Piše: Leona Širac Jakubek

Prva sezona serije Novine, nastala u suradnji HRT-a i Drugog plana, publici je pružila mogućnost gledanja produkcijski atraktivnoga domaćeg trilera na tragu američke i europske televizijske proizvodnje, a osim brojnih pohvala od strane hrvatske i inozemne kritike o uspjehu svjedoči i Netflixov otkup, što će omogućiti emitiranje serije u 190 zemalja. Fokus radnje novih 11 epizoda, na kojima su ponovno surađivali scenarist Ivica Đikić i redatelj Dalibor Matanić, donekle se izmaknuo iz same novinarske redakcije na politički kontekst oko nje, konkretno na predsjedničku utrku u kojoj se natječu konzervativni gradonačelnik Ludvig Tomašević (Dragan Despot), poznat iz prve sezone, i socijaldemokratski orijentirana trenutna predsjednica Jelena Krsnik (Nives Ivanković). Dvije suprotstavljene političke strane u priči same serije funkcioniraju kao izvori moći koji svoje pipke protežu na sve ostale društvene institucije: medije, policiju i sudstvo, te time uspostavljaju poligon za djelovanje svih ostalih likova. 

Krenuvši od stalne hrvatske dihotomije, sukoba plavih i crvenih, “pravih Hrvata i “crvenih vragova”, serija zapravo prokazuje banalnost te podjele. Neovisno o tome koju boju nose, predsjednički kandidati u suštini su jednaki. Kako bi stekli položaj i zataškali prljavo rublje iz prošlosti, koriste se istim rješenjima – potplaćivanjima i prijetnjama zamaskiranima jeftinim populizmom. Iako se sami autori ograđuju od povlačenja paralela sa stvarnim hrvatskim političarima i situacijama, dio kritike uporno pronalazi sličnosti u retorici i javnim nastupima, što smatram donekle suvišnim i jalovim. Razotkrivanje same prirode političkoga nadmetanja, njegovih kobnih posljedica na pojedinačne ljudske živote i manipuliranje građanstvom suviše su univerzalne i strukturne teme i mislim da puno više možemo dobiti ako seriju razumijemo tako, umjesto da se hvatamo za floskule i gledanje temeljimo na površnome prepoznavanju aktualnih političkih figura. Subverzivnost televizijske serije ne bi se smjela temeljiti na tome referira li ona izravno na stvarnu društvenu situaciju ili ne, već uspijeva li ukazati na probleme te situacije.

Međutim, prikazujući politički kontekst izrazito negativno, serija ni novinarsku profesiju ne idealizira kao etički superiornu. Iako većina njezinih zaposlenika nastoji postupati odgovorno i objektivno, najčešće su dovedeni u situaciju kada je to nemoguće, tj. kada, da bi zadržali posao ili živu glavu, moraju napisati nešto s čime se ne slažu, što zbog interesa vlasnika, što zbog prijetnji sa strane. Iako se na prvu može reći kako je novinarstvo marioneta podložna potezima odozgo, i ono donekle ima moć djelovanja. Primjerice, za rasplet serije ključna je dvojba novinarke Dijane Mitrović (Branka Katić) o tome hoće li postupiti profesionalno i objaviti kompromitirajuće dokumente iz predsjedničine prošlosti i tako nenamjerno pomoći još goremu da pobijedi ili će ih radi višega dobra zataškati. U tome se iščitava izrazito pesimistična poruka da je u truloj okolini gotovo nemoguće ispravno postupiti. Govoreći o političarima, Dijana daje svojevrsni metakomentar primjenjiv na cjelokupno ljudstvo, da parafraziram, nitko nije svetac i ne treba ih niti tražiti. Takvim pristupanjem u prikazu ljudskosti Novine su prilično dosljedne svome pesimizmu – ljudi su ili nepopravljivo zli ili su primorani činiti zlo, što ih dovodi do vlastitoga intimnog propadanja i rezignacije.

Egzistencijalno beznađe novinara, kao i prijetvornost političara režijski su komentirani usporenim krupnim kadrovima tijekom šminkanja ili umivanja. Osim tog postupka, koji podsjeća na uranjanje lica u vodu iz prve sezone, Matanićev se autorski doprinos prati i u brojnim “šuljanjima” kamere, snimanju prizora kroz prepreku (staklo ili okvir vrata i sl.), usporenim scenama te dronskim snimkama grada koji  prezentira kao jednog od likova. Ambiciozna režija, što karakterizira mnoge suvremene televizijske serije, nesumnjivo je hvalevrijedna i svaki od tih postupaka može se interpretirati na smislen način, ali i dalje ostaje problem njihove količine. Vjerojatno takva sugestivnost u manjoj mjeri može pomoći gledatelju da bolje razumije sadržajnu razinu, no zbog pretjeranosti takvih postupaka režija se čini gotovo nametljivom i samodopadnom. No za razliku od prve sezone, gdje je nasuprot prenaglašenosti režije sama priča bila razvučena i spora, u drugoj se sezoni ona uspjela razviti u skladu s pravim političkim trilerom, nalik seriji Kuća od karata. Radnja, smještena u svega dva tjedna prije predsjedničkih izbora, sada je izrazito dinamična, vrvi savezništvima, izdajama, ubojstvima, prijetnjama i neočekivanim obratima, pa je serija vrlo napeta i zanimljiva za gledanje.

