Kao reakcija na globalnu krizu koja se, između ostalog, odrazila i na sigurno pohađanje nastave, u lokalnom kontekstu pokrenuta je kreativna humanitarna akcija Split za Palestinu u organizaciji neprofitne organizacije Culture Hub Croatia. Pojašnjavajući motivaciju za pokretanjem akcije, organizatori ističu da “situacija u Gazi nije samo daleka tragedija, već i odraz načina na koji svijet reagira na patnju, nepravdu i eroziju osnovnih ljudskih prava. Organiziranjem ovog događaja naša zajednica potvrđuje da suosjećanje i solidarnost ostaju moćni alati protiv očaja i ravnodušnosti”. 

Humanitarna akcija održat će se u nedjelju 8. veljače u Prostoru na adresi Plančićeva 2, a tim povodom otvoren je poziv za sudjelovanje u programu na koji se zainteresirani umjetnici_e, obrtnici_e i ostali kreativci_ke mogu prijaviti do 31. siječnja. Kako bi podržali provedbu programa, moguće se prijaviti za izlaganje ili donaciju umjetničkog rada na temu solidarnosti, nade, pravde i ljudskih prava te pridružiti se s prijedlogom suradnje u vidu aktivnosti poput čitanja poezije, radionica ili glazbenih nastupa. Iz organizacije poručuju da su dobrodošli i programski prijedlozi u drugim prostorima u Splitu, a širenje dosega akcije moguće je ustupljivanjem digitalnih radova, projekcija ili organizacijom drugih oblika online aktivnosti. 

Uviđajući važnost širenja humanitarne akcije, Culture Hub Croatia u njenoj provedbi surađuje s britanskom Zakladom Ajyal, neprofitnom organizacijom koja od svog osnutka 2019. godine, razvija i surađuje na projektima fokusiranim na mentalno zdravlje i obrazovanje djece koja su pogođena ratom, nasiljem i raseljavanjem. Kako pojašnjavaju organizatori iz Culture huba, Zaklada se u svom djelovanju oslanja na “postojeća partnerstva i mreže”, a trenutačno je usmjerena na podršku raseljenoj djeci u Gazi, pri čemu se sve aktivnosti vode njihovim potrebama i željama.

Kako poručuju iz organizacije, svrha ovog humanitarnog programa je otpor osjećaju nemoći pred nasiljem, podsjećajući nas da “nikada nismo bez mogućnosti povezivanja, stvaranja i podrške onima koji su najviše pogođeni”, te da u ovom kontekstu “svaki doprinos – bilo da je riječ o umjetničkom djelu, performansu ili donaciji – postaje gesta zajedničke humanosti.” Umjetnički programi, na ovaj način, postaju “prostor u kojem se solidarnost može slobodno i smisleno izraziti”, zaključuju organizatori_ce događaja, stoga pozivaju na doprinos i sudjelovanje u humanitarnoj akciji. Prijave se vrše putem poveznice.

Možda zato ovaj tekst pišem sporo i otežano; mučim se, ne ide mi. Svjesna sam važnosti pisanja o raširenosti mizoginije među mladima, o utjecaju interneta, društvenih medija i toksične manosfere na dječake i mladiće, ali se ujedno pribojavam sunovrata u bezdan moralizatorskog paničarenja nakon gledanja Adolescencea. Ne želim se nabacivati ispraznim analizama, ali isto tako ne želim pustiti da ovaj trenutak kolektivne zabrinutosti za mlade isklizne u zaborav. Uostalom, kako drugačije no emotivno pristupiti pisanju teksta o ovoj temi kada u učionici često čujem zaigrano, i nimalo kritičko, spominjanje Andrewa Tatea ili izjavu da su bijeli muškarci trenutno najugroženija društvena skupina, a ja nisam od onih koji se prave da takve izjave nisu čuli. 

Najglasniji pripadnici manosfere, online zajednice muškaraca koje ujedinjuje bijes i mržnja prema ženama i feminizmu, su inceli (involuntary celibate), muškarci koji za svoj “nevoljni celibat”, odnosno seksualni i ljubavni neuspjeh, krive upravo žene i posljedično, naravno, feminizam koji je ženama omogućio ravnopravnost i neovisnost o muškarcima. Inceli preziru činjenicu da su žene slobodne birati svoje partnere_ice te smatraju da je potrebno svijet i društvo vratiti na “pravi put” – u vrijeme kada su muškarci dominirali, a žene nisu imale pravo odlučivanja o sebi i svojim tijelima. 

Inceli su također duboko opterećeni idejama o biološkom determinizmu te smatraju da većinu žena privlači manji broj klasično privlačnih muškaraca (pravilo 80/20 spomenuto i u seriji) koje posprdno nazivaju Chadovima, a zbog kojih ženama nikada neće biti privlačni oni s uskim ramenima, tankim zapešćima i neatletskom građom. Pritom je znakovito da inceli, naravno, nisu u stanju razumjeti da su mehanizmi patrijarhata koji tisućama godina ženama nameću vrijednosti vezane za fizički izgled i seksualnu privlačnost isti mehanizmi zbog kojih se i oni osjećaju neprivlačnima. Umjesto da svoje nezadovoljstvo usmjere na patrijarhalne strukture, svoj užareni bijes i mržnju iskaljuju na ženama i djevojkama. Od 1980-ih naovamo brojni su slučajevi masovnih ubojstava koje su počinili upravo inceli, a manosfera ih glorificira.

Recentan je primjer širenja ovakvog incelovskog načina razmišljanja Nick Fuentes, američki radikalni desničar i nacionalist, koji je nakon Trumpove pobjede na izborima na X-u napisao “Tvoje tijelo, moj izbor”. Ova jeziva objava jasan je pokazatelj (do trenutka pisanja ovog teksta podijeljena je više od 35 tisuća puta) da se pripadnici manosfere odavno ne mogu smatrati internetskom marginom nego perfidno i opasno dominiraju javnim diskursom.

Najpoznatiji je pripadnik manosfere upravo spomenuti Andrew Tate, koji sebe ne smatra incelom nego pripadnikom druge vrste mrzitelja žena, pickup artistom, čija je misija dokazivanje svog statusa “alfa mužjaka” seksualnim osvajanjem koje pristanak ne priznaje kao opciju. Pripadnici manosfere toliko su opčinjeni Tateom i strahotama koje izjavljuje o djevojkama i ženama da ih čak ni optužbe za silovanje i trgovanje ljudima ne osujećuju u obožavanju Tatea; smjestili su mu, čula sam od nekih svojih učenika.

Tvorci Adolescencea, Stephen Graham i Jack Thorne (koautor slavne mini-serije This is England ’86 te njenih nastavaka ’88 i ’90 i recentne uspješnice Toxic Town), već su dugi niz godina garancija kvalitetnog televizijskog sadržaja u kojem se pažljivo i s izraženom sviješću za složenost društvenih nepravdi pristupa temama kao što su porast ubojstava među adolescentima u Ujedinjenom Kraljevstvu, rasizam, nefunkcioniranje obrazovnog, socijalnog i pravosudnog sustava, siromaštvo te životi obespravljenih i radničkih zajednica. 

Ne čudi, stoga, da su Graham i Thorne prepoznali splet ovakvih i brojnih drugih utjecaja pod koje padaju adolescenti na forumima i društvenim mrežama. Potaknuti zabrinjavajućim porastom ubojstava nožem čiji su počinitelji uglavnom dječaci i mladići, a žrtve najčešće djevojčice i žene, odlučili su javnosti ukazati na uzroke tog mizoginog nasilja kroz priču o trinaestogodišnjaku koji nožem ubije svoju školsku kolegicu. 

Ne pristajući na jednostrana, stereotipna ili senzacionalistička objašnjenja s kakvima se najčešće susrećemo kada se u medijima ili javnosti govori o mladima i nasilju, Graham je na početku rada na seriji postavio dva važna uvjeta za njenu okosnicu. Prvi je bio taj da se mora baviti porastom ubojstava nožem među mladima u Ujedinjenom Kraljevstvu, a drugi da obitelj ubojice mora biti prikazana kao sasvim obična, radnička obitelj u kojoj se roditelji uzajamno vole i poštuju, vole svoju djecu i trude se osigurati im dobar život te je inzistirao na tome da se obitelj ne prikaže kao da su na neposredan način upravo oni uzrokovali počinjeni zločin. 

