Monika Bazina i Boris Filipić iz OKC Abrašević krajem rujna gostovali su na javnom razgovoru Putevima slobode: kako su prostori nezavisne kulture krčili put razvoju i suradnji, koji je u Pogonu Jedinstvo organizirala Operacija Grad. Tom smo prilikom s njima pričali o povijesti OKC-a, društvenom angažmanu, zagovaračkom radu, programima koje provode, samom prostoru i planovima za budućnost. 

Za početak, možete li mi ispričati u kako dolazi do osnivanja OKC Abrašević? Tko ga osniva i u kakvom društvenom kontekstu?

Boris: Ono što će kasnije postati OKC Abrašević je 2003. godine u suštini ruina. Nekada je u tom prostoru djelovalo Radničko kulturno društvo Abrašević, osnovano još 1926. godine. Međutim, tijekom ratova devedesetih taj prostor je u potpunosti uništen. U poslijeratnom razdoblju mladi nisu imali baš puno prostora za sebe, za svoj rad, za kreativno izražavanje, zbog čega se udružuje nekoliko različitih omladinskih inicijativa i kreću u borbu za osvajanje prostora. Lokalne vlasti prostor su bile namijenile za lutkarsko kazalište, no zahvaljujući razumijevanju koje uspostavljeno između omladinaca, mnogih umjetničkih inicijativa, kao i starog članstva RKUD-a Abrašević, članstvo se spaja i u suštini nastaje nova organizacija OKC Abrašević, koja postaje idejni i pravni sljednik nekadašnjeg RKUD-a.

Znači OKC Abrašević ima i vlasništvo nad prostorom?

Boris: Da, to je specifičan slučaj da je jedna nevladina organizacija uspjela naslijediti tako ogroman prostor.

Odakle uopće dolazi naziv Abrašević?

Boris: Kosta Abrašević je bio mladi proleterski pjesnik s kraja 19. stoljeća koji je umro vrlo mlad. No njegova je lirika nadahnula radnički pokret diljem prostora Jugoslavije. Početkom 20. vijeka nastaju različita kulturna udruženja i inicijative okupljene oko radništva ili grupacija koje su imale slične ideje, tako da su ta njegova lirika – iako se nije uspjela razviti do kraja zato što je preminuo vrlo mlad – taj njegov internacionalizam i borba za radništvo inspirirali brojne grupacije da pokrenu ne samo kulturne institucije nego i škole s njegovim imenom. Jedna od tih institucija je i mostarski Abrašević – s time da je mostarski imao spomenuti prefiks RKUD jer je direktno proizašao iz radničkog pokreta.

Možete li ukratko predstaviti središnje programe i aktivnosti koje provodite?

Monika: Trenutno smo najviše fokusirani na ovogodišnju proslavu 20 godina Abraševića. Tako da nastojimo okupiti sve one prijatelje i ljude koji su rasli i stasali u Abraševiću i s Abraševićem. Dok je prostor OKC-a još bio ruševina oni su bili tu i podizali Abrašević. Osim programa vezanog za godišnjicu provodimo i druge programske linije. Posebno bi istaknula edukativni program Mostovi Hercegovine koji je sad u trećem ciklusu. Nažalost nisam bila uključena u prva dva, ali je u trenutnom ciklusu naglasak na kršu, na davanju novog ruha kršu. Inače krš u ljudima pobuđuje loše konotacije pa kroz umjetnost i holistički pristup želimo dati novi vid krša.

Boris: Tu je sad niz nekih malih programskih cjelina koje uglavnom funkcioniraju u kontekstu umjetničke i muzičke scene, neformalne edukacije i medijske produkcije. To su tri segmenta koja najviše razvijamo. Da se vratim kratko na obljetnicu, okupljamo muzičare i umjetnike koji su kroz 20 godina bili povezani s OKC-om, neki od njih su imali prve nastupe kod nas – recimo, Damir Imamović je snimio svoj live album kod nas, Live in Abrašević, koji ga je i pogurao na sceni sevdaha. Osim toga, trudimo se okupljati alternativna gibanja i nezavisnu kulturu iz Mostara i šire. Značajno nam je da se kroz različite programe i projekte povezujemo sa sličnim organizacijama ili medijskim kućama iz regiona. 

Uz umjetničke inicijative i neformalne edukacije spomenuli ste i medijsku produkciju kao važan programski segment. Možete li reći nešto više o info portalu i AbrašRadiju?

Boris: Medijska produkcija u Abraševiću je krenula prije nekih 10 ili 15 godina, a to je bio AbrašMEDIA centar iz kojeg su iznikli različiti pojedinačni projekti. Recimo, sam AbrašMEDIA je dugogodišnji info portal koji redovno izvještava lokalne i regionalne vijesti. AbrašRadio je startao kao neki oblik community medija koji djeluje u sklopu OKC-a. Nekako je ideja bila da se kroz medije pokuša artikulirati glas omladinskih inicijativa, grupacija i individualaca koji se nalaze u Abraševiću, kako bi mogli medijski promovirati svoje ideje, projekte, umjetnost i muziku. S AbrašRadijem smo trenutno partneri u Erasmus+ projektu ponovnog otkrivanja radija u doba smartphonea, koji okuplja slične radijske stanice i neprofitne organizacije s Balkana i iz Europske unije, te kroz koji razvijamo kutiju alata za građenje community radija.

Imate zaposlene novinarke i novinare ili medijska produkcija funkcionira više na volonterskoj bazi?

Boris: Nekako su u sprezi te stvari koje radimo kroz ostale programe i kroz medije. Uglavnom se sve veže za projekte koje provodimo, ali je produkcija startala isključivo volonterski. Mostar ima specifičnu medijsku sliku u kojoj ne postoji javni medijski servis. Grad je još uvijek podijeljen, sve se cijepa na dva, a za nezavisnu kulturu postoji jako malo medijskog prostora, ne samo u Mostaru, nego i u cijeloj zemlji. Nekako smo htjeli popunjavati tu rupu i nedostatak kroz medijsku edukaciju mladih i proizvodnju sadržaja. Tu se spajaju sve ideje i vrijednosti OKC-a.

Već ste spomenuli da slavite 20 godina OKC Abraševića. Za što biste rekli da je obilježilo to razdoblje?

