Biočina ovom izložbom predstavlja posljednju etapu svog cjelogodišnjeg projekta koji je razvijala u sklopu galerijskog rezidencijalnog programa pod nazivom Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. Kako u najavi pojašnjavaju organizatori_ce, ovaj projekt se odvijao “u nekoliko etapa, kroz više javnih događanja, razgovora i radionica.

Krenuo je u lipnju hortikulturnom prostornom instalacijom u voćnjaku pored AK galerije, a zaokružuje se izložbom Krug iscjeljenja te nastupom Nine Romić i Jelene Galić na njezinu zatvaranju. Instalacija je prvi put predstavljena javnosti u listopadu, na javnom razgovoru tijekom 18. Clubture foruma, gdje su gostovale kulturne organizacije iz cijele Hrvatske. Razgovor je otvorio teme održavanja stvaralačke snage u vremenu promjena i izazova”.

Opisujući ulogu galerijskog prostora u kontekstu rada, Tanja Špoljar u popratnom tekstu ističe da u “taj mali privremeni dom posjetitelj može ući i sjesti, a isto tako ga i hodom obići, prateći upute. Time cijeli ovaj prostor postaje mjesto ceremonije, osobne i kolektivne, u kojem živi snaga biljaka, snaga namjere i snaga zajednice. Izložba postaje dio rituala, prostor u kojem se vidljivo i nevidljivo susreću, a umjetnica vrsta medijatorice.”

Ivana Biočina tekstilna je inženjerka, autorica i istraživačica. Autorica je knjiga Modus vivendi. Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (2014.), Tiranija mode. Ukrašavanje kao potraga za identitetom (2016.) te Proizvedeno u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatske tekstilne industrije (2018.). U Koprivnici je 2020. godine osnovala Institut održive mode (IOM).

Izložba se može posjetiti do 17. siječnja.

Na događaju će sudjelovati Lea Vene iz Centra za istraživanje mode i odijevanja koja će govoriti o ručnom ženskom radu, često nevidljivom, ali bitnom komunikacijskom i kulturološkom fenomenu. Tekstilna radnica i predstavnica Novog sindikata govorit će o stanju u tekstilnoj industriji danas, u Hrvatskoj i globalno. Anamarija Matanović, predstavnica Udruge Brod – Grupe za ženska prava iz Slavonskog Broda, govorit će o utjecaju brze mode na mentalno zdravlje žena.

Mogućnosti alternativne modne industrije predstavit će tri predstavnice slow fashion brendova. Nika Vrbica, Vedrana Jurišinac i Ivona Gray. Reći će nešto više o vlastitim pristupima modi i kako vide tekstilnu industriju u budućnosti. Događaj će moderirati Tena Lavrenčić, modna aktivistkinja, specijalizantica za komunikacije i direktorica Fashion Revolution Belgium.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Riječ je o dosad nepredstavljenom ciklusu autorice koji obuhvaća više tekstilnih radova u mediju ekoprinta koji umjetnica istražuje, unapređuje i s njime eksperimentiram dulji niz godina, a koju se definira kao tehniku koja se koristi za dobivanje uzoraka na tekstilu korištenjem biljaka i biljnih materijala bez korištenja sintetskih bojila.

Kako u popratnom tekstu izložbe navodi kustosica Buga Kranželić: “Ovakva vrsta rada zahtjeva i izričito je fokusirana na proces što je ujedno odvaja od masovne proizvodnje te je čini dugotrajnijom, vrjednijom i unikatnom (…) Silvia Kranjec Gajić ovim ciklusom zauzima aktivan stav koji daje primat prirodi te nas poziva da se istoj priklonimo ukoliko smo se ikada od iste odvojili.”

Uz izložbu, autorica će u subotu, 29. lipnja održati besplatnu radionicu ekoprintanja svilene marame za sve one zainteresirane za održivu modu.

