelcima uzvrati potpuno istom merom odmazde, ubistava i zločina, plediranje za dalje napade bombaša samoubica, svedoči o sekundarnoj viktimizaciji žrtava koja dovodi do prihvatanja “zub za zub” moralizama. Tako, Sacco hvata i trenutak kada islamski teroristi u znak odmazde, ubijaju grupu jevrejskih studenata, kako bi dodatno prikazao stepen zadovoljstva zbog “radosne vesti” koji provejava na mnogim licima koje usputno sreće na ulicama. 

Upotreba fusnota dobija posebno potresan trenutak zgusnute akumulacije svedočenja nasilju u onom delu novele koji se bavi sećanjem na 12. novembar 1956. godine, kada je u gradu Rafah izvršena masovna racija palestinskih muškaraca, onih od ranog punoletstva do 70 godina starosti. U okviru date fusnote koja proizvodi sopstvenu istorijsku auru, po prvog puta izjave preživelih žrtava i očevidaca bivaju pridružene jedna drugoj u vidu eha sećanja, stvarajući željeni osećaj kontinuuma. Ono što svi svedoci mahom pamte, jeste razglas koji je pozivao muškarce da napuste sopstvene domove i trkom stignu do škole u kojoj se vršilo njihovo dalje postrojavanje dok su pucnjevi leteli iznad njihovih glava.

Kao što svi svedoci, bez obzira na sopstvene kapacitete svedočenja, pamte i dvojicu Izraelaca koji su ih na samom ulazu u školu dočekivali zverskim udarcima palica, što je nekima od njih nanelo trajne posledice i ožiljke u predelu glave. To je upravo ono nasilje koje zatiče sve svedoke i urezuje se u njihovo pamćenje sopstvenom kolosalnom mahnitošću, delujući kao ničim opravdana demonstracija varvarske razularenosti i divljaštva. 

Posebno potresno su prikazane one masovne scene klečanja Palestinaca kojima je prethodno naređeno da spuste glave i da šake polože na njih. Jedan od svedoka je to uporedio sa načinom na koji se tretiraju lubenice, nežive stvari. Dehumanizacija “neprijatelja” koja podseća na najgore nasleđe Holokausta i svih logorskih mesta stradanja Jevreja u Drugom svetskom ratu, dobija posebno pervertirani odjek u načinima sprovođenja i postrojavanja muškaraca, od strane cionista, u dvorištu obližnje škole. Naime, na putu do škole, pošto bivaju požurivani stalnim pucnjevima u zrak, dolazi do proizvođenja efekta stampeda, usled koga mnogi padaju i bivaju likvidirani na licu mesta, dok drugi gube svoju obuću. Tako se nagomilavaju i tela i odbačena obuća, preko kojih progonjeni, u strahu za sopstveni život, nastavljaju da gaze u trku, priželjkući da stignu do konačne destinacije. 

Joe Sacco je uspeo da prikaže očaj pandemonijuma, koji nastupa u trenutku kada se ljudi potpuno liše sopstvenog dostojanstva i sigurnosti – kada postanu mete za neograničeno iživljavanje i odstrel. Otuda postaje vidljivo kako se, u potpunoj panici, očaju i beznađu, u situacijama koje su orkestrirali cionistički predatori, progonjeni grčevito odaju ličnom spasenju, što dovodi i do toga da kroče preko razbijenih, krvavih glava, kao i da preskaču na smrt prebijena tela svojih sapatnika. 

Takođe, ne štedeći sebe, reflektujući o svojoj poziciji onoga ko navodi žrtve pogroma da se prisete isključivo dela priče koje će ući u njegovo istraživanje, pri odlasku iz Gaze, Joe Sacco nosi sa sobom određeni deo odgovornosti i krivice. Podsećajući se koliko je puta morao grubo da prekine nečije “nesuvislo” svedočenje, koliko puta je i sam podlegao frustraciji zato što nije dobio željeno svedočenje (mada tu frustraciju nije ispoljio pred žrtvama, nego tek pred nama, čitaocima njegove novele), Sacco se, u konačnom osvrtu oseća odgovornim za pretrpljenu bol prisećanja, koju je i sam, sopstvenom nesmotrenošću, inducirao kod žrtava. U tu svrhu, poslednjih nekoliko stranica grafičke novele sačuvano je za pokušaj da se, sasvim nemo, bez naracije i svedočenja, rekonstruiše tačka gledišta jedne od žrtava masovne racije u Rafahu – Abu Junisha. Njemu je glava razbijena palicom, nakon što je pao pri trčanju.

