Nakon sedam godina, OKO se ponovo predstavlja zagrebačkoj publici samostalnom izložbom i potpuno novim radovima, kroz koje istražuje vlastita sjećanja, identitet i isprepletenost imaginarnog svijeta i stvarnosti. Naslov izložbe Dear Diary: Layers of Dreams sugerira intimno putovanje kroz slojeve unutarnjeg svijeta i postavlja konceptualni okvir izložbe – trajnu introspekciju. Metaforom pisanja dnevnika, OKO izražava kontinuitet svog stvaralačkog procesa, pri čemu svaka nova izložba predstavlja sljedeće poglavlje u tom dnevniku, otvarajući publici prostor za vlastitu interpretaciju.

Uz prepoznatljive crteže životinja u ljudskom ruhu, kojima istražuje arhetipske uloge zaštitnika i snage, OKO na ovoj izložbi prikazuje nove radove i eksperimentira s različitim medijima. Site-specific instalacija, koja uključuje zidne tapete, fotografije i digitalne kolaže tiskane na svili, odražava proces samopropitivanja i reflektira promišljanja o identitetu, životnim promjenama i snazi sanjarenja. Tematika izložbe duboko je ukorijenjena u tranziciju iz djetinjstva u odraslu dob, osobito u kontekstu društvenih promjena koje su obilježile njezino odrastanje.

Marina Mesar, poznata pod imenom OKO, multidisciplinarna je umjetnica koja se izražava kroz različite medije poput slikarstva, crteža, ilustracija, murala i javnih intervencija. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. godine, a trenutačno živi i radi u Zagrebu i Londonu. Njezini murali i prostorne instalacije mogu se naći u Zagrebu, Torinu, Toulouseu, Londonu, Berlinu i nizu drugih gradova.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Ideja za izložbu nastala je na osnovu razvoja događaja oko zida u Branimirovoj ulici koji je desetljećima, još od Univerzijade, bio prostor rezerviran za uličnu umjetnost. 1999. je gradski ured za kulturu otvorio nanovo prostor muralima, u sklopu akcije borbe protiv ovisnosti, te je ulična umjetnost i poruke koju se njome prenose dobila svojevrsnu institucionalnu podršku. Godine 2015. dotrajali zid djelomično je srušen te je na njegovom mjestu postavljena metalna ograda na koju su postavljeni prostori za marketinško oglašavanje u obliku billboarda, čime je grad izgubio jedinstveno mjesto koje je bilo posvećeno uličnoj umjetnosti. 

“Ovom izložbom želimo postaviti pitanje odgovornosti za estetska urbanistička rješenja na ključnom potezu u gradu koji spaja željeznički i autobusni kolodvor. Osim toga izložba će biti postavljena u cilju promjene percepcije javnosti, ali i institucija vezane uz street art i grafiti umjetnost, koja zauzima važno mjesto u identitetu grada Zagreba”, najavljuju iz Domina. 

Za izložbu je odabrano troje umjetnika s adresom u Zagrebu, čiji rad je sve prepoznatljiviji kako na domaćoj, tako i stranoj street art sceni. Umjetnici OKO, Chez 186 i Sarme svojim će specifičnim umjetničkim izričajem dati svoj obol ovoj jedinstvenoj izložbi, a njihovi radovi će se izmjenjivati na jednom billboardu u Branimirovoj ulici.

Izložba se ostvaruje u suradnji s bračkim festivalom Graffiti na Gradele.

Drugi međunarodni festival ilustracija 36 Mountains održat će se od 2. do 4. rujna u galeriji Bačva Hrvatskog društva likovnih umjetnika, gdje će široj javnosti predstaviti maštovite i inspirativne autorske radove nekih od najutjecajnijih ilustratora današnjice. Festival 36 Mountains nastao je na inicijativu umjetnice Jelene Bando, a svojom formom predstavlja suvremenu ilustraciju na kreativan, originalan i zabavan način te pridonosi unapređenju lokalne umjetničke scene s naglaskom na socijalizaciju i interakciju. Izložba jedinstvenog karaktera sastoji se i od okruglih stolova te prikazivanja animiranih filmova. Sve zainteresirane očekuju predavanja ilustratora, dok će večernju atmosferu upotpuniti bogat glazbeni program.