Boris: U prvom redu muzička scena. Sve vrijeme se okuplja oko OKC-a pa je Abrašević postao mjesto koje je prepoznato u Mostaru, Hercegovini i šire kao mjesto nezavisne kulture i savremenih muzičkih dešavanja. Tako da možemo reći da smo u posljednjih 20 godina podigli lokalnu publiku zainteresiranu za alternativnu muziku, ali smo i pomagali lokalne izvođače u vidu prostora, logistike i promocije. Možda nam je to i najveći uspjeh.

Pritom treba izdvojiti da nikad nismo imali podršku lokalnih vlasti, a ni drugih razina vlasti u zemlji, ali smo često obavljali poslove koji su trebali biti obavljeni od strane ljudi na vlasti ili javnih institucija. Deset godina, recimo, Mostar nije imao kino, a mi za to vrijeme producirali različite festivale i organizirali projekcije različitih svjetskih kinematografija. Dali smo značajan doprinos izradi strategije za mlade Grada Mostara koja nikad nije zaživjela, doprinosili smo i kroz rad na kulturnoj strategiji kad se Grad prijavljivao na Europsku prijestolnicu kulture 2024. koja nije prošla. Nažalost, s tim dokumentom se ništa dalje nije uradilo. Bili smo suorganizator pionirskog Queerfesta koji je nasilno prekinut, to je bio prvi takav događaj u našoj zemlji.

Monika: Istaknula bih i mapiranje grada koje smo radili. Nekako je u Mostaru zbog svih stvari i dešavanja na našem području prisutna kultura zaborava. Mladi ljudi – ali i ostali – ne znaju mnogo o svojem gradu, o ulicama kojima se kreću, o povijesti… Kroz projekt Mape koje te pokreću ponovno smo vratili priču u te dijelove grada, što je jako lijep spoj edukacijskog momenta s ostalim aktivnostima Abraševića. 

U sklopu projekta Mostar – Prostori koji pokreću održana je i prezentacija Mape nevidljivih mostova, interaktivne mape s četiri maršrute koje prikazuju zaboravljenu urbanističku i arhitektonsku baštinu Mostara, danas nepoznatu, pogotovo mladim ljudima koji pored nje svakodnevno prolaze. Izradu mape pratila je serija šetnji sa zainteresiranim šetačima maršrutama Avenija socijalizma, Moj Jeruzalem, Komadinina transverzala i Hum kao potkovica, koje svojim historijskim razvojem osporavaju ideološku mapu podijeljenog Mostara uvriježenu od rata 1990-ih.

Spomenuli ste da ne dobivate podršku gradske uprave u svom radu. Pokušavate li još uvijek s njima uspostaviti kakvu suradnju?

Boris: Sad je došla nova vlast. Pokušavamo iz ciklusa u ciklus stupiti u kontakt i s pojedincima i s progresivnijim grupacijama na toj političkoj sceni i ljudima koji upravljaju, ali ne mogu zasad izdvojiti nikakav pozitivan odgovor.

Koliko se organizacija mijenjala tijekom godina? Uključuju li se novi ljudi u rad OKC-a? 

Monika: U našem sektoru je specifično da se uvijek slična grupa ljudi pojavljuje na događajima. Jako je bitno da Abrašević nudi dosta različitih programa koji privlače različite skupine ljudi. Tako da uvijek uspijevamo vidjeti nova lica, nove mlade koji se tamo kreću i dolaze. Ali u suštini se može primijetiti problem nezainteresiranosti, a kad i jesu zainteresirani radi se o sličnoj skupini ljudi.

Boris: Mnogo ljudi je prošlo kroz Abrašević, mnogi su se tu profilirali – bilo da se radi o nevladinom sektoru, nezavisnoj kulturi ili izgradnji specifične muzičke scene i sl. Kontinuirana je praksa OKC-a da okuplja različite umjetničke inicijative mladih ljudi u gradu. Ideja je da im pružamo prostor i logističku podršku, kao i da ih uključimo u sam rad OKC-a i različite projekte. 

Na javnom razgovoru u Pogonu spomenuli ste namjeru da obnovite dio prostora. Kakvi su planovi za budućnost OKC-a?

Boris: Velika želja nam je sada kada napunimo 100 godina krenuti s obnovom starog krila Abraševića koje je već 30 godina u ruiniranom stanju. Vrijedi spomenuti da na samom početku sadašnjeg OKC-a 2003. godine imali razumijevanje projekta eurpskih mobilnih kulturnih kontejnera koji su putovali u tom periodu po cijeloj regiji i nudili različite kulturne sadržaje. Po koncu projekta kontejneri su ostali na tadašnjem gradilištu novog Abraševića i do danas ih koristimo kao neku vrstu kontejnerskog naselja na koje se kasnije nastavila koncertna sala, jedan prostor koji je sada bar. Ostaje nam još revitalizacija cijelog dvorišta i spomenute zgrade koja gleda na jednu od glavnih ulica u Mostaru.

Kako je pandemija utjecala na funkcioniranje prostora? Jeste li primijetili kakve promjene u navikama korisnika_ca?

Boris: Tad smo se naravno kao i svi morali adaptirati kroz online prostore. Iako kod nas mjere nisu možda bile toliko oštre, osjetila se velika žeđ za živom svirkom i izvedbama nakon lockdowna. Međutim osjeti se i osipanje kod ljudi koji su zainteresirani da nešto dalje rade. Mnogi od njih nastavljaju masovni odlazak mladih ljudi. Tako da je pandemija možda samo dodatno demotivirala nove ljude da se uključe u život grada.

Kakav je angažman (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) Abraševića na širem društvenom polju?

Boris: Period kada je OKC pokrenut bio je period intenzivnog uličnog nasilja. Tada je Abrašević bio jedina organizacija u gradu koja je osuđivala nasilje. Napravili smo i veliku šetnju protiv nasilja, tad se to nisu usudile ni vlast ni neke druge organizacije koje ovise o gradskom budžetu. Spomenuo sam već Queerfest, a i cijelo smo vrijeme držali otvorenim vrata za LGBT+ zajednicu, koja je imala našu podršku i prostor. Radili smo na zagovaranju za izradu strategije za mlade koja kronično izostaje iz svih dogovora u Gradskom vijeću. Ponudili smo svoje kapacitete na izradi spomenute kulturne strategije kao jedina nezavisna organizacija. Nažalost, jako su divergentni pogledi na sam Mostar, život u njemu, pa tako i na kulturu, između ljudi koji obnašaju vlast i ljudi iz nevladinog sektora ili nezavisne kulture.

Znači, žele koristiti vaše kapacitete bez ulaganja u njih?

Boris: Da.

Za kraj, kakvi su vam planovi za daljnji razvoj programa?