Tako, u završnim trenucima ove grafičke novele, bez pojašnjenja i posredovanja, osim onog vizuelnog, autor ostavlja čitaocima da zamisle kako je bilo izgarati u cipelama osobe koja je vrlo lako mogla završiti mrtva od posledica prebijanja. Tom nemom fusnotom, koju može zabeležiti samo medijum stripa i vizuelne interpretacije, odana je počast svim žrtvama koje nisu imale mogućnost oglašavanja ni deljenja sopstvene patnje, niti bilo koju drugu mogućnost prenošenja sopstvene nesreće u istorijske anale. Poslednja fusnota, stoga, figurira kao odbijanje verbalne interpretacije, protiv skrnavljenja sećanja na sve žrtve odmazde. Kao empatična i emfatična ilustracija vizuelnog uosećavanja, koja ide protiv pošasti previđanja i zaborava, svojstvenih na kraju svakom ljudskom biću. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Skoro pet godina kasnije, novinarka Abir Kopty ponavlja isto upozorenje tijekom gostovanja na Grounded Festivalu u Ljubljani. Osvrnuvši se na izvještavanje zapadnih medija o izraelskim napadima, Kopty je istaknula kako zapadni novinari u pravilu propuštaju vjerno prenijeti događaje u Palestini, oslanjajući se umjesto toga na informacije dobivene od izraelskih dužnosnika ili nekritičko prenošenje informacija iz drugih medija. Jedan od primjera koje je Kopty navela jest glasina o odrubljivanju glave 40 novorođenčadi od strane Hamasa, koja je krenula iz izraelskih medija na temelju izjava pripadnika okupacijske vojske. Nakon toga su mainstream mediji na Zapadu, bez službene potvrde, počeli prenositi istu priču, da bi ona kasnije bila opovrgnuta. Iako su reda radi uslijedila ograđivanja od strane političkih aktera koji su sudjelovali u njenom širenju i koji su nakon toga nastavili materijalno podržavati Izrael, priča o masovnom ubojstvu beba još uvijek se pojavljuje u javnoj raspravi. Istovremeno, zapadni mediji koji su je potencirali nastavljaju se oslanjati na iste izvore iz mreže izraelske propagande, hasbare, iz kojih često prenose jezik i tvrdnje.

Dehumanizacija kao medijska strategija

Isti obrazac izvještavanja nastavio se i nakon što je više puta dokazano kako službeni izraelski izvori ciljano iznose fabricirane informacije. Primjer za to je tvrdnja o skladištenju oružja u bolnicama u Gazi, koju su u više navrata opovrgnule međunarodne organizacije. Unatoč tome, u zapadnim medijima se još uvijek uporno govori o navodnom korištenju palestinske civilne infrastrukture u vojne svrhe, čime se skreće pozornost s izraelskih ratnih zločina – napada na bolnice i zdravstvene ustanove. Pod izlikom raskrinkavanja Hamasovih tunela i zaliha, izraelska vojska u godinu dana je desetkovala zdravstveni sustav u Gazi, bombardirajući bolničke odjele, ciljano uništavajući opremu, i masovno hapseći zdravstvene radnike i pacijente koje nastavlja mučiti u zatvorima i logorima.

Pristup koji su komercijalni mediji u Hrvatskoj zauzeli prema izvještavanju o izraelskom ratu u Gazi ne razlikuje se od onoga koji prevladava u mainstream zapadnim medijima, s time da interes za temu oscilira ovisno o stanju lifestyle rubrika, kao što je primijetila predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH) Maja Sever na tribini Mediji i genocid održanoj u zagrebačkom klubu Močvara sredinom rujna. Kada izvještavaju o izraelskim napadima na Gazu, čak i najveći mediji poput javnog HRT-a preuzimaju narative koji umanjuju stradanje Palestinaca, izbjegavajući pritom koristiti termine poput “genocid”. Ukucate li u HRT-ovu tražilicu pojmove “Gaza genocid”, izlistat će sedamdesetak poveznica, dok će se pod pojmom “izraelsko-palestinski sukob” pojaviti preko 1000 poveznica. 