Uz nekoliko većih i ključnih priča uvedeno je još mnogo sporednih  likova i rukavaca radnje, što u montaži nije baš najsretnije riješeno. U  serijama s prosječnim brojem likova uobičajeno je rascjepkati fabule unutar jedne epizode, ali ovdje su dobiveni fabularni dijelovi toliko kratki i nepovezani da gledanje čine raspršenim i onemogućavaju fokusiranije doživljavanje situacija. K tome prevelik broj likova (čak 90) oduzima minutažu koja se mogla puno bolje iskoristiti za finiju psihološku razradu nekoliko važnijih likova, koji su, nažalost, ostali na razini figura. Gledajući ulogu Dragana Despota, neprestano sam se prisjećala njegova lika iz serije Počivali u miru, lika koji je od okorjeloga Udbinog ubojice dobio kompleksan razvojni luk, ostvario duboku i nekonvencionalnu vezu s mladom novinarkom te se u konačnici iskupio za sva zla koja je počinio, čime je i sam gledatelj bio izazvan na mijenjanje mišljenja o njemu (gledateljima Igre prijestolja vjerojatno će na pamet pasti i Jaime Lannister). Istaknula bih da ne mislim pritom da se likovi trebaju moralno popravljati, već da je sam razvoj bitan, kakav god da je. Tomašević iz Novina pak nepromjenjiva je karikatura podmukloga političara, oličenje zloće i sebičnosti, kako u prvoj tako i u zadnjoj epizodi. Najviše potencijala za razvoj u protagonista ima Dijana Mitrović, jedini iole produbljeni lik koji aktivno i promišljeno djeluje te čiji postupci imaju utjecaj na radnju, a u ovoj sezoni ostvaruje i jače veze s ostalim likovima, što ju čini življom i komunikativnijom prema publici. Međutim, zbog zagušenosti drugim ulogama njezin se lik, koliko god dobro osmišljen, i dalje ne uspijeva istaknuti, na način na koji se primjerice ističe McNulty iz Žice, koja također nema klasičnoga protagonista.

Nakon niza kritika na kraju bih voljela istaknuti nekoliko stvari koje su mi se u Novinama svidjele. Kao prvo, unatoč tome što su uloge mogle biti bolje napisane, glumci su svoj posao odradili jako dobro, pogotovo već spomenuta Branka Katić, Nives Ivanković u ulozi uglađene, ali u privatnome životu agresivne i pijane predsjednice, te uvjerljivi Dražen Mikulić kao policajac Jure Jolić. Uz vizualnu atraktivnost kadrova Rijeke pohvalila bih i smjeliji soundtrack – neobičnu kombinaciju domaćih autora engleskoga izričaja (Jonathan, NT Wave & Fen) što podcrtava urbani identitet Rijeke, domaće glazbe 70-ih i 80-ih koja prvenstveno služi karakterizaciji likova te narodne i zabavne glazbe, svojevrsnoga komentara populizma. Također naglašavam da mi je druga sezona Novina bila zanimljivija i intrigantnija od prve te bih pohvalila nastojanje autora da zagrebe u dubinu političke igre i ukaže na razoran utjecaj pojedinaca na cjelokupan društveni sustav. Budući da je najavljena i treća sezona, fokusirana na pravosuđe, nadam se da će autori uspješnije dozirati sve to što žele pokazati, kako na tematskoj tako i na umjetničkoj razini, te da će krajnji rezultat biti kompaktniji i harmoničniji nego dosad.

Po cijenu potkopavanja svog kritičarskog autoriteta, evo, priznajem – ne gledam europske serije.

I nije da imam neki poseban razlog za to! Nemam ništa protiv europskih serija per se, stvar je samo u tome da… Pa, naprimjer, 2002. su u SAD-u na različitim TV-kanalima, kako “običnima” tako i kablovskima, prikazane 182 nove serije. Deset godina kasnije – 288 komada. A već prošle godine ih je bilo – 487. Četiristo osamdeset sedam aktualnih serija!

I ako, poput mene, imate i drugih vidova zabave na koje volite odvajati slobodno vrijeme pa tako niste skloni bindžanju, to praktički znači da tijekom godine stignete pogledati samo nekoliko desetaka najhvaljenijih serija. A kao što će, vjerujem, potvrditi svatko tko voli gledati serije, nikada se ne gledaju samo krem-de-la-krem naslovi: jedan solidan dio vremena uvijek otpada na televizijski comfort food, nove sezone starih favorita koje nisu ni do koljena ranim sezonama, ali svejedno iz ovog ili onog razloga gledaš dalje…

Tako da, za razliku od prije desetak godina, filter poput “samo najhvaljenije/naj hype serije” naprosto nije više dovoljan. Pa se stoga pomalo čudim ljudima koji kukaju kad se, recimo, otkrije da je neki TV auteur teški gad pa ga sad, jadni, moraju bojkotirati: alooooo, ljudi, pa to je nama kao konzumentima dar s neba, jedan naslov manje na prenatrpanom popisu stvari koje bi htjeli gledati a nema šanse da sve stignemo! Pa mislim, čak ni najrevniji bindžeri ne stignu pogledati sve što bi htjeli, a kamoli mi ostali – filteri ove ili one vrste su neizbježni, ama baš svakome od nas, a jedan od mojih je da se, eto, držim američke produkcije… Jest proizvoljan ali, Bože moj, filter k’o filter, bitno je samo da je orijentir, a ne dogma.

