U osvrtu na javnu tribinu pod nazivom Zadarski 3P iz sad već daleke 2014. godine, Ana Gospić Županović podvlači sljedeće: “U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom […] ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada”. S odmakom od nekoliko godina i u pokušaju boljeg razumijevanja sličnosti i razlika dviju distinktivnih vremenskih točaka, ovaj tekst kao svoju središnju nit uzima dva elementa izdvojenog citata – potencijal zadarske nezavisne scene te nasušnu potrebu njegovog uvažavanja.

U godinama koje su uslijedile nakon spomenute tribine najvažniji događaji vezani uz zadarsku nezavisnu scenu kronološki bi se dali podvesti pod sljedeće: početak djelovanja i afirmacija AKC Nigdjezemska; prestanak djelovanja platforme Okret potpora; zatvaranje starog Kazališta lutaka; uspješan otpor pokušaju oduzimanja prostora Knjigozemske; prijava i provedba projekta ZadrugArt u režiji “oživjele” Zajednice udruga Centar nezavisne kulture; najava preseljenja Županijskih ureda u prostor Nigdjezemske i Menze; konačni početak izgradnje dugoočekivanog Centra za mlade te s tim povezani prvi koraci ka pokretanju nove platforme izvaninstitucionalnih kulturno-umjetničkih aktera. Dodamo li ovom nizu i izmjenu na poziciji prve osobe Upravnog odjela za kulturu i sport, tvrdnja da se u odnosu na razdoblje o kojem piše Ana Gospić Županović stvari i nisu bitnije promijenile može zvučati suludo, ili barem neuvjerljivo. Međutim, premda su posljedice nekih od navedenih zbivanja itekako opipljive naravi, na horizontu promjene i dalje se ne nazire ono najvažnije – strukturni pomaci. No, za početak – malo konteksta.

Učvršćeni na margini

Pisati o nezavisnoj kulturnoj sceni bilo koje lokalne sredine gotovo da podrazumijeva već uhodani predložak – red borbi za prostore, red organizacijske potkapacitiranosti, red neadekvatne i/ili nenaklonjene kulturne politike. Ipak, ukoliko bismo iz ovakve usual suspects liste morali izdvojiti specifikum zadarske priče, moguće je reći da su je u najvećoj mjeri obilježili nedostatak adekvatnih prostora za djelovanje i posljedična borba za iste. Ovaj aspekt ponavljajući je motiv gotovo svakog teksta o zadarskoj nezavisnoj kulturi, o čemu, između ostalog, svjedoče i iskazi dugogodišnjih protagonista scene – Samante Stepčić i Jurja Arasa. Budući da tekstovi u kojima su preneseni pružaju dosta detaljan uvid u historijat borbi zadarskih nezavisnih aktera za prostore, ovdje ćemo se suzdržati od njegovog ponavljanja, zadržavajući se na činjenici da je riječ o problemu koji od samih začetaka scene uvelike diktira tempo njenog razvoja.

Štoviše, kao što su pokazala iscrpna recentna sociološka istraživanja u čijoj je provedbi sudjelovao i potpisnik ovih redova, znatan dio nezavisne kulturne scene i dalje je suočen s nedostatkom (adekvatnog) prostora za pripremu i predstavljanje svog rada. U osvrtu na stanje zadarske nezavisne scene, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji – kojom je 2018. obilježena desetogodišnjica festivala suvremenog plesa Monoplay – ističu da je u takvoj konstelaciji najpropulzivniji dio nezavisne kulture okupljen oko inicijativa i prostora Knjigozemske i Nigdjezemske. Unatoč – ili upravo zahvaljujući – njihovoj učvršćenosti “na margini, potpuno izvan strukturnih tokova i s minimalnom podrškom”, ovi prostori uspjeli su se profilirati kao neformalni društveno-kulturni centri koji su prepoznatljivi i van lokalnih okvira, a koji se s pravom mogu smatrati utočištima zadarske nezavisne kulture.