Ni odgovornost se ne pripisuje jednako objema stranama. U medijskim naslovima domaćih i zapadnih medija, Hamas ubija izraelske civile, dok Palestinci neobjašnjivo pogibaju u napadima. Ono što se lokalno ipak nešto manje primilo nego u anglosaksonskim medijima su jezične konstrukcije prema kojima su djeca u Izraelu ubijena, dok je u prošlih godinu dana u Gazi, valjda iz čista mira, “umrlo” 17 tisuća djece. Isti zapadni mediji imaju tendenciju uopće ne govoriti o djeci u Palestini, već o “mladim militantima”. Ovakvo oduzimanje djetinjstva od strane medija, u kombinaciji s izbjegavanjem priznanja da genocid u Gazi nesrazmjerno pogađa djecu i da izraelska vojska namjerno napada civilnu infrastrukturu o kojoj ona ovise, doveli su do nakaradnih konstrukcija. U razgovoru na CNN-u, šestogodišnja Hind Rajab – koju su izraelski vojnici ustrijelili dok je čekala vozilo hitne pomoći, zatvorena u autu i okružena ubijenim članovima obitelji – opisana je kao mlada žena.

Kopty naglašava kako odabir izvora, upotreba jezika i terminologije igraju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije okupacije Palestine na Zapadu. U hrvatskim medijima, kao i u zapadnim, izraelske civile se većinom opisuje kao nevine žrtve, dok se Palestince dehumanizira i skupno prikazuje kao militante i teroriste. U kombinaciji s islamofobijom koja sve više prožima javni prostor u Europi i Sjevernoj Americi, takva terminologija pokušava opravdati zločine koji se provode nad palestinskim stanovništvom i racionalno objasniti njihov nastavak, ali i širenje na druge države zapadne Azije. Na primjer, o aktualnoj izraelskoj invaziji na Libanon u zapadnim i domaćim medijima često se govori kao o “kopnenoj operaciji” ili “ofenzivi”. 

Omalovažavanje se proteže i na glasove koji progovaraju protiv okupacije. Nakon prosvjeda koji je u listopadu prošle godine, nedugo nakon početka rata u Gazi, organizirala Inicijativa za slobodnu Palestinu, Jutarnji list je prosvjednice_ke opisao kao “čudake s anarhističkim amblemima umotane u palestinke” i “Hamasove navijačice s Filozofskog”. S druge strane, pro-izraelski glasovi, uključujući takozvane stručnjake za Bliski istok, često dobivaju neosporen prostor na javnoj televiziji unatoč tome što inzistiraju na nepotvrđenim podacima. Na primjer, Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti čest je gost na HRT-u, gdje je među ostalim tvrdio da “50 do 75 % civilnih objekata u Gazi, uključujući bolnice i džamije, skriva oružje ili propagandni materijal kako ubiti Židova”, odnosno iznosio glasine koje nikad nisu potvrđene. Ovaj video isječak pod naslovom “Palestinsko stanovništvo prožeto željom za ubijanjem” još uvijek je dostupan na društvenim mrežama HRT-a, a jedine kritičke refleksije na njega nalaze se među komentarima gledatelja. Zastupljenost sličnih sadržaja na javnoj televiziji dovodi u pitanje poštivanje osnovnih programskih načela kojima se HRT zakonski treba voditi, a koji uključuju “trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno” izvještavanje javnosti te poštivanje etičkih načela i profesionalnih standarda neovisnog novinarstva.

Alternativni pristupi i zamke objektivnosti

Manje medijske kuće, poput Al Jazeere Balkans, pokazale su da izvještavanje o genocidu u Gazi može biti puno opširnije od onog što nudi mainstream. Isto tako, u neprofitnim medijima lijevog spektra situacija je drugačija nego u komercijalnim medijima, kao što su na tribini Mediji i genocid primijetile i Maja Sever i Dina Vozab, docentica na Fakultetu političkih znanosti. Ipak, njihov domet i utjecaj i dalje ostaje bitno niži nego onaj javne televizije i komercijalnih medija. Iako ovaj dio neprofitnih medija sustavno donosi puno raznovrsnije materijale o okupaciji Palestine, oni cirkuliraju unutar ograničenog broja čitatelja i suočavaju se s ozbiljnim deficitom resursa u odnosu na mainstream. 