Pa da dopunim izjavu s početka teksta: ja uglavnom ne gledam europske serije. Neću osjećati grižnju savjesti ako kompletno preskočim neke žanrovske teritorije (poput skandinavskih krimića), ali ću rado barem jednom godišnje baciti oko na nešto što mi djeluje kao da bi moglo biti taman za mene, pokoju Fleabag ili kakve Les Revenantse…

Ili, eto, Babylon Berlin. Krimi-drama o dekadenciji i društvenim vrenjima Weimarske republike, koju je dobrim dijelom režirao Tom Tykwer (Run Lola Run), najskuplja serija ikada snimljena izvan engleskog govornog područja (koštala skoro četrdeset milijuna dolara). Ili, riječima kritičara Der Spiegela: “Babylon Berlin bi mogao biti prvi njemački TV-proizvod nakon Das Boota koji će ostvariti uistinu relevantan uspjeh u inozemstvu. Nemojmo se ustručavati reći: opet smo veliki igrači – svjetski šampioni tjeskobe.”

Riječi su to koje su me podsjetile na prve hrvatske reakcije na Novine, seriju s kojom smo se navodno – kao što smo se manje-više svi bili požurili povjerovati – napokon priključili tekovinama suvremene prestižne TV-produkcije. Babylon Berlin me je, nažalost, i u još jednom pogledu podsjetio na Novine, a to je da… Pa, nakon prvih par odličnih epizoda, radnja se uglavnom svede na to da netko nekome nešto kaže, ili netko drugi načuje nešto o nekom trećem, ili netko četvrti sazna neki detalj o nekom petom; “radnja” se svede na stvari koje likovi kažu, umjesto stvari koje likovi čine.

No, nasreću, za razliku od Novina – koje su sve do zadnje epizode ostale inertni camp u kojem se likovi takmiče tko će više puta po kvadratnoj rečenici spomenuti famoznog Karduma – Babylon Berlin se trgne i dovede u red do osme epizode (to jest, formalno, kraja prve sezone – iako je svih šesnaest epizoda pušteno u opticaj zaredom kroz tek malo više od mjesec dana, tako da ni ne znam čemu uopće ta podjela na dvije sezone! Ali dobro).

Uglavnom, počinje uzbudljivo. Upoznajemo Gereona Ratha, mladog policijskog inspektora koji dolazi iz Kölna u Berlin – s tajnom misijom. Vidimo komuniste koji presreću vlak iz Rusije – s tajanstvenim teretom. Otkrivamo svijet ilegalne pornografije i fistinga po trošnim stanovima. Svjedočimo blještavilu života bogatih, i bijedi u kojoj živi većina ostalih. I dok teži povijesnom realizmu, serija povremeno koketira sa steampunk estetikom: jurnjave po krovovima u stilu Blade Runnera. Anakrono moderne kabare pjesme. Art deco restorani koji bacaju na SF-vizije lokala po svemirskim kolonijama.

Besprijekorno snimljen i odglumljen (Volker Bruch je samo za ono što radi očima zaslužio sve nagrade ovog svijeta!), Babylon Berlin te efektno uvuče u svoj svijet, a onda… kao da ne zna više što da ti tamo ponudi. Samo polagano plete mrežu među likovima, i još k tome stalno uvodi nove. Ono, vidiš nekog od mladića – i ne možeš se točno sjetiti pripada li policiji, komunistima, armenskoj mafiji, ili nekoj četvrtoj grupaciji? Ili netko barata nekom opskurnom informacijom, a ti se zbunjeno pitaš: “Čekaj, a kako ono taj zna za to?” Jest da je sve zapravo dosta precizno postavljeno, i da eventualne nedoumice mogu biti samo rezultat manjka gledateljske koncentracije – no Babylon Berlin je ipak, štono bi Ameri rekli, plot-driven serija, pa se usporavanje radi razmještanja figura na šahovskoj ploči itekako osjeti, i ne na dobar način.

No nakon što Gereon obavi svoju tajnu misiju, sve figure su na svom mjestu, diže se ručna, i kreće najzanimljiviji dio serije – onaj koji se vrti oko zlokobnog Crnog Reichswehra, paravojne organizacije koja se ne može pomiriti s porazom u Prvom svjetskom ratu. Pa žele vratiti dignitet i ponos poniženoj njemačkoj naciji, bla bla itd. itd., znate već kako je to s ratnim veteranima: ili su pobijedili u ratu pa vas unedogled tlače sa subnoraško-šatoraškim sranjima, ili su ga izgubili pa bi revanš – nikada s njima na zelenu granu!

A crni Reichswehrovci su istinski zastrašujući negativci ne samo radi paralela s današnjom Europom, nego i zbog težine povijesti koja pritišće ovu seriju: da, svjesni smo da je to komad TV-fikcije koji se zbiva u 1929., i da svaka epizoda pokrije po dan-dva radnje, i da stoga do kraja sezone ipak nećemo baš doživjeti krah Weimarske republike… ali znamo i da je samo pitanje vremena kada napori naših junaka da obrane demokraciju u povojima – neće više biti dovoljni. I sami nacisti se, uostalom, pojave već u zadnjoj epizodi.

