Svestrana umjetnica Kristina Leko svakako misli da su kumice dostojna tema umjetničkog rada. Godine 2002/03. napravila je projekt O mlijeku i ljudima posvećen hrvatskim i mađarskim seoskim obiteljima kojima je mlijeko glavni izvor prihoda. U istom periodu, u društveno angažiranom projektu Sir i vrhnje pozabavila se položajem mljekarica u Hrvatskoj i utjecajem regulacija Europske unije na smanjenje prodaje svježeg sira i vrhnja na zagrebačkim tržnicama, kao i odricanjem od vlastite tradicije i identiteta u korist pristupanja EU. U svom novom radu, intervenciji u atelijeru Ivana Kožarića u MSU-u, Leko nastavlja svoj dugogodišnji interes za mliječne proizvode, i to u obliku potrage za osobom iza Kožarićeva crteža Naša draga Marica.

Njena intervencija, pod naslovom Naša draga Marica/Rezanje Sljemena REVISITED, predstavljena je 6. prosinca, na rođendan MSU-a, u sklopu projekta Laboratorij za oživljavanje kustosice Ive Radmile Janković koja suvremene hrvatske umjetnike i kustose već četiri godine poziva na dijalog s Kožarićevim radom. S njim su dosada “popričali” Vladimir Čajkovac, koji je na prvi dan proljeća 2010. priredio Proljetno čišćenje u atelijeru; zatim Zoran Pavelić s peformansom Poziv na akciju i Kata Mijatović s video dokumentacijom performansa Između neba i zemlje (u kojem je provela noć u Kožarićevoj skulpturi ispred muzeja); Vlado Martek, koji je izložio svoj jubilarni 30. samizdat posvećen Kožariću; te Darko Brajković, koji se referirao na Kožarića upotrebom alu-folije u svom performansu Bit(i) skulptura.

Može se reći da hvatanje u koštac s već postojećim djelima nije samo oblik posvete ili afirmacije, već i svojevrsna aktivacija, odnosno širenje i produbljivanje značenja djela osvjetljavanjem novih perspektiva i uvođenjem novih pristupa. Osim toga, intervencija i re-invencija kao strategije u skladu su s Kožarićevim načinom rada – njegova zaigranost vjerojatno vuče korijene još iz gorgonaških dana, ako ne i ranije – u kojem je često izmjenjivao i prepravljao vlastita djela ili ih stavljao u nove kontekste i odnose (npr. na Venecijanskom bijenalu 1976. svoje skulpture je nabacao na jednu hrpu). Kao što je zapisao Antun Maračić, “Kožarićev uvijek novi pogled slobodan je da relativizira staro iskustvo”. I sam umjetnik jednom je prilikom izjavio da je teško napraviti nešto čemu se više ne da ništa dodati ili oduzeti. Stoga se čini prikladnim da je njegov kaotični i fluidni atelijer/laboratorij, baš zbog svog opiranja muzealizaciji kao očuvanju i dinamičnog odnosa prema vlastitom opusu, pravo mjesto za eksperiment i dijalog.

U “hrpi” umjetnina koje se nalaze u Kožarićevom atelijeru, portret je jedan od najčešćih motiva, a sam umjetnik ih uglavnom naziva Glavama. Među njima ima poznatih lica – književnika, boksača, pjevača, arhitekta, političara – no i mnogo anonimnih – seljaka, radnika, poznanika i slučajnih prolaznika. Jedan od crteža, Naša draga Marica iz 1986. godine, prikazuje staricu s rupcem na glavi, mljekaricu koja je Kožarićevoj obitelji od sredine 1950-ih pa sve do 1990. donosila sir i vrhnje, dok jedna od skulptura prikazuje Maričinog muža. Kao strastveni planinari, Kožarić i njegova supruga često su odlazili na Sljeme, pa ih je Marica – punim imenom Marija Škrlin-Batina – jednom prilikom pozvala da je dođu posjetiti u Gornju Bistru, što su povremeno i činili.

