Radionica se bavi ulogom kulturnog novinarstva i odlukama koje prethode pisanju. Polaznici će razmatrati kada neki kulturni događaj postaje tema, na koje se sve načine može obraditi, kako se informacije istražuju i provjeravaju te kako se tema predlaže uredništvu.

Uvodni dio posvećen je pitanju što neki kulturni događaj čini vrijednim medijske pažnje i u kojem trenutku on postaje društveno ili političko pitanje, dok se ostatak radionice temelji na praktičnom radu u manjim grupama, u kojem polaznici na konkretnim primjerima isprobavaju pojedine korake u razradi teme i razmjenjuju iskustva.

Radionica je namijenjena svima koji pišu ili žele pisati o kulturi, bez obzira na prethodno iskustvo. Broj mjesta je ograničen, a prijave se šalju putem online obrasca.

Marion Roussey francuska je novinarka koja izvještava o zemljama jugoistočne Europe, među ostalim za francusko-njemačku televiziju ARTE. Uz novinarski rad dugo se bavi i medijskom pismenošću, vodeći radionice za mlade.

FAKAT! je francusko-njemački projekt koji vode Francusko veleposlanstvo i Francuski institut te Goethe-Institut u Hrvatskoj, a posvećen je ulozi kulture u prepoznavanju i suzbijanju dezinformacija. Kulturpunktovu novinarsku školicu provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba, Zaklade “Kultura nova” i Europske unije.

Udruga Kurziv od 2009. godine provodi ovaj interdisciplinarni edukacijski program koji integrira znanja, teorije i vještine potrebne za buduće djelovanje u sektoru kulture i medija. U prethodnih sedamnaest ciklusa obrazovano je preko 220 polaznika_ca, a u anketi provedenoj među bivšim polaznicima, čak 80 % ispitanika je potvrdilo izniman utjecaj programa na njihov daljnji rad.

Nove ideje, nove suradnje

Program se iz ciklusa u ciklus prilagođava interesima novih generacija, a ovogodišnji donosi dvije novosti. Završni rad po prvi se put, osim u obliku novinarskog teksta, može izraditi i kao prijedlog koncepta kulturnog programa. Osim toga, Školica ove godine surađuje s kustoskom školom World of Art koju organizira Centar za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana, a čija će odabrana predavanja biti otvorena polaznicama. Školicu će upotpuniti i niz javnih predavanja, o kojima ćemo više detalja objaviti tijekom ciklusa.

Kulturpunktova novinarska školica sastoji se od predavanja o nezavisnoj kulturnoj sceni i kulturnim politikama, medijskoj pismenosti te suvremenoj umjetnosti. Program tijekom cijelog trajanja uključuje radionice i praktični rad.

Novi ciklus Kulturpunktove novinarske školice počinje 28. rujna 2026.

Semestar ispunjen teorijskim i praktičnim znanjem

Praktikume vode istaknute kulturne i medijske radnice Barbara Matejčić (novinarstvo i autorski rad), Matija Mrakovčić (kulturne politike), Višnja Pentić (film), Tihana Bertek (vizualne umjetnosti), Antonio Pošćić (glazba), Igor Ružić i Una Bauer (izvedbene umjetnosti), te urednički i mentorski tim portala Kulturpunkt.hr.

Predavački i praktični dio programa traje do 21. prosinca 2026. godine, a tijekom siječnja 2027. polaznice izrađuju završne radove uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta, odnosno tima udruge Kurziv. Program se održava ponedjeljkom i srijedom od 18 sati u prostoru kluba MaMa, a detaljan raspored i program polaznice će dobiti pri prvom susretu. 

Prijave za program šalju se putem ONLINE OBRASCA do 15. rujna 2026. u 23.59.

Što sve treba za prijavu?

Prijava za edukacijski program treba sadržavati: kontakt podatke, kratki životopis, motivacijsko pismo te kratki autorski osvrt na temu iz područja kulture i/ili medija (može biti prethodno napisan i/ili objavljen). Autorski osvrt služi procjeni interesa kandidata i poznavanja kulturnog i medijskog polja te se neće procjenjivati žanr, fokus ili prethodno objavljivanje teksta.

Na adresu novinarska.skolica@gmail.com možete poslati sve upite vezane uz prijavu i program, a 9. rujna 2026. u 13 sati održat će se info-sat o pozivu na kojem ćemo odgovoriti na sva vaša pitanja – spojiti se možete putem POVEZNICE.

Svi prijavljeni će o rezultatima selekcije biti obaviješteni putem maila najkasnije do 21. rujna 2026.

