Okupljajući kroz izložbu i simpozij suvremene umjetnike i stručnjake iz Hrvatske i inozemstva, ovogodišnji program interdisciplinarne manifestacije Moje, tvoje, naše istražuje temu mora kao ekosustava i mora kao resursa, pri čemu se posebno zanimanje pridaje odnosu različitih oblika organizacije povijesno prisutnih i uvijek promjenjivih ljudskih aktivnosti usmjerenih prema moru.

Na grupnoj izložbi u Galeriji Filodrammatica bit će premijerno predstavljene tri nove umjetničke produkcije. Slovenska umjetnica Robertina Šebjanič izlaže rad Jadran I: Odjeci ponora, u kojem istražuje često nevidljive zagađivače u našim vodama – morske depozite odbačenih eksplozivnih naprava i municije koji predstavljaju ozbiljnu prijetnju morskim ekosustavima i ljudskom zdravlju.

Rad La decouverte de la pourpre (otkriće purpura) riječkog umjetnika Igora Eškinje bavi se sudbinom kvrgavog volka, morskog puža koji živi na prostoru cijelog Mediterana iz čijih se oklopa od prapovijesnih vremena dobivao rijetki i skupocjeni purpurni pigment za bojanje tekstila, koji ga je već u vrijeme Rimskog Carstva doveo na rub izumiranja zbog pretjeranog izlova.

Vizualni umjetnik i modni dizajner Silvio Vujičić te arhitekt i znanstvenik Miro Roman, na izložbi će predstaviti rad Mediteransko svemirsko istraživačko odijelo, nastao uz pomoć umjetne inteligencije SOLL, kroz koji istražuju priče, materijale i uzorke u dizajnu tekstila nastale u interakciji Mediteranskog mora i stanovnika njegovih obala.

Kroz razgovor o svojim radovima i razlozima odabira tema kojima su se bavili, navedeni će umjetnici ujedno otvoriti i diskurzivni dio programa, koji je u velikoj dvorani Filodrammatice na rasporedu 7. i 8. ožujka.

Više detalja o programu možete pronaći na službenoj stranici organizacije.

Radionicu će voditi dramaturginja Maja Sviben i bugarska spisateljica Maria Makedonska. Sudionici_e će na radionici imati priliku da poznate likove smjeste u nove priče te ih uobliče u kratki kazališni komad koji će kasnije biti i izveden na pozornici.

U planu je i radionica scenografije s dizajnericom Nikolinom Krstičević i grčkim scenografom Nikolasom Kanavarisom, na kojoj će sudionici_e moći od starih, neupotrebljivih knjiga izraditi kostime, scenografiju, lutke i sve potrebne rekvizite za performans koji će biti osmišljen na dramaturškoj radionici.

Radionice su dio projekta Change the Script razvijenog kroz program Common Waste – Common Libraries, suradnje Goethe-Instituta Kroatien, Knjižnica grada Zagreba, ZMAG -Recikliranog imanja i kolektiva Oaza.

Više informacija o radionici možete pronaći ovdje.

Iz najave: “S naglaskom na područje morske obale, seminar je zamišljen kao prilika za upoznavanje zametnutih znanja i aktualnih problemima vezanih za prostore na kojima se susreću zemlja i more.“

Seminar će se održati na engleskom jeziku, a podijeljen je na 2 panela. Na panelu Obala, koji počinje u 11 satu,  sudjelovat će povjesničar i dizajner permakulture Matko Šišak (ZMAG / Reciklirano imanje), arhitekt Filip Šrajer (4 GRADA DRAGODID) te etnolog i antropolog Duje Dorotka (Muzej općine Jelsa), a razgovor će moderirati nizozemska dizajnerica Henriëtte Waal (Atelier Luma).

Na panelu More, koji počinje u 17 sati, sudjeluju sociolog Sven Marcelić (Sveučilište u Zadru), znanstvenik Neven Cukrov (Zavod za istraživanje mora i okoliša, Institut Ruđer Bošković), istraživač Hrvoje Carić (Institut za turizam), umjetnica Robertina Šebjanič i dizajnerski kolektiv Oaza, a moderator razgovora je Nebojša Zelić (Sveučilište u Rijeci).

Više o programu potražite ovdje.

U četvrtak, 12. listopada u 19 satiodržat će se i promocija knjige Kolači od blata, pisca Gorana Ferčeca i ilustratorice Apolonije Lučić. O knjizi će na promociji govoriti urednice i art direktorice Nina Bačun i Roberta Bratović te autorica Apolonija Lučić. Promocija je dio popratnog programa izložbe.