Čak i kada se radi o sadržajima dokumentarnog ili komemorativnog tipa, informacije se teško probijaju izvan tog kruga. Kao primjer, Sever je na tribini govorila o akciji koju je SNH pokrenuo na inicijativu svoje članice Ivane Perić, u kojoj su lokalni umjetnice i umjetnici izradili ilustracije preko 60 medijskih radnika ubijenih u Gazi. Čak i ta akcija, koja na neki način adresira i šire pitanje radnih uvjeta ratnih izvjestitelja, nije odjeknula u medijskim krugovima, spomenula je Sever.

Jedan od najčešćih argumenata kojim se objašnjava nepokrivanje svih aspekata okupacije i s njom povezane patnje u Gazi, kao i pokreta solidarnosti s Palestinom, jest tvrdnja da izvještavanje mora ostati objektivno. Jednom kada palestinske izvore diskreditiraju zbog pristranosti ili proklamiranih veza s terorizmom, zapadni mediji se mogu fokusirati isključivo na informacije koje dolaze iz izraelskih institucija – kao što Kopty opetovano upozorava. Druga posljedica tog pristupa jest izbjegavanje pisanja o Palestini općenito, koju su govornici na tribini istaknuli kao možda i izraženiji problem u medijima u Hrvatskoj. Zbog tih problema na lokalnoj razini imamo “potpunu katastrofu” kada je u pitanju izvještavanje o genocidu u Gazi, zaključio je novinar Novosti Hrvoje Šimičević na tribini.

S obzirom na to da Izrael svoju invaziju sada širi izvan Palestine u druge dijelove istočnog Mediterana, istovremeno nastavljajući blokadu kojom se izgladnjuje stanovništvo Gaze, postaje sve važnije promijeniti pristup izvještavanju kojem smo svjedočili do sada. Prije svega treba stvarati više javnih i medijskih prostora za palestinske glasove, ali i jačati neprofitne i neovisne medije, domaće i međunarodne, koji su već dokazali da postoji alternativa pristranom, ali i brzopletom, nepotpunom i nekritičkom izvještavanju nekih javnih i većine profitnih medija. Jačanje glasova solidarnosti i podrška neprofitnim medijima nužni su ako se želimo boriti protiv dezinformacija i dehumanizacije Palestinaca, ali i doprinijeti oslobođenju Palestine – makar to bilo minimalno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dokumentarni film prati događaje u studenom 2014. godine i skupinu mladih filmaša zajedno s političkim aktivistima, bivšim djelatnicima kina i entuzijastima koji su okupirali privatizirano i napušteno kino Zvezda u Beogradu. Namjera okupacije bila je vratiti kino u sferu javnog prostora, a “događaj je ponudio ujedinjenje različitih društvenih krugova”.

“Koristeći se opservacijskim pristupom, Domanović pridaje autentičnosti pokreta gotovo etnografskim opažanjem s jedne, te izoliranim intervjuima glavnih aktera s druge strane. Time gradi dinamiku obostranog pogleda na okupaciju – subjektivnog i objektivnog, no ipak ostajući u granicama promatrača. Sve u svrhu pronalaska racionalnog rješenja jednom kada je euforija pokreta splasnula”, stoji u najavnom tekstu.

Po običaju, nakon projekcije održat će se razgovor o filmu. Na diskurzivnom dijelu večeri ovog će puta sudjelovati Ivor Glavaš koji je i sam bio u publici kina Zvezda, zatim kustosica, kritičarka, voditeljica Dokukina KIC i umjetnička direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac i Tibor Đurđev u ulozi moderatora.

Ulaz na projekciju u 19 i popratni razgovor u 20:30 sati se ne naplaćuje.

Više detalja možete pronaći ovdje, a više informacija o okupaciji kina Zvezda u tekstu i intervjuu objavljenim na Kulturpunktu.

Dakako, okupacija se u stvarnosti ne događa na Wall Streetu. I dok zaista postoji ulica naziva Wall Street u poslovnom centru Manhattana, “Wall Street” je više koncept, apstrakcija. Dakle, okupacija u stvari preuzima mali (kvazi) javni trg u samoj blizini Wall Streeta u financijskoj četvrti te ga pretvara u nešto poput alegorije. Nasuprot apstrakciji Wall Streeta, ona predlaže drugu, vjerojatno ne i manje apstraktnu priču.