Edukacijski program provodi udruga Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva, uz potporu Grada Zagreba, Zaklade Kultura nova i Europske unije (program Erasmus+).

Od 2022. godine Školica nosi oznaku sustava SKOCKANO – Standard Kvalitete Organizacija Civilnog društva Konstruktivno Angažiranih u Neformalnom Obrazovanju.

PODACI O PRISTUPAČNOSTI: Redovni susreti održavaju se u prostoru bez stepenica koji je, uz nekoliko iznimaka, pristupačan osobama u invalidskim kolicima. Za sve sudionike_ce kojima je to potrebno osigurana je fizička asistencija.

Od 11. do 17. listopada 2026. odabrane novinarke i novinari iz srednje i istočne Europe imat će priliku sudjelovati na seminaru u Leipzigu te upoznati strukture i načine rada televizije, radija, tiskanih i internetskih medija u medijskom sustavu Savezne Republike Njemačke. U središtu seminara nalazi se važnost neovisnog novinarstva za demokraciju u Europi. Uz stručno usavršavanje, posebna se važnost pridaje razmjeni iskustava iz zemalja sudionika.

Prijaviti se mogu novinarke i novinari iz srednje i istočne Europe koji u trenutku prijave nisu navršili 40 godina. Preduvjeti su iskustvo u radu i dobro poznavanje njemačkog jezika. Troškove putovanja, prehrane i smještaja snosi Saska zaklada za medijsko obrazovanje.

Dodatne informacije o programu i uvjetima sudjelovanja dostupne su ovdje.

Rok za prijavu je 15. kolovoz.

Godine 2025. Kometa je financirala rad troje novinara: Dmitrija Velikovskog, ruskog istraživačkog novinara u egzilu; Ramija Abou Jamousa, palestinskog novinara sa sjedištem u Pojasu Gaze; te Julije Kočetove, ukrajinske fotonovinarke i autorice dokumentarnih filmova.

U ovom prvom pozivu za prijave za 2026. godinu projekti će biti usmjereni na dvije teme: “dezinformacije i ratovi narativa” te “političke i društvene promjene u (Perzijskom) Zaljevu”.

Pod vodstvom žirija sastavljenog od istaknutih osoba iz svijeta književnosti i medija, selekcijski postupak dat će prednost ambicioznim projektima utemeljenima na izravnom terenskom iskustvu. Program je otvoren nezavisnim autorima_cama, bez ograničenja u vidu državljanstva ili mjesta prebivališta.

Prijaviti se može svaka punoljetna osoba, bez obzira na državljanstvo, mjesto prebivališta ili dob, pod uvjetom da radi kao novinar, dokumentarni fotograf, fotonovinar ili pisac. Novinarska iskaznica nije potrebna.

Šest odabranih kandidata primit će po 10 000 eura financijske potpore. U proračunu prijavitelji trebaju procijeniti troškove svojih izdataka, koji mogu uključivati putovanja, smještaj, usluge lokalnog suradnika/tumača, opremu, postprodukciju, honorar/radne sate te sve druge moguće troškove financiranja.

Više detalja o pozivu pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 31. srpnja.

S Marijom Babić, pravnicom strukovne udruge Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), razgovarali smo o preprekama s kojima se medijski_e radnici_e suočavaju pri izvještavanju, strukturnim nasiljem i sigurnosnim uvjetima, te mehanizmima zaštite.

Radiš kao pravnica Nezavisnog udruženja novinara Srbije – možeš li nam za početak predstaviti svoj rad? O kakvoj je organizaciji riječ i s kojim ciljem je pokrenuta?

Nezavisno udruženje novinara Srbije je strukovno udruženje koje se bavi bezbednošću profesionalnih prava novinara. Imamo bazu podataka o napadima na novinare i medijske delatnike od 2008. godine, tako da možemo da pratimo trendove situaciju iz godine u godinu. Pored toga, radimo i mnoge druge stvari, poput zagovaranja i rada na određenim promenama medijskih zakona i politika vezanih uz slobodu medija i slobodu izražavanja.

Takođe, jedno od naših glavnih zaduženja jeste pružanje pravne podrške medijima i novinarima. Dajemo im određenu vrstu saveta kada su u pitanju radna prava. To nije primarna svrha našeg profesionalnog udruženja, ali u nedostatku jačeg sindikata bavimo se i tim pitanjima. Pod time mislim na svakodnevno davanje pravnih saveta i na pravna zastupanja preko advokatskih kancelarija. S advokatima sarađujemo kada su u pitanju redovni postupci i SLAPP tužbe, koje su trenutno jako česte i sve više ih ima. 

