I ovaj će tekst započeti s roditeljima nudistima. To mi je potrebno da bih uspostavila autoritet iskustva: autoritet iskustva počiva na nečemu što je gotovo nemoguće osporiti. Problem nastaje kada se iz te neosporivosti počnu izvlačiti općenitiji zaključci o tome kakvo određeno iskustvo jest ili mora biti. Vlastito iskustvo uvijek je samo jedno od mogućih iskustava, koliko god nama samima bilo potpuno. Nitko ne može osporiti ono što ste proživjeli, ali ljudi vrlo lako počnu vjerovati da ono što su proživjeli govori nešto konačno o samoj stvari. 

Najljepše je u moru biti gol, i druge isprepletene ideje

U ovom slučaju, međutim, stvari su još složenije. O nudizmu se u Hrvatskoj, ako se uopće piše, uglavnom piše u prostoru između sprdnje o “golaćima” i moralne panike o pedofilima. U takvoj situaciji iskustvo dobiva veću težinu nego što bi je imalo da postoji razvijeniji i raznovrsniji javni razgovor o toj temi.

Moji su roditelji kao nudisti ljetovali s krugom prijatelja koji su dijelili njihove vrijednosti, u FKK kampovima po jadranskoj obali. Kao djetetu, o nudizmu mi se nije govorilo samo kao o užitku kupanja bez badića. Pratila ga je vrlo jasna diskurzivna artikulacija, koju je bilo teško izbjeći u kulturi u kojoj smo odrastali. Nitko iz mog razreda ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi nije bio nudist. Nudizam se nije podrazumijevao – trebalo ga je opravdati i braniti. 

Uz fizički osjećaj da je lijepo biti gol u moru i dok oko tebe ugodno struji topli zrak, dolazilo je i čitavo klupko isprepletenih ideja: prirodnost golog tijela, oslobođenje od kršćanskih predodžbi srama, klasna egalitarnost i bliskost prirodi. FKK dio kampa Straško kod Novalje, u kojem smo najčešće ljetovali dobrim dijelom 80-tih (rođena sam 1978.), bio je puno čišći od onoga “za obučene”, i to je bilo zaista očito. Naglasak je bio na neseksualnoj društvenoj golotinji, opuštanju, smanjenju stresa, razvoju pozitivne slike o tijelu i većem samopouzdanju, a seksualnost se smatrala zasebnim područjem koje nije bio sastavni dio naturističkog razumijevanja svijeta. 

Bilo nam je jasno već kao maloj djeci tko je pravi nudist, a tko je tamo došao “gledati”. I nismo se bojali tih “gledača”, bili su nam jadni i malo nam ih je bilo žao. Osjećala sam se vrlo sigurno i zaštićeno, i malo ponosno na sebe i na nas. Kroz sve je to, međutim, provirivala i jedna tiha, gotovo nikad izgovorena pretpostavka da smo mi, zapravo, malo slobodniji, malo svjesniji, možda čak i malo bolji od onih koji nisu nudisti i koji i dalje trpe mokre kupaće kostime.

U tom smislu, moji roditelji i njihovo društvo dijelili su ideje brojnih naturista diljem svijeta. Naturizam pretendira biti širi pogled na odnos čovjeka prema tijelu, prirodi i zajednici. Zato se i toliko inzistira na tome da naturizam nema veze s eksplicitno seksualnim ponašanjem. Istodobno, dominantni javni diskurs gotovo ga redovito svodi upravo na (izopačenu) seksualnost ili ga poistovjećuje sa svinganjem. Nasuprot tome, zagovornici naturizma prvenstveno su ga razumjeli kao životnu filozofiju utemeljenu na prihvaćanju vlastitog tijela, boravku u prirodi, međusobnom poštovanju i odbacivanju društvenih hijerarhija koje odjeća često simbolizira. 

Naturizam je nekad pripadao budućnosti

Povijesni korijeni naturizma nalaze se u njemačkom pokretu Freikörperkultur (FKK) te u širem pokretu Lebensreform s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Eksperimentiralo se s vegetarijanstvom, prirodnim liječenjem, sunčanjem, drugačijim načinima odijevanja, tjelesnom kulturom, zajedničkim životom. Golotinja je bila samo jedan dio mnogo šire ideje: da se tijelo može osloboditi restriktivnih društvenih konvencija. Golotinja je u tom kontekstu simbolizirala oslobađanje od srama, neposredniji odnos prema vlastitom tijelu i pokušaj ukidanja društvenih razlika koje odjeća vrlo lako signalizira.

