Tim povodom s Antonijom razgovaramo o počecima projekta u Šibeniku, aktualnom programu, ali i o njenim drugim umjetničkim interesima i stremljenjima. 

Kako je započeo tvoj interes za suvremeni ples i kako se ono veže uz drugo područje tvog umjetničkog rada – kiparstvo? 

Plešem od malih nogu, no kako studij plesa u RH nije postojao prije 2013., prvo sam upisala preddiplomski studij kiparstva na ALU. Pri otvaranju odsjeka plesa na ADU, upisala sam preddiplomski studij suvremenog plesa, dok sam istovremeno završavala diplomski studij kiparstva. S obzirom na paralelno studiranje na dva umjetnička fakulteta, susretala sam se s različitim praksama rada i mišljenja o umjetnosti, što je bilo istovremeno divno i preplavljujuće.

Svoj interes u suvremenom plesu i koreografiji razvijala sam na kolegijima koreografije prof. Nikoline Pristaš, kada sam počela razmišljati o odnosu, sličnostima i razlikama u načinu i prezentaciji rada u kiparstvu (i općenito likovnim umjetnostima) te plesu i koreografiji. Ako uzmemo u obzir da je interakcija između umjetničkog objekta i promatrača u svojoj srži performativna te da je skulptura također materijalizirani trag nekog pokreta koji oblikuje njezinu formu, moj interes za istraživanje i reimaginaciju odnosa plesa i kiparstva bio je logičan. Tako sam već od studija svoja koreografska istraživanja temeljila na radu s objektima i tijelima, pitanju traga u plesu (pisanju takozvanih scoreova za ples), stvaranju znakovlja te igranju s reprodukcijom tih zapisa, razvijanju različitih odnosa s izvedbenim prostorom i njegovim korištenjem, s osvjetljenjem koje je “radno” i koje je element okoliša s kojim se radi jednako kao s drugim objektima i/ili tijelima. Zanimao me sam proces nastajanja nekog rada – umjesto prikazivanja uglančanog krajnjeg proizvoda, kako ostaviti proces rada vidljivim?

Na taj su način, moja iskustva i znanja iz dvije različite umjetničke discipline počele informirati i inspirirati jedna drugu…

Su-osnivačica si kolektiva mold koji trenutno djeluje “na daljinu” – Lana Šprajcer živi u Australiji, Danijela Renić i Marta Krešić su u Zagrebu, a ti si u Šibeniku. Usprkos tome, nedavno ste u galeriji Kaptol imale izvedbu dolce far niente koja se održavala kroz tri dana, u trajanju od 11 i pol sati. Kako ste radile na tom projektu?

mold kolektiv čine moje drage prijateljice i plesne umjetnice, s kojima sam studirala i razvijala interese i umjetničke afinitete u plesu i koreografiji još od studenskih dana. Nakon završetka studija, nastavile smo neformalnu suradnju te ostvarile dvije plesne predstave: Nacrti i Herbarij. Tek 2020., tijekom pandemije Covid-19, okušale smo se u prvom koroegrafskom radu na daljinu. Tako je nastala Šire od tijela, koreografska instalacija motivirana interesom za otkrivanjem drugačijeg načina snimanja tijela u plesu i drugačije perspektive od one koja snima tijelo / predstavu u cijelosti, te kadriranjem koje nikada ne hvata cijelu “’stvar” već putuje između i kroz tijela, objekte i teksture. Iste godine okušale smo se i u kolektivnom pisanju koreografskog teksta koji je bio objavljen u plesnom časopisu Kretanja. Također, plesna predstava Svijet od poljubaca ne kamenja bila je nastavak našeg otkrivanja i prakse u koreografskom radu na daljinu. 

Tako smo došle do dolce far niente, rada kojem je prethodilo tri mjeseca umjetničkog istraživanja na daljinu. Tijekom procesa smo čitale, gledale, razmjenjivale ideje, želje i interese, stvarale individualne bilješke za ples, objekte, zvuk i kostime, koje smo dijelile i komentirale preko redovnih video poziva. To je vjerojatno najteži dio procesa s puno zapinjanja, ali svejedno izrazito vrijedan jer radimo u dužem vremenskom periodu tijekom kojeg se ideje talože i “fermentiraju” pa kada se konačno nađemo na rezidencijalnom boravku, već smo uronjene u projekt i jasan nam je daljnji smjer.