Novinarska je profesija već duže vrijeme u krizi. Njezina društvena zadaća otežana je djelovanjem političkih i ekonomskih sila kojima vladajući akteri povlače konce kontrolirajući proizvodnju medijskih sadržaja. Neka za primjer posluži odluka bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića s početka 2016. godine o ukidanju sufinanciranja neprofitnih medija čime je gotovo pa u potpunosti ugrožena egzistencija toga sektora. No problemi ne staju samo na financijama, već sežu i dalje, tičući se životne sigurnosti pojedinaca. Tijekom 2015. i 2016. godine Kuća ljudskih prava Zagreb zabilježila je 75 slučajeva fizičkih i verbalnih napada, prijetnji i vanjskih pritisaka na novinare. Pokušaj atentata na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića nije, kako stoji u priopćenju KLJP-a, “izolirani incident, nego nastavak alarmantnog trenda napada na novinare i novinarke te medije”. Nažalost, policija i državno odvjetništvo tome ne pristupaju dovoljno ozbiljno, što dodatno ugrožava slobodno izvještavanje. S druge strane, konzumentima medija načini na koje novinarstvo funkcionira nisu dovoljno jasni pa igra političke i financijske moći često ostaje skrivena široj javnosti. U tome je kontekstu značajna dramska serija Novine, nastala u koprodukciji HRT-a s Drugim planom i emitirana u udarnom terminu nedjeljom u 20 sati navečer, gdje sudbina jedne novinske redakcije uokviruje strukturne probleme današnjih medija.

Ukratko, bogati poduzetnik po nalogu političara kupuje novine, uvodi promjene u upravi i radnom kolektivu, kontrolira o čemu će se i kako pisati, a sve s ciljem zaštite privatnih interesa, što znatno otežava profesionalni rad novinara te ih dijeli na poslušnike i nemoćne idealiste koji se zalažu za slobodu i etičnost svoga posla. Razvoj događaja podsjeća na situaciju u Novom listu iz 2009. godine, kada mu je glavni urednik bio scenarist Novina Ivica Đikić, no seriju ipak treba gledati kao fikciju koja funkcionira prema svojim zakonitostima, a situaciju u Novom listu kao simptom sustavne problematike s kojom se autor suočavao u svom dugogodišnjem radu. Započevši karijeru kao dopisnik Hine te radeći u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, Novom listu i Novostima, Đikić je stekao bogato iskustvo na temelju kojega je, kako kaže, imao potrebu pokazati međuljudske odnose u redakciji i propadanje profesije kojom se bavi. 

Međutim osim autorove osobne motivacije, za razvoj Novina važan je i aktualan kulturni trenutak u kojemu svjedočimo bujanju ozbiljnije dramske proizvodnje u televizijskoj produkciji. Za razliku od vremena kada je televizija smatrana trivijalnom, danas je ona poligon za pokazivanje filmskoga umijeća pa sve više filmskih redatelja odlučuje okušati u formi TV serije: Jane Campion (Top of the Lake), Susanne Bier (The Night Manager) te Dalibor Matanić s Novinama,  samo su neki od njih. Neporeciv je utjecaj kriminalističkog žanra na autore Novina, što se prepoznaje na doslovnoj ali i na implicitnoj razini. Primjerice, na početku svake epizode ispisivanjem rečenice koju kasnije izgovora jedan od likova izravno se odaje hommage sada već kultnoj američkoj Žici. Nadalje, sprega novinarstva i politike tematizirana je i u Kući od karata, Uredništvu te skandinavskim serijama Forbrydelsen, Borgen i Most s kojima Novine dijele vizualne prikaze hladnoga sivog grada kao mjesta nemorala i zločina. Baš kao i devetnaestostoljetni balzakovski opis, i realizam ovih serija počiva na stvaranju harmonije između moralne atmosfere i materijalne zbilje, odnosno osobnosti lika i miljea u kojem se nalazi, sugerirajući kauzalni odnos određenoga podneblja s onime što se u njemu zbiva. 

Osim što se poetički približavaju europskoj televizijskoj produkciji, hrvatske serije u posljednjih nekoliko godina stječu i sve veću gledanost te međunarodna priznanja. Taj trend započinje 2013. godine kriminalističkom Počivali u miru, koja bi se uskoro trebala prikazivati na britanskoj televiziji, a nastavlja se 2015. serijama Patrola na cesti i Da sam ja netko, čija će kraća filmska verzija (Ti mene nosiš) biti dostupna na američkom Netflixu, dok je prava za prikazivanje Novina otkupila izraelska distribucijska kompanija Keshet International. 