Posljednjih se godina bavim studijima invaliditeta, pa sam postala osjetljivija na načine na koje se ideje o prirodi, zdravlju i “boljem čovjeku” mogu pretvoriti u isključivanje. Njemački naturistički pokret nije bio posve dosljedan. Dok su neki u njemu vidjeli pacifizam, jednakost i oslobođenje od društvenih konvencija, drugi su ga povezivali s eugeničkim idejama, rasnim “poboljšanjem” i nacionalnom obnovom. Pojedini autori vjerovali su da će upravo javna golotinja pridonijeti stvaranju “boljeg” ljudskog roda, a idealizirano golo tijelo postalo je simbol čistoće i navodne superiornosti. To ne znači da je naturizam po svojoj biti eugenički, ali nas podsjeća da niti jedna ideja o prirodnosti nije politički nevina. Čim počnemo govoriti o tome što je prirodno i zdravo ljudsko tijelo, otvaramo prostor i za pitanje tko u tu sliku ne ulazi. 

Naturizam se tijekom 20. stoljeća proširio iz Njemačke u ostatak Europe i SAD te pritom prošao brojne transformacije. Hrvatska, kao dio Jugoslavije, desetljećima je bila jedna od njegovih najvažnijih europskih destinacija. Kada sam bila dijete, činilo se da naturizam pripada budućnosti – kao dio šire kulture slobode, otvorenosti i drukčijeg odnosa prema tijelu. Danas je dojam gotovo obrnut. FKK kultura kao da se polako povlači i sve se češće doživljava kao relikt nekog drugog vremena. Razlozi su brojni, ali jedan je komentator ispod mog Facebook statusa to sažeo u četiri riječi: “katolički neokonzervativizam post 1990-e”.

Ogoljavanje pretpostavki

Internetske tražilice i društvene mreže gotovo automatski povezuju nudizam s pornografijom, razuzdanim seksualnim praksama ili nekom egzotičnom turističkom atrakcijom. Do koje sam mjere neke posve druge ideje podrazumijevala kao očite, shvatila sam tek kada sam kao studentica otišla u London u drugoj polovici 2000-ih. Vidjela sam oglas za nudističku čistačicu za nečiji privatni stan i javila se bez previše razmišljanja. Nije mi se činio neobičnim. Britanci su mi djelovali prilično puritanski. Pomislila sam da možda traže nekoga kome neće biti neugodno ako ih zatekne gole nakon tuširanja ili u spavaćoj sobi. Odrasla sam među ljudima koji su stalno demonstrativno isticali da golotinja zaista nije ništa posebno, i to sam internalizirala.

Bila je zima, mislim da se radilo o studenom. Otvorio mi je vrata s ručnikom oko pasa. Sjećam se da sam u tom trenutku pomislila kako su moji roditelji i njihovi prijatelji zimi kod kuće uvijek bili odjeveni. Nudizam nikada nije značio biti gol pod svaku cijenu, nego biti gol kad si na plaži, u moru ili borovoj šumici, ili kad izađeš iz kupaone. Nitko nije sjedio gol u dnevnom boravku u siječnju dok je jeo juhu ili pak gol šarafio antenu na krovu kuće da uhvati signal.

Razgovarali smo nekoliko minuta. Polako mi je postajalo jasno da očekuje kako ću se, kad se malo opustim, i sama skinuti. Sjećam se vlastite zbunjenosti. Nisam bila ni zgrožena ni uvrijeđena, samo sam se iskreno čudila zašto bi itko čistio stan gol, i to još usred zime. Hladno je, nepraktično je, a i higijenski prilično dvojbeno. Ne želim ni gvaljama prašine ni Domestosu omogućiti otvoreni pristup vlastitim labijama. Otišla sam, a kada me kasnije zvao, rekla sam mu da nisam zainteresirana za posao.

U mojoj glavi golotinja nije bila seksualna kategorija. Međutim, upravo se ta pretpostavka neprestano morala braniti od načina na koji se o naturizmu govori.

Uzmimo, primjerice, retorički vrlo vješt, i istovremeno iznimno nepošten tekst izvjesnog BB-a o pedofiliji i nudizmu. Objavljen je prije 25 godina u Zarezu, časopisu koji je tada bio simbol liberalne ljevice. Danas isti autor piše kolumne za jedan radikalno desni portal. Tekst je, zanimljivo, završio i na feminističkom portalu Autonomnog ženskog centra Beograd. 