Polaznici_e radionice dobit će svilenu maramu na kojoj će metodom eko-printa nanositi cvijeće, biljke i pigment. Za radionicu su osigurani svi materijali, no po želji sudionici_e slobodno mogu donijeti i vlastito svježe ubrano bilje. Planirano trajanje radionice je dva sata, a za sudjelovanje se potrebno prijaviti elektroničkom poštom na adresu garaza.kamba@gmail.com.

Početkom travnja u Booksi je otvorena nova sezona ciklusa tribina O čemu govorimo kada govorimo u seksizmu koje provodi i moderira književnica Ivana Bodrožić pod okriljem Hrvatskoga društva pisaca. Referirajući se na poznatu seriju dječjih slikovnica, tribine su dosad “pratile” naslovnu junakinju Maju u crkvi, redakciji, saboru i drugim mjestima, te tako kroz rodnu perspektivu problematizirale širok spektar društvenih tema. Stoga je došao red i na Maju na modnoj pisti, odnosno da se uhvatimo u koštac s položajem žene u modnom svijetu – od zastupljenosti žena u modnoj industriji, love-hate odnosa žena i mode do mogućnosti aktivacije žena u održivoj modi.

Svoja promišljanja o ovim i drugim temama vezanim uz odnos mode i žena, podijelile su dvije modne dizajnerice i osnivačice vlastitih brendova, Ognjenka Ogi Antunac i Nataša Mihaljčišin te stilist i modni direktor modnog časopisa Vogue Adria, Petar Trbović.

Na modu se nerijetko gleda podozrivo – kao na beznačajnu, zgubidansku razonodu rezerviranu gotovo isključivo za žene, prema kojima je u najvećoj mjeri i usmjerena. Taj suženi pogled na modu Bodrožić je odmah u svom uvodnom razlaganju na neki način razbila, sažeto predočivši kompleksnost mode i njenih aspekata. Spomenuvši dug put od korzeta do mini-suknje, zaključila je kako i preko samog načina odijevanja možemo razmatrati položaj žena u društvu. Također je istaknula kako žene, iako čine većinski postotak radne snage u modnoj industriji, ne zauzimaju velik broj vodećih pozicija. Kao primjer je navela i činjenicu da je tek sedam žena na čelu nekog od 50 prestižnih svjetskih brendova i da se najčešće radi o nasljednicama modnih carstava. Moguće je da se radi i o većem broju, ali svakako treba naglasiti da većina modne industrije počiva na ženama (čak 80% tekstilne industrije čine žene), dok su na izvršnim i/li vodećim funkcijama u industriji u znatno slabijem broju. Iako 85% diplomskih radova s prestižnih modnih škola potpisuju žene, manje je žena na pozicijama izvršnih direktorica u modnoj, nego u zrakoplovnoj ili financijskoj industriji.

Nataša Mihaljčišin istaknula je kako se u hrvatskom kontekstu može govoriti jedino o modnoj sceni, a ne sustavu budući da nemamo toliko razvijenu modnu industriju. 

Na pitanje o diskriminaciji u modnom svijetu, Ogi Antunac je najprije podijelila svoje iskustvo kada je u društvu svog poslovnog partnera posjetila šivaću radionu. U radioni je bilo 20-ak žena, a vlasnik je bio muškarac, koji se tijekom sastanka isključivo obraćao njezinom poslovnom partneru. Antunac je zaključila kako najviše diskriminacije ima unutar proizvodnih procesa modne industrije. Nato je Trbović ustvrdio da je neravnopravnost žena u modnom sustavu odraz njihove neravnopravnosti općenito u društvu.

Prema Trboviću, kreativni dio modne industrije u velikoj se mjeri oslanja se na rad i vizije gay muškaraca koji su u društvu, kao i žene, vrlo često izloženi diskriminaciji. Izjavio je kako će se heteronormativni muškarac na vodećoj poziciji jednako diskriminatorno ponijeti prema dizajnerici i gay dizajneru. U kontekstu ženskog napredovanja i zauzimanja važnih pozicija u modnom svijetu, Trbović je izrazio optimizam zaključivši da će u modi ipak brže i lakše doći do pozitivnih promjena. Zasad statistika ne ide u prilog toj izjavi.