Osim toga, izdajemo godišnje indikatore o nivou slobode medija u okviru Safe Journalists mreže, koje obuhvata regionalna udruženja iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i sindikat iz Crne Gore. U sklopu mreže imamo zajedničku bazu u kojoj beležimo sve napade i pretnje na regionalnom nivou. Od 2020. godine radimo i na Indeksu bezbednosti novinara, koji regionalno pratimo i beležimo trendove.

I u kakvoj je poziciji Srbija u odnosu na ostale zemlje?

Srbija je uvek bila na negde najnižem mestu, ali mislim da će apsolutno, kada je u pitanju prethodna godina, biti na dnu. Problem bezbednosti novinara kod nas postoji jako dugo, ali ono s čime se susrećemo u poslednjih godinu i po dana jeste potpuni pad u slobodi medija i rast broja napada s kojima se novinari generalno susreću.

Od pada nadstrešnice u Novom Sadu, situacija u Srbiji je buknula, a kao i inače kada dolazi do nekih promena u društvu na meti se nađu medijski radnici. Kada su krenuli protesti širom Srbije, malo nakon pada nadstrešnice, došlo je do naglog porasta broja napada na novinare, pretnji i drugih načina ometanja i pritisaka koji se vrše na novinare u Srbiji.

Od 2017. učestvujemo u radnoj grupi za bezbednost novinara u kojoj se nalazi šest novinarskih i medijskih udruženja u Srbiji, Vrhovno javno tužilaštvo i Ministarstvo unutrašnjih poslova i OEBS, Misija OEBS-a u Srbiji. Nakon što smo osnovali radnu grupu, imali smo dosta problema, no kada posmatram taj period i probleme koje smo tada imali, to ne može da se uporedi s današnjom situacijom. Za tih devet godina smo napravili male korake u kontekstu razumevanja policije za novinarski posao. Međutim, kada je došlo do protesta i kada je policija trebala da pokaže razumevanje prema novinarskoj profesiji – sve je palo u vodu.

Od marta prošle godine krenulo je potpuno posrnuće svih prava novinara. U kontekstu protesta, imali smo situacije da policija ne reaguje kada je novinar napadnut. Oni se nađu na licu mesta i ignorišu zahtev ili ne žele da prime prijavu, nego upućuju novinare da idu u policijske stanice. Od marta do kraja decembra 2025. godine zabeležili smo 77 takvih slučajeva, među kojima su nereagovanja policije, neosnovana privođenja, ali i napadi od strane policije. Došli smo u situaciju da je policija jedan od glavnih napadača na novinare, pre svega kada su u pitanju protesti, jer u tim trenucima dolaze najviše u međusobni kontakt. Zbog toga smo zamrzli naš status u radnoj grupi – videli smo da nema svrhe da sedimo s predstavnicima policije za istim stolom dok oni biju novinare.

S druge strane, tužilaštvo takođe vodi svoje evidencije napada na novinare. Prema njihovim podacima, od 140 zabeleženih slučajeva u 2025. godini postoje samo tri osuđujuće presude, a u 2024. od  65 prijavljenih slučajeva jedna osuđujuća presuda. Ja se često šalim da su te osuđujuće presude na nivou statističke greške, ali ta nekažnjivost jeste jedan od glavnih razloga zašto svako može na ulici da napadne novinare, jer zna da neće odgovarati za to.

Takođe, treba spomenuti da u poslednjih godinu i po dana javnost, novinari i građani često otkriju identitet napadača pre policije i tužilaštva. Imali smo mnogo takvih situacija da je napadač snimljen u javnosti, pronađen, otkrije mu se identitet, a u statusu predmeta i dalje stoji da je počinilac “nepoznat”. I tek onda kada se o napadačima sve otkrije i izađe u javnost, te ne mogu ništa drugo da urade, tužilaštvo pokrene postupak.

Možeš li izdvojiti još neke vidove zastrašivanja koja su aktualna?

Ono šta moram da istaknem su fizički napadi, jer oni najviše ugrožavaju bezbednost, ali i pretnje, pre svega putem društvenih mreža, koje su učestale već godinama. Kod nas je uspostavljen specifičan sistem koji počinje određenom vrstom targetiranja pojedinih novinara od strane javnih funkcionera na visokim pozicijama, kao što su predsednik Republike, ministri ili predsednica parlamenta. Targetiranje se zatim spušta na nivo provladinih tabloida koji nastavljaju s istom kampanjom kroz medije i nacionalnu televiziju, što je posebno zabrinjavajuće. Tek onda dolazimo do toga da novinarima velik broj ozbiljnih pretnji smrću upućuju građani putem društvenih mreža. I tu pre svega mislim na targetiranje nezavisnih medija – javni funkcioneri ne targetiraju, naravno, Informer, AVO, Pink i slične medije.