BB opisuje vlastito djetinjstvo na nudističkoj plaži koje, naravno, ne dovodim u pitanje. Osjećao se zarobljeno, svjedočio je voajerizmu i susreo je pedofila: to je njegovo iskustvo i ono zaslužuje biti saslušano. Ali upravo se ovdje pokazuje paradoks autoriteta iskustva o kojem sam govorila na početku. Iz nekoliko iskustava nastaje tvrdnja o prirodi samoga naturizma. Naturistička plaža postaje “raj za seksualne grabežljivce”, kao da se radi o nužnom svojstvu naturizma, a ne o kriminalu koji se može dogoditi u bilo kojem prostoru u kojem borave djeca.

Ono što tekst čini retorički učinkovitim jest njegovo pozivanje na zdravi razum. Djeca su gola, pa je valjda samorazumljivo da će se oko njih okupljati seksualni predatori. Kada bismo istom logikom zaključivali o drugim institucijama, vrlo bismo brzo vidjeli koliko je ona krhka. Djeca su odjevena u školama, ministranti su odjeveni u crkvi, sportaši su odjeveni na treninzima. Pa ipak, seksualno zlostavljanje događa se i ondje. 

Zanimljivo je da gotovo nitko ne bi napisao tekst pod naslovom “Vrtići i pedofilija” ili “Sportski klubovi i pedofilija”, iako su upravo to mjesta na kojima su, statistički gledano, mnoga djeca doživjela seksualno zlostavljanje i razne druge oblike uznemiravanja. Kada bismo to učinili, odmah bismo osjetili da naslov stvara uzročnu ili barem posebnu povezanost između dviju stvari koje same po sebi nisu povezane. Kod naturizma se, međutim, taj retorički trik često prihvaća gotovo bez otpora. 

Nelagoda u kulturi slobodnog tijela

Moguće je istodobno vjerovati da golotinja ne mora biti seksualizirana i prepoznati da način na koji smo kao djeca živjeli vlastito tijelo nije bio bez posljedica. Te posljedice ne moraju biti traumatične, niti posebno štetne. Ali mogu biti određeni način bivanja u tijelu koji tek mnogo kasnije postane vidljiv. To što sam kao dijete bila vrlo rano naučena da golotinja nije nešto sramotno sigurno je imalo mnogo oslobađajućih posljedica. Pitam se nije li to istodobno značilo da sam neke osjećaje nelagode, izloženosti ili potrebe za granicama naučila zanemarivati. Oni nisu pripadali jeziku kojim se o nudizmu govorilo. Možda je diskurs o prirodnosti ponekad bio toliko snažan da nije ostavljao dovoljno prostora za iskustva koja nisu bila spontana i oslobađajuća.

Također, budući da je dominantna kultura golotinju gotovo automatski povezivala sa seksualnošću, naturistički je pokret morao povući jasnu granicu. U toj je borbi često naglašavao razliku toliko snažno da je vlastitu složenost žrtvovao u korist jednoznačnosti. Kao da je jedini način da obrani golotinju od seksualizacije bio inzistirati na tome da ona sa seksualnošću nema nikakve veze. U toj potrebi za jasnim razgraničenjem izgubio je prostor za iskustva koja nisu bila ni sasvim neseksualna ni seksualna, nego proturječna i teško objašnjiva. U tome je bilo mnogo emancipatorskog potencijala, ali istodobno i potrebe da se odnos između golotinje i seksualnosti, kao i seksualnost sama, učini jasnijom, “čišćom” i jednoznačnijom nego što ona zapravo jest.

Ako progovorim o nelagodi, osjećam se kao da izdajem vlastite roditelje koji su se odupirali kulturi srama, katoličkog puritanizma i prisilne seksualizacije tijela. Kao da vlastitim iskustvom potvrđujem upravo ono protiv čega su se oni borili. Ako progovorim o nelagodi, postajem i nevoljka saveznica onih čije političke i svjetonazorske pozicije nikako ne dijelim. Odjednom moje iskustvo počinje služiti kao dokaz da je BB bio u pravu, da je golotinja sama po sebi problem. Iskustva nisu dužna biti dosljedna konceptima koji su ih proizveli. A kad smo već kod toga, najviše mi je zla u životu nanio boravak u vrtiću. Pa ipak mislim da je vrtić prilično važan, i kao ideja i kao praksa. 

Što mi je bilo nelagodno? Prizor moje mame nakon mastektomije i s crvenim ožiljcima na mjestu odstranjene sise. Briga za to kako će je drugi doživjeti i vidjeti, hoće li im biti previše, briga za to hoće li ostati živa. Nije, umrla je 1988. Istovremeno sam se divila tome koliko je hrabra što se tako izlaže. U nudističkom kampu ne možeš nositi lažnu sisu, nemaš je u što staviti. 

