Ne suviše poznat za života, Musil je danas čuven ponajprije po svom nedovršenom romanu Čovjek bez osobina, koji redatelj Matko Sršen u zanimljivom i bogatom predgovoru ovom eseju opisuje kao ironijski roman o mišljenju, a koji je na hrvatski preveden još 1967. u izdanju Otokar Keršovani, te ponovno 2008. godine kod Frakture.

Esej O gluposti zapis je predavanja koje je Musil, na poziv Austrijskog radnog saveza, održao 11. i ponovio 17. ožujka 1937., dakle jedva godinu dana prije pripojenja Austrije Trećem Reichu. Uz nemali rizik za vlastitu dobrobit, kao i za onu svojih slušatelja, Musil se, kako u njemačkom pogovoru ističe Klaus Amann, upušta u “istraživanje duše masa i njemačko-austrijskog kolektivizma u predvečerje katastrofe”, a ujedno i u suton civilizacije koju je svojim javnim istupima opetovano nastojao sačuvati. Lavina fašizma i nacizma u Europi tad se već odavno zakotrljala, a Hitlerovi pobornici i obožavatelji spaljivali su knjige (između ostalih i Musilove) te kružili po Beču, tražeći Židove, komuniste i ostale nepodobnike.

Unatoč političnosti predavanja, valja napomenuti ono ne govori o gluposti u politici. Zapravo, uglavnom i nema politički sadržaj, nego predstavlja nešto puno zahtjevnije, a to je pokušaj višekutnog sagledavanja fenomena gluposti koji se u prvom redu ipak može odrediti kao ekskurs iz socijalne psihologije, pokušaj saznanja o tome zašto ljudi govore ili ne govore o gluposti, što pod tim misle i s čim je asociraju. Pritom se oslanja na bogato vrelo popularnih izraza, predodžbi i uvjerenja, kao i društvenih normi i drugih ponašajnih obrazaca, predočavajući nam bogatstvo običnog i svakodnevnog, plasirajući misli direktno i s pregršt životnih primjera i starih narodnih mudrosti.

Pravovremeno, pri početku predavanja, apostrofira nezahvalnost takvog zahvata, koja proizlazi iz toga što se za svakog tko opisuje i ukazuje na glupost pretpostavlja, naime, da zasigurno za sebe misli da nije glup. U ironijskom bumerangu, to ga u očima drugih čini manje pametnim. Budući da smo svjesni toga, u većini slučajeva vršimo autocenzuru, a Musil to povezuje sa strahom od isticanja, rugla i prokazivanja, ali i inherentnim oprezom, odnosno mehanizmom obrane koji nalaže da se pred jačima “ne pravimo pametnima”. Na neki se način playing stupid može promatrati i kao ljudski ekvivalent onog playing dead iz životinjskog svijeta. Naravno, ta strategija glupost iskorištava kao plašt i zapravo nije glupost per se. No to nije za reći da svijet oskudijeva pravom glupošću.

Naprotiv, Musil podsjeća, ona je veoma rasprostranjena i nitko nije imun na nju, a uz to je ponekad i neophodna: naime, sve bi se zaustavilo kad odluke ponekad ne bismo donosili nepromišljeno, bez dovoljno znanja i sposobnosti, čekajući savršene uvjete. Osim toga, pojam gluposti pomaže nam snaći se u životnim dilemama i uvelike nam olakšava prožimanje onoga za što ne možemo, u trenutku, pronaći adekvatan izraz, pa ćemo samo reći da je glupo i nastaviti dalje svojim putem. 

Međutim, što onda jest glupost per se? Musil na više mjesta daje na znanje da ne nastoji ponuditi jednoznačan ili jednostavan odgovor, nego radije pronaći i analizirati one konkretnije osobine i aktivnosti koje se s njom povezuju. Tako ističe, primjerice, sporost i plošnost u prosuđivanju te nedostatak izražajne fleksibilnosti kao često asocirane s glupošću te nas podsjeća na jednog filozofa, hegelijanca Johanna Eduarda Erdmanna, koji je u svom ogledu o gluposti iz 1866. naglasio da se razmatranje gluposti kao stanja ne može odvojiti od prakse gluposti, odnosno glupih postupaka ili “primijenjene gluposti”.

