Studiji se provode kao kraći program neformalnog obrazovanja kroz studijske seminare i praktični rad s ambicijom izgradnje prepoznatog i vrijednog neformalnog, a kasnije i akademskog programa u suradnji s akademskom zajednicom. Program Studija za mlade sastoji se od edukacijskih, istraživačkih, analitičkih, aktivističkih i drugih aktivnosti. Studiji okupljaju 10-ak iskusnih predavača/ica: sveučilišne profesore/ice, znanstvene novake/kinje, praktičar(k)e, aktivist(kinj)e, političar(k)e, istraživače/ice, lidere/ice.

Ovogodišnje teme su Političko obrazovanje mladih, Rad s mladima u zajednici te Sudjelovanje mladih u procesima donošenja odluka.

Na sudjelovanje su pozvane sve motivirane mlade osobe koje žele doprinijeti pozitivnim društvenim promjenama u svojim zajednicama i okruženjima, a mogu se prijaviti svi u dobi od 15 do 30 godina iz svih dijelova Republike Hrvatske.

Rok za prijave je 20. kolovoza. Prijava za sudjelovanje sastoji se od ispunjenog prijavnog obrasca i životopisa koje treba poslati isključivo putem e-maila. Dodatne informacije  i prijavne obrasce možete pronaći ovdje.

Izvor: MMH

Ma koliko govorili o promašajima u realizaciji samog projekta, prava tema za raspravu je upravo ona treća razina: sustav, kulturna politika i njezino nepostojanje. Tu se radi o sistemskim problemima.

MORE SONGS ABOUT BUILDINGS AND FOOD

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta Splav meduze. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

• Einsturzende Neubauten
• Reagiranja struke: arhitektura i moral
• Thru’ these Architects Eyes

Taj dakle isključivo subjektivnim razlozima izazvani fijasko projekta 15 mučenika hrvatske arhitekture potaknuo je čak i tradicionalno inertne strukovne organizacije da se javno izjasne i usput naglase kako ih se u procesu izbora i realizacije nastupa nije konzultiralo, jer bi oni to, naravno, znali bolje. 

Not to accomplish the full circle and reach the final destination after this extraordinary effort by its creators and the numerous members of the local maritime industry would be simply wrong. In our usual ways of architectural spin masters we could justify the process of design itself without the final materialization as a valid and as the most literal of responses to the theme proposed by Ms. Sejima. /…/ Yet, without the actual construction and navigation to Venice, we would have never been able to gather all the parameters of the project and prove the feasibility of the whole premise that a floating pavilion was a possible way to go. For this group of architects there was simply no alternative.

U posljednje tri godine izašle su mu tri zbirke pjesama – Pijavice nad Santa Cruzom za AGM te Poslanice običnim ljudima i Predmeti za Algoritam. No, nije to jedino mjesto njegove kulturalne borbe, da to tako kažemo. Odnedavno je član uredništva Zareza i Quoruma, ponovno je pokrenuo Književni salon u SC-u, ali je, nažalost, ostao i bez dugogodišnje aktivnosti – bubnjarske stolice u grupi Death Disco.

KP: Uzevši u obzir tvoju recentnu književnu produkciju, a i općenita strujanja na domaćoj pjesničkoj sceni, čini mi se da su stvari puno dinamičnije nego li su bile unazad nekoliko godina. Slažeš li se?