Osnovna je tema festivala blok japanskog stila, a inspiracija dolazi od serije radova krajobraza japanskog umjetnika Katsushike Hokusaija pod nazivom 36 Views of Mount Fuji, po kojoj je festival i dobio ime. Blok je posebno za ovu priliku izradio Cerovski print boutique, a sastoji se od 36 stranica koje umjetnici ispunjavaju u svom jedinstvenom stilu. U sklopu festivala organiziran je i natječaj Ilustriraj svoju Jägermeister priču u kojem je zadatak bio ilustrirati priču koristeći jelena kao glavnog aktera. Prvu nagradu osvojila je Klarxy, drugu Dominik Vuković, a treću Mladen Udovičić te će njihove pobjedničke ilustracije biti predstavljene u subotu, 3. rujna.

Pored 36 odabranih umjetnika koji će dobiti priliku predstaviti svoje ilustratorske radove, na glavnoj izložbi sudjeluje i deset pozvanih, etabliranih umjetnika. Među velikim imenima koja će se pojaviti na listi izlagača su tako i najpoznatija hrvatska street art umjetnica OKO te poznati grafiti umjetnik Lunar, a u ulozi predavača naći će se i jedan od najboljih domaćih ilustratora Vedran Klemens.

Ulaz na Festival ilustracija 36 Mountains je besplatan, a više informacija potražite na službenoj Facebook stranici.

OKO je umjetnica prepoznatljiva po specifičnim radovima u kojima uvijek koristi animalističke motive. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a izlagala je po Parizu, Rimu, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani te Londonu. Od 2005. godine izvodi ilegalne instalacije na ulicama, koristeći se grafičkim tehnikama poput linoreza, crteža tušem, akrilom, flomasterima, naljepnicama i olovkom. Oslikala je prvi zagrebački skateboard park u zatvorenom, a zajedno s kolektivom Puma 34, OKO je osnovala hrvatski ulični pokret Zine.

Izložba će biti otvorena od 9. srpnja do 31. kolovoza u Galeriji VN.

Feminističke autorice desetljećima su davale kritičku analizu snage i izdržljivosti s kojom se režimi reprezentacije održavaju u medijima i to u tolikoj mjeri da se više uopće ne prepoznaju kao reprezentacije. Pozicija moći nad proizvodnjom vizualnosti podložna je neprestanoj borbi i novim pregovorima. Umjetnice na izložbi Ti dakle želiš vidjeti (So You Want to See) različitim pristupima grade alternativne projekte gledanja, pokušavajući aktivirati slike u obrnutom smjeru ne bi li ih denaturalizirale i otuđile – ne bi li proizvele nove načine gledanja.

I dok se brojni radovi bave ženskom borbom za emancipaciju i ravnopravnost, u prošlosti i u današnjim uvjetima, izložba se razvija oko različitih pristupa gledanju i viđenju. Pokušava se skicirati suigra odnosa između onoga što tvrdoglavo odbijamo vidjeti i onoga što želimo vidjeti. Prisvajanje, kolaž, kritičko uspoređivanje, dokumentarni pristup te kombiniranje različitih kulturnih referenci neke su od glavnih strategija kojima se koriste ovdje okupljene umjetnice s ciljem sukobljavanja i podrivanja percepije o tome što je obično, normalno i prihvatljivo. Predstavljeni radovi nastoje kontradikcije učiniti vidljivima, izložiti mehanizme kojima se kroz vizualnosti formira značenje te raspraviti procese kojima nastaju tumačenja povijesti.

Carla Zaccagnini vraća se na sufražetkinje s početka dvadesetog stoljeća koje su u britanskim muzejima izvodile protestne napade na slike, te promatra njihove ikonoklastičke geste istražujući svijest o snazi slike te ekonomsku i simboličku vrijednost umjetnosti u odnosu na militantni politički angažman. Kolaži Sanje Iveković istražuju odnos slike za koju se očekuje da ju žena projicira kao sliku sebe ako ne želi biti određena kao nepristojna ili čak opasna sa slikom ženstvenosti koju proizvode masovni mediji. OKO koristi tehnike ulične umjetnosti crtanja na zidu i tehniku paste-up, kombinirajući prizore koje prisvaja od ikoničkih umjetničkih djela i prizore iz popularnih izvora, kako bi stvorila fantazmagorijske prizore što stvaraju efekt otuđenja koji i nasmijava i zbunjuje. 

