U trenutku kad je Europska unija podijeljena oko proglašavanja nuklearne energije i zemnog plina zelenim investicijama (što je prošli tjedan i potvrđeno), a na računu za struju pulsira energetski udar, tema sigurne energetske budućnosti ne može biti aktualnija. Nuklearna energija i njezin odnos prema održivim izvorima energije, dvije opcije koje međusobno konkuriraju za ulaganja u istraživanje i gradnju novih postrojenja, u domaćem mainstream medijskom prostoru jedva da ikoga zanimaju. Paradoksalno, iako sam živjela ni 40 kilometara zračne linije od Krškog, posjet Černobilu subjektivno mi se činio najbližim susretom s nuklearnom energijom. Posljednjih se desetljeća Krško u medijima pojavljivalo primarno kao poprište hrvatsko-slovenskih prepucavanja, a njegova bliska budućnost nakon gašenja reaktora planiranog za 2023., kad mu istječe radni vijek, nije predmet javne debate. Jedna jedina, dokumentarna trilogija Dubravka Merlića i redateljice Lane Kosovac o (post)jugoslavenskom nuklearnom programu i elektrani Krško, osvanula je u pravi čas i s potencijalom da potakne ozbiljno promišljanje o hrvatskom energetskom sektoru. 

Prva se epizoda fokusira na genezu jugoslavenskog vojnog i mirnodopskog nuklearnog programa. U središtu je druge epizode Černobil i jugoslavenska recepcija nuklearne katastrofe. Posljednja epizoda bavi se sadašnjošću Krškog, problemom nuklearnog otpada i općenito budućnošću nuklearne energije. Osobito prve dvije epizode pregledno sistematiziraju obilje slabo poznatih povijesnih detalja — od nuklearne nesreće u Vinči 1958. i prvih jugoslavenskih nuklearnih žrtava preko nikad izgrađene nukelarne elektrane Prevlaka do aktualne neizvjesnosti odlagališta nuklearnog otpada u općini Dvor. Istovremeno, dokumentarac zapinje na nekoliko polja: nekritički se uzda u kapitalistička (i patrijarhalna) tehnološka rješenja nauštrb okolišnih perspektiva.

Glavni argument koji bi gledatelje_ice trebao uvjeriti u sigurnost Krškog možemo sažeti kao zapadnjačka utjeha. Pozivajući se na činjenicu da je reaktor proizvod američke tvrtke Westinghouse stručnjaci uporno ponavljaju da je Krško “zapadna tehnologija” i upravo zato nema nikakve veze s Černobilom. Kapitalistička tržišna logika identificira se kao dodatni sigurnosni mehanizam koji jamči višestruke kontrole i najbolji proizvod. U tom kontekstu ne čudi da se nesreća u nuklearnoj elektrani Fukushima u dokumentarcu pojavljuje samo jednom, i to kad je spomene zabrinuti stanovnik Krškog. Među najuvjerljivijim demantijima mita o nuklearnim nesrećama koje se događaju drugima i navodno trulim ideologijama i dalje je studija Plutopia: Nuclear Families, Atomic Cities, and the Great Soviet and American Plutonium Disasters povjesničarke Kate Brown. Autorica identificira niz paralela među plutonijskim gradovima Richland u američkoj saveznoj državi Washington i Čeljabinsk u SSSR-u i katastrofalan utjecaj na okoliš koji ostaje skriven manevriranjem vlastodržaca, financijskim poticajem za zaposlene i njihove obitelji te činjenicom da nije došlo do jednog velikog “bum”, već se toksičan otpad postupno otpuštao u okolinu. U novoj knjizi Manual for Survival: A Chernobyl Guide to the Future Brown istražuje kako se “ljudski život mijenja u postapokaliptičnoj sjeni” i vidi Černobil kao jednu u nizu nesreća, “uskličnik u nizu izlaganja toksičnosti”. Svodeći rizik od nuklearne nesreće na jedan jedini faktor — socijalističku osuđenost na propast — zanemaruju se drugi sigurnosni rizici (primjerice, potres) te dugoročan utjecaj na okoliš i nakon što se Krško jednog dana zatvori. 

