U sklopu ovogodišnjeg izdanja u srijedu, 22. svibnja u 20 sati u Centru za kulturu Novi Zagreb, održava se predavanje Zagrebački velesajam na filmu Sonje Leboš. Predavanje će obuhvatiti razne aspekte filmske proizvodnje koji su se odvijali na Zagrebačkom velesajmu, kao i reprezentaciju Zagrebačkog velesajma na filmu u raznim žanrovima u razdoblju od 1956. do 1979. godine.

U subotu, 25. svibnja od 11 do 13 sati, održava se šetnja Zagrebačkim velesajmom u peripatetičkom formatu koju vode Sonja Leboš i Lana Lovrenčić. Dio programa je i izložba Zagrebački velesajam 1956-1961. koja se održava od 21. svibnja do 6. lipnja u Galeriji Modulor. Kustosice izložbe koja Velesajam promatra kao “društveni, privredni, (geo)politički i prostorni zamašnjak razvoja socijalističkog grada” su Sonja Leboš i Lana Lovrenčić.

Više o ostatku programa možete saznati na ovoj poveznici.

Inicijativa, osnovana za vrijeme pandemije kao odgovor na mjere u kojima je bilo otežano organizirati “klasičnu” Povorku ponosa, odlučila je nastaviti s organizacijom prosvjednih vožnji i nakon službenog kraja pandemije – s ciljem da se svake godine vozi novom rutom i simbolički zauzme drugi zagrebački kvart. Iz Ponosnog Zagreba poručuju da time žele pokazati da LGBTIQ osobe nisu isključivo osobe koje marširaju jednom godišnje kroz centar Zagreba, već da su to obični ljudi prisutni u svakom kvartu i dijelu grada.

“Nebrojeno puta čule smo fraze poput ‘Ja ne idem južno od Save’, ‘Dođi u grad ako se želiš naći’ ili ‘Novi Zagreb, pa tamo nema ništa!’ i sigurno nema osobe koja živi u južnom dijela grada i kojoj ovakve rečenice nisu obilježile gotovo svaki pokušaj komunikacije s nekim preko Save. Za queer stanovnike Novog Zagreba ta vodena crta razdvajanja znači i popuni nedostatak događanja usmjerenih na našu zajednicu, obično fokusiranu na širi centar grada i Trešnjevku”, poručuje Milena Zajović, članica inicijative.

“Vidljivost LGBTIQ osoba doprinosi rušenju predrasuda i stereotipa. Kada ljudi imaju priliku upoznati LGBTIQ osobe iz svoje vlastite zajednice, iz svojeg susjedstva, to im omogućuje da vide da su različitosti prirodan i važan dio našeg društva, potiče se prihvaćanje i normalizacija razgovora o LGBTIQ temama”, poručuju u najavi iz inicijative.

Vizije budućnosti prikazane su kroz seriju umjetničkih radova koji se odnose na djelomično ostvareni urbanistički plan Novog Zagreba iz 1960-ih godina. Projekt Zamišljene budućnosti (Zagreb) promiče propitivanje nasljeđa socijalnog vizionarstva, preciznije socijalističke i modernističke utopije 1960-ih, i današnje društvene osviještenosti kroz problem planiranja gradskog prostora. Na izložbi će premijerno biti prikazani video rad Rotor i interaktivna instalacija Razvoj, a program uključuje videotriptih Panorama, film Novi Južni Zagreb, video rad Most i seriju fotografika Sopot – zamišljene budućnosti 

Više informacija nalazi se ovdje.

Nekada simbol urbanizacije i ekonomske moći, a kasnije podsjetnik na propast modernističkih vrijednosti i njihove materijalne baštine, Zagrebački velesajam zauzima izuzetno važno mjesto u tkivu i memoriji grada. Različiti načini prožimanja slavne prošlosti i sadašnjosti ovog prostora, kao i njegovi neiskorišteni potencijali, tema su izložbe Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam koja nastaje u suorganizaciji Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UII) i Centra za kulturu Novi Zagreb. 

Ova multimedijalna izložba označava početak interdisciplinarnog istraživanja koji za cilj ima potaknuti intergeneracijski prijenos sjećanja na velesajmske prostore. U njegovoj prvoj fazi, istraživanju mogu pridonijeti svi zainteresirani građani prilaganjem vlastitih velesajmskih materijala i dijeljenjem sjećanja. “Donesite nam Vaše obiteljske fotografije Velesajma i podijelite s nama svoja sjećanja kako bismo se zajedno prisjetili prošlosti, ali i razmišljali o budućnosti ovog važnog simbola Zagreba”, stoji u najavi. Građani će istraživanju moći pridonijeti fizičkim prilozima, ali i kazivanjem svojih sjećanja u “otvorenom” uredu ispred zgrade Centra.