Time se, naravno, ni približno ne iscrpljuje lista aktivnih i prepoznatljivih izvaninstitucionalnih aktera zadarske kulturno-umjetničke scene. Zadarski plesni ansambl, Teatro VeRRdi, Zadar snova, Teatar Dragon i In Flux samo su neke od udruga i umjetničkih organizacija koje se s manje ili više uspjeha nose s kronično neadekvatnim uvjetima djelovanja. Kolektivi pritom vlastite prostorne potrebe zadovoljavaju na najrazličitije načine, od upotrebe vlastitih i unajmljivanja poslovnih ili institucionalnih prostora do korištenja prostorija drugih udruga i mjesnih odbora. No, potreba neprestanog promišljanja uvjeta djelovanja nedvojbeno ostavlja traga na potentnosti organizacija, koje su u takvim okolnostima primorane usmjeravati vrijeme, stvaralačku energiju i materijalne resurse prema pitanjima i problemima koji nisu izravno vezani uz samu umjetničku produkciju. Štoviše, čini se opravdanim zaključiti da je uslijed preokupacije strategijama vlastitog preživljavanja “stradao” upravo potencijal kojeg ističe Ana Gospić Županović – da se scena razvije u nezaobilaznog i ravnopravnog aktera u promišljanju i kreiranju društveno-kulturne mape grada. Ovoj tezi u prilog govore i iskazi samih protagonista nezavisne scene, koji spomenuti potencijal ocjenjuju kao “nerealiziran”, “začahuren” i “upitan”, ističući pritom brojne strukturne prepreke njegovom ostvarenju.

U svjetlu trajno privremenog karaktera (rijetkih) prostora koje scena nastanjuje, kao potencijalno rješenje navješćuje se dugoočekivani objekt koji je u projekcijama gradskih vlastodržaca prije više od desetljeća ponio naziv Centra za mlade. Najavljen još davne 2007. godine kao svojevrsna kompenzacija za bivši Omladinski dom – kasnije preimenovan u Dom hrvatske mladeži – koji je tada ustupljen Sveučilištu, ovaj objekt s vremenom se u percepciji lokalne zajednice prometnuo u simbol lažnih obećanja i nepromjenjive naravi vladajućih struktura koje nikad nisu pokazale dovoljno sluha i razumijevanja za stvarne potrebe aktera nezavisne scene, ali i šireg civilnog društva. Premda su radovi na rekonstrukciji zgrade konačno započeli u veljači ove godine, praćeni različitim edukativno-praktičnim sadržajima koji su u sklopu projekta ZadrugArt bili usmjereni ka pripremi terena za programski, ali i upravljački model budućeg centra, dio scene i dalje ne pokazuje interes za uključivanjem u priču koju percipiraju kao top-bottom pristup s unaprijed poznatim ishodom u vidu još jednog institucionalnog prostora kulture.

No, iako je teško osporiti tezu da priču dominantno uokviruju elementi pristupa “odozgo prema dolje”, posebice ukoliko je usporedimo s nekim ranijim zadarskim primjerima poput projekta Artikultura, osnivanja Zajednice udruga Centar nezavisne kulture ili platforme Okret potpora koji su odisali grassroots logikom, zabrinjavajućim se doima izostanak svijesti aktera scene o ulozi vlastitih dugogodišnjih zagovaračkih aktivnosti. Držeći se podalje od klizavog terena kauzalnosti, time se, dakako, ne želi sugerirati da su upravo višekratni pritisci nezavisne kulturne scene odigrali važnu, pa možda čak i ključnu ulogu u pomicanju tog projekta s mrtve točke. No, u svjetlu procesualnog karaktera društvenih fenomena, ali i implicitne, no nažalost ne i točne pretpostavke o proaktivnoj gradskoj upravi koja osluškuje potrebe vlastitih građana, tvrdnja o obolu aktera scene nastojanjima da Zadar dobije društveno-kulturni centar kakav zaslužuje čini se ne samo legitimnom, već i veoma bitnom.