Iz teksta Vesne Vuković: “Otkako su se 2013. i formalno udružile u umjetničku organizaciju Oaza, Nina Bačun, Ivana Borovnjak, Roberta Bratović, Tina Ivezić, Maja Kolar i Maša Poljanec uporno šire okvire svoje matične discipline, dizajna, interdisciplinarnim uvezivanjem s umjetničkim i kustoskim praksama, (povijesno-)umjetničkim istraživanjima, obrazovanjem i izdavaštvom. Zapaženi su i nagrađivani njihovi projekti total dizajna, u kojima nisu samo ona poslovična zadnja karika u lancu, vidljiva, opipljiva, a uvijek pod pritiskom rokova i nagomilanog kašnjenja, i uvijek i samo – karika, već je njihova pozicija autorska u najužem i organizacijska u najširem smislu. Total dizajn, konceptualni dizajn, strateški dizajn, termini su tu najmanje važni, njihov je život ionako ograničen dinamikom i izmjenom trendova u akademskom vokabularu, važno mi je međutim naglasiti da Oaza dizajnira – višedimenzionalno.

Kako same pojašnjavaju, veliki projekti najčešće organski proizlaze iz manjih narudžbi, prethodnih istraživanja koja u njima pobude interes, a u čijim okvirima za refleksiju, kritičko propitivanje i modificiranje nikad nema dovoljno vremena. Oaza ovome dodaje i utjecaj poslijediplomskih studijskih boravaka u inozemstvu, koji su im otvorili nove vidike i proširili ambicije. Iako su se sve nakon završenih usavršavanja vratile u Hrvatsku, internacionalni aspekt njihova angažmana snažno ga i dalje oblikuje i usmjerava. Uz već spomenutu interdisciplinarnost, uz kolektivnost u radu i inzistiranje na su-stvaralaštvu, internacionalno usmjerenje je glavna značajka i temeljno načelo njihova djelovanja. Ne treba prešutjeti ni brojne prethodnice/ke u lokalnom kontekstu, na čijim su iskoracima, zaokretima i promišljanjima učile, iako ću to upravo učiniti, stoga što se upravo na ovom mjestu, u HDD galeriji, ta povijest revno piše fragmentarno, ali studiozno.

U Oazinom specifičnom djelovanju jednu od svježijih, ali i propulzivnijih aktivnosti predstavlja izdavaštvo. Opet organski krenuvši iz vlastitog iskustva, uređivanja obimnih publikacija kao završnih koraka svojih istraživačkih projekata, ali i brojnih narudžbi iz institucionalne i vaninstitucionalne sfere, Oaza je otvorila nove horizonte izdavačke djelatnosti u kreativnom sudaru umjetnosti, grafičkog dizajna i nakladništva/knjižarstva.

Nije naodmet na ovom mjestu naglasiti i to da se, upravo u ovom segmentu, nastavljaju na tradiciju ilustrirane knjige/slikovnice kao historijski specifične niše umjetničke produkcije žena i njihove profesionalne reprodukcije. I tu veza nije samo simbolička, već ponovo organska, a nalazimo je u njihovom nagrađivanom istraživačko-arhivskom projektu Dizajnerice 1930. – 1980.: Kontekst, produkcija, utjecaji, kao i u vlastitom iskustvu rada u ženskom kolektivu, ali i u širem društvenom kontekstu u kojem su profesionalno stasale. “… u vrijeme studiranja na Studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile.”

Oaza izdavaštvo otvoren je projekt, dosad koncipiran u tri edicije: oBook, aBook i Oaza&Sons različitih profila, ali istih načela rada utemeljenih u suradničkom stvaralaštvu i stvaralačkoj suradnji. Ovo potonje treba istaknuti s obzirom na činjenicu da sve tri edicije popunjavaju određene praznine u lokalnom kontekstu i pružaju važnu podršku lokalnoj, prvenstveno umjetničkoj produkciji, a onda i njezinoj prezentaciji na međunarodnoj sceni. Te umnogome jedinstvene nakladničke serije su: oBook, edicija koja okuplja eksperimentalne i multidisciplinarne refleksije umjetnosti i dizajna, aBook u kojoj se kontinuirano objavljuju umjetničke knjige, dok Oaza & Sons predstavlja ilustrirane knjige za djecu i/li slikovnice za odrasle.