Kad govorimo o statistikama, tko je najpodložniji targetiranju i napadima?

Trenutno se sve granice prelaze i podjednako se napadaju novinari i novinarke. Od pomenutih 77 slučajeva koje smo zabeležili, u kojima je policija napadala medijske radnike i nije reagovala, izbrojala sam da među njima trećinu čine novinarke. To je dosta zabrinjavajući podatak, imajući u vidu da većina od tih 77 slučajeva jesu upravo napadi od strane policije, a ne nereagovanje ili privođenje.

Osim toga, zapazili smo da su lokalni mediji posebno izloženi. U maloj sredini je otežavajući faktor da pišete o ljudima na kritički način jer se svi međusobno poznaju i pritisci dolaze sa svih strana. Proteklu godinu i po dana, imali smo dosta slučajeva kada lokalni novinari nisu hteli da prijave napade iz straha, ali ne samo zbog nepoverenja u institucije, nego straha da će trpeti određene posledice zbog toga što su prijavili napade pa bi odustali. I onda ulazite u začarani krug gde novinari neće da prijavljaju slučajeve, a nama iz institucija govore da ne mogu ništa da urade bez prijave. Čini mi se da zbog toga do samocenzure više dolazi kod lokalnih, nego nacionalnih medija. Iako su možda, statistički gledano, izloženiji i targetiraniji novinari iz nacionalnih medija, kod njih to jače odjekne, nego kada se dogodi nekome lokalno.

Zato NUNS pokušava poslednjih nekoliko godina da bude na terenu, da češće idemo tamo, pričamo s novinarima i ohrabrujemo ih. Ohrabrujemo ih da prijavljuju, ali s druge strane ih potpuno razumemo, ako to ne žele. Mi uvek uradimo onako kako novinar smatra da treba i nikad ne insistiramo na prijavljivanju ukoliko osoba to zaista ne želi. 

Kako sve ovo što si spomenula utječe na mlade novinare_ke i studente_ice koji_e se žele baviti novinarstvom na profesionalan i kritički način?

U ovom mraku koji nas je zadesio u poslednjih godinu i po dana, moram da istaknem doprinos mladih novinara, studenata i reportera. Ova situacija je ohrabrila dosta mladih ljudi da počnu da izveštavaju. Oni su krenuli sa izveštavanjem oko protesta, ali neki od njih su nastavili i dalje raditi u polju novinarstva, a u sklopu NUNS-a organizovali smo neformalne sastanke i radionice s mladim novinarima.

Doprinos mladih fotoreportera tokom protesta je bio ogroman jer su zabeležili stvari koje mediji nisu uspeli, a u javnom interesu su. Oni možda istupaju više nego što bi trebalo zbog bezbednosti i na tome pokušavamo da radimo s njima i da im pokažemo da bezbednost mora da im bude na prvom mestu. No jedna od retkih pozitivnih stvari koja je izašla iz ovih godinu i po dana protesta su sjajni mladi ljudi. Oni su nas održali usred opterećenja i pritisaka, koji su za neke rezultirali i preseljenjem. Na primjer Marko Vidojković je otišao da živi u inostranstvu kada je bio meta jako ozbiljnih napada, zahvaljujući zaštiti međunarodnih organizacija. Po istom principu ponuđene su relokacije drugim novinarima i novinarkama, ali drugi su želeli da ostanu ovde i bore se usprkos ozbiljnim pretnjama smrću.

Neke od prijetnji fizičkim nasiljem ostvarile su se tijekom lokalnih izbora, a povodom toga organiziran je i prosvjed medijskih radnika i radnica. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Skup podrške ispred Predsedništva Srbije je nastao kao posledica lokalnih izbora koje smo imali u deset gradova i opština u nedelju, 29. marta. Imajući u vidu prethodne lokalne izbore, kada su novinari napadnuti, u NUNS-u i drugim medijskim i novinarskim udruženjima dogovorili smo da se organizujemo i na taj dan imamo ljude na terenu. To su lokalni izbori na koje 90% Srbije inače ne bi obraćalo pažnju, ali situacija je trenutno toliko ozbiljna da je bilo potrebno angažovati ispomoć za deset gradova i opština u Srbiji kako bi se bavili nečim što u normalnoj situaciji ne bi bilo toliko primetljivo. O tome bi se pričalo na lokalnom, ne na nacionalnom nivou. 