Lutanje u koncepcijama

Vraćajući se na visoku razinu nepovjerenja prema vladajućim strukturama, vrijedi istaknuti da iste u potpunosti nije lišen ni dio scene koji zasad aktivno participira u promišljanju različitih aspekata funkcioniranja nadolazećeg objekta. Usprkos načelnoj spremnosti na suradnju, u dobroj mjeri uvjetovanoj tendencijom ka konačnoj mogućnosti djelovanja u za to prikladnim uvjetima, evidentna je i značajna doza skepse glede udjela (upravljačke) moći koju je Grad spreman prepustiti civilnim akterima. Dodatni razlog za nepovjerljivost leži u dosad ne baš uspjelim pokušajima predstavljanja projekta kao zaokružene, jasno koncipirane cjeline; upravo suprotno, teško se oteti dojmu da se ovim objektom teži rješavanju dugogodišnjih prostornih potreba šireg i šarolikog spektra civilnog društva, pri čemu izmiče mogućnost stjecanja jasnije predodžbe o njegovoj koncepciji. Iako je za pretpostaviti da će Centar u konačnici – s obzirom na svoje gabarite – ponuditi dovoljno prostora za veliki broj zainteresiranih aktera, “lutanja” od prvotno naglašavane kulture mladih, preko nezavisne kulture pa do mekše postavljenih okvira izvaninstitucionalnog sektora ukazuju na izostanak konkretnije vizije profila koji stoga i dalje balansira između community, društveno-kulturnog i angažiranog kulturno-umjetničkog centra.

Neovisno o njegovoj koncepciji, Centar bi, po svemu sudeći, trebao slijediti primjer sličnih društveno-kulturnih centara diljem Hrvatske koji su ustrojeni po principima nekog od modela javno-civilnog partnerstva. I dok element sudioničkog modela upravljanja s jedne strane nudi određenu dozu uvjerenja da će odnos s Gradom ovog puta izgledati drugačije, logika ovakvih modela suradnje istovremeno se nameće i kao ozbiljan izazov unutarnjim kapacitetima uključenih kolektiva. Kao što je istaknuto u Strategiji razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra koju 2013. izrađuju Željka Tonković i Nenad Pepić, “većina kulturnih udruga i umjetničkih organizacija djeluje na niskom stupnju organizacijskoga razvoja te često egzistiraju zahvaljujući angažmanu samo jedne osobe (osnivača)”. Slično vrijedi i danas, što u kontekstu zahtjevnih i iscrpljujućih deliberativnih procesa koji leže u srži sudioničkih modela upravljanja može djelovati zabrinjavajuće.

No, specifičnost zadarskog primjera, koja se ogleda u već spomenutom top-bottom ulazu, uključuje i činjenicu da je novo povezivanje civilnih kulturno-umjetničkih aktera još uvijek “u povojima”. Premda je još uvijek prerano za konkretnije zaključke, platforma u nastajanju zasad pokazuje odlučnost da na krilima povezivanja vlastitih kapaciteta s prostorom budućeg centra iznova testira domete zadarskog izvaninstitucionalnog sektora. Unatoč logičnoj i nimalo neočekivanoj usmjerenosti na objekt u izgradnji i rješavanje prostorne problematike, takav pothvat zahtijevat će i šire postavljenu sliku u kojoj bi fokus bio smješten na koloplet problema koji sceni godinama onemogućavaju adekvatnije pozicioniranje.

Na tom tragu, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji iz 2018. ističu da je, unatoč skoroj izgradnji budućeg centra, ozbiljnije pomake teško očekivati bez radikalnog zaokreta u odnosu prema kulturi. Isti autori naglašavaju da neadekvatan pristup struktura nezavisnom kulturnom sektoru “proizlazi iz nepostojanja svijesti koja bi [ga] smatrala stvarnom potrebom i neizostavnim dijelom života i ritma grada”. Nepune dvije godine kasnije, moguće je utvrditi da stvari na strukturnoj razini nisu daleko odmakle, a završetak rekonstrukcije centra, planiran za svibanj 2021., izgledno će otvoriti čitav niz pitanja koja će testirati kapacitete kulturne, ali i šire gradske uprave. S obzirom na skroman udio proračuna za kulturu u ukupnom proračunu grada, ali i neuravnoteženost izdvajanja za institucionalno i izvaninstitucionalno kulturno polje, bojazan aktera scene da će nova kulturna ustanova dodatno pojačati podjele i odraziti se na izdvajanja za sektor kojem pripadaju čini se posve opravdanom.

Naznake okretanja budućnosti

Odgovore na neka od gorućih pitanja zadarske (nezavisne) kulture trebala bi ponuditi Strategija razvoja kulture Grada Zadra 2019.-2026. Međutim, iako su aktivnosti vezane uz izradu ovog dokumenta započele još u travnju 2019. godine, u trenutku pisanja ovog teksta on još uvijek nije ugledao svjetlo dana. Zapanjujuće djeluje podatak da je riječ o prvom strateškom dokumentu zadarskog kulturnog sektora iniciranom “odozgo”, što ukazuje na višedesetljetni izostanak jasne vizije kulturnog razvoja. Štoviše, kulturna administracija nije pokazala razumijevanje ni za već spomenutu Strategiju razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra, čije smjernice – treba li spomenuti – nisu doživjele svoju implementaciju.