Bilo mi je nelagodno što nismo znali razgovarati o sramu – on nije bio prihvatljiv i to je bilo to. Ali nismo znali razgovarati ni o smrti, ni o invaliditetu, ni o strahu. Ni u nudističkom kampu, ni izvan njega. Nismo mogli razgovarati o tome da te vlastite sise mogu ubiti. I da tijelo nije samo sretno mjesto oslobođenja, nego i izvor najvećih strahova, raspadanja, bolesti i konačnosti. Rak je prirodan, priroda te može ubiti. 

Moji su roditelji mogli biti vođeni emancipacijskim idejama, a ja sam ipak mogla doživjeti određene oblike nelagode i disocijacije vezane za ljeta u nudističkom kampu. Istodobno, BB je mogao imati traumatično iskustvo, a da iz toga ipak ne slijedi da je nudistički kamp “raj za seksualne grabežljivce”.

Mislim da dugujemo vlastitim emocijama više nježnosti nego što im javni (online) prostor dopušta, kako ih ne bismo prerano pretvorili u argumentacijske linije. Emocije mogu biti proturječne, nedovršene, zbunjujuće. Zato vrijedi ostati s njima malo dulje nego što to dopuštaju jasne konceptualne podjele. Emocije su nešto što je važno prvenstveno doživjeti, i vrlo ih oprezno, ako uopće, instrumentalizirati. I nelagoda i ugoda postaju problem zato što se vrlo brzo prisvajaju: postaju dokaz za određenu moralnu poziciju. Tu se iskustvo gubi, a iskustva su uvijek neurednija od narativa koji ih pokušavaju prisvojiti. 

Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.

Upravo je to njezino iskustvo motiviralo Henriettu da tijekom svog uspona izjavi: Neću biti nošena! D’Angevilleje to izjavila u trenutku malaksalosti u kojem su njezini muški suputnici raspravljali o tome da li da je prenesu dio puta jer nisu bili sigurni da će sama moći izdržati taj napor, no ona je tako odagnala njihove sumnje u svoje sposobnosti.¹

Riječ je o sumnjama i predrasudama s kojima će se susretati generacije i generacije planinarki, alpinistica i penjačica² koje će desetljećima nakon Paradis i d’Angeville kročiti na planinske vrhove diljem svijeta, o čemu kanadska istraživačica Julie Rak ekstenzivno piše u svojoj knjizi False Summit: Gender in Mountaineering Nonfiction, u kojoj je na fascinantan način dekonstruirala diskurs koji prevladava u većini planinarskih memoara i putopisa. Na primjeru nekoliko knjiga Rak ukazuje na to do koje mjere alpinizam i toksični maskulinitet idu ruku pod ruku, demonstrirajući koliko je u kulturnom imaginariju sama ideja toga što znači biti pravi planinar rodno kodirana. To jasno ilustrira i sudbina mnogih ženskih uspona koji su kroz povijest sustavno umanjivani ili ignorirani. Naime, dok se muška hrabrost u osvajanju vrhova oduvijek nekritički slavila, usponi žena često su pripisivani sreći, lakšim uvjetima ili, još gore, intervencijama muških pratitelja, čega je žrtva bila i sama Henrietta d’Angeville. 

A kada se ženski usponi ne mogu diskreditirati, na scenu stupa druga vrsta perceptivnog gender biasa. Rak tako opisuje da se, kada neki vrh popne muški alpinist, kao društvo divimo njegovoj hrabrosti, fizičkoj snazi i mentalnoj izdržljivosti, dok se ženskoj alpinistici za isti pothvat divimo što je toliko hrabra, snažna i izdržljiva – usprkos tome što je žena. 

Kako ističe Rak, ta nevidljivost ženskih postignuća nije slučajna, već je rezultat kulture koja planinu smatra isključivo muškom arenom, gdje su žene viđene ili kao seksualni objekti, dakle kao nešto što odvlači pažnju od posvećenosti penjanju, ili kao nešto što muškarce podsjeća na ono od čega su pobjegli u planine – na konvencionalni obiteljski život. U oba slučaja, žene se smještaju u poziciju “onih koje smetaju”, a ne “onih koje su ravnopravne”.³ Sličan je mehanizam na djelu i s drugim nedominantnim tijelima i identitetima koji, doduše, smetaju iz drugih razloga, a to je njihova – nekompetencija, koja se, naravno, nalazi i u podlozi isključivanja žena. 

