Umjetnost zvuka široka je žanrovska odrednica i ovogodišnjeg, drugog izdanja Gibanja, koje je od 9. do 12. studenog na nekoliko publici dobro znanih lokacija poput kluba Močvare, Pogona Jedinstvo, Muzeja za suvremenu umjetnost te Petog Kupea predstavilo radove na temu prostorno-zvučnog i audiovizualnog stvaralaštva. Za razliku od prvog izdanja koje je zbog pandemijskih okolnosti bilo programski više usmjereno na domaće glazbenike, ovogodišnje izdanje očekivano je donijelo veći broj gostovanja i stranih imena. Domaćim zvučnim imenima poput Miodraga Gladovića, Alena i Nenada Sinkauza te tonote (Ivone Eterović) pridružili su se strani umjetnici poput Thomasa Ankersmita, MAOTIK-a, Maartena Vosa te Okkyung Lee. Ukoliko je programski cilj bio publiku suočiti s novim i drugačijim doživljajem zvuka, onda je taj cilj u potpunosti bio ostvaren u izvedbi Okkyung Lee.

Okkyung Lee je violončelistica, skladateljica i improvizatorica u čijoj se glazbi prožimaju različiti utjecaji koji povezuju njezino klasično glazbeno obrazovanje s utjecajima poput tradicionalne južnokorejske glazbe, suvremene klasične glazbe, jazza, improvizacije te posebice noisea koji je postao njen prepoznatljiv umjetnički pečat. Lee je već preko dva desetljeća istaknuta akterica njujorške avangardne scene, a impresivna lista njezinih suradnji uključuje umjetnike iz avangardnog i jazz miljea poput Laurie Anderson, Johna Zorna i Axela Dörnera, ali i institucije suvremene klasične glazbe poput festivala Donaueschingen, francuskog GRM-a i London Sinfoniettua te legendarnog eksperimentalnog rock benda Swans. Snimila je tridesetak albuma (solo i u kolaboraciji) od kojih bih za slušanje preporučila Ghil i Amalgam. Nastao 2013. u suradnji s norveškim noise glazbenikom Lasseom Marhaugom, album Ghil predstavlja vodič u zvukovni svijet Okkyung Lee u kojem zvuk violončela pretvara u noise, dok je Amalgam (2016.) snimka improvizacije s Christianom Marclayem pa može poslužiti ili kao podsjetnik na zagrebački koncert ili kao njegova ilustracija. 

Nastup Okkyung Lee u velikoj dvorani Pogona, improvizacija violončela uz elektroniku, donio je zanimljivo poigravanje s koncertnom topografijom  (ne)odvojenosti izvođača i publike. Ignorirajući pozornicu, umjetnica se smjestila u sredinu dvorane, iza samog miks-pulta, dok su sjedalice za publiku bile postavljene gusto u krug, a sama Lee je prije početka koncerta poticala publiku da dođe sjesti što bliže. Nevidljiva barijera, koja uvijek postoji između umjetnika na pozornici i publike ispod nje, stvara određenu distancu koje često nismo ni svjesni dok ju se ovako jednostavnim postupkom ne ukloni. Postavljanjem izvođača i slušatelja na istu razinu, umjetnica je potakla slušatelje na veći angažman i ostvarila sasvim novu dimenziju koncerta, koju je dodatno naglasila kad je usred izvedbe ustala i s instrumentom prošetala uskim krugom publike, dajući joj priliku da izvedbu gleda i sluša iz rijetko doživljene blizine. Ulazeći u (osobni) prostor slušatelja, Lee ostvaruje snažnu i neposrednu komunikaciju s publikom i stvara zajednički prostor imerzivnog iskustva izvedbe. Ukoliko se uopće može pričati o razbijanju četvrtog zida na polju glazbe, onda bi upravo ovakav format koncerta mogao biti primjerom toga. 

Koncertna izvedba čelistice uz pratnju elektronike bila je gotovo intimnog karaktera, a zahvaljujući takvoj atmosferi publika je mogla iz blizine promatrati tehniku sviranja koja je integralni dio estetskog promišljanja glazbenog izraza Okkyung Lee. Ukoliko bismo se oslonili samo na slušanje tada bi se doimalo da zvukovno prevladava elektronika i digitalno modificiran zvuk instrumenta, no to bi bila varka jer sama elektronika nije pretjerano važan aspekt izvedbe. Lee koristi elektroniku, odnosno nasnimljenu traku kako bi ostvarila dijalog sa samom sobom, ali središnji dio koncerta upravo je njena live izvedba, tj. improvizacija. Specifična tehnika muziciranja u centru je njezinog zvukovnog izraza – noisea. Lee je svojom izvedbom svjesno izbjegavala klasični način sviranja i zvukovni idiom violončela, gotovo u potpunosti koristeći se proširenim tehnikama sviranja.

Jedna od takvih tehnika je tehnika desne ruke za čiju popularizaciju je zaslužan njemački skladatelj 20. stoljeća, Helmut Lachenmann. Prejakim pritiskom gudala na žice dobiva se distorzirani zvuk violončela jer se mijenja i snižava vibracija instrumenta. Istovremeno s ovim, distorzirani zvuk postiže se i tehnikom lijeve ruke. Minucioznim, ali virtuoznim pokretima na vratu instrumenta, povlačenjem i struganjem prstima po žicama Lee ostvaruje zvukovno i vizualno fascinantnu izvedbu. Rezultirajući zvuk je noise na violončelu koji je u momentima bio vrlo suptilan (koliko god to kontradiktorno zvučalo) te je gradirajući iz sitnog i gotovo nečujnog vibrata postigao čitavu lepezu virtuoznog i guturalnog noisea i time premašio granice zvukovne mogućnosti klasičnog instrumenta.

Poigravanjem teksturalnim mogućnostima i zvukovima svog instrumenta, autorica je ostvarila tehnički veoma zahtjevnu, ali zvukovno impresivnu izvedbu te demonstrirala kako koristiti eksperimentalne metode koje nisu same sebi svrhom. Neodvojiv element slušateljskog doživljaja je koncertno iskustvo koje se još jednom pokazalo kao nezamjenjiv vid komunikacije. Slušanjem albuma smo zakinuti za doživljajnu dimenziju koju pruža performativni čin izvedbe uživo (i njegov efekt na psihoakustičkoj razini). Demonstrirajući nezamjenjivost doživljaja žive izvedbe, Lee je u potpunosti ostvarila koncepciju imerzivnog zvučnog iskustva zacrtanog u programu Gibanja.