Natjecateljski program održat će se u rujnu, za vrijeme trajanja festivala, u prostoru Salona Galić, čime festival ponovno uspostavlja dijalog između pokretne slike i galerijskog konteksta te širi svoje djelovanje izvan projekcijskih prostora.

Poziv je otvoren za sve oblike suvremenih medijskih praksi – video i multimedijske instalacije, audiovizualne performanse, intermedijalne i hibridne radove, digitalne i analogne eksperimente, interaktivne projekte te druge umjetničke formate.

Na natječaju je moguće sudjelovati s najviše tri rada nastala od siječnja 2025. godine. Svi prijavljeni radovi moraju biti tehnički dovršeni, opremljeni i spremni za izlaganje u galerijskom prostoru. Organizator ne preuzima obvezu produkcije umjetničkih djela, ali preuzima obvezu osiguravanja osnovne opreme potrebne za prezentaciju rada u galeriji.

U slučaju radova koji zahtijevaju kompleksnu ili specifičnu tehničku opremu, organizator se ne obvezuje osigurati dodatnu opremu izvan standardnih tehničkih mogućnosti prostora. Poziv je otvoren za domaće i međunarodne autore i autorice putem prijavnog obrasca, a rezultati selekcije bit će objavljeni najkasnije do 15. srpnja. Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 15. lipnja.

Todorić u ovom radu fokus stavlja na povijesno potisnuto mjesto protagonistica koje je filmski kanon 20. stoljeća izbrisao ili im nikada nije dopustio postojanje u kadru.

Galerijski postav, kako pojašnjava autorica predgovora, Tea Matanović “umjesto filmskog snopa, tek povremeno presijeca bljeskalica; kratki, oštri impuls svjetla koji ne donosi projekciju, ali potvrđuje da pogled još uvijek traje. Središte rada ne zauzima svjetlo, već raster: digitalni uzorak svijetlih i tamnih kvadrata koji u računalnim programima označavaju prazninu.

Isidora ga materijalizira i pretvara u površinu. Ta ‘šahovnica prozirnosti’ ovdje je tekstura prisutnosti, sabirno mjesto za sve što digitalni sustav inače briše. Praznina poprima težinu, raster poprima tijelo, nevidljivo poprima kožu. Ovaj postav se razvija kao feministički requiem, komemoracija uloga koje su mogle postojati, ali nisu smjele, i podsjetnik na ono što suvremeni pogledi kinematografije tek počinju vraćati u svoje narative.“

Isidora Todorić vizualna je umjetnica koja djeluje u području skulpture, novomedijskih praksi i eksperimenta. Diplomirala je Nove medije, potom završila MA studij Skulpture i suvremene umjetnosti na ALUO-u u Ljubljani. Radovi su joj predstavljeni na brojnim izložbama u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Više detalja pronađite ovdje.

Izložbeni prostor Velike dvorane funkcionirao je istovremeno kao prostor stvaranja, izlaganja, druženja, educiranja, predavanja, razmjene i razmišljanja. Posljednji dan zamišljen je kao javna prezentacija radova u nastajanju. Prezentacija laboratorija održava se u petak, 31. listopada u 19 sati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Na dan prezentacije posjetitelji_ce će moći zajedno sa studentima (sito)tiskati pripremljene motive na tkaninu, majice ili torbe koje ponesu.

Radionice su vodili Miodrag Gladović, Neža Knez, Andrija Santro, Hrvoje Spudić, Petra Belc Krnjaić, Roko Crnić i Bruno Butorac.

Više detalja pronađite ovdje.

Sada pokreću i edukativni pilot-program koji će nastojati one koji tek stupaju na scenu upoznati s praktičnim znanjima i interdisciplinarnim metodama, a za koji su prijave otvorene do kraja ove godine. O povodima za osnivanje, uvjetima rada, novim tehnologijama i budućnosti umjetnosti, povodom pokretanja edukativnog pilot-programa Nova škola novih medija za nove umjetnike_ce, razgovarali smo s Dinom i Vedranom Gligom.

Prošle ste godine obilježili deset godina postojanja Formata C, sada kada se osvrnete na cijeli taj proces, koji vam se trenuci čine presudnima za razvoj? Kako vaše današnje djelovanje rezonira s razlozima pokretanja organizacije i kakva je “situacija” na domaćoj novomedijskoj sceni?

Dina: Organizaciju smo ustvari pokrenuli jer smo htjeli raditi nezavisno i samostalno, željeli smo biti fleksibilni na tržištu i iskoristiti razne mogućnosti rada. U procesu smo puno toga naučili pa smo znanje počeli dokumentirati i pretvarati u programe i sadržaje. Tek kad se Vedran priključio kao nositelj programa, organizacija je krenula u područje novih medija, što je uvelike promijenilo njezin fokus.

U početku nas je motivirao strah da nećemo imati dovoljno radnih prilika koje su adekvatno plaćene. Posla je bilo, ali su honorari bili niski ili nepostojeći. Kao mlada osoba koja tek stupa na umjetničku scenu, želiš se osamostaliti i moći živjeti od svog rada, a to u praksi nije bilo lako. Ipak, kroz proces osnivanja organizacije, učenja o prijavama, financiranju i DIY kulturnom menadžmentu, otkrili smo strast prema interdisciplinarnim područjima novih medija – od vizualnih i suradničkih projekata pa sve do softverskih eksperimenata.