Boris: U posljednjih smo nekoliko godina uspostavili nove suradnje, posebno s nekim izdavačkim kućama koje su nam interesantne, koje okupljaju ljude koji su porijeklom iz BiH ili zemalja regiona profilirane na alternativnim mjestima u Europi i drugdje. Nekako će nam u budućnosti biti fokus na pokušavanju da se povežemo s dijasporom koja djeluje u nezavisnoj kulturi i napravimo određeni transfer znanja.

Monika: Dugogodišnji programski ciljevi OKC-a uključuju razvoj kulturnog programa i produkcije – promociju urbane i alternativne kulture, organizaciju i podršku organizaciji različitih kulturnih događaja (koncerata, filmskih projekcija, izložbi, književnih večeri, festivala i dr.). Unaprjeđenjem društveno-političke situacije bavimo se i putem medijske produkcije u koju uključujemo korisnike našeg Centra. Glavni dugoročni cilj je, kao što je navedeno, rekonstrukcija stare zgrade Abraševića, kako bismo podigli svoje kapacitete i obogatili kulturnu i edukativnu ponudu svojim sugrađanima_kama.

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Razgovor će, najavljuju organizatori, tematizirati prostore koje organiziraju udruženi građani i građanke kako bi odgovorili na svoje društvene i kulturne potrebe. Takvi prostori često postaju i više od toga, mjesta susreta raznolikih i na prvi pogled nepomirljivih skupina, kultura i perspektiva.

Na razgovoru o vijugavim putevima kroz koje prostori nezavisne kulture prolaze u svom razvoju razgovaraju Monika Bazina i Boris Filipić iz mostarskog OKC Abrašević te Kornel Šeper iz Udruženja za razvoj kulture “URK”, udruge koja upravlja klubom Močvara. 

Bazina i Filipić sa zagrebačkom publikom podijelit će više o tome kako se razvijao njihov centar koji je nedavno proslavio 20 godina, kako je uz kulturni postao i društveni prostor koji se politički zauzeo protiv fašizma i netolerancije te kakav je njegov specifični društveni značaj u kontekstu Mostara. Kornel Šeper će iz Močvarine perspektive nastojati usporediti iskustva ova dva prostora i sagledati koje su sličnosti i razlike u izazovima s kojima se susreću nezavisni prostori u RH i BiH u potrazi za održivosti. 

Razgovor će moderirati Mirela Travar iz Operacije grad.

Rezultati izvješća bit će anonimizirani, osim ako ne želite da budu javno dostupni, u kojem slučaju možete odabrati neanonimno sudjelovanje. Rezultati studije bit će objavljeni u sourcebooku pod naslovom Kako surađivati, zajedno kreirati i razmjenjivati programe?.

“Studija ima dva cilja. Željeli bismo saznati što ste naučili tijekom realizacije ovih projekata, kako bi nam to znanje pomoglo da osiguramo što veću uspješnost budućih suradnji u civilnom sektoru. Također bismo željeli iskoristiti ovo znanje za zagovaranje stabilnije i kontinuirane financijske potpore za programe suradnje i razmjene u Jugoistočnoj Europi – od Europske unije, nacionalnih država te međunarodnih i lokalnih zaklada. Što iskrenije i preciznije odgovorite, to će vaša pomoć biti veća”, poručuju iz Kooperative.

Za sudjelovanje u upitniku koristite poveznicu na obrazac.

Ova je studija dio projekta Regionalni laboratorij: novi kulturni prostori i mreže kao pokretači inovativnog i održivog razvoja regionalne suradnje odozdo prema gore, sufinanciranog od strane Europske unije. Projekt provodi konzorcij koji čini nekoliko partnera iz šest zemalja Jugoistočne Europe predvođen Kooperativom – Regionalna platforma za kulturu, te projektnim partnerima Anibar iz Kosova, Društvo Asociacija iz Slovenije, Asocijacija NKSS iz Srbije, Jadro Asocijacija / Jadro Association iz Sjeverne Makedonije, Operacija grad iz Hrvatske, te OKC Abrašević iz BiH

OKC Abrašević je jedini omladinski kulturni centar u Mostaru, a baštini tradiciju staru više od 90 godina. Abrašević je osnovan 1926. godine kao radničko kulturno umjetničko društvo. Centar se nalazi u središnjoj zoni, na bulevaru, dijelu grada poznatom kao “ničija zemlja”. Tijekom rata Abrašević je uništen, a mladi su ga uspjeli obnoviti i učiniti funkcionalnim i otvorenim javnim prostorom. Abrašević je postao poznat i relevantan javni prostor, posvećen različitim alternativnim žanrovima glazbe, interkulturalnim aktivnostima, umjetnosti i osnaživanju mladih.

Odabrani program će u OKC Abrašević imati priliku gostovati u razdoblju od 15. do 30. rujna 2023. godine. Ovim pozivom pokrivaju se sljedeći troškovi (brutto II iznosi): 

• put, smještaj, transport, dnevnice i putno osiguranje u maksimalnom iznosu od 3700 eura
• umjetnički honorar/i u ukupnom iznosu od 1000 eura (mora biti isplaćeno kao drugi dohodak/ugovor)
• troškove montaže i demontaže (postava), uključujući tehničku podršku, preuzima OKC Abrašević.

Programska razmjena se realizira u sklopu projekta Regional Lab: New Culture Spaces and Networks as drivers of an Innovative and Sustainable Bottom-up Development of Regional Collaboration. U razmjeni sudjeluju mreže i kulturni centri iz regije: Anibar (Kosovo), Jadro Asocijacija (Sjeverna Makedonija), Operacija grad i Pogon (Hrvatska), Asocijacija NKSS i KC Magacin (Srbija) i OKC Abrašević (BiH). Svrha Programske razmjene jest potaknuti cirkulaciju kulturno-umjetničkih programa, jačanje kulturne suradnje te razvoj ko-produkcija nezavisnih kulturnih organizacija unutar regije.

Detaljne informacije i prijavni obrazac možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 3. svibnja.

Prijaviti se mogu nevladine organizacije iz područja nezavisne kulture, umjetnosti ili kreativnih industrija koje imaju službeno sjedište u jednoj od sljedećih zemalja: Albaniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Srbiji, Sloveniji. Mentorski programi počet će u travnju i završiti najkasnije u listopadu 2023 godine.

