Počevši od lipnja 2014. godine, na adresu vatikanskog Ureda za Papinu korespondenciju dnevno je pristizalo na desetke tirkizno plavih razglednica s natpisom “Dostojanstvo nema nacionalnost”, koje su prvog latinoameričkog papu trebale potaknuti da prepozna i prizna položaj ljudi bez zemlje – svih onih koji su bježeći od ratova i ekstremnih gospodarskih i klimatskih promjena diljem tzv. globalnog Juga postali “ilegalni” – te da im odobri državljanstvo u “konceptualnoj naciji” Vatikana. Iza te “poštanske akcije” stoji Tania Bruguera, kubanska konceptualna i izvedbena umjetnica, koja je pred njujorškim Guggenheimom četiri mjeseca skupljala potpise i dijelila razglednice, u sklopu kolektivne izložbe Under the Same Sun: Art from Latin America Today. 

“Njezin rad ne samo da podiže globalnu svijest o pitanjima nasilja, ljudskih prava i nesigurnosti života u Latinskoj Americi, već i kritički koristi medij transnacionalne mreže solidarnosti kako bi istupila protiv represivnih režima i pravnih ograničenja nacionalnih država”, pišu Jessica Stites Mor i Maria del Carmen Suescun Pozas u uvodnoj napomeni studije o umjetnosti i solidarnosti. Bruguerino djelo tako promatraju kao dio kontinuiteta latinoameričke tradiciju angažirane umjetnosti – njenim riječima, “umjetnosti koja mobilizira društvene promjene”, “umjetnosti javne sfere” ili “političke umjetnosti” – kojima izražava pripadnost kulturnim i aktivističkim praksama kakve od druge polovice prošlog stoljeća grade mrežu solidarnosti utemeljenu na otporu fašizmu i neokolonijalizmu.

O njoj je bilo riječi i na prošlotjednom predavanju autorice i kustosice Jelene Vesić, održanom u Showroomu Galerije Nova, u sklopu programa Večer s WHW Akademijom. U izlaganju pod nazivom O solidarnosti u vremenu: ispred praznog zida, gledajući “izgubljeni objekt” Vesić je predstavila nastavak svojeg istraživanja beogradskog Studentskog kulturnog centra  koji je, kao dio kolektiva Prelom, u istoj galeriji po prvi put predstavila prije više od deset godina, izložbom Slučaj SKCa 1970-ih. SKC-om se kroz prizmu projekta Oktobar 75 bavila i u tekstu za Život umjetnosti, dok je ovog puta u fokusu bio Tjedan Latinske Amerike, održan 1977. godine u sklopu diskurzivnog programa SKC-a, koji je predstavljao “mjesto slobodnomislećeg javnog govora, intelektualne rasprave i društvenog aktivizma”. Tribina je otvarala relevantna društvena pitanja pa je pod njenim okriljem povodom završetka Francove diktature organiziran i Španjolski tjedan, a u njenom okviru organizirana je i važna feministička konferencija DRUG-ca žena. 

Događaj solidarnosti jugoslavenskog naroda s narodom Latinske Amerike, kako ga karakterizira Vesić, dio je vala svjetske solidarnosti potaknute terorom vojnih diktatura koje su zavladale latinoameričkim zemljama. Osim Pokreta nesvrstanih kao relevantnog političkog okvira koji pretpostavlja internacionalnu svijest i senzibilitet, Vesić ističe i značaj SKC-a kao prostora u kojoj solidarnost dobiva svoj izraz. Kao i mnogi drugi studentski centri u Jugoslaviji, i SKC je bio službena institucija kulture koju je osnovala država nudeći tako mladim umjetnicima i kulturnim radnicima “krov nad glavom”. Beogradski SKC za Vesić je slikovit primjer strategija koje su poslije prosvjeda iz 1968. godine bile usmjerene na izolaciju, pacifikaciju i institucionalizaciju studentske i omladinske kulture u obliku “organizirane alternative”. No u isto vrijeme, centar je predstavljao i mjesto avangardnog eksperimenta – uvođenja novih medijskih tehnologija, inovativnih strategija samoorganiziranja i oblika političkog angažmana.