U jednoj od dvije video instalacije postavljene u atelijeru, Leko razgovara s Kožarićem u njegovom domu, potičući ga da se prisjeti Marice i njezine kuće, nakon čega i sama odlazi na Sljeme te se spušta s druge strane, prema Gornjoj Bistri. Lekine snimke Sljemena, traženja kuće i razgovora sa susjedima te Maričinim sinom Stankom i unukom Emilom ispresijecane su kadrovima Kožarićevog Neobičnog projekta – rezanje Sljemena, svojevrsnog proto-land art koncepta intervencije u dotičnu planinu. Osim toga, video uključuje i isječak filma Tv izložba – Ivan Kožarić Brede Beban i Hrvoja Horvatića, u kojem vidimo Maricu, koja je tada imala 66 godina, kako donosi sir i vrhnje u Kožarićev stan. Kombiniranjem priče o Marici, popraćene starim obiteljskim fotografijama, a uskoro i snimkom Maričinine obitelji s otvaranja izložbe, i ideje rezanja Sljemena (oboje datiraju u 1960), Leko gradi novu konstelaciju, preplićući geografiju i intimu te umjetnost i svakodnevicu, a rečene podjele dodatno su rasplinute diskretnim inkorporiranjem umjetničine intervencije u prostor atelijera.

Lekino pitanje iz rada Sir i vrhnje “Mogu li i kako mljekarice i sir i vrhnje ući u Europsku uniju?” može se stoga preformulirati u “Mogu li i kako mljekarice i sir i vrhnje ući u umjetničko djelo?”. Kao što je Kožarić u dvorištu svoga negdašnjega atelijera u Medulićevoj postavio pozlaćena vrata, cipele i druge predmete, izdvajajući ih tako iz njihove svakodnevne utilitarnosti i dajući im novi identitet, status umjetničkog djela, tako Leko “izvlači” Maricu iz nepoznate povijesti, tretirajući je kao subjekt vrijedan pažnje. To je i jedna od glavnih funkcija ove vrste intervencija – istraživanje i osvješćivanje potisnutih ili zaboravljenih povijesti koje dovode u pitanje podrijetlo, uvjete nastanka ili zatvorenost umjetničkog djela.

Međutim, ovdje dolazimo do problematičnog aspekta intervencije, koja je zapravo izgrađena na nizu dihotomija kao što su umjetnik/obični ljudi, selo/grad i muškarac/žena. Primjerice, u drugom Lekinom videu Iva Radmila Janković, Ivica Župan i Kožarićev posinak Nenad Raos pokušavaju se prisjetiti Marice te govore o tome kako se umjetnik volio družiti s “malim” ljudima. “Puno se družio s intelektualcima, i sam je to bio na neki način, ali se družio i s običnim ljudima… odlično je s njima funkcionirao, možda i bolje nego s obrazovanima”, otkriva Župan. Saznajemo i da je Kožarić volio popričati s kumicama, poštarom i drugim “jednostavnim ljudima”, da je rado odlazio na tržnicu, te da je (zamislite!) putovao vlakom. Raos dodaje da je Kožarić izbjegavao mistifikaciju i nije htio da ga se smatra genijem (naposljetku, pobjegao je iz Pariza u strahu od uspjeha). Stoga je pomalo ironično da upravo kroz pokušaj njihovog poništavanja Lekina intervencija nehotice učvršćuje dane dihotomije gradeći svoj učinak na onome što bismo trebali smatrati njihovom transgresijom. U želji da istaknu da Kožarić nije bio uzvišeni genij, već da su ga zanimali i mali ljudi, sugovornici se oslanjaju na podjelu između Umjetnika i običnih ljudi (neobrazovanih, priprostih, iz ruralnih područja, radnika, itd), pri čemu je navodno neobično, ako ne i frapantno, da je “jedan od najznačajnijih suvremenih umjetnika” odlazio na plac, razgovarao sa svojim poštarom i održavao prijateljski odnos s mljekaricom koja mu je nekoliko desetljeća donosila svoje proizvode (umjetnik jede sir i vrhnje, baš poput nas!). Na taj način rad ostaje unutar gabarita gotovo romantičarske ideje umjetnika kao kreativca koji nema doticaja s banalnom svakodnevicom, kojeg zanimaju samo sofisticirane teme i koji se druži samo s intelektualnom elitom. Šteta, jer za Kožarića ta podjela ne postoji (u videu izjavljuje da nema velikih i malih ljudi), i umjetnik nije ni “intelektualniji” ni “običniji” od bilo koga drugoga, pa ni od Marije Škrlin-Batine.