Mentorski program dio je projekta Reg Lab, sufinanciranog od strane Europske unije. Projekt se nadovezuje na postojeća iskustva i suradnje te dalje razvija regionalnu i europsku razmjenu, stvarajući dinamičnu shemu umjetničke razmjene između kulturnih centara, stvarajući znanje temeljeno na dokazima o novim participativnim modelima djelovanja, izgrađujući kapacitete i vještine umjetnica_ka te kulturnih radnika i radnica za regionalno i međunarodno djelovanje, kao i podizanje vidljivosti regionalne suradnje na lokalnoj i europskoj razini. Projekt provodi konzorcij sastavljen od partnerskih organizacija iz šest zemalja Jugoistočne Europe: Anibar s Kosova, Društvo Asociacija iz Slovenije, NKSS iz Srbije, Udruga Jadro iz Sjeverne Makedonije, Operacija grad iz Hrvatske i OKC Abrašević iz BiH.

Sve informacije o načinu prijave, kriterijima i mentorima možete pronaći ovdje.

Poziv je otvoren do 1. ožujka.

Intervju je nastao u sklopu Abecede nezavisne kulture, projekta dokumentiranja i predstavljanja kulturnih i umjetničkih praksi u regiji koji, uz potporu Balkanskog fonda za umjetnost i kulturu, zajednički provode SEEcult.org, Kulturpunkt.hr i Booksa.hr. Autori intervjua su novinarka Janja Sesar, snimatelj Ivan Slipčević i redatelj Kyril Rubinstein.

Cijeli razgovor možete pogledati ovdje.

Piše: Matija Mrakovčić

“Mostar ima mnoge mostove, ali nema mnogo ljudi koji njima prolaze. Želimo biti most između različitih mladih i njihovih različitih ideja, a to se često spontano događa u samom prostoru”, govori Vladimir Ćorić, prvo posjetitelj, pa volonter, potom izvođač i organizator, a od 2012. izvršni direktor Omladinskog kulturnog centra Abrašević. Razgovaramo u dvorištu impresivno velikog OKC-a koji je 2013. proslavio 10 godina postojanja u novom društvenom uređenju. Abrašević ima dugu povijest, bliži se proslavi stotog rođendana. 

Osnovan je 1922. kao kulturno-umjetničko društvo nazvano po makedonskom pjesniku i revolucionaru Kosti Abraševiću. Prostora i društava pod tim nazivom u Jugoslaviji je bilo mnogo, a iz mostarskog su potekli brojni glumci, pjesnici i izvođači. Kao kreativno mjesto i rasadnik talenata egzistirao je do posljednjeg rata kada je srušen, uostalom, kao i mnoge važne zgrade u Mostaru, do danas neobnovljene. “Nitko nas nije želio jer smo bili jedini nezavisni prostor koji je spajao ljude otvorenog uma koji žele nešto konkretno raditi. Uvijek smo bili trn u oku političke elite koja je htjela zadržati koncept segregacije i koja nije htjela nikakvu interakciju među mladim ljudima”, kaže Ćorić.

Jedinstven primjer

Jedan od inicijatora stvaranja današnjeg centra bio je i Marko Tomaš, pjesnik i aktivist, koji istovremeno u dvorani Abraševića prepričava njegovu pretpovijest. Nju su činili časopis za književnost Kolaps pokrenut početkom 1990-ih, koji Tomaš naziva fanzinom, te krajem tog desetljeća Mostarski interkulturalni festival, ulični ljetni festival nastao u suradnji s pojedincima i udrugama iz gradova Grenoble i Toulouse te povremeno Barcelone. Početkom 2000-ih aktivistička je mladost pokrenula klub u centru grada, pored pješačkog mosta Bunur, u kojem su se većinom održavali koncerti. U tom periodu, govori Tomaš, francuski kolege predlažu da se pronađe neki prostor u kojem bi se sve djelatnosti mladih okupile na jednom mjestu i dolazi do ideje o korištenju prostora kulturno-umjetničkog društva Abrašević, mjesta bitnog za kulturu i život Mostara tijekom mnogih desetljeća. Prostor bivšeg KUD-a bio je potpuno uništen tijekom rata te ga skvotiraju brojne umjetničke organizacije, formalne i neformalne udruge, aktivisti, skupine građana i pojedinci. “U tom poslijeratnom periodu jedino je još u Travniku postojala neka kulturna inicijativa. Tako su ljudi iz Sarajeva, Zenice, Tuzle i ostalih gradova posjećivali Mostar, gdje u navodno najsjebanijem gradu u državi ljudi rade neke super stvari koje su njima tada bili nezamislive. Bendovi koji su kod nas tada svirali, u ostalim su gradovima BIH počeli svirati tek unazad nekoliko godina”, priča Tomaš.

Vladimir Ćorić ističe da je srušena zgradu Abraševića, osim simbolike koju je mjesto imalo u prošlosti, odabrana i radi toga što se nalazi točno na mjestu bivše ratne linije razgraničenja Mostara. Ćorić prepričava kako je udruga postala vlasnik prostora: “Isprva je prostor bio skvot, dok se nije stupilo u kontakt s prijašnjim direktorom radničkog KUD-a. Tražili smo ih da nam, novoosnovanom udruženju građana Abrašević, prepišu nekretninu, odnosno da utvrde da smo pravni sljednik KUD-a. Nakon toga sporili smo se s Gradom Mostarom i zbog dobro smišljene strategije koja je uključivala kampanje i šetnje, taj smo spor dobili. Ovaj je primjer jedinstven primjer na Balkanu”. Nakon sudske presude 2005. godine, udruga Abrašević postala je vlasnik kompleksa na adresi Alekse Šantića 25. 

Udruga sada posjeduje dvije zgrade, jednu još uvijek srušenu, te koncertnu dvoranu u sklopu koje je klub odnosno kafić. Potonja je bila u još derutnijem stanju, no mladi su u potpunosti raščistili ruševine i nakon ulaska u zgradu počeli raditi kulturno-umjetnički program. Sve je više ljudi dolazilo u organizaciju i kada je rad počeo dobivati ozbiljniji karakter, počelo se aplicirati na razne projekte i donatore. Godine 2008. uspjeli su renovirati dvoranu uz pomoć donatora Vlade Katalonije, organizacije RAI iz Barcelone te federalnog Ministarstva za kulturu. “Uspjeli smo uz dosta skromna sredstva, sami radeći na rekonstrukciji dvorane, to je bio jedan ogroman uspjeh. Ali, sama činjenica da imate ovoliki prostor u vlasništvu ujedno je i poteškoća jer se mnogo vremena gubi na održavanje prostora”, kaže Ćorić. OKC se trudi biti samoodrživ: “Imamo klub iz kojeg se financiramo, razglas, rasvjetu, opremu koje iznajmljujemo, veliki se postotak budžeta puni s te strane. S druge strane, apliciramo na razne projekte. Od grada imamo 5000 eura godišnje za troškove električne energije, a naši su troškovi preko 15000 eura godišnje”. Abrašević ima tri stalno zaposlena člana, četvero stalno zaposlenih preko projekata, a četvero stalno zaposlenih preko kluba. Kad se tome zbroje honorarci na raznim događanjima, zna se dogoditi da tijekom godine OKC zapošljava oko petnaest ljudi.