Imali smo jako ozbiljnih situacija. Lično sam bila baš uplašena za stanje pojedinih novinara i to, nažalost, jako mladih novinara koji su izveštavali. Bor i Bajina Bašta su po tom pitanju bili najkritičnija mesta. U drugim gradovima je bilo ometenja i generalno loša situacija, ali novinari nisu nastradali kao što su ova dva grada.

U Bajinoj Bašti su Darka Gligorijevića, mladog novinara i studenta, fizički udarali pesnicama, pokušali da mu otmu telefon, i poprskan je sprejem zbog čega nije mogao ni da gleda. Tom prilikom, s njim je bila još jedna novinarka Ivana Marsenić, fotoreporterka, koja je zabeležila napad. Zbog toga su joj nepoznate osobe oduzele kameru i do dan-danas ga nije pronašla. Napadač nije bacio fotoaparat, niti ga slomio, samo je pobegao s njim. No, najozbiljnije je bilo u Boru, gdje su napadnuti novinari Revolta, Lazar Dinić i Ivan Bjelić. Nakon što su njih dvojica otišli da izveštavaju u malo mjesto pored Bora s fotoreporterkom Zoricom Popović gdje ih je napala grupa ljudi. Obojica su zadobila teške povrede, a mi tvrdimo da povrede koje su nanete i način na koji je napadnut Lazar Dinić može da se kvalifikuje i kao pokušaj ubistva. 

Uoči izbora smo se pripremali na sporne situacije, ali nije nam palo na pamet da može biti ovako. Prebijenje na ulicama, tuče, stvarno je bilo neverovatno. 

Možeš li nam reći nešto više o tome postoji li jedinstvo medijskih radnika_ca kad je u pitanju sigurnost, te kako režimski novinari ili mediji prate prosvjede?

U Srbiji po tom pitanju postoje dve potpuno različite strane. Razlika je neverovatna, nema podrške ‘s druge strane’ kad je u pitanju bezbednost. Imamo veliki broj tabloida i provladinih medija, a vrlo malo nezavisnih. Radi se o neravnopravnoj situaciji i sad pred lokalne izbore, Informer i slični izdavači počeli su osnivaju nove medije ili ih kupuju. Njihova retorika je da postoje napadi i na provladine medije, što nije sporno, ali su u velikom broju slučajeva ti napadi isprovocirani ili posledica targetiranja i pretnji. Međutim, kada su u pitanju napadi na nezavisne medije, tu ne postoji nikakva podrška javnih funkcionera.

U ovoj godini iščekujete parlamentarne i predsjedničke izbore, a s obzirom na dosadašnje napade na novinare i prosvjednike, u kojoj se mjeri može govoriti o mehanizmima zaštite na koje se možete osloniti?

Ne vidim da će se situacija poboljšavati u narednom periodu i ako se ovo odvilo na lokalnom nivou u deset gradova i opština, ne znam šta možemo očekivati na nacionalnom nivou. Takođe, zavisi od trenutka kada Vučić raspiše izbore. On je trenutno svuda, na svakoj listi SNS-a i cele koalicije koji su u svim gradovima osvojili većinu glasova, no podrška opada. To je vidljivo iz slabijih rezultata usprkos svim nepravilnostima koje su zabeležene uoči izbora poput naglih promena adresa kako bi se skupio veći broj glasača ili duplih biračkih lista. U nekim gradovima i opštinama su jedva pobedili. Taj sistem koji je Vučić uspostavio polako se raspada i zbog toga mu ne odgovara da raspiše izbore prije nego što će zakonski morati, verujem da će to biti tek 2027.

Ne znam kako ćemo se organizovati kad dođu izbori na nacionalnom nivou i to me plaši s obzirom na to da smo u ovoj situaciji doživjeli kolaps. Van svake pameti je da se za izbore pripremamo kao za ratno stanje. Imam osjećaj da predstavnici međunarodnih organizacija ne mogu da shvate kakva je i koliko loša situacija u Srbiji.

Na koji način regionalna i/ili međunarodna zajednica može podržati rad novinara u Srbiji?

Čini mi se da je najvažnija solidarnost i vidljivost, jer doći će do trenutka kada će novinari moći nekako ‘naplatiti’ što su prošli i da će neko preuzeti odgovornost. Zato im i govorimo da prijavljuju slučajeve. Nemam iluzije da će to odmah nešto rešiti, ali mora da ostane zabeleženo i vidljivo. Mora da se priča o tome, mora da se piše o tome, jer je javnost naše najjače, a možda i jedino oružje koje trenutno imamo u ovoj borbi. 