Međutim pokušavajući držati korak sa stranim serijama, Novine se, nažalost, doimaju pomalo pretencioznima. Brojnim autorskim kadrovima i postupcima redateljska figura zauzima sveznajući status, a ne libi se ni komentirati prikazani sadržaj. Budući da se najveći dio radnje svodi na konspirativne razgovore likova, rad kamere dočarava “šuljanje” iz prikrajka, što likove smješta u drugi plan, a redateljev se komentar postižedinamičnim i kosim kadrovima te uočljivim pokretima kamere kojima se gledatelju nastoji dati moralni kod za tumačenje. Takva prezasićenost začudnim kadrovima režiju čini nametljivom i sugestivnom te se čini da se njome nastoji prikriti nedovoljno razrađena i spora priča.Također problematični su i klišejizirani prikazi novinara koji vode neuredne živote pune alkohola, droge i preljubničkoga seksa, što je doduše ublaženo urednikovom opaskom: “Ja ne znam kako vam nije zlo od stereotipa koje živite”. No za razliku od toga neki drugi momenti, kao što su pušenje u bolničkom krevetu ili lizanje ogledala za vrijeme seksa, nisu popraćeni metakomentarom, pa djeluju strano i isforsirano. Ozbiljna se pak zamjerka može uputiti prikazima odnosa starijih nasilnih muškaraca i mladih žena kojima se sugerira da su one, flertom započevši te veze, same krive za nasilje koje im je učinjeno.

Imajući na umu dugogodišnje novinarsko i književno iskustvo scenarista Ivice Đikića, očekivalo bi se dublje prokazivanje problema struke te oblikovanje živopisnijih likova s kojima je moguće suosjećati. Međutim ovdje je fabularni tijek prilično predvidljiv te se ne odmiče daleko od početne premise koja je imala potencijal za detaljniji i zanimljiviji razvoj. Likovi su pak kruti i strogi, a prikaza svakodnevnih ležernih situacija gotovo da i nema što seriju neopravdano čini suviše teškom i hladnom. Neka za usporedbu posluži Žica koja, iako se bavi vrlo mračnim temama, obiluje likovima “od krvi i mesa”, spontanim životnim trenutcima pa čak i humorom, što joj nimalo ne umanjuje ozbiljnost. 

Šteta je što Novine nisu ponudile podrobniju razradu aktualnih problema novinarskoga sektora, ali pohvalno je što su barem otvorile perspektivu za daljnja promišljanja. S jedne strane serija je ukazala na tektonske poremećaje koji nastaju kada novinarstvo u rukama koristoljubivih vlasnika postaje oruđe za zaštitu privatnih interesa, a dotakla se i njegove komercijalizacije. Težnja za popularnošću i ekonomskom isplativošću znatno utječe na kvalitetu medijskoga sadržaja koji se u tom slučaju svodi na senzacionalizam, što ističe i Ivica Đikić u jednom intervjuu nazivajući novinarstvo “uslužnom djelatnošću”. Međutim koliko god stanje u novinarstvu bilo loše, od njega se ne smije odustati jer, kako idealistički dodaje, bez njega nema demokracije i slobodnoga društva. Ti su stavovi upisani i u samu seriju koja žonglira između pesimističnoga prikaza brutalne stvarnosti i utopijske svijesti o borbi za savjesno i etično obavljanje novinarskoga posla. 

Zbog popularnosti i kultnog statusa nekih serija, TV serija se prije 20 godina percipirala kao novi film, a danas znamo da je samostalni umjetnički medij. Što je to uopće kvalitetna TV serija, ima li je u Hrvatskoj te koji su uvjeti njene proizvodnje – što je kamen spoticanja tamo gdje postoji volja i znanje? Postoji li odgojno-obrazovna moć TV serija za naciju i utjecaj domaće publike na proizvodnju domaće serije?”, stoji u najavi tribine. O tim i drugim pitanjima, razgovarat će se s producentima hrvatskih dramskih uspješnica, Dariom Vinceom, koautorom i producentom serije Počivali u miru, i Miodragom Silom, producentom Novina i Loze. 

Urednica i voditeljica ovog Književnog petka je Sanja Kovačević, scenaristica i autorica knjige u pripremi Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana.

Tribina će se održati 16. prosinca u Gradskoj knjižnici (Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat) s uobičajenim početkom u 20 sati.

Sajam filma otvorit će gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel, a publici će se obratiti Hrvoje Laurenta, predsjednik Hrvatske mreže neovisnih kinoprikazivača, Hrvoje Hribar, ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, i Slobodanka Mišković, ravnateljica Art–kina.

Sajam filma jedna je od aktivnosti koje Kino mreža i Hrvatski audiovizualni centar provode kako bi se jačala i razvijala pozicija neovisnih kina u lokalnim sredinama, a time i kinoprikazivačka djelatnost u Hrvatskoj. Upravo zato fokus ovogodišnjeg Sajma filma je na razvoju obrazovnih programa i suradnje s lokalnom zajednicom pa će se nakon svečanog otvaranja u srijedu, 14. rujna u 11 sati održati i panel “Kino u zajednici”. Sudionici panela su pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke, Ivan Šarar, Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a, Danijel Pek ispred Hrvatske udruge producenata, predstavnik Društva hrvatskih filmskih redatelja, ravnateljica Art-kina i članica Upravnog odbora Kino mreže Slobodanka Mišković te dr.sc. Elvio Baccarini s Filozofskog fakulteta u Rijeci. Razgovor kako ojačati ulogu kina u zajednici, uspostaviti program i kako u suradnji s lokalnim zajednicama proširiti krug publike moderirat će Emina Višnić.

Za sudionike Sajma održat će se radionice “Škola u kinu” i “Kino u zajednici”, hrvatski distributeri predstavit će nove filmove, a održat će se i zatvorene projekcije hrvatskih filmova čije se premijere očekuju ove jeseni.