Osim na slavne dane i njihovo jenjavanje, projekt skreće pažnju i na nedavne pokušaje da se ova vrijedna arhitektonska baština i važan dio gradskog tkiva prenamijeni u tzv. zagrebački Manhattan, kao i na  promjenu percepcije prostora koja je potom uslijedila. “Nakon višestrukih potresa koji su pogodili Zagreb i njegovu okolicu, percepcija Novog Zagreba je bitno promijenjena. Od prostora koji je oduvijek smatran manje atraktivnim za život od Donjeg grada koji je u potresu najviše stradao, Novi Zagreb se sada doživljava prije svega kao siguran prostor. Njegovo istočno parkiralište jedno je od mjesta koje bi služilo i kao prihvatna površina u slučaju jakog potresa”, ističu organizatori. Uz prikupljanje fragmenata o Velesajmu izložba uključuje reaktivaciju filmskih zapisa u obliku instalacije Ivana Marušića Klifa koju čine dokumentarni filmovi iz fundusa Hrvatskog državnog arhiva.

Projekcije, prikupljanje i biilježenje sjećanja održat će se 29. lipnja između 12 i 20 sati na platou ispred Centra za kulturu Novi Zagreb.

Na sve obuhvatniju transformaciju grada i sužavanje prostora javnog, društvenog i kulturnog života pažnju skreće Akcija za trg koju provode organizacije okupljene u projektu SuKultura – udruga Domino, Umjetnička organizacija Eurokaz i GONG, u suradnji s Centrom za kulturu Novi Zagreb, Kulturnim centrom Travno te Gradom Zagrebom. Akcija kreće u petak, 11. rujna, a uključuje niz kulturno-umjetničkih događanja koja tematiziraju pitanje javnog prostora i problem nestanka trga u Remetinečkom gaju.

“Danas kada u Novom Zagrebu kao i u ostatku grada i države nastaju isključivo naselja koja su prostor javnih susreta svela na kafić, trgovačke centre i parkirališta, planirane urbanističke cjeline poput Remetinečkoga gaja s parkovima i trgovima prepoznajemo kao prostorne i socijalne vrijednosti koje Grad Zagreb mora zaštititi”, ističe u pozivu na Akciju suorganizatorica Anita Zlomislić.

Na problem nestanka ovih prepoznatljivih prostora  iz kolektivne memorije ukazuju Sonja Leboš iz Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) video instalacijom Kako nastaje zajednica? te autorica Ana Janjatović Zorica za Studio Artless u izložbi Nevidljivi grad i mitski narativi koja je nastala participativnim procesom, u suradnji sa stanovnicima i stanovnicama Remetinca.

“Prisjetit ćemo se nastanka naselja te najstarijega trga preko Save, u kontekstu kojega želimo reflektirati izgubljene urbanističke i socijalne vrijednosti, istražiti iskustva svakodnevnog življenja njihovih stanovnika danas te pokrenuti raspravu o adekvatnijem korištenju Trga i zgrade policijske postaje sa svrhom  unapređenja kvalitete života u naselju”, rekla je o izložbi autorica.

Uz napuštenu Sveučilišnu bolnicu na brdašcima remetinečkog Blata, koji su nastali odlaganjem građevinskog otpada, BADco. izvodi svoju zadnju predstavu Rad panike uz glazbenu podlogu Zagrebačkog orkestra ZET-a, dok Bacači sjenki u radu Bitka za Zagreb počinje u Remetincu otvaraju “mobilni interpretativni centar” te pozivaju građane da iznesu svoje prijedloge, priče i mišljenja o stanju stvari u Remetincu i Gradu Zagrebu. Cilj je ovog istraživanja, kažu, “mapirati i definirati one interesne skupine koje žele i moraju ili bi trebale imati mjesto za stolom na kojem će se planirati i odlučivati buduća obnova grada, buduće popravljanje i usavršavanje njegove infrastrukture te njegov razvoj i promjene na korist svih”.

Za mlađe sudionike Radio Kanzas u suradnji s Odredom izviđača Savski gaj organizira špijunsku školu po Remetinečkom gaju, zasnovanu na metodama i strategijama umjetnosti međuljudske interakcije. Akciju za trg 19. rujna zatvara rad Hatch Fields u kojem kompozitor Matija Vojvodić i vizualni umjetnik Ivan Lušičić Liik, vođeni zatečenim stanjem nastoje, barem na neko kratko vrijeme, promijeniti promatračev doživljaj Trga koristeći zvuk i svjetlo kao alate za transformaciju prostora.