Tako postavljena tematska okosnica serije i tako strukturirana obiteljska dinamika u njoj dodatno usložnjavaju čitavu problematiku jer se upravo roditelje ubojica, ili njihovu najbližu zajednicu, najčešće proglašava najizravnijim krivcima za bilo kakva nasilna ili ubilačka ponašanja, a perfidni se utjecaj muškaraca koji po forumima šire svoju mizoginu ideologiju te svoje istomišljenike potiču na silovanja, ubojstva i samoubojstva prečesto zanemaruje ili pak potpuno ignorira. 

Adolescence u četiri jednosatne epizode prikazuje slučaj trinaestogodišnjeg dječaka Jamieja Millera (tumači ga sjajni naturščik Owen Cooper) toliko duboko pod utjecajem toksične i mizogine manosfere da nožem ubija svoju školsku kolegicu, Katie. Zato što je odbila izaći s njim na spoj, saznat ćemo u trećoj epizodi. Svaka je epizoda detaljni presjek jednog potpuno pogubljenog sustava koji se koprca pod teretom posljedica ovakvog zločina. Epizode su režirane u jednom kadru, što je pod paskom redatelja Philipa Barantinija zahtijevalo minuciozno koreografirane sekvence, te prate događaje koji se zbivaju tijekom četiri različita dana u razdoblju od 13 mjeseci. 

Prva je epizoda utoliko dramaturški zanimljiva jer gledatelje spretnom režijom prvo navodi na pomišljanje da oružana policijska jedinica upada u kuću Millerovih kako bi uhitila oca Eddieja (kojeg tumači Graham), a ne dječaka. Nakon prvotnog šoka koji u nama izaziva Jamiejevo uhićenje, naviknuti na prvoloptaško plasiranje krivice na roditelje, ne prestajemo se pitati o očevoj izravnoj ili neizravnoj upletenosti u zločin. Svaku će sumnju u očevu umiješanost odagnati tek gledanje CCTV snimke ubojstva, a kasnije i uvid u obiteljsku dinamiku Millera kada Jamie ispriča psihologinji da je njegov otac sasvim običan i pomalo tradicionalan, ali nikada nasilan muškarac. U tom će razgovoru na površinu izbiti i Jamiejeve ideje o očevoj, ali i njegovoj vlastitoj muškosti te duboko ukorijenjeni prijezir i mržnja koje gaji prema ženama i djevojkama.

Tijekom te prve epizode iznimno su napeti i emotivni upravo prizori između oca i sina; Graham sjajno tumači lik oca izbezumljenog situacijom u kojoj se našao i koji se trudi balansirati između apsolutnog povjerenja u nedužnost svog sina i nepovjerenja u policiju i pravosuđe. Kamera se često u prvoj epizodi zadržava u krupnom planu Grahamovog lica na kojem se očitava sva sila emocija koje on pokušava zadržati u sebi i ne pokazati ih pred sinom ili policijom kao znak slabosti ili straha pred situacijom u kojoj su se našli.

Ovakvo je kontrolirano (ne)pokazivanje emocija, naravno, razumljivo, ali u seriji koja problematizira toksičnu muškost i njene reprezentacije, takvo kadriranje nije slučajno. Kamera se na sličan način zadržava i na Jamieju, ali osim straha na njegovom se licu ukazuje i prijezir, napose prema medicinskoj sestri i detektivki, a u trećoj epizodi prema psihologinji.  

Nadalje, reprezentacija se muškosti dodatno problematizira u odnosima očeva i sinova utoliko što i Eddie Miller i detektiv Bascombe (Ashley Walters), čiji sin tinejdžer pohađa Jamiejevu školu, predstavljaju tradicionalne muške figure koje su naučene ne pokazivati svoje emocije i slabosti, rade tradicionalno “muževne” poslove (jedan je vodoinstalater a drugi detektiv) te se kao očevi ne snalaze sa zahtjevima koje pred njih postavlja odrastanje njihovih sinova adolescenata u digitalnom dobu. I Jamie i Adam Bascombe (Amari Bacchus) često su predmet poruge i vršnjačkog nasilja u školi, što se na razini škole, čije (ne)funkcioniranje promatramo u drugoj epizodi, nikako ne rješava. 

Kada u drugoj epizodi istražitelji dođu u Jamiejevu i Katienu školu ispitati njihove kolege i nastavnike, osupnuti su potpunim kaosom koji ondje vlada. Nastavnici jedva kontroliraju razuzdanu djecu koja se ne libe javno, pred cijelim razredom pa i policijom, verbalno maltretirati pojedine učenike. U učionicama vlada nemir, ali i potpuno beznađe jer je nastavničko osoblje uglavnom diglo ruke od čitavog sustava koji nije u stanju ponuditi dubinsko rješenje za bolji rad i suživot s adolescentima. Nastavnička se uloga svela na viku i dernjavu u nastojanju da se uvede disciplina i postigne koliko-toliko radna atmosfera, a podučavanje se svodi na puštanje video snimki koje učenike uglavnom uspavljuju, čime se jedva postiže relativni mir u mahnitim učionicama. 

Pomahnitala školska atmosfera dodatno se postiže pomno koreografiranim sekvencama koje se brzo izmjenjuju i specifičnim režijskim postupcima poput neprestanog kretanja kamere koja prati istražitelje po školi dok se kreću školskim hodnicima, ulaze u učionice, smiruju učenike, slušaju dernjavu, provode intervjue, svjedoče evakuacijskoj vježbi, a zatim i tučnjavi između Katiene prijateljice i Jamiejevog prijatelja. Taj se kaos pojačava i frenetičnom glazbenom podlogom koja nas dovodi do ruba tjeskobne napetosti i nevjerice da je ono što se pred nama odvija svakodnevica nastavnika_ca i učenika u jednoj školi.

Škola tako postaje mjesto na kojem se razotkriva međugeneracijsko nerazumijevanje i potpuna neupućenost odraslih u online svijet manosfere kojem su mladi izloženi. Odrasli tapkaju u mraku dok tragaju za motivom ubojstva, a saznaju ga tek uz pomoć Adama Bascombea koji svom ocu dešifrira emojije na Jamiejevim objavama na Instagramu, što policiju napokon, uz pronalazak noža kod Jamiejeva prijatelja, dovodi do zaključenja istrage. Emojiji koje adolescenti_ce pišu jedni drugima po objavama razotkrivaju toksičan online svijet koji odrasli u seriji nisu u stanju niti zamisliti, kamoli razumjeti, te postaju još jedan dokaz dubokog međugeneracijskog jaza i potpune nepripremljenosti odraslih na sadržaje kojima su mladi izloženi na društvenim mrežama, dok prividno sigurni sjede u svojim dječjim sobama. 

U trećoj je epizodi kamera smirenija i nema brzih izmjena sekvenci nego se napetost postiže iznimno jezivim i neugodnim dijalogom između Jamieja i psihologinje koja je zadužena za procjenu njegova mentalnog stanja prije suđenja. U tom se razgovoru polako razotkriva koliko je manosfera oblikovala Jamiejev pogled na djevojke i žene. 

Svoju duboko usađenu mržnju prema ženama Jamie usmjerava i prema psihologinji; izruguje se njenoj zabrinutosti i zabavljen je strahom koji ona osjeća pred njim i njegovom mržnjom. Ni ta epizoda ne bježi od prikazivanja apsolutne nemoći koju osjećaju svi koji se nose s posljedicama ubojstva; svi sustavi potpuno zakazuju i nisu u stanju nositi se s tolikom mržnjom. Na kraju epizode psihologinja sjedi i plače pogođena Jamiejem i onime što je izgovorio, što nas navodi na zastrašujuću pomisao – ako se ni ona, psihologinja, ne može nositi s posljedicama mizogine ideologije i manosfere, kako da se nosimo mi.

Dok sam odrastala moj je tata često znao ponavljati rečenicu kojom je meni nastojao ponuditi magično objašnjenje za svaki neshvatljivi postupak mojih tinejdžerskih vršnjaka, ali i mene sâme. “Djeca su slika i prilika svojih roditelja”, govorio bi mi cijelo djetinjstvo ozbiljnim i dramatičnim glasom, poentiravši tom rečenicom svoje shvaćanje ljudi i društva u cjelini; da smo osuđeni na slijepo ponavljanje obrazaca koje smo učili od svojih roditelja i skrbnika te da izvan te strukture postoji vrlo malo toga što može utjecati na srž onoga što zapravo jesmo – slike i prilike svojih roditelja. 