Apstrakcija kakva je Wall Street od početka ima dva aspekta. S jedne strane, Wall Street označava stanovitu vrstu moći, oligopol financijskih institucija koje od nas ostalih izvlače rentu, a u zamjenu za što, čini se, ne dobivamo baš mnogo. “Ono što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku”, tako je glasio slogan starog vojno-industrijskog kompleksa. Ovih dana slogan rentijerske (posjedničke) klase glasi: “Ono što je dobro za Goldman Sachs vas se jebeno ne tiče.”

Ova rentijerska klasa je oligopol prema kojem francuski aristokrati 18. stoljeća izgledaju poput ozbiljnih, dobro organiziranih administratora. Ako je vjerovati retorici njihovih političkih glasnika, ova rentijerska klasa se sastoji od tako nježnih biljčica da oni ujutro ne ustaju iz kreveta za manje od tisuću dolara na dan, a tako su osjetljive građe da će, ako bilo tko kaže što loše o njima, uzeti svoj novac i duriti se u kutu. Oni su, povrh svega toga, tako loše vodili svoje poslove da je bio potreban silni dotok javnog novca da ih održi u poslu.

Apstrakcija kakva je Wall Street znači i nešto drugo, naime nehumanu vrstu moći, koju možemo zamisliti kako struji pod našim nogama kroz čitavu financijsku četvrt. Nazovimo ovu moć vektorskom. Ona je kombinacija fiber-optičkih kablova i ogromne računalne moći. Veliki udio novca koji cirkulira planetom automatski se razmjenjuju čak i dok ovo čitate. Inženjeri danas ozbiljno razmišljaju o trgovanju brzinom svjetlosti. Wall Street u ovom apstraktnom smislu označava naše nove vladare robote, samo što ovi nisu došli iz svemira.

Kako možete okupirati apstrakciju? Možda jedino drugom apstrakcijom. Occupy Wall Street preuzeo je manje ili više javni park koji se smjestio u krajoliku poslovnog centra sačinjenom od blokova tornjeva, nedaleko od stare lokacije World Trade Centera, te postavio kamp. To je okupacija koja, na gotovo jedinstven način, nema zahtjeva. Ona u svojoj srži predlaže sljedeće: što ako se ljudi ujedine i nađu način da strukturiraju razgovor koji bi mogao iznjedriti bolji način upravljanja svijetom? Mogu li ti ljudi uopće napraviti više štete od načina na koji se dosad upravljalo svijetom kombiniranim naporima Wall Streeta kao rentijerske klase i Wall Streeta kao kompjuteriziranih vektora koji trguju neopipljivim dobrima?

Neki komentatori su upravo u skromnosti ovog zahtjeva vidjeli slabost Occupy Wall Street. Oni žele listu zahtjeva, i ne libe se da neke i predlože. Ali možda je ono najbolje u Occupy Wall Street upravo njegovo opiranje postavljanju zahtjeva. Ono što je preostalo od pseudo-politike u Sjedinjenim Državama prepuno je zahtjeva. Smanjiti dug, sniziti poreze, ukinuti regulacije. Nitko se više ni ne zamara s tim da ih previše opravdava. Naprosto se na neki način pretpostavlja da je važno samo ono što je važno rentijerskoj klasi.

Ne radi se o tome da rentijerska klasa kupuje političare u Americi. Čemu se gnjaviti kad ih se može unajmiti po satu? U ovom kontekstu, najinteresantnija stvar u Occupy Wall Street jest njegova sugestija kako ono što najviše nedostaje nisu zahtjevi, već proces. Ono što nedostaje jest politika sama. 

Možda će zazvučati kontraintuitivno, ali u Sjedinjenim Državama zaista nema politike. Postoji eksploatacija, ugnjetavanje, nejednakost, nasilje, kruže glasine da još uvijek postoji država. Ali nema politike. Postoji samo privid politike. Većinom se radi tek o profesionalcima koji iznajmljuju utjecaj da bi pogodovali svojim interesima. Država više nije sposobna niti pregovarati o zajedničkim interesima svoje vladajuće klase.