Cecilia Vicuña koristi metodu jednostavnog i izravnog uličnog intervjua i tim političnim i ujedno poetičnim činom postavlja pitanje o ulozi umjetnosti u politički turbulentnim vremenima. Rajkamal Kahlon prisvaja i subvertira kolonijalni imaginarij i estetiku (zapadnjačke) etnografije, povezuje historijski i suvremeni imperijalizam te stvara vizualnu rehabilitaciju ljudi na slikama. Grafičke reportaže Victorie Lomasko prodiru u suvremene ruske socijalne sukobe među kojima su politička namještenja suđenja, moderno ropstvo, sksualna eksploatacija i unutarnji kolonijalizam. 

Ovo je izložba koja predstavlja samo žene i zauzima feminističku poziciju, no predstavljeni radovi premošćuju rasprave usmjerene isključivo na rodne reprezentacije. Naglasak je na potrebi da se pozabavimo načinima na koji se isprepleću rod, klasa i rasna opresija te kako oni međusobno utječu jedni na druge u pokušaju da se zamisli nov način na koji vidimo kao i pravednije društvo. Izložba je pod kustoskim vodstvom kolektiva Što, kako i za koga / WHW, a bit će otvorena u njujorškoj e-flux galeriji od 17. travnja do 6. lipnja. 

Igor Ruf, kipar po zvanju, Virovitičanin sa zagrebačkom adresom, prošlogodišnji dobitnik Nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika u Hrvatskoj, stvaralac je kojem je pripovijedanje veoma važno. U njegove najznačajnije novije nastupe i izložbe ubrajaju se sudjelovanje na 31. Salonu mladih 2012., kada je i nagrađen zajedno s umjetnicom OKO, zatim Izložba brda, namještaja i hodajućih prostora u Galeriji SC 2013., te izlaganje u Galeriji Galženica baš u sklopu “Putara”, sa skulpturama i glazbeno-scenskim radom Kuća Tarzanove mame, što je također ime Rufove glazbene grupe posvećene pop-eksperimentima. Svi radovi prezentirani na tim izložbama mogu se smatrati djelićima jednog većeg, neimenovanog ciklusa, kojeg određuje nekoliko nadopunjujućih tendencija.

Prvo, arhetipska tema kojom se Ruf sve ovo vrijeme bavi je slojevito područje sjećanja, prije svega njegovih vlastitih, individualnih i intimnih. Rođen 1984., Ruf pripada generaciji čije je identitete i memoriju u velikoj mjeri oblikovala globalna pop-kultura na prijelazu s osamdesetih u devedesete, kontekstualizirana u regionalne političke i ekonomske prilike; što će reći da su djeca tranzicije u formativnoj dobi usprkos ratnim nedaćama svejedno upijala utjecaje međunarodnih masovnih medija poput MTV-a i njemačkih i talijanskih komercijalnih TV-postaja s mnoštvom animiranih filmskih serija. U Rufovim se skulpturama i glazbenim i video-radovima taj amalgam utjecaja miješa s motivima iz narodne, odnosno tradicionalne usmene i pisane kulture, usudio bih se reći, pa repertoar Rufovih motiva na koncu izgleda kao sanduk s dobrom poznatim igračkama iz našeg djetinjstva, koje su odjednom lišene medijskog konteksta i našle su se u svojevrsnom zrakopraznom prostoru, tabuli rasi gdje više nisu ono što su maloprije bile, ali nisu još ni sasvim postale nešto drugo. Preciznije rečeno, Rufovi radovi funkcioniraju baš kao pokušaji materijalizacije sjećanja koje je uvijek pomalo neuhvatljivo, pa je njegova djela promatraču nekako teško negdje precizno “smjestiti”, ali je neprestano prisutan osjećaj da je sve to već nekada bilo, kao kad na ulici prepoznamo lice koje nam je definitivno poznato, ali se ne možemo sjetiti otkud. Vrlo je zanimljivo što je medij u kojem se tako treperava građa ostvaruje upravo skulptura, a krhkost sjećanja ošvršćena je masivnom plastikom koja zbog izostanka boje – sve su skulpture sive – zadobiva primordijalni, gotovo megalitski značaj.