Pri završetku istraživanja, nastavile smo se sastajati preko video poziva i komunicirati sa suradnicima_ama dok se nismo konačno okupile početkom kolovoza u kući Klajn u Zagorju na rezidencijalnom boravku. Nakon toga smo se ponovno razdvojile i “na daljinu” dovršavale praktične stvari kojih uvijek bude iznenađujuće mnogo. Ponovno okupljanje imale smo u Zagrebu u galeriji Kaptol gdje smo provele tjedan dana što u pripremi i produkciji rada, što u izvedbi.

Unatoč našoj dislociranosti i svim drugim životnim okolnostima tijekom godina, ustrajale smo u traženju mogućnosti i uvjeta da nastavimo raditi zajedno, a s vremenom i praksom, jednostavno smo otkrivale sve optimalnije i produktivnije načine za to. dolce far niente je jedan ishod naše bliskosti i ustrajnosti u želji da budemo i radimo skupa.

U Šibeniku si otvorila OBRT koji funkcionira kao keramički studio, galerija i prostor za radionice, a od 2022. godine organiziraš i umjetnički program OBRT NET. Koji su početni motivi s kojima si krenula u taj projekt i možeš li zamisliti kako će se OBRT NET razvijati u budućnosti? 

Prije šest godina, kada sam se počela vraćati u Šibenik, u kraćim periodima sam radila u osnovnoj plesnoj školi u Šibeniku, vodila plesne grupe u Sjenama, radionice na Šibenskom plesnom festivalu, predavala likovni u gimnaziji, a po otvaranju OBRTa sama sam počela organizirati radionice plesa za djecu i odrasle (uz radionice keramike) i tako se lagano upoznavala s dostupnim kulturnim sadržajem i potrebama lokalne zajednice.

S tim iskustvom i iz moje perspektive umjetnice i prekarne radnice, raspisala sam program OBRT NETA, koji je bio zamišljen kao multidisciplinarni program za okupljanje različitih umjetničkih praksi s temom pokreta i tijela. Cilj projekta je pružiti umjetnicima_ama novu priliku i uvjete za rad kroz rezidencijalne boravke, prezentirati njihove radove i educirati publiku kroz radionice i diskurzivne formate.

Također, otvaranje Kuće umjetnosti Arsen 2021. godine, a zatim i Edukacijskog kampusa na tvrđavi sv. Ivana 2022. godine, omogućilo mi je prostor i podršku za organizaciju i provedbu ovakvog programa. Za sada je to pretežito plesni sadržaj s pokojim probojem drugih umjetničkih praksi, što se nadam proširiti tijekom godina, međutim trenutno radim s ograničenim kapacitetima koji su mi na raspolaganju.

U javnoj sferi općenito, suvremeni ples ima slabu vidljivost i ograničenu publiku. S kojim se problemima suočavaš u svom radu u Šibeniku i kako im pristupaš? Edukacija se čini kao važan aspekt tvoga rada...

Da, to je baš neka teška tema zadnje vrijeme, razgovor koji se konstantno ponavlja na suvremenoj plesnoj sceni. Toliko vremena i truda koji se ulažu u rad za tako malo odaziva publike – postalo je to ogromno pitanje za sve nas na sceni.

Tako je i u Šibeniku. Međutim, Šibenik se zaista promijenio zadnjih 5-10 godina, obnavljanjem bivšeg kina Odeon i revitalizacijom fortifikacijskih sustava za kulturne događaje, uz brojne druge festivale, događaje i manje inicijative (Supertoon, SHIP, Fališ, Međunarodni dječji festival, ŠKURE, program kluba Azimut, i mnogi drugi). U Šibenik počinju dolaziti ljudi zbog kulturnog sadržaja, što je ogroman plus za sve nas koji ovdje živimo. Nadam se da ćemo nastaviti u tom smjeru.

Unutar ovog programa bilo mi je jako važno ponuditi amaterski radionički program koji je povezan s predstavama tako da polaznici mogu dobiti uvid u proces nastanka neke predstave i način razmišljanja umjetnika_ica. Na taj način pri dolasku na suvremenu plesnu izvedbu također imaju više znanja i alata koji potencijalno mogu rastvoriti i proširiti načine gledanja i povezivanja s izvedbenim djelom. S istom namjerom organiziramo razgovore poslije izvedbi, koje će moderirati dramaturginja Nina Gojić u zaigranom i opuštenom formatu.

Za razliku od prošla dva izdanja, ovogodišnji program OBRT NETA uključuje i gostovanja inozemnih autora_ica. Možeš li nam reći malo više o tome, kako je došlo do tih suradnji?