Ovisno o profilu pojedine edicije mijenja se i uloga Oaza: u ediciji oBook nalazimo ih u autorskoj ulozi urednica, u aBook u svojevrsnoj kustoskoj ulozi urednica, a u Oaza & Sons u gotovo klasičnoj uredničkoj. I dok razloge prvoj valja potražiti u njihovom vlastitom pristupu praksi i interesu za kritički i konceptualni dizajn, druga je edicija izrasla iz bliskih suradnji s umjetnicima na dizajnu izložbi i izložbenih kataloga u kojima – i to mogu potvrditi i vlastitim iskustvom – angažmani Oaze nerijetko nadilaze njihovu stručnu zadaću. Treća je edicija stasala iz specifičnih nužnosti privatne sfere, iskustva majčinstva i susreta s književnom produkcijom za djecu. Tom izdavačkom nizu svakako treba priključiti i Oaza&Friends, izdanja u partnerstvu s drugim izdavačima (Arheološki muzej u Zagrebu, BLOK, CDU, DeltaLab, Drugo more, Monte Librić, Muzej za umjetnost i obrt, Petikat… i mnogi drugi), a u kojima su Oaze autorice dizajna.

Iako različitih profila, registara i modaliteta iskaza, Oazina izdanja sva su sasvim specifično iskustvo knjige, senzualno iskustvo u punom smislu: ne samo vizualno, nego i taktilno. Suodnos teksta i slike, izmjena različitih likovnih formi, upotreba raznovrsnih materijala, papira i tekstila, volumena i vrste papira, tipova uveza, slaganje elemenata…, sve to čini koreografiju čitanja i upotrebe pismenosti njihovih izdanja. I kad se već krećemo po širem društvenom terenu, treba istaknuti i to da su materijalni okviri u kojima se proizvodi ovo promišljeno oblikovanje, bilo da je riječ o samostalnim produkcijama, bilo da je riječ o narudžbama koje dolaze iz polja izvaninstitucionalne jednako kao i institucionalne kulture, sve samo ne izvrsni: ograničavajući, sputavajući projektni proizvodni odnosi. Otvaranje ovih širokih pitanja nužno vodi i onome o vremenu i prostoru u kojem se dizajn iz široke potrošnje uvukao u uže umjetničke prostore, ali to je pitanje odveć bremenito za ovu policu.

Izložba u HDD galeriji kao privremeni izlog i čitaonica Oazinih izdanja mogla bi (trebala?) postati poziv za njihovo opredmećenje u nekom budućem studiju-knjižari-galeriji, zasad imaginarnom prostoru o kojem često govore u intervjuima, a koji iskušavaju povremenim događanjima u svom radnom prostoru: promocijom knjiga uz performanse ili jednodnevne izložbe, a nerijetko i neformalnim druženjima. Nadamo se da će to u dogledno vrijeme i ostvariti, a dotad iskoristite galeriju kao privremenu infrastrukturu i ponuđeni termin za listanje i čitanje Oazinih knjiga, čak i kad su lančićem vezane o policu, i kao dijeljeni ambijent za razgovor o njima.”

Do sada sam se u domaćem kontekstu susretala s različitim promišljanjima videoigara kroz prizmu umjetnosti poput rada Dream Control (2015) Darka Masneca, (u čijoj sam produkciji, uz Martinu Kontošić i Renatu Šparada, i sama sudjelovala) u kojem je umjetnik osmislio neigrivu igru koja služi uživanju i rekreaciji umjesto ostvarivanju cilja. Igratelju_ci je oduzeo kontrolu zbog čega se  igri prepušta ili je napušta. Nadalje, Srđan Laterza, copywriter interaktivnih sadržaja, pisac i scenarist, je u HDD-u pripremio izložbu Politika emocija – Dizajn indie videoigara (2017)koja se fokusirala na primjere videoigara koje “dekonstruiraju etablirane žanrove, autorefleksivno propituju konvencije korisničkog iskustva i interakcije u igrama i kritički adresiraju društvene teme”. Spomenula bih i knjigu Ilije Barišića Filmska gramatika videoigara (2019) koja je otvorila novo teorijsko područje istraživanjem dodirnih točaka videoigara i filma.

Naposljetku, nedavno smo u galeriji Nova mogli vidjeti Mjesta susreta (2022)izložbuu okviru koje se Mario Mu pozabavio “temama vezanim za suvremene uvjeta rada, video igre i okoliš koji je izgradio čovjek, bilo da je riječ o arhitekturi ili samom prostoru video igre”. No, za razliku od spomenutih projekata, čiji autori svi dobro poznaju mehaniku, funkcioniranje i sadržaj videoigara i na to reagiraju, Petra Mrša ne polazi od igračkog iskustva jer ga zapravo nema. Ona reagira na videoigre kao na suvremeni društveni fenomen koji zbog svoje raširenosti utječe na brojne obrasce ponašanja, djelovanja i učenja. Uostalom, ako već niste među 3,24 milijarde onih koji igraju, sasvim ste sigurno, barem letimice, imali priliku gledati igru nekog drugog.