Simulira se također i politika odozdo. Tea Party je u stvari samo odlična marketinška kampanja. To je način da se stari zahtjevi rentijerske klase učine barem privremeno dopadljivima. Poput brze prehrane, izgledat će ukusno sve dok ne počnu probavne smetnje. To je taj Ugovor o Americi, njen Milosrdni konzervativizam, ali s novim sastojcima! Tea Party je bila prilično uspješna. Ali ne može se obmanjivati sve ljude sve vrijeme, a nesumnjivo je da nova marketinška kampanja čeka u prikrajku na svoju priliku čim ova izgubi dah. Ali sve ovo nije ništa doli privid politike.

Dakle, genijalnost okupacije je naprosto u tome što predlaže da politike može biti, one u kojoj se ljudi sreću i predlažu i pregovaraju. Ovaj prijedlog ukazuje na veliku prazninu u samom središtu američkog života: čitava nacija, dapače imperij, bez politike.

Wall Street je ime za apstrakciju s dvostrukim smislom rentijerske klase koja koristi vektorsku moć kako bi kontrolirala resurse i koja zaobilazi političke procese koji su barem morali pregovarati s narodnim interesima. Nasuprot ovome, okupacija predlaže drugu apstrakciju, a i ona ima dva aspekta. 

S jedne strane, radi se o fizičkoj stvari, zauzimanju prostora. To je zbunilo njujoršku policiju koja je odgovorila neumjesnom taktikom. Njujorška policija ne zna što učiniti s okupacijom koja je mirna i uglavnom se zadovoljava da kampira vani, ali koja vikendima nabubri tisućama ljudi. Postoji opasnost da bi se okupacija mogla svesti na priču o njujorškoj policiji i njenim nespretnim uhićenjima te bilo pogrešnom bilo nekompetentnom menadžementu mase.

Moguće je da Occupy Wall Street malo zastrašio rentijersku klasu. Ne da bi se oni dali previše uznemiriti od nekoliko anarhista, ali uznemiruje ih sama mogućnost bilo kakvog prelijevanja događaja, a koje bi zaista moglo buknuti iz ove umnogome simboličke akcije. Bez ikakve stvarne kompetencije za razvoj i usavršavanje političke ekonomije, rentijerska klasa je u osnovi odlučila da otme i opljačka ono što je ostalo od Sjedinjenih Država i dovraga s posljedicama. Oni jedino ne žele da ih se uhvati na djelu.

Zauzimanje sićušnog trga u poslovnom središtu New Yorka teško da će dirnuti u moć vektora. To čak ne ometa ni udvorice koji rade u okolnim uredima, samo što je aktualna okupacija povezana s nešto apstraktnijom vrstom okupacije, pa i najslabiji nagovještaj da bi se mogla proširiti uznemirava krhku građu rentijerske senzibilnosti.

Okupacija se širi u nedodirljivi svijet vektora, ali ne na isti način kao Wall Street. Policajca, koji je bio dovoljno glup da paprenim sprejom poprska nekoliko žena koje su već bile izolirane iza narančaste mreže, brzo su identificirali hakeri, a sve informacije o njemu pojavile su se na internetu dostupne svima. Incident na Brooklynskom mostu, gdje je policija pripustila ljude na kolnik, a onda ih hapsila jer su se nalazili na kolniku, dostupan je na internetu iz brojnih kutova. Okupacija je i okupacija vektora društvenih medija.

Takozvani mainstream mediji baš i ne znaju kako da se bave s ovim. Formalnost toga kako se ‘vijest’ danas proizvodi je tako groteskna da su se odjeli za vijesti upustili u čudne rasprave o tome je li okupacija uopće ‘vijest’. Njome se ne bave komentatori najvišeg ranga. Nije izdala besplatne primjerke. Ne kupuje oglasni prostor. Počela je bez ijednog glasnogovornika iz svijeta slavnih. Pa kako onda može biti vijest? Okupacija je razotkrila svu bijedu izvještavanja u Americi. I to je samo po sebi vijest. 

Apstrakcija kakva je okupacija stoga je dvostruka, okupacija mjesta, negdje u blizini stvarnog Wall Streeta; i okupacija vektora društvenih medija, sa sloganima, slikama, videima, pričama. “Ustrajte u prosljeđivanju, forwardiranju!” možda ne bi bio loš slogan za okupaciju. Da ne spominjem, ustrajte u stvaranju zbiljskog jezika za politiku u prostoru društvenih medija. Tvrtke u vlasništvu ovih vektora društvenih medija i dalje će ubirati rentu od svega što kažemo i učinimo — tu se ne može puno napraviti — ali barem se prostor može zauzeti nečim drugim osim slikama ljupkih mačaka.