M. P.: Čini mi se da si u pravu, da je u posljednje vrijeme zaista došlo do svojevrsnog preokreta; no on je sasvim specifične prirode. Medijski se, a ponekad i kuloarski, govor u poeziji već dugo vremena, gotovo na razini jezičnog refleksa, svodi na neki oblik lamentacije, krizeološkog očišta. To je u ratnim i poratnim godinama možda imalo više smisla, no i tada su akutni problemi bili više kontekstualne i infrastrukturne prirode te se odnosili više na krizu knjižarsko-izdavačkog pogona i posljedice po sebi nasilne tranzicije, nego na krizu književne proizvodnje. S obzirom na društveni položaj poezije općenito, što god to bilo, krizološke perspektive mi se čine generalno promašenim i deplasiranim, pogotovo u posljednjem stoljeću, budući da se definitivno više ne krećemo unutar paradigme u kojoj bi poezija kao književni rod fungirala visoko u hijerarhiji rodova i žanrove, ili, eventualno, bila dominantni iskazni oblik. Upitno je, s obzirom na različite književnopovijesne uvide, koliko je ona ikad, u sistemu pisane književnosti, sličnu ulogu uopće imala. Lamentirati i kukati, čini mi se, nema nikakvog smisla. Tim više što, čak i statistički govoreći, poezija stoji točno onako kako bi, s obzirom na broj govornika, broj pismenih i broj ljudi koji uopće posežu za nekim oblikom ‘”ijepe književnosti”, mogli i očekivati. Zbirke se tiskaju u prosječno 500 primjeraka, prodaju u rasponu od nekoliko desetaka do čitavog tiraža, a tek iznimne dožive drugo izdanje. Da bi se to promijenilo potrebna je zaista sistemska i, konzekventno, politička promjena. No u posljednje se vrijeme profiliralo i šest-sedam mlađih autora – u prvom redu mislim na Anu Brnardić, Branu Oblučara, Evelinu Rudan, Mariju Andrijašević, Slađana Lipovca, Antoniju Novaković, Dortu Jagić, Olju Savičević Ivančević – a to je po meni sasvim dovoljna gomilica da se svako toliko pojavi neka dobra “svježa” knjiga. A morat će, čini mi se, proći još dosta vremena da se takvo što desi domaćoj prozi.

KP: Može li se od poezije (pre)živjeti?

M. P.: Ovo je, vjerujem, retoričko pitanje. Naravno da ne može. Honorari su smiješni, osim onih za nastupe u inozemstvu, ali to su ipak samo honorari; od toga se ne može preživjeti. No, ne čini mi se da to ikoga suviše zamara. Poezija je, jednostavno, luksuz izborenog, sistemu kapitala otrgnutog vremena.

KP: A kakva je situacija u regiji? Koliko su dinamične razmjene, neki tip pjesničke komunikacije?

M. P.: Situacija mi se čini sasvim solidna; međusobno se razumijemo, pratimo, komuniciramo, dosta se autora i osobno poznaje – susreću se na raznoraznim festivalima, razmjenama i sličnim okupljanjima, bilo na institucionalnoj ili kakvoj ‘entuzijastičkoj’ razini. Internet, svakako, mnogo pomaže, a tu su i književni časopisi. Malo je problematičnije stanje u izdavaštvu – regionalni se pjesnički rukopisi, prije svega zbog tržišne neodrživosti, tek iznimno pojavljuju na repertoaru domaćih nakladnika. Mnogo je truda da se to promjeni godinama, kroz Meandar, ulagao Čegec, a sad se, čini se, polako pridružuju Fraktura, Algoritam, V.B.Z i još poneki.

KP: Što je sa časopisnom produkcijom?

M. P.: Ona je, kod nas, u principu dosta jaka. Čini mi se da čak postoji i svojevrsno preopterećenje. Tu je nekoliko stvarno jakih časopisa, od Quoruma, Tvrđe, Teme, specijalizirane Poezije do Libre Libere i Europskog glasnika. Radi se o ozbiljnim časopisima u europskim okvirima. S druge strane imamo cijeli niz nekvalitetnih, slabo profiliranih, zapravo neodrživih časopisa koji po inerciji, bez ozbiljnije evaluacije, dobivaju svoj dio proračunskog kolača. Uslijed drastičnih proračunskih rezova u kulturnom sektoru takav je “svakom komadić” odnos potencijalno fatalan za neke zaista značajne projekte.

KP: S obzirom na godine neaktivnosti, kakvo je stanje u Quorumu u kojem si član uredništva?