Apsurd i računica

Prostor OKC-a nisu samo dvije zgrade niti se samo u jednoj održavaju aktivnosti. U kontejnerima kojima je dvorište okruženo nalaze se poslovni prostori (za popravljanje kompjutera, administracija, Abraš arhiva), kuhinja, umjetnički kontejner u kojem se nekoliko momaka i svi zainteresirani bave umjetnošću, alatnica, rap kontejner u kojem probavaju i snimaju lokalni DJ-evi i hiphoperi. OKC mjesečno organizira više od 20 kulturnih događanja, od predstava do poetskih večeri, radionica, seminara, okruglih stolova, koncerata, izložbi. Posljednjih godina OKC je popunjavao vakuum u gradu Mostaru nastao zbog nepostojanje kina i prostora za koncerte. Sami organiziraju oko 80 posto programa u Abraševiću, dok 20 posto dolazi od vanjske inicijative. Otvoreni su za suradnje ako su sami događaji u skladu s programskim ciljevima udruge. To znači da se prostor ne može iznajmiti za turbofolk koncert niti za politički skup.

“U očima političkih elita smatrani smo za nekakve radikale i ljevičare. Oni uopće ne razumiju koncept kako se današnja politika razvija, da nestaje granica između ljevice i desnice. Vole sve paušalno ocjenjivati – dugo smo bili stigmatizirani kao prostor za ljevičare ili antifašiste što je, kao, totalno negativno za grad. Nisu nikada shvatili potencijal prostora koji promiče interkulturalnost, mi se nikada nismo trudili da druženje i pomirenje između mladih ljudi bude cilj, jednostavno smo organizirali takvu vrstu sadržaja da to pomirenje bude posljedica”, objašnjava Ćorić uvjete u kojima rade. Djelovanjem radničkog pokreta u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata te posebno putem antifašističke borbe Mostar je dobio obilježje “crvenoga” grada. Vrijedi spomenuti da je, prema Federalnom zavodu za statistiku BIH, u Općini Mostar 1991. godine živjelo 126 628 stanovnika, od čega 43 856 Muslimana, 23 846 Srba, 43 037 Hrvata, 12 768 Jugoslavena i 3121 ostalih.

To je nasljeđe, zajedno sa svim ostalim obilježjima prošlosti, nasilno brisano u 1990-ima tijekom projekta izmišljanja jedne jedine povijesti. No, kao što su devedesete poživjele do danas, tako i revizionistički pristup povijesti živi u zadržanim imenima ulica nazvanih po ustaškim ministrima i dužnosnicima. Maknute su Avenija 14. februar, Omladinska, Lenjinova, Blagoje Parović, Vladimir Nazor i Ante Zuanić, a postavljeni Budak, Lorković, Vokić. Mostarska Antifašistička akcija, SABNOR i OKC Abrašević organizirali su 2013. prosvjed s kojeg su poručili da je “ovo BIH, a ne NDH, da više nema mjesta za retrogradne, nacionalističke, ekstremne, fašističke pojave”. Vladajući HDZ neuvijeno je uvjetovao uklanjanje imena spornih ulica brisanjem naziva ulica Maršala Tita, Ivana Krndelja, Gojka Vukovića. Apsurd je istovremeno vidljiv na Partizanskom groblju Bogdana Bogdanovića, spomeniku koji se očito trude zaboraviti, ali on to svojom masom, visinom i neupitnošću ne dozvoljava.

U takvom društvenom kontekstu, Vladimir objašnjava na koji način ipak možeš opstati kao klub s kojim nitko nema problema: “Čisto ekonomski gledano, dobivamo godišnje 5 hiljada eura, a za razne doprinose uplaćujemo 5 ili 6 puta više, stoga naše postojanje donosi korist budžetima i to je čista računica koja može poslužiti kao dobar argument pri pregovorima s političkim strankama. Kod nas ne možete pregovarati s institucijama jer sva je moć u političkim strankama i otamo dolaze sve odluke. Mi smo nezavisni i uvijek ćemo biti, za razliku od drugih institucija koje su na budžetu. To je otprilike nepisano pravilo da u upravnom odboru ili na mjestu direktora takvih institucija mora sjediti stranačka osoba. Mi nikada nismo dopustili politici da uđe u naš centar”. Kad je promijenjen Zakon o udruženjima koji je dopuštao da udruga u svojim prostorima ima klub gdje članovima toči piće, udruga je morala članu udruge iznajmiti prostor i registrirati klub kao obrt. Amil na šanku kaže da je BIH policijska država i pojašnjava da klub u Mostaru, ako je na udaljenosti manjoj od 50 metara od prvih stanova, ima dozvoljeno radno vrijeme do 23 sata. Ipak, kaže, “poslije 11 nikada ne znaš što se može dogoditi”. Tek poslije shvaćam što želi reći, kada se u dva ujutro zatičemo u jednom drugom klubu iz kojeg trešti muzika, niti 50 metara od policijske stanice.

U svijetu medija

“Nije nam cilj ostati samo u ovim okvirima, želimo svoje ideje širiti na cijeli grad i želimo pozitivno utjecati na društvo”, govori Vladimir o nedavno osnovanoj koaliciji Naše društvo u Mostaru koje okuplja devet udruženja: “Trudimo se organiziranjem različitih aktivnosti ideju Abraševića proširiti na veći prostor grada, ne smije se raditi samo jednu stvar za uski krug ljudi, treba se otvarati i ne biti isključiv”. Jedan od načina izlaska iz samog prostora Abraševića bilo je osnivanje medija, portala Abrašmedia i internetskog radija, ispod čijeg fizičkog prostora, kontejnera, sjedimo dok razgovaramo. 