Upravo mi je ta rečenica neprekidno odzvanjala u glavi dok sam gledala zadnju epizodu serije baš zato što se u njoj, kao i u čitavoj seriji, prokazuje uzaludnost ideje o roditeljima i obitelji kao bastionu odgoja i utjecaja na mlade danas. Tada, kasnih 90-ih, nije bilo foruma, Reddita, TikToka i interneta kakvog ga poznajemo danas te je bilo mnogo lakše sve breme odgoja svaljivati upravo na roditelje i obiteljsku zajednicu.

Razumijem da je mnogima lakše zabijati glavu u pijesak i praviti se da djeca i mladi u Hrvatskoj nisu izloženi ideologiji koja slavi i zagovara nasilje nad ženama i djevojčicama, ali dovoljno je izložiti se sadržajima na internetu i društvenim mrežama ili saslušati djecu kada s vama iskreno i bez zadrški razgovaraju kako bi nam se ta fantazija o online sigurnosti naše djece rasplinula. Dovoljno vam je provesti 45 minuta na satu s djecom i bit će vam jasno.

Tinejdžeri utjehu i razumijevanje rijetko kada traže u roditeljima; naprotiv, obraćaju se svojim vršnjacima koji su jednako nesigurni i usamljeni kao oni sâmi, a razumijevanje i osobu koja će ih bez osude i prodika saslušati najčešće traže i pronalaze u anonimnosti interneta i društvenih mreža. No ondje pronalaze likove poput Andrewa Tatea i njemu sličnih silovatelja i trgovaca ljudima koji mrze žene i feminizam, ali zato na društvenim mrežama imaju neograničen i necenzuriran pristup djeci i mladima među kojima šire svoju mizoginu ideologiju. Upakirana u hvalisanje uspjehom koje podrazumijeva samo posjedovanje – novca, auta i žena, ta se ideologija mladima čini puno zanimljivijom od svega što im nude roditelji ili nastavnici.

U zadnjem sam prizoru serije, kada lik Stephena Grahama sjedi u sobi svog sina ubojice i nezadrživo jeca nad njegovim postupcima i nepovratnim posljedicama tog čina za čitavu obitelj, prepoznala i natruhe svog očaja i nemoći pred sustavom i društvom koje je potpuno nemoćno pred užasima manosfere. Plakala sam nebrojeno puta tijekom te epizode jer znam da nije dovoljno samo stati i saslušati što mi djeca govore, nije dovoljno imati snage u učionici opetovano objašnjavati mladima sve užase manosfere, jer snage nemamo uvijek, a nemoći imamo i previše.

Nemam odgovor na ovo, niti rješenje, osim možda poziva da se kolektivno zapitamo što poručujemo mladima time što smo dozvolili da im silovatelji poput Tatea ili inceli masovni ubojice postanu heroji. Zar je tako teško priznati da aktivno stvaramo društvo kojem nije problem mrziti i prezirati žene i djevojke? Zar to zaista ne vidite?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Umjetna inteligencija (AI) brzo je transformirala digitalni svijet, s alatima kao što je ChatGPT koji su revolucionarizirali stvaranje sadržaja, a istovremeno omogućili brzo širenje dezinformacija. Zabrinutost zbog dezinformacija koje pokreće umjetna inteligencija, poput deepfakeova koji se koriste za manipuliranje javnim mnijenjem tijekom izbora, potaknula je društvene mreže i medijske organizacije da uvedu mjere poput označavanja AI-generiranog sadržaja i provjera koje provodi zajednica. Međutim, održavanje povjerenja javnosti u vjerodostojne izvore vijesti i točne informacije ostaje izazov za platforme društvenih mreža, medijske organizacije i donositelje odluka, osobito jer su mladi ljudi sve osjetljiviji na dezinformacije na internetu. Kao odgovor na to, Europska unija pokrenula je inicijative kao što su Akcijski plan za digitalno obrazovanje i Smjernice za medijsku pismenost kako bi unaprijedile digitalne vještine i medijsku pismenost u svojim državama članicama.

Kao što smo opisali u prvom članku iz ove serije, dok okviri EU-a nude korisne smjernice, a napori lokalnih vlasti također napreduju, djelovanje na nacionalnoj razini ostaje karika koja nedostaje za prevođenje ovih inicijativa u povezana, održiva rješenja. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMSD) dodjeljuje državama članicama odgovornost za provedbu ovih ciljeva, zahtijevajući od svake zemlje da razvije vlastitu strategiju medijske pismenosti i podnosi izvješća o napretku svake tri godine. Ovaj decentralizirani pristup rezultirao je značajnim razlikama u tome kako države članice provode inicijative medijskog opismenjavanja. Dvije zemlje EU-a s različitim strategijama i pristupima digitalnoj medijskoj pismenosti u školama – Belgija i Portugal – nude vrijedan uvid u to kako se rješavaju izazovi koji dolaze s umjetnom inteligencijom. Kako bismo proniknule dublje, istražile smo političke dokumente i izvješća, analizirale postojeće inicijative i razgovarale s nastavnicima_ama, studentima_cama i članovima_icama civilnog društva u obje zemlje.

Medijsko praćenje i pismenost u Belgiji

Prema Medijskom informacijskom centru (CIM), Belgijci_ke prate više medijskih sadržaja nego ikad prije, s gotovo devet od deset građana_ki koji_e se svakodnevno spajaju na Internet – što je povećanje od 5,2 % u odnosu na 2022. Studija CIM-a, provedena na uzorku od 6325 osoba između rujna 2022. i ožujka 2023., također pokazuje promjene u navikama medijske potrošnje te sve veći interes za video i audio sadržaje. Štoviše, prvi je put pametni telefon postao najkorišteniji medijski uređaj, pretekavši televiziju – koristi ga 88 posto Belgijanaca, a među onima u dobi od 12 do 34 godine taj se udio penje na 98 posto.

Ovaj porast korištenja digitalnih medija čini mlade ljude posebno izloženima online dezinformacijama. Axel Baeyens, belgijski učitelj koji učenicima_ama u dobi od 10 do 12 godina predaje matematiku, jezik, znanost, umjetnost i religiju, često nailazi na utjecaj internetskih dezinformacija u svojoj učionici: “Gotovo svaki dan moram razotkrivati stvari koje kažu da su vidjeli na Internetu. Mogli bi ponavljati izjave poput ‘Mjesec je napravljen od sira’ jer je to netko rekao na Internetu.”

Sličnu sliku možemo vidjeti i u Portugalu. Mladi u Portugalu, kao i njihovi vršnjaci u Belgiji i diljem Europe, sve se više okreću društvenim mrežama i streaming platformama kao izvoru vijesti, distancirajući se od tradicionalnih medijskih izvora. Prema Reutersovom izvješću o digitalnim vijestima za 2024., 72 % portugalskih građana_ki brine koji se sadržaj na Internetu prikazuje kao stvaran, što je znatno iznad svjetskog prosjeka. U Portugalu je politički sadržaj najčešći predmet dezinformacija. Ova rasprostranjenost dezinformacija utječe na povjerenje mladih u vijesti. Mnogi mladi Portugalci iskazuju niže razine povjerenja od starijih generacija, što može biti posljedica njihovog oslanjanja na digitalne platforme koje se smatraju manje vjerodostojnima od tradicionalnih medija.

Martim Caçador, 17-godišnji srednjoškolac iz portugalskog grada Ponte de Lima, opisao je svoje navike vezane uz informiranje: “Ponekad gledam vijesti na TV-u sa svojom obitelji, ali uglavnom dobivam informacije s društvenih mreža i digitalnih platformi. Ponekad jednostavno odem na Instagram ili druge platforme poput X-a i vidim novosti s profila koje pratim.” Umjetna inteligencija postala je koristan alat za mlade ljude, što je Martim objasnio ovako: “Uvijek bih radije imao algoritamske preporuke jer želim vidjeti samo ono što mi se sviđa na Internetu, i mislim da mi to pomaže. AI chatbotovi i slični alati pomažu mi u školskim obvezama. Ako zapnem oko nečega, a nitko mi nije dostupan za pomoć, mogu ih iskoristiti da pronađem odgovore.”