Drugo, tu je kompleksan umjetnikov odnos prema materijalima s kojima radi, a time i prema skulpturi kao slojevitom plastičnom i prostornom fenomenu koji već duže od pola stoljeća doživljava svoju neprekidnu dematerijalizaciju i konceptualizaciju, ponovno aktualnu u tekućem kriznom dobu. Zbog čega je društvena kriza sa svim svojim posljedicama jedan od odlučujućih suvremenih faktora u estetskom i semantičkom razvoju kiparstva (iako to u Rufovim radovima dolazi do izražaja samo implicitno, bez ikakvih političkih aluzija)? Jednostavno zato jer je kreacija, pače projektiranje skulpture fizički i tehnički vrlo zahtjevna aktivnost, a pogotovo je takva u smislu produkcije i financiranja resursa za rad – materijalnih, prostornih i drugih. Posebno je tako u zemlji kao što je Hrvatska, gdje se javna plastika, još uvijek najpoželjnije polje narudžbi i realizacija za kipare, percipira samo kao poligon za ideološku i političku prostituciju umjetnosti u ime države, u najčišćem smislu tog pojma. Umjetnici poput Rufa, istinski suvremenog senzibiliteta, na takvu dugogodišnju situaciju još jednom u povijesti umjetnosti reagiraju rastakanjem granica skulpture kao plastične forme i njezinim povezivanjem s najrazličitijim medijima, što uvijek iznova redefinira danas odavno tradicionalne pojmove poput instalacije, asemblaža, “site-specific” radova. Takav pristup dijele i Rufovi generacijske kolege Predrag Pavić, Petar Popijač i drugi.

Treće, za Rufa je također karakteristično povezivanje plastičnih umjetnosti s njegovom drugom važnom preokupacijom – glazbom, i to na način da sa suradnicima najčešće uglazbljuje vlastite stihove, apsurdističke pjesme i brojalice veoma nalik na tradicionalne stihotvorine neimenovanih, zaboravljenih autora, što nas ponovno vraća na staze memorija djetinjstva koje u tematskom sklopu Rufovog rada očito igra odlučujuću ulogu. Međutim, djetinjstvo se kod Rufa ne romantizira niti mistificira, ono više služi kao polazišna točka multimedijalnih istraživanja u kojima zadobiva auru misterioznog i zagonetnog, funkcionirajući na razini kolektivne podsvijesti koju prema dobro poznatim Jungovim principima svi na neki način dijelimo. Zbog toga Rufovi radovi s lakoćom rezoniraju univerzalno, jer osim što izražavaju intimni svijet svoga autora također predstavljaju komadiće svačije osobnosti, barem kod one generacije kojoj i sam pripada. Stoljećima stara koncepcija umjetnosti kao sredstva prepoznavanja općeg u pojedinačnom (i obrnuto) tako dobiva na aktualnosti i ne djeluje nimalo anakrono u vremenu u kojem je humanistički diskurs postao bitna odrednica suvremene umjetnosti, u radovima ovog autora gotovo potpuno odsutna.