U tom svjetlu, trenutni proces izrade Strategije moguće je protumačiti kao odlučnu namjeru nove pročelnice Ureda za kulturu i sport, Dine Bušić, da se uhvati u koštac s manjkavostima kulturne administracije i boljkama sektora kojim upravlja. Zanemarimo li određene traljavosti koje se tiču istraživačkog segmenta samog procesa, uključivanje širokog kruga kulturnih aktera moguće je prepoznati kao naznaku smještanja kulturne politike gdje bi po svojoj logici i trebala pripadati – u službu građana. No, poučeni dosadašnjim iskustvom – a i primorani kašnjenjem s izradom Strategije – s donošenjem takvog zaključka ipak ćemo još pričekati.

Vraćajući se na sami početak teksta i izdvojeni citat Ane Gospić Županović, moguće je zaključiti da su godine sustavnog zanemarivanja stvarnih potreba scene rezultirale fragmentiranjem i blijeđenjem tada postojećeg potencijala. No, nakon nekoliko godina zatišja koje je odavalo dojam pomirenosti s neizbježnošću tavorenja u prostornom, ali i financijskom smislu, trenutačno stanje ukazuje na buđenje svijesti (dijela) scene o smislenosti i potentnosti zajedničkog djelovanja. Povezivanje u platformu koja bi trebala rezultati formalnim savezom udruga prvi je takav pokušaj od gašenja Okreta potpora 2015. godine. No, ono što pritom posebno veseli je popratni zaokret u prevladavajućem diskursu koji je, da se poslužimo terminom Davora Miškovića, još donedavno bio “ceremonijalne” naravi – duboko uronjen u sadašnjost, usmjeren na “ovdje i sad” vlastitih kolektiva i gotovo u potpunosti lišen promišljanja položaja i mogućnosti scene kao takve.

Proteklih nekoliko mjeseci ukazuju na mijenjanje takvog narativa, koji postupno ustupa mjesto deliberativnom diskursu okrenutom budućnosti i zaokupljenom krhkom, ali nakon dugo vremena ipak postojećom vizijom promjene. Bez dvojbe, aktere koji se odluče upustiti u ovaj pothvat očekuje izazov (sposobnosti) preuzimanja dijela upravljačke moći, ali i nošenja s mogućnošću da uslijed različitih oblika angažmana iznova ispašta sama umjetnička produkcija. Gledano iz trenutne perspektive, sigurnim se čini tek jedno – nakon dugo vremena, prostor za djelovanje u toj im priči ne bi trebao predstavljati problem.

Unatoč primjerima naprednijih demokracija, u lokalnom kontekstu preživljava kultura koja se ne smatra proizvodnjom već potrošnjom, što je naslijeđe iz prošlog socijalističkog sustava. Kulturni identitet grada Zadra raznoliko se i bogato predstavlja u ljetnim mjesecima pri čemu se naglasak stavlja na povijesnu i spomeničku baštinu i kulturu “spektakla”, dok odlaskom gostiju ostaje sveden na rad kulturnih institucija i povremena događanja nezavisnog karaktera. Vrijednost i značaj nezavisne kulture kakav prepoznaju drugi hrvatski gradovi i definiraju nacionalni strateški prioriteti u Zadru je marginalizirana zajedno s interesima javnosti i potrebama građana osobito mlađe populacije.

Koga zadovoljava a kome udovoljava “bogata” ljetna kulturna ponuda Zadra? Je li postojeći kulturni sustav dugoročno održiv, a kulturna politika dovoljna za uspješan odgovor na kriterije koje pretpostavlja kandidatura grada za titulu Europske prijestolnice kulture? Očekuju li se akcijski planovi i novosti na polju kulturnih suradnji, prostora i financiranja u kulturi? U kakvom je položaju nezavisna kultura i kultura mladih te zašto do danas nisu riješene osnovne infrastrukturne potrebe neprofitnih organizacija i građanskih inicijativa? Zašto izostaje uključenost javnosti u demokratske procese politika koje su u javnoj službi građana? Pitanja su na koja će se nastojati doznati odgovore.  