M. P.: Quorum je ponovno krenuo nakon skoro dvogodišnje pauze i sada, unatoč financijskim problemima, ulazi u četvrtu sezonu. Uspijevamo nekako, s manjim iskliznućima, održati stabilnu periodiku. Namjeravamo se, ubuduće, još intenzivnije okrenuti regiji i pokušati opet učiniti Quorum, koliko je to u, sasvim izmijenjenoj recepcijskoj strukturi, moguće, onim što je bio krajem osamdesetih godina – najživljim i najrelevantnijim časopisnim mjestom bivše države.

KP: Dvotjednik za kulturu i društvena zbivanja – Zarez također doživljava svojevrsnu drugu mladost. Nedavno je redizajniran grafički izgled, u uredništvo su dovedeni mladi ljudi, čini se da časopis ima dobru perspektivu unatoč općenito lošoj recepciji kulturnih publikacija ili jednostavnom nepostojanju istih.

M. P.: Zarez je, čini mi se, u jednom novom zamahu, no pitanje je koliko će to potrajati. Redakcija ima vrlo jasnu viziju o tome kako bi to trebalo izgledati i u kojem bi smjeru trebalo ići, ali vrlo je teško raditi novinu koja je rotacijska, u zadanim gabaritima, kada niste u mogućnosti naručiti tekstove jer ih niste u mogućnosti platiti. Zarez zapravo opstaje na dobroj volji svojih stalnih suradnika te na, recimo to tako, benevolentnoj kulturnoj milostinji nekih autora koji nam velikodušno ustupe svoje tekstove, a mogli bi za iste na drugim mjestima biti solidno honorirani. Nadam se da, usprkos svemu, nastavljamo punom parom dalje.

KP: Odnedavno vodiš i književne večeri u Studentskom centru, jednoj od najživahnijih kulturnih punktova u Zagrebu. Kako je došlo do te suradnje?

M. P.: Riječ je, kao što svatko tko se kreće i pohodi programe u SC-u zna, o platformi Kultura promjene koja je pokrenuta prije nekoliko godina, a radi odlične stvari, jako dobro prati i europsku i svjetsku i domaću umjetničku proizvodnju, prije svega u polju glazbe, zatim likovnih umjetnosti, izvedbene umjetnosti iz filma kroz Galeriju SC, Teatar &TD, Kino SC. Ono što je upadalo u oči jest da već dugo vremena u SC-u nije bilo jakih književnih programa, a Književni salon je manifestacija koja je nekada, nekoliko desetljeća unazad, bila vrlo značajan događaj na kojem su gostovala najzanimljivija domaća i strana književna imena. Sada to na neku zajedničku inicijativu pokušavamo ponovno pokrenuti u gabaritima u kojima možemo što, opet, s obzirom na financije, i nije mnogo. Ja sam nekako htio ponuditi neki tip programa koji bi stavio naglasak na regiju, što znači dovesti mlađe, zanimljive autore iz regije koje publika nema baš svaki dan priliku vidjeti, a na ovim prostorima su čitani. Namjera je bila preko tih nešto zvučnijih imena stvoriti neku bazu stalnih gostiju, a onda bi se na račun toga mogla dovoditi neka zaista nova, mlada i zanimljiva imena koja bi inače prošla prilično nezamijećena u takvom tipu programa. Dva su, dakle, fokusa: s jedne strane dolazak etabliranih, a s druge afirmacija onih koji bi do prostora teško uopće došli.

KP: Pa, dobro, misli li se onda Književnom salonu SC-a na neki način vratiti stara slava? Mislim prvenstveno na gostovanja jakih, relevantnih stranih imena.