Are you sure you want to leave the game? rad je koji je nastao kao rezultat radionice u okviru koje je Petra Mrša s osnovnoškolcima istraživala prakse gejminga, a održana je 2019. u galeriji Prozori. Premda su sudionici bili ondje jer igraju videoigrice, svoje su iskustvo kroz radionički proces preveli iz digitalnog u fizičko iskustvo. Nadjenuli su si papirnate maske i preobrazili se u dječake-avatare, kako ih je opisala kustosica Irena Bekić. Prostor igre je ovdje postao stvarni prostor grada, a njihovo tijelo je iz pasivnog jedva pokretnog potpornja postalo glavni pokretač njihove igre. Već u ovom radu se ocrtava metodologija i za daljnje radove poput stvaranja konkretne situacije u okviru koje protagonisti i umjetnica uče jedni od drugih stvarajući tako novi, iako privremeni, prostor dijaloga.

Videoigre su kao medij i kultura više-manje stasale na internetu, što je pogodovalo razmjeni različitih načina igranja i igara, a njihovo sazrijevanje kao medija ukazalo je na opipljiviju priliku za rast demokratskih, globalnih, interdisciplinarnih, multimedijskih pokreta i kolektiva, kao što je zapisala spisateljica Lana Polansky u tekstu Towards an Art History for Videogames. Kako tvrdi, tamnu stranu čini sve dublja korporatizacija interneta, što je utjecalo na to da korporacije definiraju identitet igratelja kao nerda (štrebera) ne bi li si olakšale marketinško targetiranje. Razvoj tehnologije i interneta je utjecao na proliferaciju videoigara, a budući da je riječ o industriji čija se vrijednost određuje s 220 milijardi eura što je veće od glazbene i filmske zajedno, teško se odmaknuti i sagledati videoigre iz drugog zornog kuta.

Stoga mi se metodologija Petre Mrše čini važnom jer pokušava preobraziti našu diskurzivnu percepciju o videoigrama uzimajući u obzir sociološke i psihološke faktore. Tako je u okviru rada Health 90 pozvala tri gejmerice i troje gejmera da se prvi put upoznaju u sandbox videoigri Garry’s Mod, da bi druženje nastavili uživo. Dokumentarni film tako suočava dvije situacije – kolektivno iskustvo nastalo na mreži i uživo.

Iako se razgovori protagonista vode oko potreba koje im videoigre zadovoljavaju, o slobodi koju im pružaju, identitetima koji nastaju te socijalnih odnosa koje stvaraju, ipak ostaje dojam da u digitalnom okruženju druženje lakše teče jer svi zajedno rade nešto zabavno. Uživo je nelagoda veća jer nema sučelja koje bi filtriralo njihovo predstavljanje drugima. Umjetnica je suprotstavila  ta dva prostora kako bi promotrila upliv videoigara na fizički svijet. Primjerice, jedan od protagonista ističe kako se u vrijeme igranja krivo držao zbog čega je trajno deformirao vlastito tijelo. Pritom se neće odlučiti na kirurški zahvat koji bi to ispravio, nastalu deformaciju zadržat će poput tetovaže u spomen na videoigre.

Nesrazmjer između digitalnog i fizičkog iskustva gotovo je ironičan, dok s ove strane ekrana igratelj_ica svoje tijelo prilagođava stolici i konzoli, s druge strane tijelo seže do krajnjih granica postavki videoigre. No, bez obzira što se radi o nematerijalnom svijetu, on ima konkretne materijalne učinke na igratelja_icu koji se protežu izvan fizičkih granica tijela, i prodiru u psihološke i sociološke obrasce ponašanja. Zato se vrijedi prisjetiti izložbe Što s tijelom?, (2019) na kojoj je jedna od autorica bila i Petra Mrša, a u svojem je radu istraživala neefikasno korištenje tijela ispred računala, i možda upravo u tom eksperimentiranju s vlastitim tijelom leži zametak bavljenja videoigrama iz te otjelovljene perspektive.

Osvrnula bih se još na jedan rad koji se može pogledati na izložbi Digital Milk, a riječ je o eksperimentalnom filmu I can save her (2022). U njemu se umjetnica bavi “utjecajem spektakularnih akcija i emotivnih senzacija u interaktivnom digitalnom okruženju na tijelo i senzorni aparat igrača” i u tom smislu funkcionira kao nadgradnja radova koji su mu prethodili. U pozadini izrazito estetskog filma je i ovaj put radionica, odnosno dvije radionice. Prvu, radionicu somatskih praksi je vodila koreografkinja Zrinka Mihanović, a u njoj su sudjelovali liječeni ovisnici o videoigrama, gejmeri i članovi udruge amaterskih glumaca. “Somatski rituali mogu biti antidot preskriptivnoj pedagogiji bivanja u svijetu. Oni uključuju otkrivanje značenja i odnosa modulacijom dodira, pritiska, snage, glasnoće, mekoće i tišine”, da se poslužim riječima umjetnice Adelite Husni-Bey.