Najveće zanimanje riječke publike očekuje se u četvrtak, 15. rujna u 20 sati kada Art-kino Croatia otvara vrata nakon ljetne pauze. I ovogodišnje otvaranje je u režiji Dalibora Matanića, a premijerno će se prikazati prve dvije epizode serije Novine.

Serija Novine snimljena je prema scenariju novinara i urednika Ivice Đikića, a govori o utjecaju kapitala i politike na medijsku scenu. Uloge tumače Branka Katić, Trpimir Jurkić, Aleksandar Cvjetković, Zijad Gračić, Olga Pakalović, Goran Marković, Edita Karađole, Zdenko Jelčić, Tihana Lazović, Mijo Jurišić, Dajana Čuljak, Alen Liverić, Anja Matković, Dragan Despot te brojni drugi. Direktor fotografije je Danko Vučinović, montažu potpisuje Tomislav Pavlic, glazbu Jura Ferina i Pavao Miholjević. Producent je Drugi plan za Hrvatsku radioteleviziju.

Riječka premijera TV serije Novine ujedno je i prilika za najavu osnivanja regionalne filmske komisije koja nastaje u sklopu Art-kina, s ciljem umrežavanja djelatnika audiovizualnog sektora i promocije lokaliteta Primorsko-goranske županije i grada Rijeke kao potencijalnih filmskih lokacija. Snimanje serije Novine, uz ostale je filmske i projekte komercijalne namjene, pokazalo je da regija može ponuditi brojne resurse (kako ljudske, tako i prostorne), što filmski ured pozicionira na ključno mjesto posrednika između domaćih i stranih produkcijskih kuća te lokalnih, javnih i privatnih subjekata.

Od 14. do 16. rujna u Rijeci će se održati Sajam filma i Skupština Hrvatske mreže neovisnih kino-prikazivača koje zajednički organiziraju Kino mreža, Hrvatski audiovizualni centar i Art-kino. 

Kratkometražni igrani film Zvir redatelja Miroslava Sikavice dobio je posebnu nagradu žirija i proglašen je trećim najboljim u kategoriji kratkog filma na 22. Sarajevo Film Festivalu. Osim toga hrvatska scenaristica i redateljica Silva Ćapin osvojila je prvu nagradu u programu Pack&Pitch za svoj projekt u razvoju pod radnim naslovom Tajnice (On Leave). 

Zvir redatelja Miroslava Sikavice premijerno je prikazan u selekciji “15 dana autora” u Cannesu, gdje je nagrađen posebnim priznanjem. Film govori o tome kako se jedan mutan i lakomisleno prihvaćen građevinski posao u apartmanskom naselju na jadranskoj obali pretvara u komplikaciju za bagerista iz dalmatinskog zaleđa. Scenarij potpisuju Miroslav Sikavica i Marija Šimoković Sikavica, direktor fotografije je Danko Vučinović, montažu potpisuje Marko Ferković, producenti su Lana Ujdur i Boris T. Matić iz Propeler Filma, a glavne uloge u filmu ostvarili su Ivan Smoljo i Marko Ban. 

Dugometražni igrani film pod radnim naslovom Tajnice (On Leave) Silve Ćapin prati Mirjanu (60), tajnicu u jednoj osječkoj školi koja s kolegama odlazi na seminar na kojem je ujedno nominirana za Tajnicu godine. U atmosferi socijalističkog hotela u priobalnom mjestu izvan sezone odvija se niz događaja karakterističnih za sredovječne muškarce i žene na ‘maturalcu’. Mirjana se pokušava snaći, osvojiti laskavu titulu i biti prihvaćena… Tajnice su uvrštene među šest projekata od rekordnih 78 koliko ih se na program Pack&Pitch prijavilo ove godine. Prva nagrada uključuje automatski poziv na razvojnu platformu SFF-a CineLink iduće godine. Producenti filma su Ivan Kelava i Rea Rajčić iz producentske kuće Eclectica. 

Tijekom 22. izdanja SFF-a prikazana su 223 filma iz 61 zemlje u sklopu osamnaest različitih programa. U kategoriji igranog filma najboljim je proglašen turski film Album u režiji Mehmeta Cana Mertoglua, Gheorge Visu dobio je nagradu za najboljeg glumca u rumunjskom filmu Psi dok je najboljom glumicom proglašena Irena Ivanova za ulogu u bugarskom filmu Bezbožnica koji je dobio i posebnu nagradu žirija. U kategoriji kratkog filma u kojoj se natjecala Sikavičina Zvir nagradu ‘Srce Sarajeva’ osvojio je srbijanski film Tranzicija u režiji Milice Tomović. Rumunjski film Samo dašak proglašen je najboljim u kategoriji dokumentarnog filma gdje su se uz dvadeset drugih naslova u toj kategoriji natjecali i hrvatski Iza lica zrcala Katarine Zrinke Matijević, Kino otok Ivana Ramljaka, te manjinske hrvatske koprodukcije Zid smrti, i tako to Mladena Kovačevića i Četiri pasoša Mihajla Jevtića. 