Akcija za trg organizirana je u sklopu projekta SuKultura kojim se razvija novi model sudioničkog upravljanja – neovisno programsko vijeće za kulturu koje bi djelovalo u Novom Zagrebu pri Kulturnom centru Travno i Centru za kulturu Novi Zagreb. Detaljan raspored događanja dostupan je na web stranicama i društvenim mrežama SuKulture.

Slične velike urbane praznine prisutne su kao važna i popularna mjesta u čitavom nizu europskih gradova, od berlinskog bivšeg aerodroma Tempelhof do, primjerice, velike livade u sklopu pariškog parka Citroën. Njihova je vrijednost dobrim dijelom upravo u mjerilu i praznini koja ima mogućnost jednostavne prilagodbe, kako za potrebe masovnih događanja, tako i onih posve individualnih. U zagrebačkom slučaju ističu se četiri lokacije takvoga mjerila koje predugo čekaju da postanu ono što bi trebale biti.

Trg Stjepana Radića

Tema trga u suvremenom urbanizmu Zagreba se zaobilazi. Novi trgovi izgrađeni od neovisnosti su malobrojni – primjerice, tek u sklopu novih naselja Oranice i Vrbani III. Svi su isključivo kvartovskog značaja i manjeg mjerila. Sve ostalo bila su preuređenja koja u pravilu možemo svesti na neki tip devastacije. Istovremeno, izuzetno važna mjesta poput Trga Stjepana Radića – koji je danas trg samo po imenu – u fokus dolaze tek sporadično, ali ne kao trg, već opetovano kao lokacija za spomenike koje negdje treba udomiti. U svim tim pokušajima, radi se o zaobilaženju totala, teme koja u ovom slučaju čini nekoliko vrsta prostora, čak više tipova trgova, koje neizostavno treba tretirati i kao cjelinu koja svoj početak ima neposredno s južne strane Glavnog kolodvora. Sadašnji fragmentirani pristup čitavoj Središnjoj zagrebačkoj osi tome ne ide u prilog, a takav je i dosadašnji rezultat.

Gredelj

Prostor Gredelja vjerojatno je najznačajnija pojedinačna razvojna točka Zagreba. No, od iseljenja industrije, to mjesto godinama nezaustavljivo propada. Riječ je o budućem srcu suvremenog grada koji bi i u svojoj novoj funkciji trebao služiti stvaranju novih vrijednosti, odnosno Zagrepčanima i Zagrepčankama čijim je novcem kupljen i kojima pripada. Gredelj je i mjesto gdje će se testirati spremnost i snaga grada da se razvija u vlastitu korist, odnosno pitanje je hoće li se prepoznati važnost javnih prostora, uključujući potreba značajne praznine, ili izgubiti priliku. Upravo je osiguranje adekvatnih kapaciteta slobodnog prostora unutar kompleksa jedna od garancija da u značajnom segmentu ostane javan. Za prostor Gredelja bi već u natječajnom programu trebalo postaviti zahtjev za značajnom prazninom, parkom koji bi se, direktno ili indirektno, npr. nadovezivao na budući središnji trg s druge strane Paromlina.

Studentski trg

Za razliku od Središnje osi, koja uključuje Trg Stjepana Radića, i koja je urbanistički definirana i u najvećem dijelu očita iz pješačke perspektive, prostor mogućeg Studentskog trga uglavnom je nevidljiv budući da je još uvijek ispunjen supstandardnom gradnjom i uličicama koje se opiru modernizaciji. Smješten i omeđen zgradama dviju najvećih knjižnica u Hrvatskoj, NSK i onom Filozofskog fakulteta, Studentski trg za sad je tek želja, planerski pokušaj zelene zone koja se (još) nije ostvarila, no osnovne obrise ima, a prepoznaje ih i GUP. Aktivacija tog parka bi ne samo dala na vrijednosti kvartu, dodanu vrijednost postojećim institucijama koje mu gravitiraju, već bi i Trnju dala posve novu dimenziju.