Drugim riječima, povijest alpinizma, penjanja i planinarenja (slično kao i povijest svijeta) povijest je bijelog, strejt, cis, able-bodied muškarca. I iako se na vrhove penju i nebijele, nestrejt, necis, disabled osobe, njihovi su usponi rjeđi, prešućivani, umanjivani (ne moramo posebno govoriti o tome koliko je pritom paradoksalno da velika većina uspona u Himalajama ne bi bila moguća bez nebijelih tijela Šerpa!)⁴.

Da sam tekst otvorila tim malo poznatim francuskim citatom, ovaj bi paragraf vjerojatno zatvorila jednim još manje poznatim, domaćim citatom, rečenicom koju je u svoj dnevnik 1843. godine zapisala hrvatska književnica i učiteljica Dragojla Jarnević. Ona se bosa (!) južnom stranom popela na vrh samoborskog Okića, što je podvig koji je ostao zabilježen kao prvi penjački uspon u povijesti hrvatskog planinarstva – što Hrvatsku vrlo vjerojatno svrstava u jednu od rijetkih, ako ne i jedinu, zemlju čija je planinarska povijest započela ženskim usponom! Dragojla je, između ostalog, tog dana u svoj dnevnik zapisala: Ali moja želja, na verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati… te potom zabilježila divljenje svojeg kolege koji joj je rekao: svaki neka se muž pred vašom odlučenosti i hrabrosti sakrije. 

Da, Dragojla je bila baš bad-ass i da, bad-ass žene su oduvijek postojale.⁵

***

No, za drugi dio Tihaninih ključnih riječi, pametnije bi mi bilo tekst započeti vjerojatno najpoznatijim planinarskim citatom, rečenicom američkog planinara i biologa Johna Muira koju je moguće pronaći u brojnim hobističkim tekstovima o planinarenju, a i koja je, osim toga, obilato eksploatirana u komercijalne svrhe, pa je tako rado viđen gost i na brojnim Etsy majicama, šalicama, motivacijskim posterima (ovo nije plaćeni oglas). Riječ je o rečenici Planine me zovu i ja moram poći, koju je Muir napisao u pismu svojoj sestri 1873. godine, a koja se najčešće navodi u ovakvom, skraćenom obliku, iz kojega je izostavljen njezin nastavak: i radit ću na tome dokle god mogu, neprestano učeći, a koji otkriva Muirovu posvećenost očuvanju i istraživanju planinskih krajolika te odvodi njegovu rečenicu u nešto drugačijem smjeru od romantizirajuće konotacije koja joj se obično pripisuje.

Naime, Muira planine nisu zvale samo radi želje za boravkom u “netaknutoj” prirodi (navodnici su tu zato što priroda u kojoj boravi čovjek samim tim boravkom postaje taknuta, o čemu je William Cronon napisao kultni esej Nevolje s divljinom), već i radi njegove posvećenosti znanstvenom istraživanju prirode. Ta je posvećenost najočitija bila u njegovom neiscrpnom radu vezanom za dolinu Yosemite, koji je doveo do ustanovljavanja istoimenog nacionalnog parka, a potom i nekih drugih američkih nacionalnih parkova, što je pak rezultiralo time da se Muira ponekad naziva i njihovim ocem. 

Proces je to koji je karakterističan za “službene” početke planinarstva kada, kako piše Sanja Đurin, planinarenje nije bilo percipirano “samo kao aktivnost odlaska u planine, boravka u njima kako bi one u nama izazvale određene osjećaje, nego […] također obilježava ulazak planina, prirode, biljnog i životinjskog svijeta u procese popisivanja, kategoriziranja, strukturiranja […] kako bi se [njima] lakše nadgledalo i upravljalo”.

Važnost Muirove uloge u očuvanju/nadgledanju (granica između to dvoje ponekad je vrlo skliska!) američke prirode ogleda se, između ostalog, i u broju mjesta koje dan danas nose njegovo ime. Kako Justin Nobel nabraja u svom tekstu, po njemu je nazvana “najmanje jedna srednja škola, 21 osnovna škola, šest viših osnovnih škola (tzv. middle school, op.a.) i jedan fakultet, kao i jedan ledenjak, jedna planina, jedna šuma, jedno planinarsko sklonište, jedan zaljev, jedna autocesta, jedna knjižnica, jedan motel, jedan medicinski centar, jedna čajana i jedan mali planet”, a ja bih na taj popis dodala i – jedna long-distance planinarska staza.