Abrašmedia je društveno angažirani medij prvobitno zamišljen kao medijski centar koji se sastoji od online radija, web portala i video produkcije, a koncentrira se na društvena pitanja, manjinske grupe, supkulture i mlade. S obzirom da se medij financira projektno, postepeno je smanjivan i obujam rada tako da je sada Abrašmedia samo portal. “Većina medija u BIH je pristrana i u većini slučajeva financirana od političkih stranaka, tako da, naravno pišu ono što njihovim donatorima odgovara”, objašnjava Vladimir medijski kontekst grada i države. Portal Abrašmedia trebao je razbiti jedan vid medijske blokade u kojoj određene informacije ne mogu dospijeti u javnost, a putem tehnologije premošćuju se udaljenosti i granice do Sarajeva, Banja Luke, Zagreba i Skoplja. “U našem društvu veoma je teško sačuvati integritet i kredibilitet, lako je diskreditirati svaku inicijativu glasinama da ju financira neka politička stranka. U području medija je puno teže djelovati nego u području kulture, kvaliteta medija i razina novinarstva na veoma je niskim granama i veoma je teško doći do točne i kvalitetne informacije”, kaže Vladimir. 

Amila Topčagić novinarka je portala Abrašmedia, zadužena također za dizajn i programiranje. Ističe da su ponosni na činjenicu da nisu kao većina medija u zemlji: “Ostali mediji, tiskani i web portali, jednaki su kao i generalna situacija u Bosni i Hercegovini, podijeljeni su politički. Izvještavanja su standardna, šablonska. Što se tiče protesta, tu smo najbolje mogli primijetiti ulogu medija u društvu: prije protesta mi smo stalno izvještavali o siromaštvu, štrajkovima, crna kronika je bila jako aktivna, da tako kažem, a tijekom protesta još više. Ostali mediji su tijekom protesta bili potpuno podređeni političkim igrama koje su se dešavale, išli su od lažnog izvještavanja do medijskih spinova, upravo od strane najčitanijih portala”. S Amilom razgovaram na krovu koncertne dvorane, okružene smo radnim kontejnerima Abraševića. S jedne strane pogled na Kazneno-popravni dom u kojem na kukuruzu kleči Branimir Glavaš kojem je baš tih dana dozvoljeno da se zaposli te više vremena provodi izvan zatvora. Mediji nisu izvjestili gdje će Glavaš izdržavati svoju radnu obavezu. S druge strane bivša linija razgraničenja, s treće Hum. Brdo Hum, uporište HVO-a pri granatiranju istočnog dijela grada, brdo s kojeg je srušen Stari most, naziv prvog “hrvatskog” tjednika u devedesetima. Brdo na kojem se danas kočoperi križ Katoličke crkve u Mostaru, vidljiv iz svakog dijela grada, pogotovo noću dok svijetli. Stari revolucionar Kosta ne nalazi se u ugodnom društvu, ali on je sam nadahnjujuć.

Prije svega, Abrašmedia je medij zajednice. Topčagić prepričava kako su momka u Prijedoru optužili da je izvršio paljenje tri od šest automobila koji su pripadali bogatim ljudima, upali su mu u kuću, zaplijenili ljevičarsku literaturu. Iako im je predočio putovnicu iz koje je bilo vidljivo da nije bio u državi u vijeme paljenja, tužiteljstvo je nastavilo proceduru uopće se ne obazirući. Kad je vidio da tu nema “ni logike ni pravde”, kako kaže Amila, obratio se njima. “Priču smo objavili zajedno sa svim dokazima, priča je postala veoma čitana i došlo je do određenog pritiska. Na kraju je optužnica odbačena”. Čitanost im konstantno raste. Kao u svakoj redakciji angažiranog medija, postoje urednička politika i određeni fokusi tijekom godine, no uvijek postoje hitne situacije: “Proteste nismo mogli predvidjeti, ali smo bili svakodnevno u njima angažirani. Izvještavali smo na način drugačiji od ostalih medija, članci su se čitali i dijelili, ali smo i povezivali ljude, radili tehničke podrške, streaming plenuma, snimali priloge te davali ljudima opremu za snimanje”. Iako je Abrašmedia otvorena platforma, ljudi još nemaju naviku na taj način koristiti medije, ističe Amila: “Ovdje je to relativno nova stvar i potrebno je neko vrijeme da se ljudi naviknu”. 

Redakcija Abrašmedije sastoji se od tri redovna člana plus kolumnisti, novinari i prevoditelji. Najveći se dio posla odvija kroz volonterski rad, financiranje je projektno i rijetko cjelogodišnje, a s obzirom da sam Abrašević nema neku podršku grada, nema je ni medij. Medijski zakoni u Bosni i Hercegovini formulirani su uz pomoć međunarodne zajednice i u potpunosti podržavaju slobodu medija, ali njihova primjena zavisi od hirova lokalnih političkih elita, navodi istraživanje Medijskog opservatorija u Jugoistočnoj Europi. Međunarodna zajednica ustanovila je nezavisno tijelo za reguliranje sektora emitiranja – RAK, ali je politička elita stalnim političkim pritiscima blokirala sve mogućnosti za njegov efikasan rad. U Bosni i Hercegovini postoje tri javna servisa, jedan u Federaciji Bosne i Hercegovine, jedan u Republici Srpskoj i jedan osnovan na nivou države. 

Dvije osnovne vrste medija su javni i privatni mediji. Javni su emiteri oni koje su osnovala javna tijela ili čiji su vlasnici ili financijeri javna tijela u iznosu većem od 51%, a prvenstveno se financiraju iz RTV-pretplate i putem marketinga. Treća su vrsta medija unutar radijskog sektora neprofitne radiostanice, a s obzirom da im nije dozvoljeno da ubiru prihode od oglašavanja, na području BIH postoje samo tri: Radio Marija, Radio Otvorena mreža i Radio Naša djeca. Vodeći dnevni listovi i tiskani časopisi privatizirani su. Od ukupno sedam novinskih agencija, dvije se direktno financiraju iz budžeta Federacije BIH (Fena) i Republike Srpske (Srna). Postoji veliki broj online medija s različitom vlasničkom strukturom, a neki od njih nisu službeno prijavljeni kao medijski nakladnici. U spomenutom istraživanju, kao primjeri značajnih online medija koje su formirale organizacije čiji su osnivači novinari i koji zavise od podrške međunarodnih donatora, navedeni su portali Žurnal i Buka te klix.ba.

