U početku telefonske komunikacije teleprisutnost bi bila u pravilu vezana uz interijere u kojima su bili smješteni fiksni telefonski uređaji, pozivi su se obavljali s istog telefona i primali na jedan telefon koji je koristilo više soba, primjerice cijela obitelj ili radna zajednica. Često su i pozivatelj i primatelj poziva bili u međusobnim domovima i točno znali gdje se nalazi telefon na drugom kraju žice i tako zamišljali gdje se nalazi izmješteni prostor u kojem se odvija razgovor. Također, privatnost vlastitog doma nije nužno omogućavala intimnu atmosferu za razgovor pa su pozivatelji ponekad privatnost morali tražiti u javnom prostoru, primjerice pošti. Od prvog poziva telefonom do danas teleprisutnost je postala posve uobičajena, a u prostor javne svakodnevice proširila se prvo putem mobilnih telefona, a zatim i putem suvremenih multimedijalnih naprava.

Izmještenost iz stvarnog prostora ili mogućnost istovremenog boravka na više od jednog mjesta nije neuobičajen predmet umjetničkog istraživanja. Primjerice, bečkom uličnom umjetniku Alexu Kiesslingu satelitski video prijenos i robotske ruke omogućili su da slika na jednom mjestu, a da se isti crtež duplicira na dvije različite lokacije. Tako su, dok je on slikao u Beču, roboti to isto ponavljali u Londonu i Berlinu. Ovime se otvorilo pitanje i prisutnosti umjetnika u prostoru, odnosno mogućnostima koje tehnologija pruža čak i umjetnicima koji još uvijek rade u analognim medijima.

Oki se s druge strane ne bavi promišljanjem umjetnosti kroz teleprisutnost, već njenom jednostavnom, fizičkom manifestacijom. Okosnica izložbe Odsutnost teleprisutnosti niz je fotografija koje je umjetnik snimio u Tokiju 1997. i potom 2017. u Seulu, a prikazuju osobe koje putem mobilnih uređaja komuniciraju s nekim tko se ne nalazi u njihovoj blizini. Serijom fotografija Oki je prikazao razliku teleprisutnosti koja je razvojem tehnologije nastala u samo 20 godina. Na fotografijama iz 1997. godine osobe koje telefoniraju, kreću se javnim prostorom, ali imaju odsutne poglede jer se mislima nalaze na nekoj drugoj lokaciji. Na fotografijama iz Seula pogledi ljudi fokusirani su na njihove mobilne uređaje, čak i u situacijama kad se nalaze u društvu drugih osoba. Oki također primjećuje razlike u izrazima lica korisnika tehnologije iz dva razdoblja jer drugačiji tip tehnologije zahtijeva i drugačiju vrstu teleprisutnosti. Također, osobe u Seulu bilo je puno lakše fotografirati iz blizine jer je njihova koncentracija u potpunosti bila posvećena njihovim uređajima, dok su osobe u Tokiju ipak fotografirane iz stanovite udaljenosti.

Umjetnik se na kraju dotiče i pitanja hiperpozornosti, posebno u kontekstu mladih generacija koje stasaju s tehnologijom i pažnja im je u pravilu raspršena na puno sadržaja. Ove tendencije utječu na stvaranje panike kako će u budućnosti koncept duboke pozornosti, odnosno potpune predanosti i promišljanja konzumiranog sadržaja, u potpunosti nestati pošto je već sada uočeno da novim generacijama, bez puno različitih podražaja koje primaju odjednom, pažnja na konzumirani sadržaj vrlo brzo opada i sadržaj im postaje dosadan. Teleprisutnost se dakle raspršuje na puno različitih lokacija. Okijeve fotografije iz Tokija i Seula prikazuju promjene koje se događaju upravo u kontekstu hiperpozornosti u okolišu teleprisutnosti.

Izložba se bavi fenomenom telefona, a sastoji se od prezentacije starih telefona kao ready-made objekata, usporedbe dviju serija fotografija iz 1997. i 2017. godine, komunikacijskih analogija umjetnikovog adresara i rokovnika te videoprojekcija.

“Estetika teleprisutnosti začeta je preko telefonskih razgovora”, stoji u predgovoru izložbe. “To je za generaciju današnjih pedesetogodišnjaka bio osjećaj komunikacije s osobom koja se nalazi izvan fizičkog dosega glasa i vida. Osjećaj se pojačavao kada ste znali da je netko jako daleko ili je u nekoj drugoj vremenskoj zoni, da je kod njega ili nje noć, a vi zovete iz danjeg svjetla. Prije nešto više od stotinu godina realiziran je prvi interkontinentalni razgovor radiotelefonom na relaciji Arlington, SAD – Pariz Francuska, što je tada bilo spektakularno. Danas je pak postojanje teleprisutnosti nešto sasvim uobičajeno”.

U utorak, 26. veljače u 18 sati umjetnik predstavlja knjigu i odvija se vodstvo kroz izložbu.

Izložba je otvorena do 8. ožujka.