22. SFF zatvoren je projekcijom francuskog filma Tour de France redatelja Rachida Daidjanija, a posebni gost posljednjeg dana festivala bio je irski glumac Liam Cunnigham, poznat po ulozi ser Davosa u kultnoj seriji Igra prijestolja. U Sarajevu su se premijerno (u sklopu programa Pretpremijera) prikazale i dvije epizode nove dramske serije Novine koja bi se od rujna trebala početi prikazivati na programu Hrvatske radiotelevizije. Premijernoj projekciji nazočio i veći dio ekipe koja je radila na ovom projektu predvođene Daliborom Matanićem koji ju je režirao. U natjecateljskim programima Sarajevo Film Festivala koji se održao od 12. do 20. kolovoza prikazalo se pet domaćih naslova, dok je u ostalim selekcijama prikazano njih još deset (uz dvije epizode spomenute serije Novine).

Prošle je godine u svijetu ubijen 61 novinar. Ako tome pribrojimo devet francuskih novinara smaknutih u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo i smrt novinara Halida al-Vašrija u samo petnaest dana 2015. godine – to je lijepa, okrugla brojka. Za koju nikoga nije briga. 

U proteklih je pet godina u Hrvatskoj  – ta informacija kao da nam je uručena umjesto blagdanske čestitke krajem prosinca – posao izgubilo između 1500 i 2100 novinara i novinarki. Ova rupa od 600 ljudi nekome bi se mogla učiniti neozbiljnom statistikom, no to je, čini se, realna brojka onih izgubljenih u vrtlogu novinarskog prekarijata znanog kao “RPO” ili honorarno zaposlenje. Ono što se zna, kad smo kod statistike, da je na popisu stanovništva iz 2011. godine u rubriku zanimanje novinar upisalo gotovo 5000 ljudi. Također, prema istraživanju Ministarstva kulture, prihodi novina i ostale periodike od 2008. do 2012. pali su s 3,19 milijardi kuna na 1,58 milijardi kuna. Opet izuzetno velike, lijepe brojke. Za koje, opet, nikoga nije briga. 

“Regionalna izdanja Večernjeg lista u srijedu (14. siječnja, op.a.) se prvi put nisu pojavila na kioscima diljem Hrvatske jer su iz ekonomskih razloga, kako je novinarima rečeno u Upravi lista, ukinuta sva dopisništva, a većini stalno zaposlenih novinara uručeni su otkazi, dok su honorarnim dopisnicima raskinuti ugovori”, piše tportal. Bez prethodne najave, otpušteno je troje stalnih zaposlenika 12 honorarnih suradnika, tako da će “umjesto nekad razgranate dopisničke mreže, po kojoj je Večernji list desetljećima bio prepoznatljiv, sada [će] iz cijele zemlje u jedinstvenom nacionalnom izdanju Večernjeg lista izvještavati samo nekoliko dopisnika u većim hrvatskim gradovima”. Iz uprave Večernjeg lista poručili su: “‘Dolasci i odlasci zaposlenika, pa i ključnih ljudi, sastavni su i svakodnevni dio poslovnog života. Promjene organizacije osiguravaju financijsku stabilnost te ostvarenje poslovnih ciljeva”. Opet, ponavljamo, nešto ne prevelikih, ali ipak značajnih brojki. Za koje, naravno, nikoga zapravo nije briga. 

Ovdje možete pročitati priopćenje za javnost predsjednice Ogranka HND-a Sisačko-moslavačke županije prepuno lijepih, okruglih brojki za koje vas, ako pretpostavimo da ćete uopće i otvoriti članak – čisto statistički – jednostavno neće biti briga. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Protjerivanje kulture iz dnevnog tiska samo je jedna od radnji kojima je osnovni cilj pretvoriti tisak u propagandni materijal interesnih grupa, kojima, naravno, kultura ne predstavlja apsolutno ništa. Pri tome ne treba zaboraviti  da Republika Hrvatska novinama naplaćuje sniženi PDV kako bi im pomogla da nastave funkcionirati u tržišnim uvjetima. Odluka je pravdana time da je tisak od javnog značaja i interesa za građane ove zemlje. Je li konstantno suzbijanje kulture sa stranica hrvatskih novina također od javnog interesa za građane ove zemlje? 

Povodom ukidanja “Arterije” na tribini će se raspravljati o neprestanoj tabloidizaciji pisanog novinarstva posljednjih godina, odnosno desetljeća, a osobito o trivijalizaciji tekstova o kulturi u kulturnim rubrikama dnevnika i tjednika.

Gosti Književnog petka su Nenad Bartolčić i Maja Hrgović. Urednik i voditelj je Ivan Glušac. Tribina će se održati 9. studenog u Gradskoj knjižnici, Starčevićev trg 6, Galerija Kupola, 3. kat, s početkom u 20 sati.  

 

Sandra Kržić Roban, Na drugi pogled: Pozicije suvremene hrvatske fotografije (2010)

Pišući poglavlje za poglavljem shvaćala sam da mi nedostaje okvir. Znala sam da ću napisati  uvod, ali tijekom pisanja autorskih poglavlja nisam bila sigurna u njegov opseg. Razvoj modernosti u fotografiji počinje po mom uvjerenju s Tošom Dabcem. On je zasigurno najjača osoba u našem podneblju, koja je uspjela prenijeti iskustva avangardne i moderne fotografije između dva svjetska rata u poslijeratno razdoblje. I pritom je doživio zanimljivu transformaciju nakon Drugog svjetskog rata.  