Dok su intelektualci upali u naviku da govore o Političkom, okupacija se nastavlja stvaranjem politike s malim početnim slovom, koja je apstraktna a ipak istovremeno i potpuno svakidašnja. Nije slučajno da je započela s onim što bi se naširoko moglo definirati kao ‘anarhisti’, a koji su već neko vrijeme radili i na teoriji i na praksi.

Organizirani radnički pokret počeo je obraćati pažnju kad se pokazalo da se anarhisti i sljedbenici koje su privukli neće tako lako dati odvratiti zbog lošeg vremena ili njujorške policije. Kao da se sindikalno organizirano radništvo jednog jutra probudilo, vidjelo da se okupacija još uvijek snažno nastavlja te reklo sebi “Moram ih slijediti jer sam ja njen vođa!” Ono udara pokušavajući preoteti članove već sindikalno organiziranih radnih mjesta, što je, čini se, najviše što sindikati čine.

Ono s čime dosad ovdje imamo posla jest ono što bih nazvao čudnim globalnim medijskim događajem. To je događaj utoliko što nitko ne zna što će se sljedeće dogoditi. To je medijski događaj utoliko što je njegova sudbina vezana za okupaciju dvostrukog prostora, prostora Zucottijevog trga i istovremeno okupaciju prostora medija. To je globalni medijski događaj barem otkad je njujorška policija uhapsila ljude na Brooklynskom mostu i time okupaciji priskrbila silan besplatni publicitet. (Hvala dečki!) I to je čudan globalni medijski događaj utoliko što ima elemente bez presedana koji ga smještaju izvan uobičajenih priča o dosadi, neslaganju, utopiji i svemu tome što druge stvari obično obuzdava i ublažava. 

Na primjer, komentatori se zapetljavaju oko toga je li to društveni pokret ili ne. To je okupacija. I to stoji u nazivu, u slučaju da ste propustili: Occupy Wall Street. Oni koji su obratili pažnju, uočit će kako je to dio globalnog vala anarhistički inspiriranih okupacija, velikih i malih. Moje sveučilište, New School for Social Research, okupirano je 2008. godine, doduše nakratko. To je taktika koju se iskušava i usavršava već godinama.

Okupacija je pojmovno suprotstavljena pokretu. Pokret stremi izvjesnoj internoj konzistentnosti unutar sebe, ali prostor koristi samo kao mjesto da okupi svoje redove. Okupacija nema unutarnju konzistentnost u svojim redovima, ali izabire značajne prostore koji imaju važan odjek na apstraktnom terenu simboličke geografije.

To što baš ne radi neke stvari koje društveni pokreti rade dijelom objašnjava zašto funkcionira, barem do sada. Udaljena je od Političkog upravo toliko koliko bi neki intelektualci htjeli, ali je također drugačija i od politike nedavnih Socijalnih foruma. Oni koji žele teoriju koja odgovara praksi, morat ćete pogledati drugdje nego u Negrija ili Badižeka (Badiou+Žižek). Nema mnoštva; nema avangarde.

Ako je okupacija pomalo zbunjujuća za nas intelektualce, sažalite se nad našim sirotim gradonačelnikom milijarderom! Bloomberg je ukazao na to da je okupacija unezgodila običnog bankara koji se hrva sa svega 40-50 tisuća dolara godišnje. Prihodi prosječnog domaćinstva u mom susjedstvu, koje je prilično pristalo, je upravo ispod 40 tisuća dolara godišnje — a to je prihod domaćinstva. Čini se malo vjerojatno da će formula “Siroti bankari!” požeti mnogo simpatije.

Kako će se ovo odigrati, nitko ne zna. Tako je to s čudnim globalnim medijskim događajima. To je test volja. Njujorška policija nije baš spremna da upotrijebi jake snage u slučaju da je to kontraproduktivno. Prilična masa ljudi — anarhista ili ne — mogla bi biti spremna na uhićenje. Mogla bi se dogoditi prilična akumulacija narodne podrške. Po prvi put je objekt okupacije nešto što općenito slabo poštuju gotovo svi koji od toga ne profitiraju. Ključno je zadržati fokus na apstrakciji kakva je Wall Street, čije pogubne učinke manje ili više svatko osjeća u svom svakodnevnom životu.