Plava potkova

Ključna urbana praznina Novog Zagreba je ujedno i jedna od najvećih. Nastala u bitno većem mjerilu od donjogradske Zelene, novozagrebačka Plava potkova tek je djelomično dovršena. Od šest planiranih parkova, do danas su uređena samo tri. Preostala tri su i najveći izazovi, a smješteni su točno između dvije najveće zgrade u gradu, Mamutice i Super Andrije, koje su pozicionirana upravo s obzirom na planirane megaparkove. Developerski urbanizam već je značajno poremetio prazninu u njenom krajnjem zapadnom dijelu, pa bi upravo privođenje svrsi prostor moglo zaštititi od daljnjih nagrizanja.

Svaki od ta tri prostora već sad ima neki tip upotrebe kakvu i treba imati u budućnosti, no svima nedostaje okvir: ispred Mamutice livada se održava, povremeno se umeću dodatni sportski sadržaji, ali zelena površina još nije park. Južno od Islandske najveći je novozagrebački gradski vrt i niz spontanih. I taj sadržaj svoje mjesto može naći u okviru budućeg megaparka. A južno od Sigeta postoje značajni sportski sadržaji koje s novim parkom treba potencirati i dekoncesionirati. No, svoj puni potencijal svi bi parkovi dobili tek povezivanjem potkove u cjelinu.

Najjednostavnija privremena aktivacija svih spomenutih prostora velikih dimenzija upravo je ona na prostoru južnih krakova novozagrebačke potkove, gdje bi na prostoru jednog od dva najveća parka održavana, velika i prazna livada mogla biti uvod u budući park, a istovremeno i dobar put da se prostor sačuva. Potreba takve velike praznine važna je i zato što Zagreb takvih mjesta nema puno ili zapravo uopće nema.

Kada govorimo o mjerilu velikih urbanih praznina, nameću se dva argumenta. Prvi je da Zagreb više nije grad u ekspanziji koja je obilježila 20. stoljeće. Drugi je da je u trenutku svog nastanka danas najstariji zagrebački park Maksimir površinom višestruko nadmašivao potrebe maloga grada od svega desetak tisuća stanovnika. Takva prostorna i kulturna gesta upravo je mjerilom perivoju davala na važnosti, ali na neki način i anticipirala budućnost. Drugim riječima, park nikad ne može biti prevelik, pa bi postojeća mjerila svih navedenih prostora svakako trebalo zadržati, odnosno populacijska stagnacija ili minorni rast nisu opravdanje da se prostori smanjuju ili brišu.

Spomenute četiri točke dakako nisu jedine važne zagrebačke “praznine”, no sve one, s obzirom na prostorne kapacitete, nadilaze kvartovska značenja. Primjerice, izuzetno važne borbe za lokalne parkove na Kajzerici ili Savici fokusiraju prostore ključne upravo za pripadajuće kvartove (svoju nadkvartovsku važnost te inicijative, osobito Savica, imaju u demokratizaciji upravljanja i oblikovanja javnih prostora grada).

Trešnjevački Park pravednika, najveću zelenu površinu gradske četvrti Trešnjevka-sjever, tek treba iz zelene površine pretvoriti u park i također je ponajviše od lokalne važnosti. Iako značajne površinom, neke od gradskih šuma, poput Grmoščice ili Resničkog gaja, po ulozi su drugačiji tip prostora od urbanih praznina koje čine spomenute četiri.

Kao prostor značajne praznine promatrati se mogu i savske inundacije, no njihova je uloga primarno u službi zaštite od poplava, a za dodatne sadržaje mogu se koristiti tek privremeno i prilagođeno. Ipak, zeleni prostor uz obale Save jedna su od prepoznatljivih vizura suvremenog Zagreba upravo po svojoj praznini te ona vrsta prostora koji doprinosi urbanom iskustvu unatoč nedovršenosti i statusu quo od trenutka kad je rijeka svedena na kanal.

Zagreb kao grad sa značajnom urbanističkom tradicijom, istovremeno je grad koji “ima tradiciju nedovršenih velikih reprezentativnih gradskih poteza”. Paradoksalno, radi se o nekima od urbanistički najvažnijih zahvata koji su čuvani za predodređene namjene u iščekivanju kvalitete. Ta se prednost danas pretvara u slabost budući da su parcele ostale prazne i time mete za zapunjavanje s drugim setom očekivanja, ili zapravo bez njih. Kriteriji su se promijenili, a to mijenja i grad, u stvarnosti i perspektivi. Ipak i unatoč, upravo s obzirom na njihovu veličinu, svaki od spomenutih prostora trebalo bi ne samo aktivirati već bi trebali predstavljati i potpuni zaokret od načina na koji se javni prostori u Zagrebu oblikuju danas.