O pomacima u kulturnom razvoju drugih sredina i modelima civilno-javnog partnerstva govoriti će Katarina Pavić, koordinatorica platforme Clubture. O zadarskoj nezavisnoj kulturi govorit će predstavnici udruga članica platforme, Teatro VeRRdi, Zadar snova, Šigureca, Zadarski plesni ansambl, Teatar Dragon, Mavena, U pokretu, Porat i Eko Zadar. Širi društveni kontekst aktualnog stanja referirati će stručnjaci Odjela za sociologiju zadarskog Sveučilišta, Sven Marcelić i Krešimir Krolo. Moderator okruglog stola je Ivica Nevešćanin.      

Rasprava će biti održana u petak 14. studenog u prostoru pored GKZD, u ul. Stjepana Radića 11 u Zadru, s početkom u 17 sati.

O procesu izrade Kulturne strategije govorit će gosti tribine, Davor Mišković iz riječke udruge Drugo more, koji je sudjelovao u izradi Kulturne strategije Grada Pule, predstavnici zadarske zagovaračke platforme na lokalnoj razini Okret potpora i predstavnici Grada Splita – pročelnik Službe za kulturu, umjetnost i staru gradsku jezgru Siniša Kuko, pomoćnica pročelnika Maja Munivrana i članovi Vijeća u kulturi.

Tribinu organizira zagovaračka platforma na lokalnoj razini Platforma Doma mladih i Koalicija udruga mladih – KUM, a provodi se uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Javna tribina bit će održana u Galeriji Praktika Kluba mladih Kocka (Dom mladih) u petak, 24. siječnja, s početkom u 16 sati.

Platforma Doma mladih zagovaračka je platforma na lokalnoj razini – neprofitna, nestranačka i participativna inicijativa za nezavisnu kulturnu scenu i scenu mladih/za mlade. Platformu Doma mladih čine organizacije civilnog društva iz područja suvremene kulture i umjetnosti i ustanova u kulturi: Eksperimentalna izvedbena kompanija ROOM 100, Multimedijalni kulturni centar Split, Platforma 9.81 – institut za istraživanja u arhitekturi, Koalicija udruga mladih KUM, Info zona, Kulturna alternativa mladih HRAM, Style Force – udruga za kulturu i novoscenski pokret i Mavena – 36 njezinih čuda.

Izvor: Platforma doma mladih / Fotografija: Romana Caktaš, szssplit.hr

Na tribini govore predstavnici institucija i stručnjaci područja, Dea Vidović, upraviteljica nacionalne Zaklade Kultura nova, Slaven Tolj, ravnatelj Muzeja za suvremenu i modernu umjetnost u Rijeci te Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Poziv je upućen i vodstvu Grada. Moderatorica tribine je Gordana Baljak. 

Dan kasnije, 21. lipnja u 21.30, u sv. Donatu, održat će se i dva performansa: Something and Nothingness Vasana Sitthiketa i erasing Her history Sinéad O’Donnell. O’Donnell poduzima akcije i postavlja situacije koje govore o složenosti, proturječjima i sličnostima između medija i discipline, zadanosti i spontanosti, intuicije i metodologije, umjetnika i publike. Kustosica je ovogodišnje manifestacije Međunarodni susret umjetnika Antonio Gotovac Lauer na temu azijske umjetnosti performansa, a zadarskoj će se publici predstaviti performansom erasing Her history. Sitthiketa proziva probleme suvremenog tajlandskog i ostalih svjetskih društava poput iskorištavanja siromašnih, organskoj korupciji među političarima i birokratima… Autor je kazališnih predstava i performansa, piše poeziju, dječje knjige i političke eseje, izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine.  

Kroz analizu dosadašnje kulturne politike grada te s naglaskom na suvremene kulturne i društvene prakse, raspravit će se sljedeća pitanja: Postoji li razvojna strategija grada koja vodi računa o ravnopravnom održivom razvoju njegovih ekonomskih, kulturnih i društvenih dimenzija? Postoji li dugoročna strategija upravljanja gradskim javnim prostorima i površinama, posebno na području uže gradske jezgre? Kako raspolaganje prostornim resursima vide predstavnici nezavisne kulturne i civilne scene? Koja je uloga (nezavisne) kulture u budućem planu razvoja Poluotoka? Kakav održivi suradnički model predlažu sudionici rasprave?