U Mršinom filmu promatramo gibanja koja proizlaze iz somatskih praksi u izvedbi protagonista radionice. Njihovi pokreti su snimljeni u praznom prostoru čime je dodatno naglašen povratak tijelu kojem teže. Umjetnica je iznova ispreplela digitalno i fizičko kroz dodavanje 3D pejzaža i animiranog crteža čime se naglašava materijalnost digitalnog bivanja. Čitavim se filmom proteže narativ koji je proizašao iz  druge radionice, posvećene narativima u videoigrama, a vodila ju je dramaturginja Jasna Žmak. Riječ je o narativu igre koja je ostvarila veliki tržišni uspjeh, a jedna od njenih odlika je životna karakterizacija i kretanje likova i radnje. Time se opet ističe paradoks digitalnog okruženja u kojem se tehnikama kretanja posebno divimo, da bismo zbog tog istog kretanja u fizičkom svijetu izgubili povezanost s vlastitim tijelom.

Naposljetku, osim dvije izložbe umjetničku produkciju Petre Mrše koja se bavi fenomenom videoigara lijepo zaokružuje i publikacija Digital Milk, nastala u suradnji Muzeja likovne umjetnosti iz Osijeka i Centra suvremenih umjetnosti iz Celja, dok oblikovanje potpisuje Oaza. Katalog donosi pregled pet radova predstavljenih na izložbi te eseje kustosica Maje Hodošček iz Celja i Valentine Radoš iz Osijeka. Dok je Valentina Radoš radove sagledala iz rodne perspektive, Maja Hodošček je istaknula psihološke aspekte kao i nemoć reagiranja na nedostatke postojećega društveno ekonomskog sistema. I to mi se čini druga strana medalje kad govorimo o materijalnim posljedicama interaktivnog digitalnog iskustva, od kojih se prva odnosi na tijelo igratelja_ice, a druga na kapitalistički sistem koji industriju videoigara u svoj svojoj surovosti čini mogućom.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Tema prve epizode Kulturpunktovog kritičarskog podcasta je Vježbanje nemogućeg, monografija izvedbene skupine BADco. Autorica knjige je teoretičarka i kritičarka izvedbe Una Bauer, a čine ju razgovori s članicama i članovima kolektiva koji zauzima izuzetno značajno mjesto na izvedbenoj, ali i široj kulturnoj sceni. Nakon dva desetljeća predanog rada, skupina BADco. u 2020. najavila je svoje gašenje,  stoga monografija na svoj način zaokružuje važnu cjelinu u našoj izvedbenoj umjetnosti i njezinoj povijesti. 

Vježbanje nemogućeg izdali su Centar za dramsku umjetnost i kolektiv Oaza, a knjiga uključuje intervjue s Ivanom Ivković, Anom Kreitmeyer, Tomislavom Medakom, Goranom Sergejem Pristašem, Nikolinom Pristaš, Zrinkom Užbinec i Pravdanom Devlahovićem.

Autorefleksija BADco.-a gradivno je tkivo knjige, a u ovom joj se dijalogu pridružuju refleksije kritičara i kritičarke Igora Ružića i Ane Fazekaš. Audiorazgovor s monografije se širi i na njihove susrete sa skupinom te uključuje razmišljanja o poetici i recepciji BADco.-a, o posvećenosti i kolektivnosti, kao i o specifičnom položaju koji zauzimaju u okvirima različitih scena koje su oblikovali. 

Podcast je snimila i pripremila Hana Sirovica..

Autor vizuala je Zoran Đukić.

Ovaj program nastaje uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike. Podcast je dio programa Kritika – jučer, danas, sutra koji se realizira uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.

Najstarija europska nagrada za društvene inovacije, SozialMarie, dodijeljena je 1. maj. Stručni žiri između 299 prijava odabrao je 15 projekata koji će primiti financijsku i mentorsku podršku u svojoj daljnjoj provedbi. Osim što kontinuirano podržava pojedine projekte, SozialMarie služi kao javna platforma za jačanje vidljivosti i razmjenu iskustava društvene inovacije u okvirima Srednje Europe. Područje provedbe projekata koji se mogu prijaviti za SozialMarie obuhvaća Austriju, Češku, Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku i Sloveniju.

“Društvena inovacija razvija rješenja za goruće društvene izazove. Ona otvara prostor novim pristupima, daje inovativne odgovore i ukazuje na nove putove. Time reagira na nova društvena pitanja, a stare probleme rješava na nove načine”, stoji u definiciji društvene inovacije na stranicama SozialMarie. Kriteriji za dodjelu nagrade, uz inovativnost u pristupu gorućim društvenim problemima, uključuju i održivost projekata te njihovu primjenjivost u drugim kontekstima.