Martimovo korištenje umjetne inteligencije odražava uobičajeni obrazac među mladima, kao što je istaknuto u različitim istraživanjima o digitalnim navikama: algoritmi za preporuke i alati umjetne inteligencije imaju sve važniju ulogu u njihovim privatnim i akademskim životima. Iako ove tehnologije nude pogodnosti i podršku, one također dolaze s rizicima, poput produbljivanja postojećih predrasuda ili stvaranje pretjeranog oslanjanja na odgovore koje generira umjetna inteligencija bez kritičke procjene. To otvara ključno pitanje: mogu li škole učinkovito odgovoriti na te izazove i opremiti učenike_ce vještinama potrebnim za kritičko i odgovorno korištenje umjetne inteligencije?

Obrazovanje iz medijske pismenosti u Belgiji

Prema Indeksu medijske pismenosti iz 2022., Belgija je svrstana među zemlje s “dobrim učinkom” u medijskoj pismenosti, no pristupi obrazovanju o medijskoj pismenosti znatno se razlikuju među regijama. U nizozemskom govornom području Flandrije medijska je pismenost integrirana u formalno i neformalno obrazovanje. Flamanski centar znanja za digitalnu i medijsku pismenost Mediawijs promiče kritički angažman s digitalnim sadržajem. Programi poput Novosti u učionici pomažu učenicima završnih razreda osnovne škole u razumijevanju aktualnih događaja kroz kritičko i kreativno razmišljanje. Medijska pismenost također je ključna kompetencija u srednjoškolskom obrazovanju, gdje se nastavnike_ce potiče da je integriraju u različite predmete, uključujući povijest, jezike i prirodne znanosti.

U federaciji Valonija-Bruxelles koja pripada francuskom govornom području, Conseil Supérieur de l’Éducation aux Médias (CSEM) vodi inicijative za medijsko obrazovanje, potičući suradnju među edukatorima, medijskim dionicima i donositeljima odluka. U međuvremenu, zajednica njemačkog govornog područja ima svoj medijski centar, Ostbelgien Medienzentrum, koji podržava medijsku pismenost za građane svih generacija. Svaka je zajednica razvila vlastitu strategiju medijske pismenosti na temelju lokalnih potreba, odražavajući belgijsku jezičnu raznolikost.

U Axelovoj školi obrazovanje za medijsku pismenost dijeli se na tri kategorije: medijska prosudba, medijska pismenost i medijske vještine. Medijska prosudba usmjerena je na poticanje etičkog korištenja medija i kritičkog razmišljanja, medijska pismenost na razumijevanje medijskih sadržaja i njihove strukture, a medijske vještine na praktične tehničke vještine, poput rada s digitalnim uređajima. Medijska se pismenost ne predaje kao zaseban predmet, već je integrirana u predmete kao što su jezici, znanost, povijest i zemljopis, pri čemu učenici digitalne uređaje u prosjeku koriste 30 do 60 minuta dnevno. Ovakav je pristup olakšao i integraciju alata umjetne inteligencije poput ChatGPT-a u pojedinim školama, omogućujući učenicima strukturirano upoznavanje s novim tehnologijama.

U školi Sint-Lievenscollege Wereldwijs, dijelu flamanske zajednice, ova integracija AI alata odvija se u učionicama. Axel je objasnio: “Medijska je pismenost dio školskog kurikuluma i propisana od vlade. Škole moraju ispuniti ishode učenja koje postavlja vlada i koji se procjenjuju u različitim fazama obrazovanja. Budući da su učenici već imali iskustva s ChatGPT-om i drugim alatima umjetne inteligencije izvan škole, vidim vrijednost u uključivanju ovih alata u nastavu.” Učitelj je također primijetio da njihova škola ChatGPT prvenstveno koristi za vježbe pisanja, omogućujući učenicima_ama da usporede vlastite tekstove s odgovorima koje je generirala umjetna inteligencija.

Međutim, ova integracija nije ujednačena u svim belgijskim školama. Iako je upotreba umjetne inteligencije široko rasprostranjena među učenicima u Flandriji, škole često ostaju suzdržane prema tim alatima. Lore Sleeckx, predsjednica flamanske Udruge škola (Scholierenkoepel), primijetila je: “U razgovorima s učenicima_ama čuli smo da koriste umjetnu inteligenciju i pametne chatbotove u različite svrhe.” Učenici_e najčešće koriste alate umjetne inteligencije za bolje razumijevanje složenih koncepata, provjeru gramatike, izradu sažetaka i traženje inspiracije za školske zadatke. No, iako su popularni izvan škole, često se ignoriraju ili zabranjuju u učionicama. “Učitelji_ce često nerado koriste AI aplikacije, bojeći se da bi se učenici mogli osloniti na njih u rješavanju zadataka i tako propustiti usvojiti ključne vještine”, dodala je Sleeckx. “Ali većina učenika_ca AI ne vidi kao čarobno rješenje, već kao pomoćni alat.”

Digitalna medijska pismenost u portugalskom obrazovnom sustavu

Portugal je tijekom godina uložio znatne napore u promicanju digitalne pismenosti. Inicijative poput Tehnološkog plana pokrenutog 2007. godine omogućile su studentima_cama pristup prijenosnim računalima i Internetu uz subvencioniranu cijenu, čime je načinjen važan korak prema digitalnoj uključenosti. Nadovezujući se na ove temelje, portugalske su vlasti 11. lipnja 2019. predstavile Nacionalnu strategiju za umjetnu inteligenciju pod nazivom AI Portugal 2030. Ova strategija naglašava važnost uključivanja obrazovanja o umjetnoj inteligenciji u nastavni plan i program kako bi se potaknula digitalna pismenost i pripremile buduće generacije za svijet koji sve više pokreće AI.

Jedna od inicijativa koja predvodi ovu promjenu je Bridge AI, nacionalni projekt koji financira Portugalska znanstvena zaklada u okviru svog programa “znanosti za politike”. Osnovan 2024. pod vodstvom profesorice Helene Moniz, Bridge AI ima za cilj pripremiti Portugal za provedbu Zakona o umjetnoj inteligenciji EU-a razvijanjem praktičnih politika i izradom alata za podršku javnoj upravi. Projekt pristupa temi na sveobuhvatan način integrirajući etiku, pismenost i zakonodavstvo u jedinstveni okvir osmišljen da odgovori na potrebe različitih publika, uključujući javne službenike_ce, profesionalce_ke u industriji i civilno društvo. Bridge AI ima za cilj adresirati nedostatke u obrazovanju i javnoj svijesti kako bi se osiguralo da građani_ke diljem Portugala, bez obzira na mjesto stanovanja, imaju pristup ključnim znanjima o umjetnoj inteligenciji i posljedicama njezine primjene.

Unatoč ovakvim inicijativama, Portugal trenutačno nema službeni nacionalni kurikulum digitalne i medijske pismenosti niti strukturirane smjernice za javne škole. Napori za razvoj medijske pismenosti često ovise o nepovezanim programima i resursima koje su razvile različite organizacije, poput Portugalskog regulatornog tijela za medije (ERC). Iako su ovi projekti usmjereni na podizanje svijesti o važnosti medijske pismenosti, njihov je učinak ograničen zbog izostanka sustavne integracije u školske programe.

Kao što smo saznale iz intervjua koje smo vodile s učiteljima_cama i učenicima_ama, nastavnici_e često potiču odgovorno korištenje digitalnih alata i procjenjuju vještine medijske pismenosti učenika_ca putem neformalnih metoda, poput prezentacija i zadataka. Međutim, ti su pristupi uglavnom nestrukturirani i ovise o pojedinačnim nastavnicima. “Medijsko opismenjavanje trenutno nije izravno uključeno u naš školski kurikulum. Pokušavamo usmjeriti učenike_ce na odgovorno korištenje interneta i dopustiti korištenje digitalnih alata kad je to moguće, ali to često sami usvajaju. Vještine medijske pismenosti procjenjujem tijekom zadataka i prezentacija u kojima koriste digitalne alate, ali nedostaje nam formalno vodstvo. Pokušavamo upozoriti učenike na rizike zlouporabe društvenih mreža i umjetne inteligencije, no u srednjoj školi nemamo poseban predmet koji ih uči snalaženju u digitalnom svijetu”, objasnila je Lurdes Cruz, profesorica portugalskog jezika i književnosti u srednjoj školi u Lisabonu.