No, da sam tekst započela tim njegovim citatom, ne bih se u njemu bavila Muirovom ljubavlju prema planinama, već onime što je obično izostavljeno iz tog narativa, a o čemu je u međuvremenu ispisano mnogo tekstova. Kako to često biva s bijelcima po kojima su diljem SAD-a nazvane osnovne škole, mnogo godina nakon njegova djelovanja ispostavilo se da je Muir, od glave do gojzerica, bio – rasist. Iako je pred kraj života donekle promijenio svoje stavove o američkim autohtonim narodima, veći dio svog života opisivao ih je užasavajuće pogrdnim pridjevima, u potpunosti nesvjestan da je zemlja koju je toliko volio, bila “njihova” zemlja, da su planine koje je toliko obožavao bile “njihove” planine (navodnici su tu da ukažu na to da se način na koji su američki starosjedioci konceptualizirali te posvojne pridjeve radikalno razlikovao od načina na koji su to činili američki novopridošlice).

Muirov rasizam sam po sebi možda i ne bi bio toliko neobičan za vrijeme u kojem je živio, no stvar je u tome da je i način na koji je pristupao prirodi bio inherentno rasistički. Ili, kako je to koncizno sročio povjesničar Richard White: “Nije stvar u tome da je samo Muir bio rasist. Način na koji smo stvorili područja divljine, koje danas s pravom toliko cijenimo, bio je rasistički.” Naime, da bi nacionalni park Yosemite mogao biti uspostavljen i efikasno profunkcionirati, iz njega su, s vremenom, izgnana indijanska plemena koja su ondje boravila stoljećima.⁶

Pa iako ostatak svjetskih planinskih masiva ne dijeli nužno istu krvavu povijest protjerivanja “onih koji su ondje bili prije”, ono što je zajedničko počecima svjetskog planinarskog pokreta jest njegova vezanost za kolonijalističku logiku u kojoj čovjek osvajanjem vrhova demonstrira svoju nadmoć nad prirodom (i drugim ljudima), o čemu je Peter H. Hansen ispisao cijelu knjigu pod nazivom The Summits of Modern Man: Mountaineering After the Enlightenment.

Tragovi te logike na mnoge su načine prisutni i u suvremenom pristupu planinarenju i alpinizmu – od prestiža koji u planinarskoj zajednici donose tzv. FA (first ascents) usponi preko činjenice da za mnoge vrhove danas koristimo njihova kolonijalna, a ne njihova originalna, povijesna imena (najočitiji primjer najviši je vrh svijeta, čije je tibetansko ime Chomolungma, a nepalsko Sagarmatha – usput budi rečeno, u oba slučaja riječ je o boginjama!) do generalnog kvantificiranja planinarskog iskustva kroz mjerenje visina, duljina, brzina i trajanja.

Taj posljednji trend najviše se očituje u obaranju novih i novih rekorda koji, zahvaljujući suvremenoj opremi, prehrani i treninzima, postaju sve nevjerojatniji.⁷ Glavni cilj postaje što brže popeti što više vrhova i, ne zaboravimo ni taj dio, okačiti sve to na Instagram te si tako stvoriti što veći simbolički kapital. Iz te perspektive, planinarenje postaje još jedno polje na kojemu moderni čovjek pokazuje svoju snagu i individualizam, a paralelno se, ne zaboravimo ni na taj dio, planine pretvaraju u mjesto za generiranje sve većih prihoda.

***

Da, taj bi mi tekst bilo prilično lako napisati jer su prije mene o tome pisali mnogi tako da bih imala hrpu referenci koje bih samo trebala ispreplesti. Taj tekst sam, zapravo, na neki način već ispisala i vi ste ga, ako ste došli do ove rečenice, maloprije pročitali i tako saznali ponešto više o “prljavoj” povijesti planinarenja. No iz tog bi teksta izostajala ona sintagma s kraja Tihaninog mejla, koja se tiče mog osobnog iskustva i činjenice da ja zapravo jako volim planinarenje i da sam negdje od svoje 35. godine u planinama počela provoditi baš, baš puno vremena – zbog čega me Tihana i pozvala da napišem ovaj tekst. Da, planinarenje volim toliko da se – sasvim necinično – mogu povezati s Muirovim citatom koji sam prethodno demistificirala i vjerojatno ću nekada nabaviti i jednu od onih majica s Etsyja s tim natpisom (i to možda upravo honorarom koji ću dobiti za ovaj tekst!).