Ovogodišnju prvu nagradu stručni žiri dodijelio je austrijskom kolektivu Labour Dispute and Care, samoorganiziranoj inicijativi migratnkinja i migranata aktivnih u polju cjelodnevne njege i skrbi. U pokušajima da promijene društvene strukture koje ih ignoriraju, svojim su aktivnostima već su obuhvatili 11 tisuća radnika i radnica aktivnih u polju njege i skrbi. Druga je nagrada dodijeljena mađarskom projektu Pandemic Legal Aid, inicijativi odvjetnika_ca koji besplatno savjetuju osobe bez doma i one koji žive u nesigurnim stambenim uvjetima, dok je prvi put od iniciranja nagrade projekt iz Hrvatske našao je svoje mjesto u samom vrhu. 

Treća je nagrada, naime, dodijeljena platformi MADE IN u kojoj uz umjetničku organizaciju Oaza i Muzej za umjetnost i obrt sudjeluju partneri iz Slovenije, Srbije i Austrije. Odgovarajući na probleme koje uzrokuje masovni pristup proizvodnji, projekt spaja zanatstvo i moderne tehnologije. “Platforma MADE IN spaja dizajnere, obrtnike, istraživače i kustose iz više zemalja: zajedno dokumentiraju i razvijaju nove ideje za nove proizvode: ukratko, riječ je hvalevrijednom primjeru industrije 4.0 u području zanatskog stvaralaštva”, stoji u opisu projekta.

Osim MADE IN-a kojemu je pripala jedna od tri glavne nagrade, na popisu petnaest nagrađenih projekata nalaze se još dva iz Hrvatske, a oba pripadaju području kulture. Nastavi priču pokrenuli su Skribonauti, udruga koja već više od desetljeća sustavno radi na poboljšavnju pristupa kulturi u zatvorima i kaznionicama. Ovaj projekt u čitalačkim klubovima i radionicama povezuje zatvorenice s profesionalnim spisateljicama, a krajem protekle godine izdana je i prva zbirka priča nastala u njihovoj  suradnji. Nagrada je pripala i projektu Od5do95, virtualnom arhivu usmene povijesti žena različitih generacija koji su prije četiri godine pokrenule redateljica Arijana Lekić-Fridrih i snimateljica Andrea Kaštelan.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uz najavu predstave Rad panike BADco. ljetos je odjeknula vijest da se gasi skupina koja je na nezavisnoj kulturnoj sceni ostavila neizbrisiv trag. Od osnutka 2000. godine BADco. svoj rad razvija u pukotinama između plesa i kazališta, teorije i prakse, različitih dramaturških, koreografskih i filozofskih pristupa. U radu kolektiva sudjelovao je tijekom tog perioda niz različitih autorica i autora, stvarajući izvedbe koje su se ispreplitale s aktivnom proizvodnjom znanja o izvedbenosti. Ta specifična proizvodnja znanja, prepoznatljiva vrsta aktivne refleksije o umjetnosti i svijetu  – koje se uz predstave granalo u publikacijama, instalacijama i izložbama, na konferencijama i skupovima – svoj novi oblik poprimaju u monografiji Vježbanje nemogućeg teatrologinje, profesorice i kritičarke Une Bauer. 

Monografija, kao vrsta knjige koja bi prema definiciji trebala ponuditi iscrpan prikaz svoje teme, u ovom slučaju svojim oblikom odudara od očekivanog oblika teksta ili zbira tekstova o nekom predmetu. “Inicijalno je knjiga trebala okupljati različite tekstove koji kritički analiziraju BADco. Trudila sam se prikupiti dovoljno relevantne, zanimljive i bitne tekstove, ali ubrzo sam shvatila kako u radu ove skupine ima nešto što navodi autore da taj rad koriste kao metaforu. Mnogi tekstovi koristili su BADco. kao locus razmišljanja, ali zapravo su se bavili nečim drugim”, kazala nam je Bauer, objasnivši kako je njezin proces rada počeo 2013. godine i trajao je dugo upravo zbog potrage za prikladnim pristupom.

Njihove radove, nastavlja, iznimno je teško čitati polazeći od prezentacije, odnosno nije o njima moguće suditi samo na temelju predstave-proizvoda, a da se u razmatranje ne uključi proces koji okružuje predstavu. “Shvatila sam kako nedostaje knjiga u kojoj BADco. formulira vlastite metodološke principe. Pozicija iz koje sam mogla pisati o njima činila mi se previše diktatorski nastrojena, u smislu značenja i principa koje bi mogla imputirati u njihov rad. Prije interpretativne pozicije stalno je nedostajala njihova artikulacija vlastitog rada”, objašnjava autorica odluku da energiju usmjeri u knjigu koja bi proizvodnju rasvijetlila iz pozicije samog kolektiva. 