Ipak, s aktualnom izložbom Građevinac, oko i pećina stvari stoje nešto drugačije, dapače polako se ali sigurno mijenjaju. Koliko mi je poznato, ovo je prva Rufova izložba, bilo samostalna, bilo kolektivna, u kojoj je skulptura kao predmetna činjenica skoro sasvim rastočena, mada je posredno prisutna u videu koji zajedno s fotografijom i instalacijom čini kičmu izložbe. Instalacija Građevinac suočava gledatelja odmah na ulazu u Atelijere Žitnjak, a sastoji se tek od izvora svjetla i male željezne spojke za sajlu koja se kreće gore-dolje i na zidu stvara zanimljivu igru sjena. Oko je samo jedan dijapozitiv, također projiciran na zid u drugom dijelu hodnika, a prikazuje Rufa kako na ramenu drži ogromnu očnu jabučicu, dok na drugo oko škilji. Napokon, video Pećina predstavlja nam umjetnika dok živi i radi u paleolitskim uvjetima, u nastambi koju je sam sebi sagradio u vlastitom ateljeu. U loncu iznad vatrice nešto se črčka i brčka, hrana od “banana i stotinu vitamina”, autor se šeće po skučenom prostoru tu i tamo pušeći cigaretu, a postupno uzima gitaru u ruke i počinje pjevušiti još jednu pjesmicu na tragu brojalice iz prethodnog glazbeno-kiparsko-filmskog rada Medvjedolav ili numere iz recentnije Kuće Tarzanove mame. Jasno je, raniji Rufovi izvedbeni radovi prikazani videom smjer su u kojem se umjetnik nastavio kretati. Međutim, jesu li te inscenacije, pa tako i ova s Pećinom, Okom i Građevincem naposljetku i satirične, a ne više “samo” evokativne i humoristične, kao što je to ranije bio slučaj? Sva ta tri rada mogla bi simbolizirati određene značajne trenutke u životu i radu umjetnika, neke važne momente spoznaje.  Ako Građevinac podrazumijeva “eureka” trenutak radosti otkrića, veselje prepoznavanja mogućnosti u alatu i materijalu, maltene sreću pronalaženja nove igračke blisku estazi kreacije vlastitih igračaka kakve su bile starije skulpture, tada je Oko neuvijena artikulacija neočekivane promjene očišta. Neočekivane za publiku, ali možda ne toliko i za umjetnika. Škiljeći na jedno oko, Ruf nam pripovijeda o svom poistovjećivanju sa sredstvima vlastitog rada, ili tek o razumijevanju njihove ambivalencije, ironizirajući pritom svoju poziciju umjetnika koji se postupno, ali primjetno počinje etablirati. Napokon, Pećina bi mogla biti kritika pretencioznosti tih nastojanja u širokom društvenom kontekstu, u kojem je umjetnik usprkos svim postignućima još uvijek nešto poput pračovjeka, ali spreman da uči živjeti tamo gdje je čovječanstvo uglavnom od toga odustalo.

Rufova umjetnost živahna je materija u neprekidnim mijenama, odgovarajući još uvijek samo dinamici autorove psihe zahvaljujući njegovoj neospornoj sposobnosti komunikacije krajnje intimnog sadržaja u univerzalnom ključu. U tome se zaista očituje vještina njegovog pripovijedanja u kojem je naracija uvijek čitljiva koliko god teme i motivi katkad bili hermetični, i dok je konceptualni okvir ono što ujedinjuje Građevinca, oko i pećinu u izložbenu cjelinu, jasan narativ im daje snagu koju samostalno ne bi imali i zbog čega ta tri rada konačno i jesu zajednički izložena. Ukinuvši na svoj način dominaciju materije u sadašnjem radu, Igor Ruf zacrtao si je novi put u kojem će medijska raznovrsnost i djetinji ludizam, čini se, nastaviti igrati presudnu ulogu.

Izložba Igora Rufa Građevinac, oko i pećina otvorena je u Galeriji AŽ do 15. ožujka.

U središnjem amblematskom radu, videu Pećina, autor je inscenirao situaciju ‘življenja u pećini’, uvodeći nas u svoj pećinski život  pomaknutom pjesmicom-brojalicom koju izvodi uz gitaru u uvjerljivom ambijentu primordijalne nastambe. Ova nadrealna pjesmica, kao neka vrst umjetničkog statementa, rugajući se svojim ludizmom ‘ozbiljnosti situacije’ i ‘mjestu kao sudbini’, povezuje i objašnjava sva tri rada.

Izložba ostaje otvorena do 15. ožujka. 