Tom se praksom na duhovit način svojevremeno pozabavio i profesor Carlo M. Cipolla, povjesničar ekonomije sa Sveučilišta Berkeley, u svom tekstu o pet univerzalnih zakona ljudske gluposti. On ju je, u ekonomističkom maniru, promatrao u terminima salda ili bilance koju ostavlja po društvo, definirajući glupana kao nekoga tko uzrokuje štetu drugome bez da on sam od toga profitira na bilo koji način, a često nanoseći štetu i samom sebi u procesu.

Iako naciste nigdje eksplicitno ne spominje, Musil govori da “u svijetu postoji posebna težnja da ljudi sebi ondje gdje se pojavljuju u velikome broju dopuštaju ono što im je pojedinačno zabranjeno”, povezujući to s taštinom koju rađa kolektivni ponos. Podsjećajući ranije na jednu staru narodnu mudrost koja se prvenstveno odnosila na taštinu kao osobnu karakteristiku – “glupost i dika zrcalna su slika” – o kolektivnoj dici govori kao o poremećaju afektivne ravnoteže, koji rezultira “porastom necivilizacije naroda, država i saveza istomišljenika”.

Ovdje se čini da je mogao upotrijebiti i nešto uvriježeniju sintagmu “pad (ili propast) civilizacije”, no mislim da izbor tu ipak nije bio slučajan. Necivilizacija, u ovom slučaju, nije puko odsustvo civiliziranosti, nešto neutralno, pretcivilizacijsko ili ahistorijsko, nego prilično određeno, razjareno i naraslo “mi”: kolektivni izbor pripadnosti kao izvora kolektivne taštine ili, kako se negdje voli reći, ponosa.

Na prilično suptilan i indirektan, ali prilično nedvosmislen način Musil naciste implicira i u jednom kasnijem mjestu, gdje kao drugi tip gluposti, osim prostodušne i iskrene, navodi onu daleko opasniju, preuzetnu i nadobudnu. Ona ne isključuje visoku inteligenciju, ali istovremeno predstavlja ono što on naziva obrazovnom bolešću, odnosno neobrazovanjem ili pogrešnim obrazovanjem. Time on nagovješćuje Adornovu i Horkheimerovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, filozofsku osudu ograničenog shvaćanja racionalnosti kroz koju se pokušalo pojmiti posrnuće čovječanstva kroz Drugi svjetski rat i Holokaust.

Sentiment prisutan u tim djelima definitivno se može iščitati i iz Musilovih riječi uoči katastrofe. Ipak, on pred kraj predavanja retorički obrće cijelu stvar: suočeni s krizom povjerenja u humanost, postavlja pitanje o tome možemo li stvoriti pojam gluposti ako su nam pojmovi razbora i mudrosti klimavi? Na tom tragu kaže i kako suprotnost “inteligentnoj” gluposti nije razum, nego duh.

Što nam uopće to znači danas? Može li nešto zatreptati u današnjem čitatelju na spomen nečeg tako prošlog, a uz to i tako neodređenog kao što su duh ili mudrost? Musilov duh ovim kratkim testamentom ne želi poučavati niti docirati, nego vjeruje u čitateljsku samostalnost, otvoreno izlažući svoja razmišljanja i strepnje te pozivajući na propitivanje bez zazora od zahtjevnih pitanja, ali i bez bijega u jednostavne i priručne odgovore.

Koliko god Musilovo predavanje bilo značajno neovisno o vremenu u kojem se (ponovno) čita, smatram da danas, iz više razloga, njegova poruka rezonira posebnom jasnoćom i ozbiljnošću. Aktualni događaji u kojima se iznova pojavljuju obrasci nasilja i isključivanja nedvojbeno oživljavaju slike tog zloslutnog perioda, ostavljajući grč u stomaku i pitanje među kakvim se ljudima svakodnevno krećemo. Povijest se odvija cijelo vrijeme, a ekonomija straha opet postaje aktualna i široko primijenjena. Glupost postaje norma i standard, no ona će to tek u potpunosti postati ako ju više ne budemo sposobni nazivati pravim imenom.