Monografija stoga uključuje niz razgovora s članicama i članovima skupine: Ivanom Ivković, Anom Kreitmeyer, Tomislavom Medakom, Goranom Sergejem Pristašem, Nikolinom Pristaš, Zrinkom Užbinec i Pravdanom Devlahovićem. Knjiga uz kolektivni aspekt rada BADco. tako naglašava i pojedinačne perspektive, njihova razilaženja i prelamanja, s čime rezonira i naslovna sintagma vježbanja nemogućeg. Sintagma se spominje u intervjuu sa Zrinkom Užbinec i u vezi s predstavom Nemogući plesovi, a za Bauer je riječ o izrazu koji podcrtava neodredivost, ali i utopijsko usmjerenje ove skupine.

“Privlačna i oslobađajuća crta u radu BADco. za mene proizlazi iz njihova odnosa prema utopiji. On uključuje postavljanje pitanja o tomu što bi moglo biti kazalište, što bi mogao biti život, što bi mogla biti pravednost, i cijeli niz takvih pojmova, kao i razumijevanje da su borbe uvijek dijelom osuđene na neuspjeh. Riječ je o želji da živiš umjetnost i kazalište koji nisu apsolutno odredivi, ne funkcioniraju po prepoznatljivim principima, ne računaju s poznatim točkama afektivnih reakcija i pokušavaju izaći iz vlastite kože. Mislim da ih taj prostor koji otvaraju prema nemogućoj budućnosti, budućnosti koja istovremeno osigurava horizont slobode za sve nas, bitno određuje kao umjetnike”, zaključuje autorica. 

Knjigu su izdali Centar za dramsku umjetnost i kolektiv Oaza, na čijim ju stranicama možete naručiti.

Izložba Crvena škola književnice, esejistice i prevoditeljice Dubravke Ugrešić, kojom autorica ulazi u područje vizualne umjetnosti održava se u okviru programskog pravca Dopolavoro projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Izložba u Galeriji Filodrammatica temelji se na školskim početnicama koje je autorica prikupljala te iz njih proizašlih tekstova i vizuala. Organizatori izložbe su Drugo more i zagrebački Multimedijalni institut, a dizajn postava izložbe potpisuju Nina Bačun i Roberta Bratović iz kolektiva OAZA i Ela Meseldžić.

Kroz izložbu su nas proveli suorganizator izložbe Petar Milat i Roberta Bratović, jedna od autorica postava.  

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Snimanje: Dubravko Matanić
Montaža i uređivanje: Martina Kontošić

Fotografija: Tanja Kanazir/ Drugo more
Vizual: Klasja Habjan

Ana Kuzmanić je vizualna umjetnica u čijem radu prevladavaju radovi realizirani izvan galerijskog prostora, u kojima nerijetko poseže za pedagoškim metodama i kolaborativnim stvaralaštvom. Diplomirala je slikarstvo u Zagrebu i studirala u Velikoj Britaniji, a osim samostalno, djeluje i u sklopu međunarodnog kolektiva Eastern Surf. Institut za suvremenu umjetnost za radove Promjena s klupe i Glasnije! Govori glasnije! dodijelio joj je 2018. godine nagradu Radoslav Putar. Tijekom prvog lockdowna, Kuzmanić je inicirala projekt Art Without Place u kojemu su sudjelovali kulturni radnici_e iz različitih sredina, dijeleći iskustva i perspektive o budućnosti umjetnosti i kulture. Nedavno je predstavljena istoimena publikacija nastala na temelju istraživanja. Tim povodom s umjetnicom smo razgovarali o istraživačkom procesu, posljedicama egzistencijalne prijetnje koju je pandemija donijela te nužnosti sistemske promjene kulturnog sustava.

KP: Istraživanje Art Without Place inicirala si tijekom prvog pandemijskog vala, kada si pozvala radnike_ce u kulturi da podijele iskustva tog prijelomnog trenutka. Što te potaknulo na prikupljanje iskustava na globalnoj razini? Jesi li već tada imala jasnu ideju o tome kako ćeš, sa svojim suradnicima, dalje oblikovati materijal?

Prošle godine trebala sam imati izložbu u galeriji PS122 u New Yorku. Izložba je radi korone odgođena, no kustos Ian Cofre i ja svakako smo željeli nastaviti suradnju. S umjetničkom organizacijom Oaza iz Zagreba također sam planirala projekt no naši planovi bili su ugroženi pandemijom. Kako bi svojim radom odgovorila na izazove sa kojima se cijeli svijet suočavao u tom trenutku, u ožujku 2020. došla sam na ideju za projekt Art Without Place. Ivana Borovnjak iz Oaze je prihvatila projekt, a galerija PS122 je projekt podržala, tako da je knjiga od početka nastala iz prekooceanske suradnje. Već u svibnju 2020. godine, projekt je predstavljen na stranicama instituta Hampton iz New Yorka. 