M. P.: To je, zapravo, čisto financijsko pitanje. Dovođenje relevantnih stranih autora je, jednostavno, skupo, a SC ne raspolaže tolikim sredstvima. Na stvari je jedna vrlo banalna, ali indikativna činjenica, a ta je da se prema interesu publike jednostavno teško može opravdati toliki trošak. Meni bi bilo drago kada bi raspolagali financijama koje bi nam tako nešto omogućile, da to stvarno bude odrađeno ozbiljno. Ipak, mislim da i ovako radimo nešto zanimljivo, da ljudi imaju prilike vidjeti zaista zanimljive autore.

KP: Aktivirao si se u studentskom pokretu za besplatno školovanje, Zarez je studentskoj blokadi posvetio čak dva kompletna broja. Koliko je to važno pitanje?

M. P.: Mislim da je taj front bilo nužno otvoriti. Kao drugo, mislim da je to jedini front koji je jedini iole adekvatno, ako ne i uopće, otvoren u polju borbe za očuvanje “općih” stečenih prava u suvremenoj Hrvatskoj. S druge strane, mislim da to predstavlja događaj u pravom političkom smislu, događaj koji će generirat druge događaje. Treba uzet u obzir i kontekst u kojem se blokada odvija, ona je apsolutno nešto kontekstualno i taj se studentski zahtjev ne može promatrati izdvojeno i sam za sebe. Govorimo o post-tranzicijskom dobu u kojem se neoliberalna agenda kapilarno raširila svim segmentima društva i počela izrazito socijalno destruktivno djelovati na neka temeljna stečena ljudska prava, ugrožavati sam historijski minimum te polako, ali sigurno izjedat posljednje ostatke onog što se zvalo socijalna država. Govorimo o agresivnom ugrožavanju i ukidanju temeljnih prava, ukidanjima i smanjivanjima socijalnih i radničkih prava, prava na zdravstveno osiguranje, prava na besplatno i svima dostupno javno financirano obrazovanje; općenito potpunoj destrukciji javnog sektora. Imputacija te agende kod nas je bila iznimno uspješna, a da se niti jedan ozbiljan front otpora nije otvorio – radništvo se pokazalo kao vrlo inertno i potpuno depolitizirano, a sindikati koji su u nekim drugim sredinama, pa čak i u nama vrlo bliskoj Sloveniji, odigrali značajnu društvenu ulogu su, u dnevnopolitičkom smislu, ispolitizirana masa vođena oportunistima čiji su zahtjevi mahom irelevantni u smislu politike kao društveno odgovornog čina. Mislim da je blokada bila nužna, odnosno blokada kao instrument studentskog zahtjeva koji je bio nužan. Druge metode borbe pokazale su se insuficijentnim. Također mislim da je potpuno neprihvatljivo ostati indiferentan jer pokušavati, što god to značilo, na bilo koji način ostati apolitičan i neinvolviran u ovom kontekstu je jednostavno nedopustivo neodgovorno.

KP: I za kraj, jedno revijalno pitanje: misliš li se nastaviti baviti glazbom?

M. P.: Nikad nisam bio baš neki muzičar, a i teško je nakon nekoliko godina, koliko je bend (Death Disco, op.a.) svirao, i uz sve druge obaveze, išta ozbiljnije raditi u tom polju. Danas je to uglavnom neobavezna zezancija s prijateljima. Fali mi, doduše, energija živih nastupa i rad na novim pjesmama, pločama. Meni je uvijek bilo zabavno stvarati glazbu, ne interesira me nikakvo sviranje obrada, pa čak ni sviranje zbog sviranja, a za stvaranje glazbe je nekako sve manje i manje predispozicija. Otišlo u drugom smjeru.

]]> https://kulturpunkt.hr/intervju/kojim-putem-do-ringa/ Mon, 29 Jun 2009 12:00:10 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=kojim-putem-do-ringa Razgovarala: Darija Žilić

Saša Ilić je diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Većinu svojih tekstova objavio je u časopisu Reč. Do sada je objavio koautorsku knjigu Odisej (1998), knjigu priča Predosećanje građanskog rata (2000) i roman Berlinsko okno (2005). Priredio je zajedničku knjigu mladih pripovjedača Pseći vek (2000) i zbornik tekstova Kako čitati (2005). Radi u Narodnoj biblioteci Srbije. Jedan je od pokretača i urednika podlistka Beton (Danas) te autor izdavačke kuće Fabrika knjiga.