Iako službena politika Nesvrstanih nije bila centralna u organizaciji Tjedna Latinske Amerike, upravo su taj politički kontekst i alternativna kulturna institucija kao okvir omogućili široko okupljanje i interes publike, u kojoj su na otvaranju, među 500 drugih posjetitelja, sjedili i brojni gerilci u egzilu, ugledni režiseri te politički i kulturni aktivisti. Članovi Brigade Salvador Allende uz pomoć studenata političkih znanosti i Akademije likovne umjetnosti oslikali su tri murala na pročelju SKC-a kao znak solidarnosti i podrške narodima Latinske Amerike, dok kao znakovit kuriozitet Vesić ističe kako u njihovu stvaranju nije sudjelovao nitko od uobičajenih protagonista Galerije SKC-a.

Tu činjenicu tumači u svjetlu svojih istraživanja povijesti institucionalizacije Studentskog kulturnog centra, kao i umjetničke prakse koja je nastajala u njegovu okviru, a ona govore o heterogenosti i kohabitaciji različitih, ali međusobno uvezanih političkih pozicija i glasovi u njegovu okviru. U ovom slučaju, ističe, Tjedan solidarnosti i prateći mural rezultat su određenih politika umjetnosti ili poetika, koje su se razlikovale od ostalih programa SKC-a, koji je u to vrijeme uključivao raznovrsne pozicije, ali je uglavnom odbacivala direktni politički aktivizam i tradicionalno slikovno izražavanje.

Stanoviti autizam protagonista novih umjetničkih praksi, praćen post-tranzicijskom politikom zatiranja svega prošloga, rezultirao je gotovo potpunim propadanjem murala čiju je reaktualizaciju posljednjih godina inicirala umjetnica Darinka Pop-Mitić, osvježavajući – doslovno i simbolički – poruku murala. Praksa Pop Mitić, tumači beogradska kustosica, nudi perspektivu iz koje možemo promišljati o povijesti ovih prostora od vremena nastanka murala. “S jedne strane pokazuje zaboravljenu političku i umjetničku agitaciju protiv kolonijalizma, a s druge pokazuje što se dogodilo s idejom i vrijednosti suvremenosti i interesima svijeta umjetnosti danas”, zaključuje.

A o interesima svijeta umjetnosti dovoljno govori činjenica da je autorica s početka teksta krajem prošle godine uhićena zbog istupa protiv distopijskog zakona o umjetnicima koji uvodi kubanska vlada, a prema kojem će za svoj rad ubuduće trebati dozvolu države. Nakon izlaska iz pritvora Bruguera uz još dvoje kubanskih umjetnika prosvjeduje glađu, dok ostatak svijeta gromoglasno šuti. Tako se teme umjetničkog angažmana i solidarnosti, rasprava o premreženosti fašizma i neokolonijalizma u kontekstu Latinske Amerike te značaj alternativnih institucija za razvoj kritičke misli pokazuju kao jednako prisutne i relevantne teme i više od četrdeset godina nakon događaja o kojima se govorilo na predavanju O solidarnosti u vremenu. Ono što izostaje je i naznaka političkog okvira koji bi poticao i njegovao solidarnost kao vrijednost suvremenosti.

Jelena Vesić i Darinka Pop-Mitić istraživale su i javno predstavljale projekt o solidarnosti jugoslavenskog naroda s narodom Latinske Amerike, koji je bio dio programa tribina Studentskog kulturnog centra (SKC) u Beogradu. Riječima urednika programa Mila Petrovića, tribina je “nudila mjesto slobodnomislećeg javnog govora, intelektualne rasprave i društvenog aktivizma”. 

“Događanje o solidarnosti jugoslavenskog naroda s narodom Latinske Amerike bilo je jedna perjanica vala svjetske solidarnosti s Čileom nakon pada vlade Salvadorea Allendea i početka diktature Augusta Pinocheta. Decenija 1970-ih bila je era najgorih vojnih diktatura u zemljama Latinske Amerike, vrijeme kad su mnoge političke izbjeglice pobjegle u Evropu te osim društvene skrbi i sigurnosti u širem smislu, u određenim krugovima dobile i solidarnu pomoć za promociju i agitaciju za svoje političke ciljeve”, navodi se u najavi predavanja. Vesić u njemu raspravlja o mogućnosti izražavanja solidarnosti u vremenu izvan puke komemoracije.

Zbog polaznika međunarodne WHW Akademije predavanje se održava na engleskom jeziku.