Abrašmedia ima veliki broj suradnika izvan Mostara, za njih ne pišu nužno neka poznata imena, no tekstovi autora poput Nedima Seferovića veoma su čitani. Abrašmedia je i edukativna platforma, pruža mogućnost prakse studentima novinarstva iz cijele BIH. Topčagić tako spominje djevojku iz Banja Luke koja je odradila praksu na radiju i nastavila raditi emisiju još godinu dana, šaljući im svaki tjedan snimke. Radio ne radi od 2012, nakon nekoliko godina djelovanja tijekom kojih je imao stalno otvoren poziv za suradnju. Suradnici bi prolazili kratak trening korištenja opreme te montaže govornog priloga i muzike do pola sata. “Kontinuitet nismo uspjeli održati jer ljudima splasne entuzijazam nakon nekog vremena volontiranja”, zaključuje Amila.

Vizija grada

S obzirom da je cijela priča oko Abraševića krenula iz suradnje, a kroz sve se priče o njemu proteže ta čarobna riječ mladost, pitam Vladimira dolaze li im novi ljudi. “Vrijeme se promijenilo, postoji određeni entuzijazam i želja kod mladih ljudi da se bave nečime i da rade nešto, ali postoji problem, općenito u društvu, a to je da živimo u doba površnosti. Morate znati što želite, žrtvovati svoje vrijeme i usmjeriti svoju energiju da nešto postignete. Uspjeh ne dolazi preko noći, a neki ljudi dođu, rade nekoliko mjeseci i kad vide da se još uvijek ništa ne događa – odustaju”, kaže Vladimir objašnjavajući fenomen društvenim stanjem: “To je zato jer žive u vremenu narativa da se uvijek mora počinjati iznova. Mladi tako imaju osjećaj da stoje u mjestu, a to i je realnost”. Pritom gledamo u veliku i visoku zgradu u vlasništvu udruge građana koja bi mogla biti središte života u toplo subotnje popodne, no nije. Od Amile saznajem da jedan kontejner, spremište, koriste i građani koji još uvijek prosvjeduju na Španskom trgu. Još uvijek, od veljače do danas, svaki dan po jedan sat popodne. Obišli smo ih, bilo je tamo i mladih i starih, neobično tihih, na trgu nad kojim se nadvijaju brojne visoke šuplje zgrade, ispražnjene od sadržaja, pune simbolike.

U proteklih je deset godina Abrašević poslužio kao mjesto iz kojeg su potekle mnoge inicijative koje su se nastavile širiti po gradu. Kako se mijenja stanje u društvu, tako se i OKC mijenja, dio su njegova sadržaja već preuzeli i drugi prostori. Pitam Vladimira kako zamišlja budućnost Centra s obzirom na sve probleme koje je imenovao. S obzirom da je najvažniji problem Mostaraca nezaposlenost, jedino rješenje vidi u samozapošljavanju: “Osim razvoja nezavisne kulturne scene unutar samog centra, imamo kapacitete i želimo razvijati poslovne jedinice odnosno društvena poduzeća koja će zapošljavati mlade ljude i utjecati na pozitivne duštvene trendove. Poduzetništvo se danas odnosi samo na ostvarivanje profita, a mi želimo nešto konkretno promijeniti unutar samog društva. Zaista nam je potrebna neka ekonomija s ljudskim licem, to nam zaista najviše nedostaje – mržnja i sukobi se rješavaju kad ljudi rade na istoj stvari i tu sve prepreke padaju u vodu”. 

Kao veliki problem, pored same institucionalne podjeljenosti i podjela među dijelom građana, Ćorić ističe primjetan nedostatak vizije – nitko ne postavlja pitanje kako će Mostar izgledati u budućnosti. Abrašević je nedavno sudjelovao na konferenciji o interkulturalizmu u Francuskoj s kulturnim centrima iz Stockholma, Liona i Lisabona i odande se vratio s idejom o mreži nezavisnih kulturnih centara na europskoj razini. Uspostavljene su veze s Beogradom, Sarajevom, Splitom, Zagrebom, Ljubljanom, Novim Sadom, Zaječarom, a Ćorić ističe da udomaćeni koncept multikulturalizma nije produktivan – različitosti egzistiraju jedne pored drugih i toleriraju se sve dok nema konkretnih doticaja, tako da nema zajedništva ni interakcije: “Interkulturalizam je korak dalje jer dokida tu granicu i to je veoma bitno za grad Mostar. Ovdje nitko ne promišlja o gradu kao gradu već kao o političkom slučaju koji treba riješiti – želimo promovirati potrebu promišljanja grada o tome gdje je bio, gdje se nalazi i gdje treba ići”.

Iako u određenim momentima postaje jasno da je Abrašević poznatiji i prihvaćeniji u Europi i regiji nego u samom Mostaru, ideje na kojima je nastao još su uvijek veoma žive. Unatoč nasilnom brisanju svih povijesti i prošlosti prije 1990-ih, uz izuzetak one endehaovske, koncepti suradnje, zajedništva i solidarnosti u prostoru Omladinskog kulturnog centra itekako su snažni. Kad je prije dvije godine veliki snijeg zatrpao grad, Abrašević je bio centralno mjesto koje je zbrinjavalo ljude, pružalo pomoć, hranu, krov nad glavom, ljudi su im se obraćali i to je, ističe Vladimir, “pomalo smiješna situacija: da jedan kulturni klub bude percipiran kao mjesto civilne zaštite u kriznim vremenima”. OKC je stalno otvoren, na blagdane i praznike, jedan dan u godini kad ne radi jest Nova godina. Angažirano i aktualno su programske smjernice udruženja Abrašević, a jedan od važnih programa u OKC-u su diskusije organizirane “tako da mladima damo priliku da artikuliraju što se događa i da sami sa sobom koncipiraju kako bi se moglo dalje”, kaže Vladimir. Abrašević je most na suhom, Mostar grad na Neretvi i takvima će, ako se pita mostarska mladost, ostati i u novoj godini i godinama što dolaze.

“Šta su alternativni kulturni centri i na koji način funkcionišu? Da li su nam i zašto su nam potrebni? Kako nastaju i kome pripadaju? Kakve sadržaje u njima nalazimo? Sa kojim problemima se susreću u svom radu i kako uprkos njima ostvaruju značajne rezultate? Na koji način možemo osigurati samoodrživost ovakvih centara?”, neka su od pitanja o kojima će se raspravljati na tribini u Omladinskom centru CK13. Tribina je osmišljena radi razmjene iskustava između predstavnika alternativnih kulturnih centara u regiji, ali i upoznavanja javnosti s idejama, postignućima, značenjem i vrijednostima neinstitucionalne kulturne scene i njenim potencijalima.