Radnim uvjetima freelance novinara_ki u Europi bavilo se nedavno objavljeno izvješće koje je provela platforma za monetizaciju novinarskog sadržaja Taktak u suradnji s platformom Display Europe, uz podršku Europske unije. Na nepovoljan položaj freelancera upozorio je i najnoviji izvještaj Centra za medijski pluralizam i slobodu medija, koji je za Hrvatsku sastavio Paško Bilić s IRMO-a, navodeći kako se freelance novinari_ke u Hrvatskoj suočavaju se s nesigurnim uvjetima rada, niskim plaćama, neadekvatnom socijalnom zaštitom i lošim ugovorima o autorskim pravima.

Između poziva i prekarijata

Unatoč nepovoljnom položaju u kojem se nalaze, većina freelancera daje sve od sebe i “vođeni su snažnim osjećajem profesionalne svrhe i sviješću o svojoj važnoj ulozi u demokratskom društvu”, navodi se u izvješću Taktaka. Od pozitivnih aspekata freelance rada ispitanici su istaknuli mogućnost da sami biraju teme i koriste osobniji pristup, općenito veću razinu autonomije i neovisnost o tradicionalnim medijima, dok negativni aspekti, očekivano, uključuju niska primanja, nesigurnost posla, manjak socijalnih i zdravstvenih prava, nedostatak slobodnog vremena te loše mentalno zdravlje.

Dalje saznajemo da su glavni izvor prihoda u novinarstvu plaće (47,2 %), honorari (46,4 %) te različite potpore i stipendije (29,4 %), što pokazuje, između ostalog, da je vanjsko ugovaranje usluga (outsourcing) postalo uobičajena praksa u medijskoj industriji. Čak i u najpovoljnijim okolnostima, freelance rad rijetko predstavlja jedini izvor prihoda za novinare_ke. 

Lišeni stabilnih prihoda, prisiljeni su, dakle, tražiti dodatne poslove i angažmane – često i izvan vlastite profesije. Čak 74,2 % ispitanih freelance novinara izjavilo je da moraju raditi poslove izvan novinarstva kako bi preživjeli, a to uključuje područja kao što su odnosi s javnošću i komunikacija, edukacija, prevođenje, oglašavanje, filmska produkcija, pa čak i poljoprivreda ili čuvanje djece.

Ovdje svakako valja spomenuti i istraživanje Sindikata novinara Hrvatske iz 2022. o položaju atipičnih radnika i freelancera u hrvatskim medijima, koje je dalo slične rezultate. Dok značajan dio medijskih radnika radi za televiziju ili digitalne medije, mnogi u isto vrijeme rade za različite tipove medija, ili u filmskoj produkciji, kulturnom polju, za streaming platforme i društvene mreže ili, ponovo, u profesijama koje nemaju veze s medijima.

Istraživanje SNH-a pokazalo je i da velik udio freelanacera ima iskustva s kašnjenjem uplate honorara (49,7 % vrlo često i često), a 28,9 % ispitanih često i vrlo često nisu uopće plaćeni za obavljeni posao. Također se često susreću s nemogućnošću uzimanja bolovanja (jer svaki neradni dan znači potpuni gubitak prihoda), neispunjavanjem kriterija za podizanje kredita i neostvarivanjem uvjeta za mirovinu. Takva prekarna pozicija nosi negativne posljedice na čitav niz prava iz polja socijalne i zdravstvene zaštite, stoga je i Europsko udruženje novinara (EFJ) u svojoj Deklaraciji freelance novinara upozorilo na nužnost osiguravanja pristupa ovim uslugama.

Nevidljiva cijena slobodnog rada

S tim u vidu, Taktakovo izvješće posebno se osvrće na problem sagorijevanja (burnout), koji nastaje zbog dugotrajne izloženosti stresu, pritisku ili iscrpljenosti poslom. U Hrvatskoj burnout nije (još) uvršten na listu profesionalnih bolest, ali jest prisutan kao dijagnoza u zdravstvenom sustavu; u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, koju koristi i HZZO, postoji šifra Z73.0 “Krajnja iscrpljenost (burnout)” temeljem koje se može otvoriti bolovanje. U faktore rizika spadaju upravo glavna obilježja freelance rada: ekonomska nestabilnost, nesigurnost zaposlenja, nepredvidivi raspored i prekovremeni rad, a sve češće i pritisak da se proizvodi što više sadržaja koji će ostvariti što veći broj klikova. Stoga ne čudi da je čak 60 % Taktakovih ispitanika_ca izjavilo da su doživjeli burnout, bilo da se bave isključivo novinarstvom ili ga kombiniraju s drugim poslovima.