Njezino mišljenje potvrđuju i sami učenici. Sedamnaestogodišnji Martim iz Ponte de Lima podijelio je svoje iskustvo: “Nije postojao sustavan pristup učenju medijske pismenosti; jednom je održana prezentacija za cijelu školu, ali nismo čuli ništa osim upozorenja da bi na Internetu mogle biti lažne vijesti. Nisu nas naučili ništa što već nismo znali.” Napomenuo je da su učitelji_ce medijsku pismenost spominjali_e samo neizravno: “Primjerice, kad smo morali predati prezentaciju, a upozorili su nas da ne koristimo ChatGPT jer ćemo inače dobiti lošu ocjenu.” Martim je također priznao da nije bio svjestan ograničenja ChatGPT-a, poput činjenice da je krajnji datum podataka bio 2021. godine. “Sve što sam znao bilo je da mu mogu postavljati pitanja i da bi mi najčešće pomogao.”

Izazovi u implementaciji digitalne medijske pismenosti

Iako se pristupi između Belgije i Portugala razlikuju, obje se zemlje suočavaju sa sličnim izazovima u svojim nastojanjima u obrazovanju za medijsku pismenost. Axel, belgijski učitelj, istaknuo je financijska ograničenja koja utječu na dostupnost resursa i izbor digitalnih platformi. Škole su pod pritiskom da odaberu platforme na temelju cijene, što može ograničiti pristup raznovrsnim obrazovnim materijalima. Neki digitalni alati s vremenom postanu usluge uz nadoplatu, dodatno opterećujući školske proračune. Axel je naglasio važnost informiranja nastavnika_ca o digitalnom svijetu – ne nužno izravnim uključivanjem u aktivnosti na Internetu, već razumijevanjem onoga što se događa u tim prostorima. Ova svijest, objasnio je, pomaže učiteljima_cama u vođenju rasprava i promicanju sigurnog ponašanja na Internetu, posebno s obzirom na količinu vremena koje učenici_e provode u digitalnim okruženjima izvan škole.

Primijetio je i da su neki nastavnici otvoreni za uvođenje digitalne pismenosti, dok drugi oklijevaju. “Neki su učitelji otvoreni za digitalno opismenjavanje, dok ga drugi izbjegavaju jer ne poznaju dovoljno suvremene medije”, istaknuo je.

U Portugalu su izazovi slični. Srednjoškolska profesorica Lurdes Cruz primjećuje: “Sve više osjećam da moram biti u toku jer tehnologija brzo napreduje. Ako ne pratim razvoj događaja, osjećam se u zaostatku, čak i u odnosu na svoje učenike.” Iako učitelji_ce pokušavaju učenike upozoriti na rizike i prednosti društvenih mreža i umjetne inteligencije, minimalna je službena podrška za strukturiranu obuku medijske pismenosti. Lurdes je dodala: “Samouki smo u tom području, što možda nije najučinkovitiji način za poučavanje medijske pismenosti. Mnogi učitelji nisu u potpunosti razvili te vještine.”

Štoviše, resursi su ograničeni, što dodatno otežava ravnopravan pristup digitalnim alatima učenicima i nastavnicima. Ovaj nedostatak resursa onemogućuje školama da razviju sveobuhvatan program medijskog opismenjavanja koji dopire do svih učenika_ca.

Rješenja i budući koraci u razvoju medijske pismenosti

U Belgiji se napredak ogleda u povećanom fokusu na digitalne alate tijekom osposobljavanja nastavnika_ica, pri čemu se edukatore_ice potiče da koriste digitalne metode u svojim učionicama. Međutim, kao što je primijetio Axel, “cjeloživotno učenje je ključno. Imamo prilike učiti o digitalnim alatima, ali to su često jednodnevne sesije kojima nedostaje nastavak. Digitalna pismenost neprestano se razvija, a učiteljima_cama je potrebna stalna obuka.”

U Portugalu se sve više poziva Ministarstvo obrazovanja da uspostavi smjernice i programe obuke za odgovorno korištenje društvenih mreža i umjetne inteligencije te da digitalne alate učini dostupnima i učenicima_ama i nastavnicima_ama. Martim je predložio da škole više podučavaju kritičku analizu internetskog sadržaja: “Važno je da učenici_e mogu vidjeti jesu li informacije vjerodostojne. Na primjer, mogli bismo imati sat na kojem bi nam prikazali primjere lažnih vijesti i objasnili kako ih prepoznati i reagirati na njih.”

U obje zemlje obećavajuće inicijative poput Mediawijsa i Bridge AI-ja pružaju snažnu polaznu točku, ali njihov uspjeh ovisit će o sposobnosti da se učinkovito povežu politika, obrazovanje i praksa.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Negativni trendovi potvrđeni su i u istraživanju pučke pravobraniteljice iz 2022. prema kojem se povećao postotak negativnih stavova prema Romima (u odnosu na isto istraživanje iz 2016.), dok su istovremeno prepoznati kao najdiskriminiranija skupina u RH. Nadalje, od brojnih problema navedenih u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu pod temom diskriminacije temeljem rasnog ili etničkog podrijetla vezano uz Rome, možda najznačajniji je segregacija u obrazovanju. Prema njenim podacima, usprkos Nacionalnoj strategiji za uključivanje Roma od 2013. do 2020. godine koja je u planu imala „do 2020. godine ukinuti sve razredne odjele koje pohađaju samo učenici pripadnici romske nacionalne manjine“, još 2018. bilo je 45 % romske djece koja su u Međimurju pohađala razrede u kojima su većina ili svi učenici Romi, a 2023. situacija je još gora. Prema podacima prikupljenim izravno od osnovnih škola, “od 24 škole iz različitih dijelova RH koje pohađaju romski učenici/e, u školskoj godini 2022./2023. u 11 škola je bilo ustrojeno ukupno 80 potpuno etnički segregiranih razreda koje je pohađalo 950 romske djece”. 

Ne samo da neka djeca provedu cijelo osnovnoškolsko obrazovanje u segregiranim razredima (u kojima je prosjek ocjena lošiji od onog u miješanim razredima i u kojima se radi po prilagođenim programima), nego neka od njih pohađaju potpuno etnički segregirane škole (npr. PŠ Strmec i OŠ Petrijanec). Jedna od akcijskih mjera provedbe aktualnog Nacionalnog plana za uključivanje Roma je do kraja 2025. smanjiti broj škola sa segregiranim razredima s 10 na osam – što znači da se rješavanje problema samo odgađa, upozorava pravobraniteljica, jer će generacije romske djece i dalje biti diskriminirane. 

Kao reakciju na ovu poražavajuću situaciju, Centar za kazalište potlačenih – POKAZ u suradnji sa skupinom mladih Romkinja iz Romske organizacije mladih Hrvatske (ROMHR) pokrenuo je inicijativu Lakši put. Fokusirajući se na probleme segregacije u školama, vršnjačkog nasilja i sistemskog rasizma spram Roma_kinja, Inicijativa planira provesti zagovaračku kampanju, kao i kampanju na društvenim mrežama pod sloganom Kvalitetna škola za sve! Josipa Lulić i Dinko Kreho iz POKAZa dodatno nam pojašnjavaju zahtjeve Inicijative: “Hrvatska je još 2010. u slučaju Oršuš&Oršuš izgubila tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava, i obavezala se da će ukinuti segregaciju u školama. No, dogodilo se upravo suprotno: segregacija se od tada gotovo utrostručila. U duhu presude, tražimo od Hrvatske sveobuhvatan plan desegregacije, koji će podrazumijevati i znatno širu paletu mjera usmjerenih na dublje uzroke ispadanja Roma i Romkinja iz sustava obrazovanja.” 