Početkom ovog desetljeća, pa i ranije, kada se pokazalo da tekuća kriza (neoliberalnog) kapitalizma nije prolazni poremećaj već je riječ o akutnom, zaista strukturnom nefunkcioniranju sustava, u marksističkoj su se kritici društva počele nizati paralele s tridesetim godinama prošlog stoljeća i alarmantnim usponom nacističkih i fašističkih ideologija, čemu danas itekako odgovara naizgled nezadrživi uspon ksenofobne i nacionalističke desnice u značajnom broju zemalja Europske unije, a pogotovo Istočne Europe (o Rusiji da i ne govorimo). Problematiziranje tog fenomena provlači se kroz većinu recentnih projekata kolektiva WHW (Što, kako i za koga?), dok mu je projekt Početi najbolje što se može (kako govorimo o fašizmu?) bio i sasvim konkretno posvećen. Naravno, situacija nije jednostrana i fašističke tendencije diljem Europe imaju i svoju opoziciju, posebno glasnu i vidljivu upravo u Španjolskoj. Naelektriziranu situaciju u Madridu tijekom trajanja izložbe Stvarno korisno znanje potaknuli su prosvjedi španjolskih katoličkih udruga, među kojima je Udruga kršćanskih odvjetnika podnijela tužbu protiv direktora Muzeja Reina Sofia upravo zbog provokativnog rada. Također, zbog žestoke polemike izložba je postala prvorazredan medijski događaj, koji bi morala biti ovako i onako, a odjeci cijele te stihije čuli su se i u Hrvatskoj, gdje su mnogi istaknuti intelektualci i kulturni radnici potpisali peticiju podrške WHW-u, direktoru Muzeja i umjetnicima zastupljenima na izložbi. Usprkos prosvjedovanju i pritiscima konzervativne javnosti, rad nije uklonjen i cenzura nije provedena.

Kao i prije više od sedamdeset godina, u doba Španjolskog građanskog rata, društvo Pirenejskog poluotoka ponovno je ogledalo stare Europe u malom, pa čak i ako se sukob takvih razmjera momentalno ne čini vjerojatnim. Na drugom kraju Sredozemlja, u regiji bivše Jugoslavije, također se odvijaju procesi koje još uvijek zovemo tranzicijskim, mada više nije posve jasno o kakvoj je točno tranziciji riječ – iz čega u što točno? Ona sve više postaje permanentno stanje država nastalih nakon raspada SFRJ, što će reći da su sva politička pitanja koja diljem Europe izazivaju zabrinjavajuće rascijepe ovdje goruća možda još i više. Kako to redovito biva s međunarodnim projektima WHW-a, prije otprilike tjedan dana u Galeriji Nova otvoreno je bitno skromnije zagrebačko izdanje izložbe Stvarno korisno znanje, stoga ćemo se na tu varijantu izložbe ovom prilikom i koncentrirati, te pokušati iščitati na koji način obrađivane teme korespondiraju sa sadašnjim socio-političkim trenutkom u lokalnoj sredini. U Galeriji Nova publici se predstavljaju četiri umjetnice – Renata Poljak i OKO iz Hrvatske, Ruskinja Victoria Lomasko i Čileanka Cecilia Vicuna, potom argentinski umjetnički kolektiv Mujeres Publicas, i to baš s radom koji je u Madridu isprovocirao fundamentaliste, a tu je i tematska cjelina Partizanska umjetnost.

Posljednja cjelina za regionalni kontekst naročito je zanimljiva, premda su tu zastupljene isključivo slovenske partizanske publikacije, ni zbog čega drugog nego pragmatičnog razloga što su slovenske institucije, čini se, jedine sačuvale veću arhivu gerilskih partizanskih publikacija iz vremena prije oslobođenja u Drugom svjetskom ratu. E sad, s obzirom na izloženo, što bi naslov izložbe imao značiti? U intervjuu koji je sa članicama WHW-a povodom izložbe vodila Antonija Letinić, kao prioritetno političko pitanje kapitalističkih društava Zapada istaknuto je ono obrazovanja, i to ne samo u akademskom smislu, već i u široj perspektivi dostupnosti relevantnih informacija, ali i ovladavanja kanalima i vještinama njihovog kritičkog povezivanja i interpretiranja. U podtekstu naslova izložbe nalazi se iskustvo rane samoorganizacije radničkog obrazovanja i mehanizama otpora izvornom kolonijalnom kapitalizmu i manipuliranjem informacijama, čemu su stjecanje znanja i usvajanje postupaka razumijevanja djelotvorni protuotrovi. U procesu političke edukacije najširih slojeva stanovništva, u koje se u nas osim radništva ubrajalo i vrlo brojno seljaštvo, samizdati su odigrali određenu ulogu, dok su u međuratnom razdoblju, a zatim i u ratnom, ilegalne revolucionarne publikacije postale relevantno sredstvo komunikacije između različitih diverzantskih i gerilskih grupa. U tom smislu, “stvarno korisno znanje” ne odnosi se samo na sustave informacija, već i na emancipaciju kanala njihovog kolanja, koje su revolucionarne klase i avangardne grupe, i historijske i suvremene, pozvane osvojiti. Manje borbeno rečeno, radi se također o suštinski važnom održavanju pojma fundamentalnog znanja – učenja zbog učenja samog, zbog stjecanja kulture i duhovnog i intelektualnog razvoja koji uvijek znače uspon mišljenja. Kao što je odavno primijetio praksisovac Milan Kangrga, ne postoji “kritičko”, niti “slobodno” mišljenje – u samom fenomenu mišljenja pojmovi kritike i slobode a priori postoje.