Važno je spomenuti i rodnu dimenziju burnouta: istraživanje je pokazalo da ga freelancerice češće doživljavaju od svojih muških kolega, što se može pripisati dodatnim pritiscima ili preprekama s kojima se susreću žene, poput poslova skrbi i emocionalnog rada, diskriminacije ili uznemiravanja na radnom mjestu. 

U izvješću se također navodi da diljem Europe raste broj žena u freelance novinarstvu, što reflektira i rodni sastav ispitanih: 69,1 % su bile žene, 35,8 % muškarci, a 1,1 % su odabrali “drugo” ili su odbili odgovoriti. S jedne strane, rad u ovom polju omogućio je brojnim novinarkama da se bave temama koje su dosad bile marginalizirane, što je svakako doprinijelo kvaliteti i raznolikosti medijskog pejzaža. S druge strane, položaj freelance novinarki osobito je prekaran iz niza razloga – od nemogućnosti usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza, preko izloženosti diskriminaciji i prijetnjama, do nametanja nepovoljnih ugovora i kašnjenja/neisplaćivanja honorara. 

Izvješće Taktaka stoga ukazuje na svojevrsni paradoks: mnoge novinarke i novinari moraju žrtvovati svoju autonomiju i kvalitetu rada kako bi ostvarili ekonomsku stabilnost, ili pak pristaju na ekonomsku nestabilnost kako bi zadržali željenu kvalitetu i način rada. Riječ je o, kako objašnjavaju Lukan i Čehovin Zajc, o etici “rada iz ljubavi”, što znači da su radnici_e u ovom sektoru spremni odreći se boljih radnih uvjeta ili jasnih granica između poslovnog i privatnog života kako bi obavljali posao koji vole i koji vide kao svoj poziv.

Rezultati nedavno objavljenog regionalnog istraživanja SNH-a koje otkriva razmjere seksualnog uznemiravanja, nasilja, diskriminacije i kršenja radnih prava novinarki, pokazali su da je svaka druga medijska radnica u regiji doživjela seksualno uznemiravanje – od toga polovica slučajeva dolazi od kolega iz redakcije, a trećina od nadređenih. Nažalost, većina medija nema preventivne mjere niti jasne procedure te velika većina slučajeva ostaje neprijavljena zbog straha od gubitka posla ili odmazde. Posljedice takvih ukorijenjenih obrazaca nejednakosti i nasilja, koji oblikuju svakodnevicu novinarki u Hrvatskoj i regiji, nisu samo osobne, već, kako upozoravaju iz SNH-a, utječu i na kvalitetu novinarstva, jer strah, autocenzura i izostanak institucionalne podrške izravno ugrožavaju medijske slobode.

Konačno, izvješće donosi i preporuke za medijske organizacije, za donositelje odluka i za same freelance novinarke i novinare, koje su svakome tko radi u medijskom polju toliko bjelodane da ih nema ovdje potrebe detaljno navoditi (npr. sindikalno udruživanje, različiti mehanizmi zaštite, pravedni i pravovremeno isplaćeni honorari, itd.). Nažalost, unatoč tome što nam je svima jasno što bi trebalo poduzeti, čini se da većina toga – barem zasad – ostaje izvan dohvata.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uzrok smrti: Granica slušatelje_ice vodi duž takozvane Balkanske rute, stopama uglavnom izvaneuropskih migranata i migrantkinja koji su izgubili živote pokušavajući naći sigurno mjesto u Europskoj uniji. Autorica obilazi groblja na migrantskoj balkanskoj ruti i razgovara s aktivistima koji, za razliku od institucija koje su trome i nezainteresirane, pomažu obiteljima u pronalasku i identificiranju njihovih voljenih članova obitelji. U Bosni se susreće s Afganistancem čiji se rođak utopio u rijeci između Bosne i Hrvatske, nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac u kojem se nalazio i potopila ga. U Maroku razgovara s ocem mladića koji se utopio u rijeci u Hrvatskoj.

“Kroz radio dramu se upoznajemo sa sistemskim rasizmom, politikama smrti, tužnim pričama poginulih migranata i migrantkinja i obiteljima preminulih, koje tuguju tisućama kilometara daleko”, najavljuju organizatorice. 