Takav nastanak knjige reflektira neke općenitije principe. Bilo da pričamo o zdravstvenoj, ekonomskoj ili ekološkoj krizi, izazovi s kojima se suočavamo su globalni, a do rješenja ne možemo doći bez šireg društvenog dijaloga. Na početku pandemije znanstveni svijet se ujedinio u pokušaju traženja rješenja, a cjepiva su nastala kao rezultat istraživanja mnogih laboratorija diljem svijeta koji su međusobno dijelili dostupne informacije. Umjetnost i kultura podjednako su oblikovane lokalnim kako i globalnim zbivanjima, a dijeljenjem različitih iskustava možemo učiti jedni od drugih. Također postoji i kontekst lockdowna, u kojem se većina poslovnog i privatnog života preselila na internet. Potreban je jednaki napor za razgovor sa susjedom i osobom na drugoj strani svijeta. Logično je bilo iskoristiti te prednosti i pokrenuti dijalog sa ljudima iz različitih sredina. 

U trenutku kada je website Art Without Place postao dostupan na internetu nisam mogla znati koliko i kako će ljudi reagirati. Nadala sam se da će se priča proširiti van uskog kruga suradnika i na tome sam aktivno radila u pozadini. Međutim, u to vrijeme nisam imala neki jasnu ideju konačne forme, više sam se bavila samim procesom. Ideja kako oblikovati prikupljen materijal nastala kao odgovor na proces i priloge koji su  prikupljeni. 

Knjiga Art Without Place objavljena je u prosincu prošle godine. Tiskani primjerak može se nabaviti kod izdavača, umjetničke organizacije Oaza, a elektronička knjiga u otvorenom pristupu biti će dostupna za nekoliko mjeseci. Više o procesu nastanka knjige možete saznati na snimci nedavne promocije na sajmu Printed Matter’s Virtual Art Book Fair u New Yorku.

KP: Osim iskustava koja mahom bilježe atmosferu neizvjesnosti koja nas je preplavila u trenutku kada je sve stalo, u upitnik si uključila i pitanje o budućnosti kulture nakon pandemije. Možeš li se osvrnuti na odgovore iz današnje perspektive? 

Knjiga je izašla skoro godinu dana nakon početka pandemije Covid-19 i prvih prikupljenih priloga. Iz današnje perspektive, većinu priloga vidim kao dokument tog vremena. U njima prepoznajem određeno stanje šoka, koje je najizraženije u prilozima iz Zagreba koji je u prvim tjednima lockdowna bio pogođen potresom. Tada nitko nije znao koliko će to trajati, kako će se pandemija razvijati, i koje će biti njene posljedice. Mnogi odgovori reflektiraju tu neizvjesnost i egzistencijalnu prijetnju. 

U većini odgovora nazire se važnost solidarnosti i potreba za sistemskom promjenom. Danas mi se čini da smo pomalo umorni. Međutim i dalje smo suočeni sa istim pitanjima, a nesigurnost je možda i izraženija jer znamo da kriza nije privremena. Taj prvi instinkt za solidarnošću je po mom mišljenju ispravan i na tom tragu bi trebali nastaviti djelovati kako bi zajedno izgradili neke nove vizije, pronašli neka praktična rješenja.

KP: Uz pojedinačne odgovore, u publikaciji je prisutna i općenitija razina podataka o kulturnim politikama. Kako i zašto ste se odlučili ispreplesti podatke “odozdo” i “odozgo”? Na koji način te različite razine u knjizi ulaze u interakciju?

Statistiku smo uključili kako bi dali širi kontekst vremenu u kojem su prilozi nastali, da bi potencijalni čitatelji iz budućnosti razumjeli krizu s kojom smo se suočili. Na osnovu podataka prikupljenih na stranici prikupili smo statističke podatke iz zemlje u kojoj je prilog pisan i u trenutku pisanja priloga. Ti podaci su prezentirani paralelno sa svakim prilogom. Oni se uglavnom odnose na brojeve zaraženih i umrlih te na različite političke reakcije politike u pokušaju kontrole virusa koje su u konačnici oblikovale našu svakodnevnicu. Izazovi s kojima su se radnici u kulturi suočili slični su svugdje u svijetu, no statistika pokazuje na razlike u statusu umjetnika i kulture u različitom zemljama. Kroz takvu kontekstualizaciju otvara se globalni prostor za dijeljenje i učenje.