 

KP: Počeci Betona vežu se uz tvoj tekst u kojem pišeš o knjizi Nebojše Vasovića Lažni car Šćepan Kiš. Naime, analiza je to u kojoj kritički seciraš tu svojevrsnu optužnicu protiv Kiša. Za čitatelje treba istaknuti kako je dotični Vasović želio razobličiti Kiša kao plagijatora, kao pisca koji ne poznaje svoj materinji jezik i koji se ruga pravoslavlju. Osim toga, u toj je knjizi zamjetan i antisemitizam, jer se Kiševi uspjesi u Parizu, predvidljvio vežu uz tzv. “jevrejski lobi”. Tvoj tekst o toj knjizi nije smio biti objavljen niti u jednim novinama, čak niti u onim liberalnijim. Kako to objašnjavaš?



S. I.: Da, ispalo je to zgodno sa tekstom o Vasovićevoj knjizi. Neki časopisi su me oberučke prihvatali da bi mi sutradan poslali izveštaj sa redkacijskog sastanka, na kome je moj tekst odbijen kao politički (možda bi ispravnije trebalo čitati kao politički nekorektan za njihovo glasilo) a ne književni. S druge strane, Vasovićev pamflet je prihvaćen kao čisto teorijska rasprava o metaforama i lepom u umetnosti. U istom tom časopisu, gde sam najpre prihvaćen pa odbijen, u narednom broju se pojavio veliki intervju sa samim Vasovićem koji se žalio na to da se našao na meti demokratskih cenzora. S druge strane, liberalnija elita nije želela da otvara pandorinu kutiju starih rasprava koje je vodio sam Kiš sa ultra nacionalistima, sakrivenim iza paravana estetike. Samo tako mogu da razumem odbijanje mog teksta u tim medijima. Zavera ćutanja odavno je odnela prevagu u Srbiji, pa se tako ćuti o svemu, o zločinima, o gluposti koja je postala dominantni model komunikacije, o antivrednosti koja je plasirana kao vrhunska vrednost kako u kulturi tako i u politici. U literaturi, naročito.   

KP: Beton je često označavan pogrdnim imenima, a nije manjkalo niti mašte, pa ste od tzv. elitnih intelekutalaca prozivani kao Crveni Khmeri. Tvoje se pak bavljenje literaturom označavalo kao politički korektno, spočitavalo ti se da samo želiš profitirati na račun isticanja krivnje srpske politike. Kakav je danas, nakon tri godine djelovanja, društveni utjecaj Betona?

S. I.: Situacija se nije promenila, samo se, rekao bih, pogoršala. Zapravo od marta 2003., došlo je do rapidnog pogoršavanja stanja u političkoj i kulturnoj klimi Srbije. Nakon atentata na premijera Đinđića došlo je do ponovnog ustoličenja onih struktura koje su se primirile tokom dvogodišnjeg vođenja reformske politike. Danas imamo na sceni ponovno pregrupisavanje “starih i novih” kako je to nekada zvao kritičar Milan Bogdanović. Tu su i inicijative za uspostavljanje nove sabornosti. Beton je nastao iz potrebe da se otvoreno počne raspravljati o vrednostima, odnosno o onome što se na srpskom kulturnom tržištu počelo nuditi nakon pada Miloševića.