 Antun Maračić, Svibanj ’78 – Studeni ’79, 1978 – 1979, fotosekvenca

S. K. R.: Sa svim fotografima sam razgovarala, s nekima razgovaram već godinama, a s nekima kraće, zavisno koliko se dugo s njihovim radovima bavim – Ana Opalić, Mirjana Vodopija, Antun Maračić, Silvia Potočki Smiljanić su autori s kojima sam puno razgovarala o različitim fazama njihovog rada. S druge strane, moram priznati da volim slobodu svoje profesije koja mi omogućuje da ne prihvatim nužno samo njihov pogled, nego da se uputim u tumačenje do kojeg ni oni ni ja u prvom trenutku nismo znali da ću doći. Poslala sam im finalne verzije teksta, želeći u završnoj fazi iskomunicirati ono o čemu pišem. Nisam željela pretjerati, otići u krivom smjeru, jer mi je važno da se autor dobro osjeća i snalazi u onome što pišem o njegovom radu. U svakom slučaju drago mi je što je povjerenje i zadovoljstvo bilo obostrano, što su njihove reakcije bile lijepe i što su mi omogućili da pomoću njihovih radova uđem u prirodu fotografije i istražim što je sve moguće vidjeti. Gledanje je bilo moje temeljno polazište. 

Ana Opalić, Ništa, 2008, ciklus bez naslova 

S. K. R.: Mislim da je za razumijevanje scene bitno shvatiti da je ključna uloga autora – pojedinca koji fotoaparatom u ruci ima mogućnost izraziti svoju ideju. Pa će se tako jedan Milan Pavić, koji kreće na zadatke snimanja izgradnje gradova ili prikaza ljepote krajolika naše zemlje koncentrirati na likovnost motiva. I pritom ga nećemo moći doživjeti na tragu estetike socrealizma ili iskaza političkog stava. Njemu je u tom trenutku bio jasan način na koji je moguće iskoristiti medij da bi se predstavilo ono što ga zanima – a to je ideja ulaska u neki krajolik bliska egzistencijalnim propitivanjima toga doba, kao i ideja odnosa pojedinca prema prostoru, ali i prema samome sebi. Takav pristup je moguće slijediti od 50-ih godina na dalje. Od Toše Dabca koji radi senzacionalne, gotovo apstraktne prizore snimane u pogonima, preko Josipa Vanište koji “vodi” objektiv Pavla Cajzeka na Cvjetnom trgu i fotografira znameniti prazni izlog pa nadalje svjedočimo nizu izvrsnih autora od kojih mnogi nisu nužno fotografi, ali su znali prepoznati i iskoristiti moć toga medija. Znali su prenijeti ideju, bilo da se radilo o procesu ili iskazu pojedinca unutar rodnog, političkog ili egzistencijalnog konteksta. Svi oni djeluju i nastavljaju se jedan na drugog, pa mi se čini da se doista radi o vrlo finom tkanju koje se uspješno nadograđuje i danas. 

 Mladen Stilinović, Izvađeni iz gomile, 1976. 

S. K. R.: Što se tiče nove umjetničke prakse ona se prema mediju ponaša drugačije, ponekad slobodnije nego što se ponašaju ljudi koji su po obrazovanju i vokaciji isključivo fotografi. Ponekad iskazuju osobni stav, pa recimo sloboda u tretiranju fotografskog papira Jermanu omogućuje njegovo uništenje, ili pak lijepljenje fotografija na posve običan bijeli A4 papir uz koje bilježi svoja stanja, razmišljanja i osjećaje. Uz njih djeluju i umjetnički fotografi koji se prema mediju doista odnose “u bijelim rukavicama”, koji brinu o kadru, o svjetlu, o prezentaciji, osjetljivi kao što to samo fotografi mogu biti. Obje struje funkcioniraju paralelno i ne poništavaju se. Dapače. 

Spot, časopis za fotografiju, br. 1, 1972, fotografija na naslovnici Petar Dabac

Što nam nedostaje? Puno toga. S djelovanjem CEFFT-a u okviru Galerije suvremene umjetnosti bila je postignuta razina za koju mi je žao da se nije razvijala dalje, a na čemu je trebalo inzistirati. Nisam sigurna da će se ikad više dosegnuti ta prijašnja razina. Situacija je složena iz mnogih razloga. Velik broj umjetnika koji se danas bave fotografijom teško mogu producirati svoje radove na zadovoljavajući način, kao uostalom i u mnogim drugim medijima. Društvo nema sistem podupiranja umjetnika, pa tako niti fotografa. Ne postoji medij koji bi kontinuirano i na međunarodno relevantnoj razini pratio zbivanja na polju fotografije. Imamo jedan kvalitetan internetski portal koji prati suvremenu hrvatsku fotografiju. Ne postoje kriteriji, svatko misli da mora biti dio svega što čini scenu i ljudi se iscrpljuju u kojekakvim situacijama umjesto da se koncentriraju na svoj rad i svoje ideje. Nemamo knjige, doduše, objavljuju se pojedini katalozi, ali za temeljito proučavanje potrebno je da scenu istraži i interpretira više kritičara, teoretičara, povjesničara umjetnosti. Dok sam pisala knjigu, sve više sam postajala svjesna koliko je toga potrebno napisati da bismo mogli dosegnuti onu razinu koja je pretpostavka bilo kakvoj ozbiljnoj kontekstualizaciji.  

Sandro Đukić, Do not forget my face!, 1989-1990, autoportret, digitalni video print 

Foto na naslovnici by Nenad Roban