U sklopu brojnih radionica koje Centar za kazalište potlačenih provodi u Hrvatskoj s ciljem podizanja svijesti o diskriminaciji romske djece nastala je i predstava Lakši put. “Predstavu Lakši put osmislile su i u njoj igraju glumice i glumci romske nacionalnosti, s kojima POKAZ već godinama surađuje preko ROMHR-a; te koji probleme prikazane na sceni nose i u vlastitom iskustvu. Predstava je ostvarena u formi legislativnog kazališta, što podrazumijeva ne samo interakciju s publikom, nego i prikupljanje konkretnih ideja, prijedloga i inicijativa iz publike. Prijedloge prikupljene u najrazličitijim sredinama – u rasponu od romskih naselja u Međimurju i Slavoniji, preko škola i različitih kulturnih prostora, do zagrebačkih fakulteta – diseminiramo kroz ovu kampanju”, kažu Lulić i Kreho.

Metoda rada koju POKAZ koristi u svojim kazališnim projektima – uključivanje publike u prostor dijaloga i djelovanja gdje nakon odgledane scene, odgovaraju na pitanja “Što bih ja napravio_la?” i “Postoje li alternative?” – na neki je način vidljiva i u ovoj kampanji. Građani_ke su pozvane_i da svoja iskustva, ideje i prijedloge za dokidanje segregacije u školama podjele putem anonimne ankete, te da se uključe u rad Inicijative.

Ne propustite priliku da stanete u tuđe cipele i suočite se s diskriminacijom i predrasudama, kakvima su naši mladi sugrađani_ke izloženi dok prolaze kroz svoje školovanje. Predstava je osmišljena kroz radionice Centra za kazalište potlačenih – POKAZ skupina aktivist_kinja iz romske zajednice, a bavi se problemima i preprekama s kojima se djeca i mladi romske nacionalnosti susreću u obrazovnom sustavu RH.

Kazalište potlačenih krovni je naziv za skupinu teatarskih metoda i tehnika koje je u Brazilu sedamdesetih godina, za vrijeme vojne diktature u zemlji, razvio tamošnji dramaturg i dramski pedagog Augusto Boal. Forum kazalište jedan je od najpopularnijih oblika kazališta potlačenih, a podrazumijeva prikaz kratke scene, u koju je zatim publika pozvana da na različite načine intervenira i s kojom ulazi u interakciju.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Obrazovni program ŠMK “Dr. Ante Peterlić” namijenjen je nastavnicima, odgajateljima, voditeljima filmskih i videodružina, kinoklubašima, studentima, kao i svima zainteresiranima za učenje o filmu i razvijanje potrebnih vještina za prenošenje znanja.

Svi polaznici Škole u Karlovcu moći će birati između seminarskih programa, odnosno prvog i drugog seminarskog stupnja ili pak upisati neku od 18 radionica (igrani, dokumentarni, eksperimentalni ili animirani film, kamera i snimanje, montaža, fotografija, podcast, scenarij, dramska pedagogija, vizualni efekti, televizijska reportaža, glazbeni videospot, postprodukcija zvuka, sadržaj za društvene mreže, Ples – Pokret, ples, prostor, Mediji u školi – filmska i radijska grupa u školi i razvoj projekta).

U Puli se polaznici ove godine mogu prijaviti na seminarski stupanj ili na neku od sedam radionica (igrani, dokumentarni, eksperimentalni ili animirani film, kamera i snimanje, montaža i glazbeni videospot).

Uvjete sudjelovanja u karlovačkom dijelu programa možete pronaći na sljedećoj poveznici, a za pulski na ovoj poveznici.

Prijave za pulsko i karlovačko izdanje Škole su otvorene do 25. lipnja.

Više informacija o osječkom izdanju očekujte uskoro na internetskoj stranici ŠMK “Dr. Ante Peterlić”.

“Posljednjih godina u Hrvatskoj je provedeno više istraživanja iz kojih je moguće izvući samo jedan zaključak – moramo djelovati odmah! Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe kako su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke, a posebice zabrinjava neredovita upotreba kondoma. Više od polovice mladih u životu je doživjelo neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama. Istodobno, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama, sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode se tek jedan školski sat godišnje”, pojašnjava u medijskom priopćenju Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje na programu Spol, rod i seksualna prava.

Poruka kampanje je stoga jasna – mladi svakako uče o seksualnosti samo je pitanje od koga (svećenik ili nastavnik; na greškama ili na nastavi; na predavanju ili na tulumu). 

U hrvatskim školama o temama seksualnosti uči se kroz međupredmetnu temu “Zdravlje” no iz CESI-ja ističu kako je način na koji se temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa u kurikulumu neadekvatan i zastario – “bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu, a izostavlja teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti”. Kažu kako je ovakav pristup u potpunoj suprotnosti s međunarodno relevantnim smjernicama za seksualnu edukaciju i primjerima dobrih praksi koje donose UNESCO, IPPF, WHO ili UNFPA, a koje preporučuju stavljanje seksualnosti u širu perspektivu osobnog i seksualnog rasta i razvoja.

“S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena mogu imati gradovi. Ukoliko se odluči na uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja, Grad Zagreb bio bi prvi grad na području Republike Hrvatske koji bi uveo takav program i na taj način se jasno pozicionirao kao grad kojem su dobrobit, zdravlje i kvaliteta života mladih važni”, poručuju.

Podsjećaju i kako platforma Možemo!, koja je na vlasti u Zagrebu, u svojim programskim materijalima ističe da u području obrazovanja želi snažnije naglasiti sadržaje vezane uz seksualna i reproduktivna prava i zdravlje te prepoznaje važnost sprečavanja i borbe protiv seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja. Također, njihova vizija uključuje da “odgojne i obrazovne institucije u Zagrebu podržavaju različite identitete“, te između ostalog, djeluju protiv seksizma i homofobije. 

“Vjerujemo kako aktualna gradska vlast ima sluha za ovu temu te da shvaćaju važnost školske seksualne edukacije utemeljene na znanstvenim činjenicama. Očekujemo da se u najkraćem roku oformi stručna radna skupina koja će odmah krenuti s izradom kurikuluma, nastavnih materijala i edukacijom provoditelja programa. Samo tako djeca i mladi mogu dobiti potrebna znanja o seksualnosti za koje su prethodne generacije bile nepravedno zakinute”, zaključuje Bijelić. 

Nisam se mogla ne zapitati kakve veze Therese Raquin ima s izložbom koja tematizira povijest borbe za školovanje djevojaka u Hrvatskoj kroz priču o tri učiteljice, Mariji Jambrišak, Nataliji Wickerhauser i Ivani Hirschmann, osnivačicama i predavačicama na Privremenom ženskom liceju, preteči ženske gimnazije i prvoj državnoj školi za žene u Austro-ugarskoj, otvorenoj 1892. u Zagrebu. Izložba je nastala kroz sinergiju istraživačkog rada Tihane Bertek, Paule Ćaćić i Lane Perišić i umjetničkog rada ilustratorica i animatorica Pete Balekić, Klasje Habjan, Agate Lučić i Anamarije Kvas, koji se, prema katalogu, fokusirao na centralno pitanje: “tko su strašne žene o kojima znamo tako malo, a kojima dugujemo tako puno.” Izložba nosi ime Od vlastite učionice do vlastite sobe i pritom se referira na slavni esej Virginije Woolf Vlastita soba iz 1929. 

Moguće je da je Therese u tekst utrčala ravno iz moje gimnazijske čitanke u kojoj je Woolf bila tek nešto više od fusnote u kojoj se taj esej nije ni spominjao. Bilo kako bilo, odluka da se izložba nazove prema tekstu koji je više od trideset godina mlađi od samog liceja, apsolutno je prikladna. Esej Vlastita soba nastao je na temelju dva predavanja koje je Virginia Woolf održala na koledžima Girton i Newnham (prvom i drugom koledžu za žene na sveučilištu u Cambridgeu), a svojim centralnim pitanjem “što je potrebno da bi žena pisala” u ovom kontekstu funkcionira kao nadogradnja same izložbe, poziv na čitanje za sve one koji žele misliti više. 