Njihova budućnost u prvome redu ovisi o tome hoće li se na tim prostorima uopće dogoditi grad za sve ili samo za neke, odnosno hoće li javno i društveno odgovorno nadvladati ono partikularno. Vizionarski pristup gradogradnji, kakav je definirao predmetne praznine, danas uglavnom ne postoji, no postoje urbanistički tragovi u prostoru koji jesu i još uvijek mogu biti prilike.

Izložba je dio godišnje programske koncepcije Galerije Bužančić Prostor naš svagdašnji kojom se prostor obrađuje kao znak ili simbol reprezentacije, kao utopijski/distopijski pejzaž ili kao (dis)funkcionalni oblik kolektiviteta. Dio ovog programa je i još uvijek otvorena izložba Zagreb / Split / Botinec autorice Renate Ladović Meštrović i koautora Marija Javorčića i Danijele Cikatić Javorčić. Autorica iz osobne perspektive prikazuje promišljanje prostora zagrebačkog prigradskog naselja Botinec, naselja koje teritorijalno pripada gradskoj četvrti Novi Zagreb – zapad, a koje s druge strane svojim prigradskim obilježjima u kojima se gotovo nadrealno stapaju grad i selo ne nalikuje ni Novome niti starome Zagrebu.

Bešlić i Šimunović u svom istraživanju fokus stavljaju na arhitektonska ostvarenja nastala od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, te se posebno osvrću na utjecaj demokratizacije i liberalizacije uvjeta izgradnje nakon društvenog prevrata devedesetih godina. Njihove izložbe svojevrsni su pregled zatečenog stanja koji Šimunić bilježi i predstavlja u maniri albuma fotografija dok Bešlić kritički secira pojedina ostvarenja te daje pregled urbanističkog razvoja odabranog kvarta. Na izložbama jednako prikazuju dobra i zanimljiva ostvarenja kao i selekciju građevina koje održavaju atmosferu i duh vremena i važan su element oblikovanja kulture stanovanja i življenja.

Upravo Novi Zagreb tipičan je primjer nedostatka sustavnog planiranja iz kojeg proizlazi niz problema s izravnim utjecajem na kvalitetu života u kvartu. Ovaj dio grada, zbog velikog broja naguranih stambenih prostora i nedostatka javnih sadržaja, dugo se smatrao radničkom spavaonicom. “Urbana morfologija uvijek počiva na omjeru stanogradnje i nužnih sadržaja – dječjih vrtića, škola i uslužne infrastrukture. Sve ono što čini, ne samo grad, nego i svaku četvrt privlačnom. To nisu samo kulturni sadržaji kao kino, nego i raznolikost trgovačke ponude i uredskih prostora”, piše Bešlić u uvodniku izložbe. Javni sadržaji i građevine od simboličke važnosti u Novom Zagrebu pojavili su se tek nedavno, ali neplanirano i točkasto raspoređeno, bez prave organske povezanosti, što  utječe na daljnju nemogućnost formiranja središta četvrti kojem bi gravitirali njegovi stanovnici. Jednako važna – i još uvijek nezadovoljavajuća – je i prometna povezanost rubnih kvartova s povijesnom jezgrom grada jer transportni komfor, između ostalog, stvara i osjećaj pripadnosti gradu u cjelini. Istovremeno, “mora se raditi na individualizaciji pojedinih četvrti jer je Zagreb prevelik da bi imao samo jedno središte”, ističe Bešlić.

Iako Novi Zagreb od samog početka izgradnje ima problema s praktičnim urbanističkim planiranjem, primjerice Avenija Dubrovnik oblikovana je isključivo kao prometnica, bez ikakvog odnosa prema okolnoj izgradnji, tek je “poduzetnički urbanizam” pokazao svu nesreću parcelizacije zemljišta i neplanske gradnje. Ekonomskom transformacijom devedesetih godina je nekad javno zemljište privatizirano zbog čega je u gradskim četvrtima onemogućeno očuvanje i uređenje zelenih površina i drugih javnih sadržaja. Želja za brzom zaradom investitora tako ima izravan utjecaj na daljnju urbanističku devastaciju i opadanje kvalitete života u kvartu.

Bešlić ipak pomirljivo zaključuje kako je i stambena najamna arhitektura druge polovice 19. stoljeća gotovo u cijelosti pripadala špekulantskoj gradnji. Danas su te zgrade pod zaštitom i smatraju se dijelom građevnog nasljeđa, pa će tako vjerojatno i mnoge zgrade stambene arhitekture koje se danas grade, unatoč njihovoj banalnosti, u budućnosti biti promatrane kao standard vremena.

Izvor: MH