Baš sam ponosna na ovaj dio OBRT NETA ove godine – namijenjen je za nas koji se profesionalno bavimo plesom, a nemamo često priliku sudjelovati na radionicama inozemnih autora_ica u Hrvatskoj. Fokusiran je na koreografsko / kompozicijski rad, a ne na plesnu tehniku. Zato sam ove godine zvala koreografa Jonathana Burrowsa (autora knjige Choreographer’s Handbook) koji će voditi svoju radionicu Writing dance, a zatim skupa s dugogodišnjim suradnikom, kompozitorom Matteom Fargionom, izvesti Both Sitting Duet and Rewriting.

Umjetnica i koreografkinja Shelley Lasica dolazi sa svojom solo izvedbom Render te vodi  koreografsku radionicu Doing and making.  Kroz dugogodišnji rad na australskoj sceni  preispitivala je kontekst suvremenog plesa i stavljala ga u okvire izložbenih prostora – njen prethodni rad WHEN I AM NOT THERE također je duracijska izvedba – izložba.

Uz Burrowsa i Lasicu, Zrinka Užbinec će održati radionicu za plesače. Možeš li nam, za kraj, reći više o njezinoj radionici i izvedbi Lutke i koze? 

Zrinka Užbinec, jedna od afirmiranih domaćih autorica koja trenutno završava doktorski studij pri Centru za plesna istraživanja (C-DaRE), održat će radionicu za profesionalne plesače Slatki sudari na kojoj će istraživati slatki sudar plesa i koreografije unutar vlastitog tijela, a novu iteraciju plesnog sola Lutke i koze koji je prošle godine održala u kući umjetnosti Arsen ovaj put će izvesti na kampusu tvrđave sv. Ivana u novom izdanju.

Jednako mi je važno dovoditi nove autore, kao i održavati kontinuitet te pratiti razvoj nečijeg autorskog rada, kako bi lokalna zajednica imala prilike za nove, ali i ponovljene susrete te proširenje istih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Rujanski ciklus OBRT NETA održava se kroz dva tjedna, od 17. do 30. rujna, na dvije lokacije, u Kući umjetnosti Arsen i u Edukacijskom kampusu Tvrđava sv. Ivana. Izvedbeni program započinje u srijedu, 18. rujna u 20 sati, s predstavom Nismo bile ovdje Viktorije Bubalo i Ivane Bojanić koje su ideju za ovaj rad našle u naslovu pjesme Tamare Obrovac Dube sanjan, što u doslovnom prijevodu znači “stojećki sanjam”. U četvrtak, 19. rujna u 20 sati, dramaturginja Jasna Jasna Žmak izvest će svoju autorsku predstavu this is my truth, tell me yours u kojoj se bavi svojim love-hate odnosom prema umjetnosti. Nagrađivana predstava Plesna predstava koju autorski potpisuju koreografkinje Marta Krešić i Martina Tomić, bit će izvedena u subotu, 21. rujna u 20 sati.

Drugi tjedan izvedbenog programa nastavlja se 27. rujna u 18 sati s predstavom Render australske koreografkinje Shelley Lasica koja u svojim radovima istražuje pokret, skulpturu, video i zvuk. Predstava Lutke i koze koju koreografira i izvodi Zrinka Užbinec, a za koju glazbu potpisuje Bojan Rokvić održava se 28. rujna u 20 sati, a u njoj se autorica bavi “tijelom nalik lutki”. Izvedbeni dio programa završava u nedjelju, 29. rujna u 20 sati, dvostrukim duetom koreografa Jonathana Burrowsa i skladatelja Mattea Fargiona Both Sitting Duet i Rewriting. Ovi radovi dio su niza dueta koji su Burrows i Fargion izveli unutar 30 godina zajedničkog rada, a u kojima preispituju odnose između plesa, glazbe, izvedbe i komedije.

Zrinka Užbinec, Shelley Lasica i Jonathan Burrows vodit će radionice za profesionalne plesače. Ukupna cijena za tri radionice je 40 eura, dok je jednodnevni drop-in 10 eura. Detalje o radionicama i formular za prijavu pronađite ovdje.

Ostale radionice su otvorene za sve bez obzira na prethodno iskustvo. Ukupna cijena svih radionica je 30 eura, a cijena za jednodnevni drop-in je 5 eura. Detaljni popis radionica i formular za prijavu pronađite ovdje.

Program za djecu i mlade pogledajte ovdje.