Na tribini sudjeluju: Nives Kozulić, ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije, Darko Anton Franceschi, predsjednik Društva arhitekata Zadar te Sven Marcelić i Krešimir Krolo s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru.

Javna rasprava bit će održana u četvrtak, 16. svibnja, u dvorani ex-kina Callegro s početkom u 18 sati.

Oformljene u suradničku platformu nazvanu Okret potpora, osam zadarskih udruga, Zadar snova, Šigureca, Teatro VeRRdi, Eko Zadar, Zadarski plesni ansambl, Teatar Dragon, Mavena i Porat, potpisivanjem sporazuma o suradnji s nacionalnom Zakladom Kultura nova, predstavilo je novu organizaciju nezavisne kulture i civilnog društva. U rad platforme kao stručni suradnici uključeni su Željka Tonković i kolege s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru te Zadarsko društvo arhitekata, a platforma poziva na pridruživanje organizacija i partnera kao i drugih platformi.

Kao glavni problem građanske kulturne scene ističu neprepoznavanje civilnog društva kao društveno-ekonomskog kapitala zajednice i nedostatak strateškog promišljanja ulaganja u kulturu, neadekvatna valorizacija rada nezavisnih organizacija i nepostojanje autonomnih prostora za produkciju i izvedbu suvremenog kulturnog i umjetničkog sadržaja. Ciljevi platforme jesu puna afirmacija nezavisne scene i suvremenih umjetnosti u kulturno tkivo grada, promocija i uvažavanje doprinosa nezavisnih organizacija kao vitalnih aktera u kreaciji društvenog života, analiza statusa i uporabe javnog prostora te stalni društveno-umjetnički program.

Platforma Okret potpora svojim djelovanjem želi aktualizirati poziciju i ulogu nezavisne kulturne scene grada te važnost prepoznavanja suvremene kulture i umjetnosti kao razvojnih resursa. Juraj Aras, stalni član zadarskog Kazališta lutaka i utemeljitelj umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, članice platforme Okret potpora, ističe da je nezavisna zadarska scena ”periodički vidljivija, pa onda opet manje vidljiva, a premda je devedesetih još imala suradnički odnos s institucionalnom scenom, s vremenom ta su se vrata zatvorila. Ako je dijaloga između ureda za kulturu i nezavisnih aktera i bilo, sada ga više uglavnom nema. Sredstva se odobravaju prema zatečenom stanju bez strategije i ozbiljnijeg vrednovanja”. Do ”okrupnjivanja” udruga došlo je tako da su se organizacije godinama periodički skupljale i to uglavnom oko mogućnosti stvaranja centra nezavisne kulture, zajedničkog i prepoznatljivog prostora izvedbe i pripreme te bi se vraćale individualnom djelovanju nakon što bi iscrpile sve mogućnosti. Ovaj put, u nadi da će inicijativa uspjeti na dulje vrijeme, potpisan je sporazum o suradnji s nacionalnom Zakladom Kultura nova, a stalno je usmjerenje ove inicijative osnivanje i osnaživanje centra nezavisne kulture koji bi bio logistički i financijski situiran.

Okret potpora najavljuje i društveno-umjetnički program pod nazivom POP UP festival. Smisao sadržan u akronimu naslova POP UP festival, Platforma Okret potpora – Urbane produkcije, svoj koncept pronalazi u nenajavljenim događanjima kao sredstvima intervencije na uočene nedostatke u vidu iskoč-doza potrebnog kulturnog sadržaja. Sastav iskoč-događaja nije samo umjetničke prirode već podrazumijeva i javne rasprave na akutne teme, društvene akcije, intervencije ili bilo koje druge forme javnog dijaloga. Prva manifestacija koja ”neočekivano dolazi i rješava stvar” jest kultni umjetnik ex-Yu prostora osamdesetih, kantautor, frontmen legendarne grupe Buldožer, performer, aktivist, voditelj kluba MKSMC u Kopru: Marko Brecelj. Multimedijski program Dan kulturne žalosti! u sklopu Prve prijateljske ofenzive Marka Brecelja na Republiku Hrvatsku odvit će se u bivšem prostoru Kazališta lutaka Jazine, u petak, 8. veljače s početkom u 21 sat.