Zapadnjačka utjeha uskače i kad je riječ o zbrinjavanju nuklearnog otpada, što se u seriji najjasnije vidi u kontrastiranju francuskog primjera s planiranim hrvatskim deponijem u Dvoru. “Blistavo i opušteno” odlagalište otpada u francuskoj pokrajini Aube sugerira se kao poželjna matrica za hrvatski scenarij. Projekt za deponiranje hrvatskog otpada iz Krškog (koji se zbog nesuglasica sa Slovenijom ne može skladištiti u odlagalištu uz elektranu) u zabačenom i notorno zanemarenom Dvoru — kakva igra slučaja! — na granici je s BiH, a na teritoriju BiH nalazi se veći dio užeg radijusa deponija. Uvid u klupko aktualnih lokalnih sukoba na klasnoj i nacionalističkoj osnovi jedna je od jačih strana dokumentarca. Ipak, isticanje činjenice da se i na francuskom referendumu 85 % stanovnica_ka izrazilo protiv projekta potiče nadu da je sličan rasplet moguć u hrvatskom slučaju. Navodni turistički procvat francuskog gradića unatoč deponiju ilustrira nekoliko ne baš uvjerljivih kadrova navodno šarmantnih fasada te promotivne floskule lokalnog političara i voditeljice turističke zajednice. Istovremeno, jasno se predočava ekonomski stimulans koji bi stanovništvo Dvora mogao privoljeti na stranu nuklearnog otpada. Duboku nevoljkost i okolišanje kad je riječ o kontaktu s nuklearnom energijom dijele socijalizam i kapitalizam. U oba sustava, zaposlene u nuklearkama i njihove obitelji u atomograde privlači(lo) se paketima povlastica. Takvi bonusi bili su mamac i za rad na saniranju Černobila, dok su danas mamac za općine koje pristaju skladištiti toksične ostatke nuklearne prošlosti.

Inzistiranje na ugledanju na Francusku uklapa se u ono što Maria Todorova naziva “zamkom nazadnosti” u kojoj je zapadnoeuropska sadašnjost put izvrsnosti koji Balkan slijedi nesavršeno, sa zakašnjenjem, ali navodno bez suvisle alternative. Dok je Francuska glavna zagovarateljica nuklearne energije u Europskoj uniji, a Plenković je potpisom Macronove inicijative za okretanje EU nuklearnoj energiji pozicionirao Hrvatsku na istu stranu, nastavak s nuklearnim programom nije samorazumljiv, što pokazuju i primjeri drugih zemalja. Švedska 60,1 % energije dobiva iz obnovljivih izvora, Norveška čak 77,4 %. Austrija se 1978. pod pritiskom javnosti i referenduma odlučila na zabranu proizvodnje nuklearne energije na vlastitu tlu i praktički dovršenu elektranu Zwentendorf nikad nije pustila u promet. Njemačka ove godine gasi zadnji nuklearni reaktor i intenzivira prelazak na obnovljve izvore energije, prvenstveno vjetar i biomasu. Ovo rješenje nije savršeno — oslanja se na ruski plin u prijelaznom razdoblju i treba usavršiti transport energije od vjetrovitog sjevera do industrijskog juga — ali jest drugačiji put. Nuklearni problemi ostaju i nakon zatvaranja nuklearki. Kako se u dokumentarcu navodi, nema države koja je riješila problem skladištenja visokoradioaktivnog otpada: Finska je najbliže dugoročnom rješenju eksperimentirajući s pohranom visokoradioaktivnog otpada u duboke geološke slojeve. 

Informiranje šire javnosti o tehnološkim pitanjima zahtjevna je zadaća. Istovremeno, pandemija je pokazala da je aktualne rezultate istraživanja moguće (i nužno) prezentirati široj javnosti. Tehnologija u Jednoj jedinoj slijedi pravocrtnu projekciju razvoja: dobivamo dojam da će Krško nastaviti poslovati i nakon planiranog kraja radnog ciklusa 2023., da za hrvatsko-slovensku situaciju nema bolje opcije. Na samom kraju kao difuzan spas iz budućnosti ukazuje se nuklearna fuzija. Tehnološki se konsenzus pojačava izborom sugovornika (koje mirne duše mogu ostaviti u muškom rodu) — na jednoj strani energetski stručnjaci sa zagrebačkih prirodoslovnih i tehničkih institucija, na drugoj strani ekološki aktivisti starije garde. Ova konstelacija lako omogućuje da otpišemo ekološke zahtjeve kao skupo utopijsko bulažnjenje bez dodira sa stvarnošću i ne daje nam tehnološke alate za imaginaciju postnuklearne budućnosti.

Druga mišljenja postoje, ali nisu dobila prostor u seriji — Scientists for Future slažu se da je nuklearna energija samo prividno čarobno deus ex machina rješenje. Osim općih nuklearnih opasnosti ističu skupoću projekata (pri čemu istraživanje i razvoj nuklearne tehnologije znače manje investicija u sektoru održive energije). Osim toga, SFF upozoravaju na presporu implementaciju. Na svijetu trenutno grade tek 52 nuklearne elektrane, a s obzirom na aktualne tehnološke kapacitete SFF ne vidi izglede za brži tempo u bližoj budućnosti. Čak i da nas nuklearna energija može spasiti od globalnog zatopljenja, njezina pomoć stigla bi prekasno. Jednoj jedinoj nedostaju glasovi energetske struke koja bi ozbiljnije tretirala konkretne perspektive obnovljive energije u Hrvatskoj, kao i veza s mlađim generacijama. 