Budući da nijedno ministarstvo kulture, pa ni ono prvo nakon 2000. nije učinilo ništa na promeni kulturnog koncepta, Beton se pozabavio stvarima koje bi zapravo trebalo da vode kulturne institucije. Kao prvo, trebalo je otvoreno reći kakvi su oblici ideološkog paktiranja kulture sa minulim dobom zločina i kriminala. A toga na srpskoj sceni ima previše. Moja studijska koleginica je svojevremeno u šali govorila da od književnika ne bi bilo većih mafijaša samo da je veći novac u igri. I bila je u pravu. Zaista, književna scena u Srbiji danas liči na gangove, otprilike kao u filmu Vidimo se u čitulji, Janka Baljka. Glavni akademijski gang sa Ćosićem na čelu i dalje vodi glavne poslove. On kontroliše promet svih glavnih književnih nagrada, te nekoliko izdavačkih kuća koje su poslednjih godina funkcionisale kao poluprivatne ili pak kao kuće sumnjivog backgrounda, kakva je bila Narodna knjiga. Ostali gangovi se vezuju za tobožnje institucije, katedre književnosti, institute, razna udruženja književnika te za tobožnja književna glasila. Mali je broj onih koji rade na srpskoj književnoj sceni a da ne pripadaju toj strogo hijerarhizovanoj strukturi. Ministarstvo kulture, nažalost, još uvek samo servisira pomenute gangove umesto da ih razbije, reformiše scenu i uspostavi nov sistem vrednosti. U svemu tome, Beton deluje katarzično za manji broj ljudi, dok za većinu zaposlenika u kulturi predstavlja mesto koje treba spaliti.

KP: Tvoj roman Berlinsko okno u kojem propituješ ljudske sudbine u totalitarnim sistemima donosi glasove emigranata. Boris Buden je istaknuo kako je emigracija modus egzistencije čiji je materinji jezik moguće zamisliti samo kroz prijevod, ali ne između dva standardna jezika, već između dva poretka – u novom poretku se nacionalna suverenost gubi, a dolazi iskustvo globalizacije. Slažeš li se s tim mišljenjem, je li to ujedno razlog zašto su takvi glasovi subverzivni?



S. I.: Svakako da je tako kao što Buden kaže, ali ja u Berlinskom oknu nisam istraživao samo emigrantske sudbine same po sebi, već me je zanimalo nešto drugo, a to je sećanje na doba zločina kao i ispovesti preživelih. Te dve komponente bile su mi ključne u oblikovanju romana. Pre svega zbog toga što u savremenom javnom diskursu i Srbiji postoji konsenzus da to nismo mi radili već neke paravojne formacije koje s nama nemaju veze. Propitivanja krivice i odgovornosti društva za zločine svedena su na nekoliko kulturnih ostrva, koja su smeštena izvan sistema. Taj diskurs teško dospeva u žižu javnosti i kada dospe nailazi na političku amortizaciju. Sudbine emigranata iz stare Jugoslavije omogućile su mi da pišem o iskustvu drugih u našem neposrednom okruženju, da za trenutak okrenem perspektivu i pogledam kako je to sve izgledalo s druge strane. Slika je ispala prilično strašna. Emigranti u Berlinskom oknu imaju još jednu nevolju, a to je činjenica da zemlja koju su oni napustili više ne postoji, bar ne u onom obliku koji je sačuvala u njihovom sećanju. Oni si zapravo relikti nečega što je uništeno, bilo da se radi o političkom, kulturnom ili jezičkom aspektu. Otuda se crpi i njihova književna, ali ne samo književna subverzija.

KP: Kakav je utjecaj srpskih pisaca u emigraciji?