Stvarno korisno znanje: Renata Poljak, Partizanska umjetnost,
Victoria Lomasko, Galerija Nova, Zagreb, FOTO: Ivan Kuharić

Ako je fundamentalno shvaćeno, obrazovanje zaista može biti “avantura u potrazi za apsolutnim”, čin volje sa ciljem shvaćanja, čiji je smisao upravo u transcendenciji partikularnih zahtjeva pojedinih sfera, u ovom slučaju globalnog tržišta rada koje je iz dana u dan sve više posvećeno održavanju bilijunskih svjetskih ekonomija na trajnu štetu opstanka čovječanstva i zdravlja i života planete Zemlje. Projekcije utopijskih društvenih uređenja koje su u samoj srži avangardnih lijevih pokreta filozofsko su nasljeđe koje ne treba odbacivati, upravo zato što danas živimo u distopiji koja tu baštinu negira. Različiti vidovi izražavanja slobodarske misli i prakse ono su što je na izložbi Stvarno korisno znanje prikupljeno. Ponajprije, tu je potresan rad Victorie Lomasko koja je bila prisutna na namještenim političkim suđenjima u Moskvi od 2012. do 2014, konkretno performerskoj grupi Pussy Riot i nizu prosvjednika s uličnih akcija koje su uslijedile nakon njihovog hapšenja, a koji su svi osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne, s obzirom da je njihov “prekršaj” prosvjedovanje protiv Putina i ruske političke oligarhije sparene s pravoslavnom crkvom. Lomasko je ono što je vidjela na suđenjima ispripovijedala u nizu crteža koji se mogu čitati kao kontinuirana grafička novela, pri čemu su njezino uvježbano oko i sigurna ruka uhvatile detalje koji u grafičkoj interpretaciji stječu nove slojeve značenja na način imanentan tom mediju, gdje se gledatelji poistovjećuju sa sadržajem bez većih problema, istodobno bivajući neprekidno svjesni dokumentarističkog odmaka. Na sličan je način, primjerice, takvu prirodu grafičkog medija koristio znameniti malteški reporter i strip-crtač Joe Sacco u svojim kultnim djelima Zaštićena zona Goražde, Palestina i drugima, gdje su ratne katastrofe i politički procesi koji su do njih doveli prikazani s maksimalnim emotivnim angažmanom, ali i s analitičkom objektivnošću.

Zbirka partizanske umjetnosti ipak je nešto drugo – riječ je o reprodukcijama stranica slovenskih agit-prop publikacija, raspoređenima duž svih zidova galerije, koje iznova afirmiraju agitaciju i propagandu kao oruđe društvene emancipacije, iako se u idealiziranim likovima kršnih partizana i stasitih partizanki već prepoznaju klišeji koji su s vremenom počeli proizvoditi kontraefekte. Svejedno, u pitanju je neprocjenjiva građa koja suvremenim kulturnim radnicima i umjetnicima može poslužiti kao izvor inspiracije u misiji politizacije estetike, u mnogočemu poželjne na lokalnoj umjetničkoj sceni. Jedan pokušaj takvog pristupa je izloženi rad umjetnice mlađe generacije OKO, čija stilizacija ima jasne korijene u urbanoj street-art sceni, koja se ne samo u njenim radovima počela širiti u galerijski kontekst (tu su i Filjio/Puma34, Miron Milić, itd). Na tragu starijih radova, i svježim djelom Kako ste živjeli, ako nemate životnu priču?, OKO se trudi predočiti skup prilično raznovrsnih literarnih i likovnih referenci koje će pročitati samo upućeniji promatrači, dok će se ostale sasvim sigurno dojmiti vizualna atraktivnost djela koje je, za razliku od drugih izložaka, namijenjeno prije svega baš izlaganju u galeriji. U suprotnosti sa “siromašnom” umjetnošću koja ga okružuje, rad OKO prisvaja mnogo toga od društva spektakla, a namjera njegove subverzije zastala je negdje na polovici puta.