Mihaljčišin se tijekom razmatranja osvrnula i na estetiku današnjice, koja također reflektira modne diktate, ali i pritisak koje društvo stavlja na leđa žena:

“Mislim da je najveći poraz koji mi kao feministice možemo sebi priznati da imamo milijune mladih djevojaka koje izgledaju isto, koje rade estetske intervencije. Zašto te djevojke rade te estetske intervencije, o čemu se tu radi? Kako žensko tijelo funkcionira danas, jesmo se mi maknule od svog tijela, jesmo mi svoj identitet ikad uspjele odvojiti od svoje tjelesnosti? To su pitanja na kojima se prelama položaj žene danas. A moda to na neki način idealno reprezentira. Moda može senzibilizirati kao rijetko koji drugi medij.”

Po pitanju održivosti mode, gosti tribine su se uglavnom usuglasili kako je riječ o tzv. kozmetičkim promjenama koje ne zahvaćaju suštinski problem koliko bi zaista trebale.

Mihaljčišin je istaknula da je održiva moda zapravo oksimoron, jer je u srži mode stalna potreba za novim. Smatra kako sama modna industrija ne može ponuditi rješenje, jer su pretjerana proizvodnja i potrošnja posljedice kapitalističkog sustava. Istaknula je važnost strukturnih promjena te spomenula lokalizaciju proizvodnje kao mogući dio rješenja problema. Bodrožić je napomenula da strukturnim promjenama svakako treba prethoditi promjena stanja svijesti, dok je Antunac naglasila da je pitanje održivosti pitanje budućnosti te prava promjena kreće na mikronivou. Ipak, svjesna je da održiva moda zbog svoje cijene nije dostupna mnogima i da zbog toga potrošači odabiru kupnju u modnim lancima masovne proizvodnje. Bodrožić je na kraju istaknula da bismo ipak trebali razviti “svijest da mnogo malih zadovoljstava rezultira jednim velikim problemom, koji će nam se kao bumerang vratiti u lice”.

Koliko je moda slojevita i na koje sve načine utječe na nas, odlično pokazuje i kampanja Da njeno ponovo bude njeno srpskog Autonomnog ženskog centra, u čijem je središtu crvena torba s kojom su se fotografirale brojne poznate žene iz javnoga života Srbije. Glavni cilj kampanje je prikupljanje novčanih sredstava za hitnu podršku ženama žrtvama nasilja. Ideja za kampanju koja estetski podsjeća na modne editoriale, nastala je prema izjavi žene koja je preživjela nasilje: “Ceo život sam želela da imam crvenu tašnu i kupila sam crvenu tašnu.” Crvena torba je tako postala simbol novog života, oslobođenja od nasilnika i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom. 

Priuštiti si malo zadovoljstvo emocionalna je potreba svakoga čovjeka. Moda je neosporan dio naše svakodnevice; bilo da je u svojoj bazičnoj funkciji ili da uz pomoć nje izražavamo vlastiti identitet i osobnost. Modi se utječemo kada nas nešto tišti, preko nje izražavamo svoje stavove te zahvaljujući njoj osvajamo prostore koji su nam nekoć bili nedostupni. Posvećeni odnos prema stvarima koje nosimo, trebamo krenuti zrcaliti i na stvari koje nas okružuju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Odabirom manje poznatih influencera kompanija im je pružila priliku za širi doseg pratitelja, pritom koristeći ono što Tansy E. Hoskins u knjizi Zašiveno do bola: antikapitalistička knjiga mode ističe kao iznimno važnu promjenu u brendiranju modnih kompanija – suradnju s pojedinačnim online blogerima koji kupcima pružaju veći osjećaj povjerenja prema reklamiranom proizvodu. Hoskins je kapitalističku kooptaciju (pasivnih) parasocijalnih odnosa koje gledatelji ostvaruju s influencerima ili drugim autorima online sadržaja u vidu preporuka opisala još 2014. godine. 