I iako u razgovorima redovito volim napomenuti kako sam se planinarenjem bavila “i prije korone” – kao da mi je bilo bitno, najviše možda i pred samom sobom, napraviti distinkciju od tzv. korona-planinara (slično kao što ljudi koji su bili na prvom koncertu The Nationala u KSET-u to nikad ne propuste istaknuti, i slično kao što je Henrietta d’Angeville htjela napraviti distinkciju između sebe i Marie Paradis) – istina je da sam se planinarenjem intenzivnije počela baviti upravo te uklete 2020. godine, kada su nam mogućnosti za vanjsku socijalizaciju radikalno dokinute. 

No moja ljubav prema boravku u šumama potječe još iz djetinjstva jer sam dobar dio osnovne i srednje škole provela u izviđačima (shout out OIP Uljaniku!) s kojima sam se gubila po prirodi, spavala u šatorima i učila o orijentaciji. I dok se dugo vremena nakon toga moje planinarenje svelo tek na povremeni odlazak na Sljeme, Japetić i Zavižan (i jedan neobičan hajkerski izlet u Gruziju), u proteklih šest godina nadoknadila sam sve te izgubljene uspone i obišla mnoge staze i vrhove po gorjima i planinama u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Mnoge sam vikende u tom periodu grad zamijenila planinom, a velik dio ljetnog godišnjeg – umjesto na moru – provela sam u gorama.

Najdražu stazu teško bih mogla izdvojiti, ali najviše volim kružne puteve koji prolaze različitim krajolicima i na kojima nema previše, ali niti premalo ljudi, kao što je moj najdraži loop hike oko Crode da Lago u Dolomitima, koji ima i šumu i jezero i planinarski dom i livade i kamene gromade. Stol, Ďumbier, Vošac i Gamskarkogel samo su neki od predivnih uspona koje i dalje pamtim zbog nezaboravnih pogleda.

Ali nisam uvijek stigla do vrha; od završnog uspona na Veliki Kabal partnerica i ja odustale smo zbog jake magle, na Trupejevo poldne zbog previsokog snijega, a na Kriške pode zbog velike vrućine. Podno Bitoraja prijateljice i ja srele smo medvjeda, u Moslavini i Istri divlje svinje, u Mühlbachu svisce, a baš nekidan smo na Matić poljani ugledali lisicu! Na Sveto brdo i Bijele stijene nikako da odem, Säulecku sam se divila samo iz doma, a Triglavu se nadam ovog ljeta.

Ovakvih rečenica mogla bih ispisati mnogo, kao što bih mogla pisati o raznim drugim ushićenjima i strahovima koje sam na planinama doživjela, o suzama i umorima, o oduševljenjima i radostima, o (u)ganućima i tugama. Jer na planinama sam se i smijala i plakala. Plakala sam na vrhu Učke, na kraju tjedan dana duge solo hodalačke ture na kojoj sam ostvarila nešto što sam dugo željela, i na vrhu neplaniranog četrdesetominutnog uspona na Anića kuk kada se preda mnom otvorio pogled na predivni paklenički kanjon. Smijala sam se i kada sam se popela na Debelu peč, moj prvi dvetisućnjak, i kada se moja prijateljica na sav glas derala: Kurac! dok smo po krčkom kršu koračale ka Obzovi.

Da, moja planinarska iskustva nemaju previše veze s temama o kojima sam pisala u prvom dijelu ovog teksta (dosad nisam doživjela mizoginiju u planinarenju, a nisam ni rasist). Iako i sama osjetim veći ushit kada pređem 20+ kilometara ili 1000+ metara nadmorske visine (naspram samo 7,29 kilometara i 402 metra uspona, koliko otprilike broji moja najdraža sljemenska staza), ne bih rekla da planinarim radi obaranja rekorda i dobro znam da moja noga definitivno nikada neće kročiti na neki djevičanski teritorij, odnosno ostvariti FA niti FFA (first female ascent)⁸. 

I rekla bih da isto vrijedi za veliku većinu modern day planinara i planinarki. Iako smo dio tradicije koja je imala svojih problema, većina nas u planine ne odlazi s idejom da ih pokorimo, nego upravo suprotno – zato što tamo možemo osjetiti koliko smo zapravo mali. Planinama se ne vraćamo zbog iluzije da ih možemo posjedovati, nego zato da osjetimo zahvalnost što, usprkos svemu, i dalje živimo u svijetu u kojemu postoje beskrajna prostranstva tišine. I iz te perspektive, planine prestaju biti mjesto dokazivanja ljudske nadmoći i postaju mjesto reseta i jednostavnosti.