Za kraj, rad koji najpotpunije utjelovljuje smisao cijele izložbe film je Cecilie Vicune iz 1980. godine, naslovljen Što vama znači poezija? Snimljen je u Bogoti, gdje je trideset-dvogodišnja umjetnica živjela nakon što je Pinochetovim pučem u Čileu svrgnuta socijalistička vlast Salvadora Allendea, koju je podržavala. Film prikazuje umjetnicu kako tumara ulicama grada i najrazličitije prolaznike iz svih društvenih staleža pita suštinsko pitanje u kojem mogu biti sadržana sva ostala. Odgovori koje dobiva iznenađujuće su inspirativni i svjedoče o lucidnosti, pa i ozbiljnosti ljudskog duha u odgovarajućim okolnostima, o nasušnoj potrebi svake osobe da sama za sebe artikulira svoju poziciju u svijetu i društvu, poziciju koja može i mora biti oslobađajuća, što se može ostvariti i kroz poeziju. Kao metafora neprekidnog nastojanja da se pruži snaga izmaštavanju novih svjetova i društvenih odnosa, poezija u okvirima izložbe zaokružuje temu čije suvremeno mišljenje upravo započinje.

Čitaonica koja prati izložbu Stvarno korisno znanje osmišljena je u suradnji sa studenticama i i znanstvenom novakinjom Helenom Stublić s Odsjeka za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studentice Ornela Čop, Ileana Kurtović, Štefica Dumančić Poljski i Sabina Oroshi pod mentorstvom Martine Kontošić u čitaonici koriste materijale iz arhive WHW-a i Snježane Pavičić, knjižnice Centra za ženske studije, knjižnice Filozofskog fakulteta i knjižnice Saveza antifašističkih boraca i antifašista.

Na dan otvorenja izložbe i čitaonice, u 18.30 sati, bit će održano predavanje Ekaterine Degot Suvremena umjetnost u nedemokratskom kontekstu: što nam to govori o suvremenoj umjetnosti svugdje drugdje. Ekaterina Degot je povjesničarka umjetnosti, spisateljica i kustosica te umjetnička direktorica Akademie der Künste der Welt u Kölnu, i profesorica na školi fotografije Rodchenko u Moskvi. Njezin se kustoski i istraživački rad fokusira na estetska i sociopolitička pitanja Rusije, prvenstveno u postsovjetskom periodu.

Izložba će biti otvorena u Galeriji Nova od 10. prosinca do 28. veljače, dok će čitaonica biti otvorena do 31. siječnja. 

Multimedijalna i socijalno angažirana umjetnica Martina Miholić, umjetnica OKO i fotografkinja, sociologinja i psihologinja Petra Mrša trenutačno osim londonske adrese dijele percepciju senzibiliziranu na razlike, potrebu za prilagodbu novoj sredini te njezinim pravilima i očekivanjima. 

“Mlade će umjetnice na svojoj izložbi u prestižnoj londonskoj galeriji Hoxton nakon upriličenja srdačne, prisne i tople dobrodošlice, popraćene ispijanjem šljivovice preispitati svoju ulogu i obaveze kao ‘nove mlade u kući’. Hoće li Martina, OKO i Petra proći test ili će se uspostaviti kako nažalost imaju ‘falingu’? Hoće li se njihov kulturalni miraz biti dovoljan i hoće li pridobiti ‘nove ukućane svojim vještinama i znanjima, saznat ćemo uskoro”, stoji u najavi izložbe koja će biti otvorena od 2. do 6. svibnja.