S. I.: Ovo pitanje razumem kao pokušaj evidentiranja uticaja pisaca emigranata na matične sredine. Mislim da osim nespornog uticaja dela Davida Albaharija na aktuelnu scenu ne možemo govoriti o većem uplivu emigrantskih autora. Njih jednostavno nema, kao Bore Ćosića na primer, ili sami pokušavaju da organizuju nekakav svoj “uvod u drugi život” kao Vidosav Stevanović. Zanimljiv je uticaj dela Mirka Kovača koji je poslednjih godina naišao na lep prijem kod čitalačke publike ali ne i kod instiucionalizovane kritike. S druge strane, postoje i pokušaji promovisanja emigrantske literature kakve su knjige pomenutog Nebojše Vasovića, koji odavno živi u Kanadi. Takve stvari nailaze na lep prijem isključivo kod akademskih krugova. I to je zanimljivo. Mislim da je Lažni car Šćepan Kiš (štampan čak u dva izdanja 2004. i 2005.), kao knjiga jednog emigranta, imao najbolju medijsku podršku. To svakako dosta govori o stanju u kome se društvo i njegove elite nalaze. Isti je slučaj i sa literaturom starog emigranta Milovana Danojlića koji živi u Parizu a od Srbije bi da pravi  arkadiju. To se lepo “prima” kod naših akademaca.

KP: Tvoj prozni rukopis odlikuje stilističko umijeće, odnosno lirizam, bavljenje poviješću i suvremenošću, ali ne na neorealistički način. Srđan V. Tešin pišući o srpskoj prozi uočava “želju za rječitom budnošću”, odnosno angažmanom. To se svakako odnosi i na tvoj književni rad. Što se događa s najmlađom generacijom, onom rođenom osamdesetih. Naime, je li i kod njih prisutan angažman, razobličavanje veze književnosti i ideologije ili…?



S. I.: Postoje dve vrste angažmana u literaturi, jedan je politički koji upotrebljava književnost da bi stigao do cilja, tj. politike, i drugi, književni angažman, koji nastoji da građenjem jezičkog umetničkog dela dosegne angažovanu formu. Razlika je velika. Ja se uvek opredeljujem za ovaj drugi. Dakle, delo koje je samo politički angažovano me ne zanima, radije čitam publicistiku, ali angažovana književna forma mi je i te kako bliska. Grobnica za Borisa Davidoviča je sedamdesetih bila takva knjiga, Pitanje Bruna devedesetih, Pijavice, Ludvig, Ministarstvo boli, Leica format, Vita activa, to je literatura koja ne odustaje od svoje literarnosti ali ni od odgovornosti, te izgubljene komponente u vremenu tobožnje tržišne ekonomije. Ne znam koliko je mlađim autorima to bitno, rekao bih sve manje, jer im kultura servirana preko bilborda i reklame po javnom gradskom prevozu sugerišu upravo suprotne stvari: bitna je brza konzumacija i koga je tu više briga za bilo šta drugo. U Srbiji je takođe presudan uticaj struktura o kojima sam ranije govorio, a koje presudno utiču na književni život pa samim tim i na proizvođenje novih autora. Pa ako ste mladi i želite da kročite u ring, dobro ćete razmisliti kojim putem treba krenuti. Starci ne vole subverzije, mladi ne vole čekanje u redu. U stvari, terebalo bi taj lanac ucenjivanja prekinuti jednom za svagda.

KP: Na kraju, Beton već duže surađuje u Hrvatskoj – nekad kroz Feral, Zarez, a sada i kroz zajednički projekt književne kritike sa Booksom. Kako ocjenjuješ taj projekt suradnje mlađih kritičara?

S. I.: Imali smo odličnu saradnju sa Feralom. Nažalost, to je prekinuto državnim atakom na Feral i njegovom potpunom devastacijom. Mislim da je takav kraj Ferala nečuveni događaj na tlu bivše Jugoslavije, događaj posle koga je sve moguće u medijskom prostoru. Ravan je mini nuklearnoj probi posle koje se niko nije pobunio, uplašio, zapitao. Sada možemo mirno da sačekamo trenutak kada će i u Srbiji tajkunizacija medija potpuno izbirsati sve subverzivne glasove i prepustiti nas širokom sajber prostoru, koji ima malo realnog uticaja na tekuća kulturna i politička pitanja. Sada sarađujemo sa Zarezom i Booksom, i ta međusobna čitanja ulivaju nadu da još uvek postoje neke mikro zajednice kojima nije potrebno međusobno prevođenje uprkos tome što nam nacionalne politike to danas nalažu.