1. Drugi razlog za tu njezinu izjavu bila je potreba da napravi klasnu distinkciju između sebe i Paradis. Paradis, naime, nikada prije ni poslije nije kročila na planinu, a na Mont Blanc je krenula iz “neplemenitih” pobuda – da stekne popularnost i tako zaradi dodatni novac, zbog čega je i u ono doba bila predmetom kritike – za razliku od d’Angeville, koja se na to odvažila iz čiste ljubavi prema planinama i želje za osobnim izazovom, što se smatralo pohvalnom motivacijom dostojnom jedne aristokratkinje. Da na raspolaganju za ovaj tekst imam beskrajan broj kartica, tu bih klasnu priču iz 19. stoljeća povezala s činjenicom da je i danas, skoro 200 godina kasnije, planinarenje često skup sport, jer može podrazumijevati prilične izdatke za opremu i troškove putovanja – iako moram napomenuti da ta skupoća jako ovisi o ambicijama planinara i da se uživati u planinama može i za jako malo para. ↩︎
2. Iako srodne, ove aktivnosti međusobno se razlikuju. Planinarenje podrazumijeva kretanje po planinama pretežno pješačkim stazama i nezahtjevnim terenima, najčešće bez posebne tehničke opreme. Alpinizam uključuje tehnički zahtjevnije uspone u planinskom okruženju, na strme i visoke vrhove često okovane snijegom i ledom, uz korištenje posebne opreme poput užeta, dereza i cepina, dok se penjanje odnosi na savladavanje (više ili manje) vertikalnih, ali suhih stijena (osim u slučaju ledenog penjanja), uz pomoć opreme za osiguravanje u slučaju pada. ↩︎
3. Ponovo, da imam beskonačan broj kartica, ovdje bih napravila malu digresiju i posvetila se jednom suvremenom planinarskom patrijarhalnom fenomenu – tzv. alpskom razvodu. Riječ je o terminu koji opisuje prekide hetero veza nastale uslijed sebičnog ponašanja muškaraca u više ili manje kriznim situacijama u planinama, poput napuštanja partnerica u životno opasnim situacijama. No umjesto moje digresije, možete pročitati tekst koji je Vedrana Klepica, dramaturginja i planinarka, nedavno napisala na tu temu. ↩︎
4. Još jedan citat iz povijesti alpinizma koji dobro uokviruje ovu temu poruka je s jedne od prvih himalajskih ekspedicija u dvadesetim godinama prošlog stoljeća, na kojoj je u lavini poginulo čak sedam Šerpa. Poruka je bila samo: Svi bijelci na sigurnom. ↩︎
5. O tome svjedoči i nedavno objavljena knjiga Rebellinnen zu Fuß njemačke autorice Anneke Lubkowitz u kojoj kroz priče o ženama koje su kroz povijest hodale i planinarile (uključujući Mary Shelley i Simone de Beauvoir) razbija mit o prirodi kao muškoj domeni, pokazujući da je žensko hodanje oduvijek bilo čin potrage za slobodom i bijeg od patrijarhata. ↩︎
6. Da na raspolaganju imam beskrajan broj kartica, ovdje bih mogla povući još jednu zanimljivu paralelu o tome kako različiti narodi danas “koriste” planinske krajolike. Naime, te iste planine po kojima danas europska srednja klasa kroči iz razonode često su iste one planine po kojima kroče i migranti protjerani iz svojih zemalja iz političkih i ekonomskih razloga, posebice u pograničnim, schengenskim pojasima. ↩︎
7. Ovdje bih, pak, u slučaju beskrajnog broja kartica, pisala o drugoj vrsti rekorda koja se uspostavlja posljednjih godina, a tiče se rapidnog porasta broja gorskih nesreća (posebice onih sa smrtnim ishodom) koje se događaju u Alpama – dijelom zbog velikog porasta broja ljudi (ne nužno planinara!) koji odlaze u planine, dijelom zbog njihove nepripremljenosti, odnosno neadekvatnog planiranja ili opreme (otuda i distinkcija između ljudi i planinara u prethodnoj zagradi). ↩︎
8. Za one koje se pitaju – ne, FMA iliti first male ascent ne postoji kao koncept, većina uspona je prvo pa muško, pa stoga valjda ni ne trebaju postojati. ↩︎

Tekst je dio temata Odmor izvan okvira o prostorima van naše svakodnevice, koje zamišljamo kao utočišta slobode i autentičnosti, ali koji nas suočavaju s vlastitim tijelom i njegovim mogućnostima, sa strahovima, privilegijama i granicama. Temat je uredila Tihana Bertek u suradnji s uredništvom Kulturpunkta.