Dvodnevni događaj okupit će predstavnike nezavisne kulturne scene iz Zagreba, Mostara i Novog Sada koji upravljaju pojedinim prostorima u svom gradu po inkluzivno-participativnim modelima, principima samoorganiziranja, konsenzualnog donošenja odluka i uradi-sam (DIY) etike, te su svojim angažmanom ostvarili značajne rezultate u sredini iz koje dolaze.

O ideji, historijatu, aktivizmu i inicijativama u okviru Attack!-a govorit će Sanja Burlović, Sven Cvek i Sunčica Remenar te predstaviti nedavno objavljenu knjigu Naša priča: 15 godina Attack!-a, važan dokument nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj u posljednjih petnaest godina. Omladinski kulturni centar Abrašević iz Mostara, na putu širenja emancipatorskih ideja, slobode i jednakosti, posljednjih deset godina, kroz svoje programske i projektne aktivnosti, traži alternativna rešenja postojećoj političkoj, ekonomskoj i kulturnoj stvarnosti. Kao takav, jedinstven je primjer samoorganiziranja novih generacija u bosanskohercegovačkom društvu.

Više o događanjima u okviru projekta Artikulacija CK13 potražite na njihovim službenim stranicama.

Izvor: CK13

Igru je razvila finska umjetnička skupina YKON, inicijativa i platforma za istraživanje utopijskih fantazija i političkih imaginacija u odnosu prema konkretnim društveno-političkim strukturama. Ključni im je interes diseminacija i produkcija znanja o fragilnim identitetima putem suradnje između umjetnika i ljudi iz drugih područja. Generator ideja (The Idea Generator) “uređaj” je koji omogućava razvoj različitih ideja i konkretnih akcija koje vode prema praktičnim utopijama, utopijama kao intelektualnom konceptu koji povezuje fantastično i pragmatično, dovodeći do društvene, političke i umjetničke promjene. Igra je nastala kao prijedlog alternativnog pedagoškog pristupa: igra umjesto kurikuluma kao osnovna platforma za učenje. 

Generator ideja je radionica/igra u okviru koje polaznici uče kako se ideja može razvijati u različitim smjerovima gdje će imati potpuno drugačije učinke. Radionica završava igrom u kojoj se ideje bore za prevagu u određenim kategorijama. Glavni cilj radionice/igre je naučiti igrače da svoje ideje primjene na različite političke i socijalne situacije kako bi njihove ideje i oni sami postali aktivni sudionici demokratskog procesa. Zato se igrači usmjeravaju da razviju ideje vezane za važna pitanja u svom okruženju, te da daju prijedloge za djelovanje. 

U izradi prijedloga igrači dolaze u dodir s čitavim nizom već razvijenih ideja u području ekonomije, arhitekture, tehnologije, organizacije zajednice i društvenih institucija. Igrače se potiče da razviju najnevjerojatnija rješenja koja zatim moraju prezentirati drugim suigračima. Same prezentacije odvijaju se u formi kviza, ali u kojem do izražaja ne dolaze informacije nego ideje. U igri pobjeđuju oni igrači kojima drugi igrači daju najviše glasova. Tu se već stvara i određena situacija u kojoj ima i kalkulacija, dogovora, ali s obzirom da su i oni vidljivi, tako postaju dijelom igre. Drugo more već je održalo takve radionice za srednjoškolce i odrasle u Rijeci, Splitu i Dubrovniku.

Budući da Amnezion pristupa interdisciplinarno te da se svaka organizacija na različite načine bavi  i pristupa ovom problemu, diskusije, koje su prethodile cjelokupnom procesu i kreiranju platforme temeljile su se na komparativnoj analizi specifičnog društveno ekonomskog i političkog konteksta (Ljubljana, Zagreb i Mostar), te razmatranju promjena i posljedica do kojih je dovelo sustavno uništavanje same ideje javnog prostora javnog dobra, selektiranju i analizi konkretnih umjetničkih projekta koji su se događali unutar javnog prostora te ponovnom iščitavanju i reinterpretiranju navedenih primjera izvan lokalne sredine, kao i formalnih i proizvodnih uvjeta u kojima su nastali.

UrbanFestival, 2008

Amnezion eksperimentira s platformom arhiva, istovremeno nastojeći istražiti mogućnosti i granice arhivske prakse. “Smatrajući kako aksiologija arhiva nipošto nije jednoznačna, već duboko prožeta ambivalencijama, vlastite umjetničke prakse, koje u svoju proizvodnu logiku upisuju arhivske strukture, također prepoznajemo i tretiramo kao ambivalentne. Pokušavajući izbjeći historizaciju i institucionalizaciju, te proces sakupljanja i kreiranja zbirke razvijati kao jedan osobit narativ, pozivamo se na neobjektivnost i reinterpretaciju vlastitog djelovanja pitajući se gdje, kako, kada i zašto je sve počelo, kreirajući, na taj način, prostor za refleksiju vlastitog rada i refleksiju arhiva kao strukture i umjetničkog formata”, saznajemo na stranicama projekta. 

U sklopu završnice i predstavljanja Amneziona, u prostorijama Omladinskog kulturnog centra Abrašević u Mostaru, od 27. i 28. listopada bit će održan seminar naslova Suradnički tečaj za ponovno promišljanje javnoga u sklopu kojeg je zakazano nekoliko predstavljanja knjiga i projekata. 

Tako će u Mostaru Bojan Mucko predstaviti svoju knjigu Ispražnjeno u povratu te eksperimentalne i interdisciplinarne radionice kritičkog promatranja javnog prostora. Bostjan Bugarič predstavit će projekt Graditi javno-st  – Gdje je Zalograd? u sklopu kojeg je grupa umjetnika, arhitekata i istraživača, započela je proces promišljanja urbanog prostora ljubljanske četvrti Zalog, dok će Ana Vilenica predstaviti svoju knjigu Na ruševinama kreativnog grada. Na kraju seminara, bečki umjetnik Hannes Zebedin izvest će intervenciju u javnom prostru Desireline te u jednom djelu Mostara upisati narativnu formu oblikovanu prema dijalogu iz drame Tramvaj zvani čežnja Tennesseeja Williamsa.

Više informacija o seminaru i projektu Amnezion možete pronaći na istaknutom linku. 

KP / Izvor: Amnezion / Foto: Boris Orenčuk, Individualna radna akcija