Jedna jedina osjetno bi profitirala od feminizma u različitim oblicima. Na najdoslovnijoj razini, u cijelih pedesetak minuta prve epizode ne pojavljuje se ni jedna jedina sugovornica. Budući da se epizoda bavi uspostavom jugoslavenskog nuklearnog programa, bilo bi lako posegnuti za dobro poznatim argumentom o tome kako nije bilo nikoga važnog nije bilo. Uistinu, vodeće figure nuklearnog pokreta bili su muškarci. No arhivske snimke redovito prikazuju i žene u nuklearnim postrojenjima i u fakultetskim klupama. Tužno je (i očekivano) da si je socijalistička Jugoslavija dala više truda u (barem simboličkom) uključivanju žena u atomsku povijest od Jedne jedine. Angažiranje više od dva profesora moderne povijesti iz Zagreba i Beograda da iz srodnih perspektiva referiraju o sličnim temama još je jedan vid ponavljanja perspektiva. 

Dok muškarci govore o službenim politikama, Tehnologiji i Povijesti, žene (kad se u drugoj epizodi konačno pojave kao sugovornice) pretežno približavaju svakodnevnu dimenziju priče. Liječnica Oksana Kadun iz bolnice u Ivankivu u blizini Černobila govori u dugoročnim posljedicama radioaktivnosti koje vidi u svojoj ordinaciji. Radioekologinja Alica Bauman s Instituta za medicinska istraživanja u Zagrebu, koja je jugoslavensku javnost prva upozorila na efekte Černobila informirajući o zaštitnim mjerama, opisuje tenzije oko istupa u javnost dva dana nakon černobilske nesreće. Novinarka Silva Celebrini Tevšić, 1986. novopečena majka, sjeća se medijskog odjeka nastupa Alice Bauman: “možda su neke stvari bile i pretjerane, bolje da su petjerane nego da se ništa ne zna i da se ljudi ponašaju kao da se ništa ne događa”, pri čemu se otvara zahvalna poistovjetljivost, paralela s pandemijom i općenito nošenjem s elementarnim nepogodama. Lara Topol, operaterka u Krškom, dočarava radnu svakodnevicu u postrojenju. Iako nabrojeni uvidi neupitno obogaćuju seriju, ostaje činjenica da su mikro- i makroperspektive rodno obilježene. 

Feministički bi dodir revidirao i izbor tematskih naglasaka. Jasno razložena veza između mirnodopskog i vojnog atomskog programa važan je doprinos dokumentarca koji ukazuje na raspon opasnosti nuklearne energije. Ipak, tema jugoslavenske bombe, posebno još nerazjašnjenih, arhivski nedostupnih aktivnosti JNA iz 1980-ih, na momente zapada u senzacionalističko-dječačku fascinaciju koja se temelji na glasinama i slutnjama o mogućoj uporabi moguće bombe u ratovima nakon raspada Jugoslavije, trgovanju s Libijom i Irakom te eventualnoj vlastitoj uključenosti u tajni projekt. Na kraju ono najvažnije: ekofeministički prijedlozi mogli bi ponuditi elan u smjeru bolje budućnosti koji dokumentarcu najviše nedostaje. 

Istraživač Pierre Smith Khanna u novom izdanju zagrebačkog Instituta za političku ekologiju nudi sponu održivih maskuliniteta i odrasta kao moguću viziju ekološki podnošljive budućnosti. Upućujući na neodvojivost imperativa ekonomskog rasta od patrijarhalnog maskuliniteta, Smith Khanna upozorava na podzastupljenost muškaraca u održivim alternativama i drugim emancipatorskim politikama te nudi protumodel koji centrira politiku i svakodnevne prakse skrbi za ljude i okoliš. Koncept manifestne demontaže (eng. manifest dismantling) umjetnice i esejistice Jenny Odell jedna je od naizgled beznačajnih, a zapravo potencijalno revolucionarnih intervencija. Na primjeru uklanjanja brane San Clemente u Kaliforniji Odell pokazuje kako napuštanje uhodanih tehnologija ne znači nužno korak unatrag, već stvaralačko ispravljanje greške iz prošlosti i otvaranje mogućnosti novog početka. Dotrajala brana više ne predstavlja opasnost za obližnje stanovništvo, u nekoć branom presječenu rijeku Carmel vraćaju se ugrožene ribe, a renaturiranje okoline nekadašnje beznadne betonske grdosije stvorilo je novi javni prostor. 

Kao i brane, i nuklearni reaktori imaju rok trajanja. Krškom reaktoru u najboljem slučaju preostaje još dvadesetak godina. Kamo idu mrtvi reaktori moglo bi nas se sve više ticati u sljedećim dekadama. Umorni maskuliniteti koji se boje naći se “van igre” (kako se na kraju trilogije izrazio voditelj fuzijske istraživačke jedinice Tonči Tadić zagovarajući nastavak hrvatske prisutnosti u Krškom) i bezidejno kaskaju za lošim rješenjima na duge staze imaju najgoru energetsku bilancu. Budući da je Jedna jedina prvi opsežniji i ozbiljniji dokumentarac koji široj javnosti približava problematiku Krškog, svakako ga vrijedi pogledati, a gledateljicama_a ostaje potraga za boljim scenarijima naše energetske budućnosti. 

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.