Barbara Matejčić slobodna je novinarka, istraživačica i audio autorica fokusirana na društvene teme i ljudska prava. Piše za medije u Hrvatskoj i inozemstvu. Surađuje s Dokumentarnim programom Trećeg programa Hrvatskoga radija, s istraživačkim, medijskim i ljudsko-pravaškim organizacijama te s umjetnicima, aktivistima i znanstvenicima. Za pisani istraživački rad o smrtima migranata s međunarodnim timom novinara dobitnica je European Press Prize (2024.) i nagrade Investigative Journalism for Europe (2024.).

Tijekom slušanja radio drame i razgovora s autoricom prikupljat će se donacije za obitelji pogođene genocidom i gladi u Palestini.

Za zainteresirane je nakon škole otvorena mogućnost pridruživanja KLFM-ovoj radio zajednici volontera te sudjelovanje u radu radija KLFM u području tehnike, realizacije programa, autorskih emisija i organizacije.

Trajanje škole je ukupno 12 sati (četiri sata teorije o konceptu i funkcioniranju community radija, dva sata o izradi radijske emisije, te šest sati prakse u radio programu – sveukupno tri poslijepodneva). “Cilj nam je polaznicima i polaznicama pružiti osnovna znanja o konceptu i misiji community radija, streaming radio tehnologiji, automatizaciji programa, realizaciji programa u studiju, suradnji kroz cloud servise te KLFM programu i emisijama, uz praktični rad iz studija radija”, poručuju organizatori_ce programa.

Škola se odvija u prostorijama Razreda i Medijskog centra Doma mladih u Splitu u poslijepodnevnim terminima, a za dodatne informacije možete se javiti mailom.

Program je potpuno besplatan i otvoren za sve zainteresirane, neovisno o predznanju. Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem online formulara do 22. siječnja.

Nagrada potiče osnaživanje svjesne borbe protiv stereotipa, uravnoteženosti glasova stručnjakinja i stručnjaka pri obrađivanju tema određenog područja, izvještavanje bez dvostrukih standarda, korištenje rodno osjetljivog jezika te objašnjavanje konteksta priče o kojoj se izvještava.

Iz najave: “Vrlo uspješna provedba pilot projekta u 2022. godini koji se provodio na lokalnoj razini, odnosno na razini Primorsko-goranske županije, potakla nas je da nastavimo praksu podržavanja i osnaživanja naših novinarki i u 2023. godini na nacionalnoj razini, te ove godine s tom praksom nastavljamo!

U zadnje vrijeme porast rodno uvjetovanog nasilja i izuzetno nekvalitetno te pristrano izvještavanje o njemu u mainstream medijima, dodatni nam je poticaj za ovaj način osnaživanja novinarki i podizanja svijesti o dobrim medijskim praksama prilikom izvještavanja, kako bi informacije prenesene javnosti bile konkretne, kontekstualizirane, senzibilizirajuće prema društvenim problemima, a ne senzacionalističke i pristrane.”

Nominacija kandidatkinja vrši se preko online obrasca do 3. prosinca.

Novinari_ke će na ovom projektu raditi po uzoru na Razkrinkavanje, slovenski portal i inkubator za mlade novinare kojeg vodi sestrinski Oštro. Riječ je jedinstvenom medijskom programu za obuku mladih ljudi u istraživačkom i podatkovnom novinarstvu koji je ovogodišnji dobitnik nagrade za društvenu inovaciju SozialMarie.

Poziv je otvoren za studente_ice novinarstva ili drugih studija koje zanima istraživačko novinarstvo i provjeravanje činjenica. Motiviranost i želja za stjecanjem novih znanja u području novinarstva glavni su uvjeti za prijavu. Uz to, poželjan je interes za društvene mreže i promociju medijskog sadržaja. Zbog rada na međunarodnim projektima i sa stranim bazama podataka, potrebno je znanje engleskog jezika. Angažman je u početku tri dana tjedno, s mogućnošću proširenja suradnje. Dolazak u redakciju je obavezan, no on se može planirati sukladno studentskim obavezama.

Rad se honorira preko studentskog ugovora uz mogućnost dugoročne suradnje, ovisno o individualnom napretku. Novinar_ka će proći kroz radionice fact-check metodologije i obuku koju će provesti kolege iz sestrinskog Oštra. Uz to, portal nudi i individualni mentorski rad.

Ukoliko ste zainteresirani, svoj CV možete poslati na e-mail adresu: contact@portal-ostro.hr

Nakon što portal Oštro zaprimi prijave, studenti_ce će dobiti jednostavniji zadatak provjere činjenica kojim će u zadanom roku moći pokazati svoja znanja i vještine.

Prijave su otvorene do 16. rujna.

Više informacija možete pronaći ovdje.