Ne bi li elaborirala kako je odmah na prvoj stranici došla do slavnog zaključka da je ženi da bi pisala potreban novac i vlastita soba, Virginia Woolf na nekih stotinjak stranica traga po praznim policama nepostojeće ženske biblioteke i vlastitim mislima, pritom mapirajući životne uvjete žena od elizabetanskog doba naovamo. Rezultat njezinog promatranja književnosti i stvarnosti je vizija žene kao čudnog, složenog bića: “U mašti, ona je od najvećeg značenja; u stvarnosti je potpuno beznačajna. Poeziju preplavljuje od korica do korica; u povijesti je uopće nema. U književnosti vlada životima kraljeva i osvajača: u stvarnosti je rob svakog dječaka čiji su joj roditelji silom stavili prsten na ruku. U književnosti s njenih usta padaju neke od najnadahnutijih riječi, neke od najdubljih misli; u stvarnosti gotovo i ne zna čitati i pisati, a i vlasništvo je muža.”

Ovdje u tekst ulazi Dubravka Zima sa svojom studijom o djevojaštvu u drugoj polovici 19. stoljeća Djevojka u gradu, što je sasvim prikladno jer: a) jedino (društvu) čudnije biće od žene, i to stoljećima, je djevojka i b) Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann rođene su, redom, 1847., 1853. i 1866. i same su djevojke iz Djevojke u gradu. 

U središtu Zimine knjige je situirana gradska djevojka čiji je život upregnut u službi tzv. naravne odredbe koju Zima definira kao “ideološku, retoričku i misaonu figuru kojom se u pedagoškim i javnim politikama reguliraju ženski i djevojački životi u 19. stoljeću”. Imperativi, stoljećima nepromijenjeni, su: djevojka je čedna i pokorna, doseg života joj je postati suprugom i majkom. Strahovi su, stoljećima također nepromijenjeni: strah od autonomije i ekstra veliki strah od djevojačke seksualnosti, toliki da ga Zima naziva “moralnom histerijom građanskog društva”. Opasno je sve što može doprinijeti djevojačkoj autonomiji, posebice, čitanje neprimjerenih knjiga. 

U tekst ulazi Madame Bovary i umire od smijeha. 

Implementacija naravne odredbe, stvaranje ideala djevojke (koji je kao takav, naravno, fikcija) te osiguravanje poslušnosti pokušava se ostvariti cijelim nizom savjetnika, bontona, primjera i ideala koje pišu u uglavnom muškarci: “profesori, ravnatelji, sociolozi, svećenici, pisci, esejisti, novinari, muškarci koje ništa drugo za to ne kvalificira osim činjenice da nisu žene”, kako to Woolf duhovito primjećuje u eseju. Struktura Zimine knjige, čiji je centralni dio podijeljen na dva poglavlja, znakovito nazvana Djevojka u gradu: opis, regulacija, imagologija i Djevojka u gradu: življena djevojaštva, samim imenima sugerira na raskorak između društveno forsiranih ideala, fiktivnog narativa o djevojci i stvarnog života djevojaka. 

Možda je Therese zato ušla u tekst, jer je i sama lik?  

U vremenu u kojem je naravna odredba primarna djevojačka sudbina, a obrazovanje isključivo plan B ako djevojka ostane neudana, Marija Jambrišak, Natalija Wickerhauser i Ivana Hirschmann su aberacija, iznimka koja potvrđuje društveno pravilo i činjenica da su se pojedinačno, vlastitom marljivošću, tuđim zagovaranjem, naprednim roditeljima i pukom srećom uspjele obrazovati, a potom kolektivno zalagati za djevojačko obrazovanje, je revolucionarna. Riječima Marije Jambrišak: “Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe za žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i prozivalo javno da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača.”

Prije otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu 1892. djevojke su uglavnom pohađale pučku školu u trajanju od četiri godine. Sretnije među njima išle su potom u višu djevojačku školu, koja je također trajala četiri godine. Djevojka iz srednje i više srednje klase imala je mogućnost nastaviti obrazovanje u inozemstvu ili se privatno obrazovati u nekim vještinama kod kuće uz privatnu učiteljicu/učitelja, ako su joj roditelji bili voljni i dovoljno progresivni. 

Obrazovanje na Ženskom liceju, kaže Zima, trajalo je osam godina te su djevojke nakon prve četiri godine birale jedan od tri smjera: pedagoški (da postanu učiteljice), općeobrazovni u kojem bi učile engleski (da postanu guvernante) te latinski koji ih je pripremao za potencijalno nastavljanje studija na sveučilištu, za što su ipak morale prvo položiti maturu na jednoj od muških gimnazija. Bitan aspekt obrazovanja na Liceju i podjednako, revolucionaran, bio je tjelesni odgoj. 

Sad mi je jasno, Therese Raquin je utrčala u tekst jer nije smjela trčati. U mene se u gimnaziji urezala slika njezine želje, a ne stvarnog trka, u romanu stoji: “dobila je divlju želju da potrči”. Srce joj je lupalo u grudima, ali nije se makla s mjesta. Therese se smiješi, napokon sam na dobrom tragu. 

Sudjelovanje u gombanju, što je ime za organiziranu žensku gimnastiku, kojem je posvećena zasebna prostorija na izložbi, automatski je tražilo revoluciju u odijevanju. U to doba ženska i djevojačka odjeća sastoji se od vrlo čvrsto stisnutog korzeta u gornjem dijelu, koji je djevojkama onemogućavao kretanje i bio konstanta, te dugog donjeg dijela koji je bio podložan trendovima. Ilustracije radi, Zima spominje dva: 70-e godine obilježio je “tournir”, manja metalna armatura na stražnjem dijelu krinoline i moda izrazito uske suknje koja omogućava samo sitne korake; dok je 80-ih hit bio Cul de Paris (pariška stražnjica) koja se kod bogatih mogla sastojati od čak 15 metara tkanine i težiti do 20 kilograma. Pobune i devijacija od modnih normi uglavnom nije bilo. 

Ovdje u tekst ulazi Ivana Hirschmann, kratko ošišana, u kostimu i s leptir mašnom, sama. 

Odbacivanje korzeta i sudjelovanje u tjelovježbi prozivelo je, očekivano, ogromni strah od izobličavanja ženskog tijela te polemike o nepotrebnosti i neprikladnosti tjelovježbe. Ivana Hirschmann okrenula je pilu naravne odredbe naopako te u člancima tvrdila i uvjerila zabrinute roditelje i javnost da je djevojkama tjelesno vježbanje nužno da bi stekle “pravilno mišičje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskom tijelu”.

U poglavlju Djevojka u gradu: življeno djevojaštvo, u kojem kroz dnevnike, memoare, pisma i dokumente traga za glasom Ivane Brlić Mažuranić, Dragojle Jarnević i Vilme Vukelić, Zima istražuje i djevojački odnos prema tijelu pa tako navodi da je Dragojla Jarnević imala jako negativan odnos prema svom tijelu, dok ga Ivana Brlić Mažuranić rijetko spominje. Više od sto godina kasnije, većina nas i dalje tretira to tijelo, stoljećima sputano odjećom i ulogama, kao neprijatelja ili ga sasvim prešućuje. I zato je ulazak na gombalište uzbudljiv baš kao i ideja da Therese trči točno onoliko brzo koliko je volja. U pitanju je tijelo koje se kreće jer može, jer tako želi, to je sloboda ravna onoj kada danas plešemo kao da nas nitko ne gleda. 

U tekst ulazi Margaret Atwood da me podsjeti da napredak nikad ne znači napredak za sve. 

Osim što je u svom imenu nosio pridjev “privremeni” (ne bi li se između ostalog naglasila njegova eksperimentalna narav), Ženski licej bio je elitna ustanova otvorena samo za najuži društveni krug jer je imao izuzetno visoku školarinu u usporedbi s drugim gimnazijama. Učenice su osim upisnine od 4 forinta pri upisu i 1 forinte za učeničku knjižicu, morale za svoje školovanje uplaćivati 50 forinta na godinu, dok je školarina u gimnazijama iznosila 12-16 forinti godišnje, kaže Zima. Osnivačice i nastavnice bile su svjesne dosega vlastite škole pa su davale priliku za školovanje darovitim djevojkama siromašnog porijekla, ako su bile uspješne u učenju i vladanju. Ipak, rijeke bezimenih djevojaka ostale su uskraćene za obrazovanje, odložile su svoje nepostojeće knjige na praznu policu ženske biblioteke koju u svom eseju pretražuje Virginia Woolf. 