Skoro 10 godina kasnije, situacija u brendingu i kampanjama modne industrije nije ništa bolja. Velike kompanije razvile su marketinške strategije koje prate razne progresivne politike “u trendu”, poput naglaska na održivosti ili reciklaži materijala, čime se šire na tržištu i neometano nastavljaju s hiperprodukcijom tekstila koji u brzom roku odlazi na smetlište. S time se složila i publika nakon nedavno održane projekcije filma The True Cost (2015.) režisera Andrewa Morgana u Zelenoj Akciji. 

Projekcija filma The True Cost i predstavljanje tekstilne instalacije Ivane Stećuk održala se u okviru projekta Dani održive mode koji je provela Zelena akcija u Zagrebu, Splitu i Umagu. Cilj ove višetjedne manifestacije je ukazati na alternativne i manje štetne pristupe osmišljavanju i konzumaciji mode.

The True Cost dokumentarni je film iz 2015. godine koji se bavi temom brze mode i njenog pogubnog utjecaja na ljudska prava i okoliš. U film su uključeni intervjui s osobama iz različitih ogranaka modne industrije s ciljem mapiranja zajedničkih, već široko poznatih problema poput iskorištavanja jeftine (ženske) radne snage, neplaćenog i nesigurnog rada, hiperprodukcije štetne za okoliš, neadekvatnog rješavanja toksičnog otpada i uništavanja prirodnih usjeva pri uzgoju biljaka za proizvodnju tekstila.

Među provedenim intervjuima ističe se onaj sa Shimom Akhter, radnicom u jednoj od tvornica tekstila u Dhaki. Radnice u Bangladešu nalaze se među najpotplaćenijima u svijetu. Akhter je ujedno i pokretačica sindikata u svojoj tvornici, a iz njenog svjedočanstva saznajemo o fizičkom okršaju s upravom i nesigurnim uvjetima rada protiv kojih se zajedno s drugim radnicama borila. Pokušaji sindikalnog udruživanja za poboljšane uvjete rada otežavaju državne politike u vidu zabrana, ušutkavanja i raznih ilegalnih akcija zbog profita koji bi multikompanije preseljenjem u države s još nižom razinom zakonske regulacije mogle odnijeti.

U filmu se spominje i tragedija u Rana Plazi, izrabljivačkoj tvornici koja se 2013. godine urušila, a u nesreći je poginulo više od 1000 radnika_ca. Hoskins, koja se u filmu također kratko pojavljuje, u svojoj knjizi napominje da su radnice na dan urušavanja molile svoje nadređene da ne ulaze u zgradu zbog vidljivih strukturnih oštećenja na zgradi. Šefovi su njihove zamolbe ignorirali i prijetilii neisplaćivanjem mjesečnih plaća onima koje odbiju raditi. Da bi se ovakvi uvjeti rada diljem 4500 tvornica u Bangladešu sprječili, Hoskins ističe “potrebna je suma od 3.5% osobnog bogatstva svakog člana obitelji Walton”, koja posjeduje multikompaniju Walmart čija se proizvodnja tekstila također odvijala u Rana Plazi.

Zbog određenog ustručavanja od eksplicitnog povezivanja navedenih problema s kapitalističkim načinom proizvodnje, The True Cost ostaje nedorečen, pogotovo u usporedbi s ranije spomenutom knjigom Zašiveno do bola Tansy Hoskins. No bez obzira na nedostatke, film uspješno mapira problematične točke modne industrije i zbog toga može poslužiti kao dobar uvod u temat.

Kako bi probleme poput hiperprodukcije i prekomjerne konzumacije iznesene u filmu nastojali popraviti u lokalnom kontekstu, Ana-Marija Mileusnić iz Zelene akcije navela je važnost izgradnje alternativnih mreža i pristupa modi poput buvljaka razmjene i radionica prerade tekstila. Na tom se tragu nastavlja ostatak manifestacije čija je iduća aktivnost održiva modna revija na kojoj će, uz sudionike_ce, prisustvovati Ivana Stećuk i njene tekstilne instalacije u obliku nametnika koji brzoj modi poručuju Tick off.