Sve što o tim djevojkama znam, znam zahvaljujući Dubravki Zimi koja kaže da su pravilnici kazivali da djevojčica iz radničke obitelji može krenuti na posao s navršenih 12 godina, dakle prije ulaska u djevojačku dob, i daje primjer Ivane Brlić Mažuranić koja je 1893. rodila svoju najstariju kćer Nadu u Brodu na Savi i za brigu i ispomoć o njoj zaposlila je dvanaestogodišnju dadilju. Koliko je to djevojaka pokazuje podatak da je 1900. godine 11.32 % služinčadi u Zagrebu bilo staro od 7 do 14 godina, a 32.96 %  od 15 do 19 godina. U tvornicama, te su djevojke s navršenih 12 godina radile 8 sati, a od navršenih 14 godina 10 sati. Rijeka djevojaka iz radničkih obitelji navire u tekst, a ja ni jednoj ne znam ime. 

Zapravo znam jednoj, znam sebi. Ja sam djevojka iz radničke samohrane obitelji i znam nešto obrazovanju, pisanju, sramu, slobodi i njezinoj cijeni. Mogu ovdje pred vama izložiti bajkoviti zaplet grimovskog tipa u kojem majka sanja jugoslavenski pandan američkog sna, živi ideju o društvenoj mobilnosti kroz obrazovanje, pa prelazi sve idejne i materijalne zapreke ne bi li njezina kćer završila škole (tako se kod nas doma kaže ići na fakultet). Iz dana u noć, ona radi, ja učim da dobijemo ono što ona najviše želi, obrazovano dijete, zbrinuto dijete. I gotovo sigurno, ta i takva majka koja preživljava u jednom sustavu koji se ruši i u drugom koji nastaje da je zgazi, nije svjesna nepropusnosti i neizvjesnosti koja će s ostvarenjem tog sna doći. Okrutna je ta bajka jer majka u njoj dobiva ono što je najviše htjela, a upravo to stvara jaz između njih dvije, ogroman dio njezine vlastite kćeri ostaje joj nerazumljiv. Okrutna je i jer kćer nikad ne dobije financijsku stabilnost koju su obje sanjale. 

Erudicija (široka humanistička naobrazba koju smo ne tako davno smatrali srcem obrazovanog čovjeka), danas malo vrijedi, kažu analitičari, statističari, usputni komentatori. Ona je u raskoraku s potrebama tržišta, a tržište je realitet. Zato je i neprevodiva u financijski podnošljiv život, a kamoli u klasnu mobilnost. 

Zato sam rekla: novac i vlastita soba, kaže Virigina Woolf. Da, rekla si. Rekla si točno 500 funta godišnje. Zakucala si brojku kao putokaz u zemlju jer je slobodu ponekad potrebno kvantificirati. Prije skoro sto godina rekla si: “Intelektualna sloboda ovisi o materijalnome. Poezija ovisi o intelektualnoj slobodi.” I vrijeme samo za sebe, kaže Virginia. Rekla si i invigorating life. Preveli su to kao “život koji osnažuje”, ali ta riječ je radosnija od toga – to je život pun elana, život pun ushita. Protuotrov skučenosti života u kojem smo stoljećima životarile u tuđim sobama koje su se zaključavale izvana. 

Zato je Therese Raquin utrčala u ovaj tekst. Zdrava djevojka koja živi sputana kao da je bolesna, koja je naučena govoriti ispod glasa, nečujno se kretati, šutjeti ili jednostavno biti nepomična. Sve smo barem jednom živjele onako kako je Therese živjela, naučene na zatomljivanje i potiskivanje. Tako su nas učili i pisati. 

Evo u tekst ulazi da me prekori, jer sad ću zaći u sentimentalnost, moj strogi kritičar uvijek spreman da me obeshrabri. Vječni pedagog, tako si ga ti, Virginia, nazvala. Dobro su me odgojili, zato ga desetljećima trpim. Dugo mi je trebalo da se odgojim. Dajte mi sekundu da ga ispratim. 

Uh, ovaj tekst sad napokon nalikuje na moju vlastitu sobu. Piši točno što želiš pisati, i to si rekla. Svaki put kad napišem što mislim, svaki put kad napišemo što mislimo, kresne šibica u ovom mraku. 

Na zidu sobe Selma Aostić piše: 

Jednu rastoče
na konce druga
isplete mrežu treća zahvati.

Jedna na koži
zareže godine druga svine
rešetke treća istupi.

Jedna pod jezik
ušuška trn druga uzgoji
grlo treća se usudi.

Jedna ugrize
pesnicu u ustima druga
proguta zube. Treća pljune.
Progovori.

Knjige nastavljaju jedna drugu, mi nastavljamo jedna drugu. Ostaje nam još pritisak nijemosti, težina akumuliranog nezabilježenog života. Otvaram vrata da u tekst uđe klasa, da uđe masa, sluškinje i tvorničke radnice, seljanke, cijela jedna rijeka bezimena i bez glasa. Tamo gdje se historiografija iscrpila, gdje se više ništa ne može naći, umjetnost može nastaviti. Sloboda je čudesna jer uopće ne mora biti stvarna, na početku je samo moramo moći zamisliti. 

Zato vidim Therese Raquin kako juri, baca tlu u zagrljaj i radosno zariva prste u zemlju. Ponekad je dovoljno da jedna potrči, makar na stranici. 

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.

Studentice i studenti na Akademiji dramske umjetnosti već godinama, ako ne i desetljećima, trpe vikanje, vrijeđanje, seksualno napastovanje, uznemiravanje, i neprimjerene ekscese od strane profesora. “Jezivi broj studenata na ADU je na vlastitoj koži iskusilo razne oblike nedoličnog ponašanja od strane profesora kroz akademsko obrazovanje, od vikanja i vrijeđanja na predavanjima, do seksualnog napastovanja i uznemiravanja”, poručuju studenti_ce.

“Uvjeravaju nas da se na to moramo naviknuti, da na to moramo tiho pristati, da je to ‘normalno’, da je to dio ‘umjetničkog procesa’. Uvjeravaju nas da su samo neki profesori tako malo ‘posebni’ (čitaj: alkoholičari i nasilnici), tvrde da to profesori rade u dobroj namjeri, da bi mi morali ‘očvrsnuti’, da nije tako strašno. E, pa strašno je, i ovakva ponašanja nikako nisu primjerena za akademsko okruženje”, poručuju studenti_ce u pozivu na prosvjed, čiji je povod odluka ove institucije da dozvoli povratak u nastavu i na radno mjesto profesoru na Odsjeku kazališne režije i radiofonije Ozrenu Prohiću, koji je zbog nedoličnog ponašanja prema studentima bio suspendiran od 2021. godine.

O razlozima zašto je vraćen na radno mjesto te pod kojim uvjetima je vraćen nazad studenti nikad nisu bili obaviješteni, navode organizatorice. Zbog te dekanove odluke, koja se kosi s preporukom Povjerenstva za provođenje postupka unutarnje istrage o utemeljenosti prijava za spolno uznemiravanje, zlostavljanje, kršenja načela ravnopravnosti spolova i povezanih oblika diskriminacije i uznemiravanja Akademije dramske umjetnosti za njegov slučaj, cijelo Povjerenstvo je dalo ostavku na svoja mjesta.

“Iako prosvjed organiziraju studentice i studenti Akademije dramske umjetnosti, ovaj problem ne tiče se isključivo nas. Stoga pozivamo profesore Akademije dramske umjetnosti, bivše studente ADU i studente svih fakulteta da nam se pridruže na prosvjedu u ponedjeljak. Nažalost, nedolična ponašanja profesora nisu pojava samo na ADU, a tu smo da stanemo jedni uz druge, te da svim studentima osiguramo studiranje u sigurnim uvjetima”, stoji u najavi.

“Na audiosnimci probe studentske predstave koja se proširila među studentima možemo prepoznati odličan primjer samo jednog od tih ekscesa. Profesor Prohić vrijeđa studenticu, i u paleti njegovih agresivnih uvreda čuje se i kako viče Ovo je škandalozno!”, objašnjavaju organizatori_ce, upućujući na snimku reportaže emisije Provjereno o ovom slučaju zlostavljanja.

“Ovaj prosvjed nije napad na prof. Prohića već na sustav koji nas je iznevjerio i koji nas ne štiti. Naše djelovanje je bitno da osiguramo sigurnost svih budućih studenata i mlađih generacija, kako ne bi prolazili sve što mi prolazimo”, zaključuju studenti_ce.