Tako je danas Format C fokusiran na novomedijske projekte, suradnju, edukaciju i produkciju, i na taj način možemo reći da ispunjava neku svoju svrhu. Trenutačno smo u fazi promjena jer se mijenjaju očekivanja i od umjetnika i od organizacija; mogućnosti novomedijskog rada u Hrvatskoj nisu optimalne, ali nastojimo raditi projekte korisne i sceni i nama samima. Težimo otvorenosti i dostupnosti, a programska struktura omogućuje ljudima da se posvete sadržaju bez preopterećenja.

Upravo pokrećete i edukativni pilot-program. Jesu li upravo spomenuti izazovi dio motivacije za pokretanje programa i koje praznine u formalnom obrazovanju nastojite adresirati i popuniti?

Dina: Da, po završetku Akademija, umjetnici često nemaju znanja o osnivanju umjetničkih organizacija. Djelujem i u sindikatu prekarnih radnica SKUPA, a umjetnici često ne znaju da mogu biti članovi. Također, važno je artikulirati i modalitete sudjelovanja u strukovnim udrugama. Mi koji smo to prošli, možemo pomoći mladima da lakše uđu u praksu, nauče značenje interdisciplinarnosti i povežu se s različitim ljudima. Neformalni sustav mentoriranja postoji, ali nedostaju strukturirani modeli – nešto poput starih ateljea gdje se učilo uz iskusne mentore.

Nastojimo se prilagoditi prezasićenju sadržajem i obavezama mladih umjetnika_ca, pa smo odlučili sažeti neke programe i pokrenuti edukativni pilot-program koji djeluje na dvije razine. S jedne strane, ovom pilot-fazom želimo dobiti uvid u stvarno stanje “na terenu” – svi dolazimo s predrasudama o formalnom obrazovanju, ali i ono se neprestano mijenja. Zanima nas postoji li raskorak između kurikuluma i stvarne prakse u institucijama – kurikulum bi teoretski trebao biti jednak svugdje, ali uvijek ovisi i o samim predavačima i institucijama.

Vedran: S druge strane, želimo otvoriti repozitorij know-howa koji se može primijeniti u praksi. Demokratizacija skrivenih procesa i dokumentacija projekata mogu pomoći umjetnicima da bolje razumiju administrativne i produkcijske izazove. To uključuje i prevenciju burnouta, jer je lako pregorjeti kad si “sam svoj šef”. Program je eksperimentalan, a kada identificiramo potrebe polaznika, u kasnijim ćemo fazama uključiti i suradnike.

Ideja je da zajedno s mladima i onima koji se tek kreću baviti umjetnošću saznamo koje su njihove stvarne potrebe kako bismo ih ugradili u naše programe. Škola će pokriti područje između sigurnosti institucionalnog obrazovanja i nesigurnosti tržišta rada, gdje umjetnici često ne znaju kako pristupiti problemima koji im se nameću.

Također, program se provodi online, što omogućuje pristup širokom spektru polaznika, a nama dopušta da se upoznamo s različitim perspektivama i iskustvima. Sudionici fokus grupe bit će honorirani za svoj rad; tu se vodimo strukovnim preporukama i cjenicima. Djelujemo u nekoliko radnih grupa za prava umjetnika pa nam je važno da uvjeti budu okej i pazimo na to te nastojimo biti što bliže vrijednostima koje i sami zagovaramo. 

Program predviđa da sudionici_e sami oblikuju dio kurikuluma i odlučuju o vanjskim suradnicima_ama. Što očekujete da će oni donijeti u kreiranje sadržaja?

Dina: Tako je, program jest konkretan u smislu sadržaja, ali smo htjeli da ima “mekšu” strukturu budući da se bavimo temama koje se ne smatraju nužno dijelom umjetničkog posla, ali su ključne za samostalan rad – administracija, produkcija, suradnja. U nekom idealnom svijetu time bi se bavile institucije, kustosi, galerije, ali i oni su na neki način, često, u istoj poziciji kao i umjetnici tako da se ne mogu uvijek međusobno podržati na taj način.

Radionice, odnosno, programe će voditi cijeli spektar suradnika, dok mi kao nositelji programa vodimo eksperimentalnu fazu i nakon što ispitamo potrebe, u kasnije ćemo faze uključiti ostale. Polaznici će, dakle, o potencijalnim vanjskim suradnicima, odlučiti sami – mi imamo prijedloge, ali to će ovisiti o njihovim afinitetima i interesima, što osigurava organski i prilagodljiv način rada, koji je istovremeno koristan i informativan. Zanima nas i kako se percipira umjetnički rad i koje ideje i želje imaju mladi i oni koji tek započinju umjetničko djelovanje, i na koji način bismo mi kao organizacija mogli doprinijeli boljoj valorizaciji umjetničkog rada i uvjetima na sceni. Fokus je na metodama realizacije rada i produkciji, a manje na sadržaju samom.

Većina je vaših projekata dugoročnog karaktera – poput Fubara i Piviliona. Festival Fubar pozicionirao se kroz posljednje desetljeće kao najdugovječniji glitch festival, dok Pivilion kao participativni softverski projekt stavlja naglasak na autonomiju i decentraliziranost digitalne umjetnosti. Kako uz stalne promjene koje prate vaš umjetnički rad uspijevati održati kontinuitet u radu?

Dina: Fubar je nastao slučajno – iz izložbe glitch arta pretvorio se u festival. Tijekom deset godina, kroz projekte, sadržaj se stalno mijenja, a demokratizacija tehnologije i softverski trendovi oblikuju praksu. Glitch umjetnici i dalje rade ručno neke stvari, a mi nastojimo raditi na automatizaciji rada što smanjuje količinu radnih sati potrebnu za jedno djelo. Radimo i na arhivi radova proteklih deset godina – sam taj proces obuhvaća puno tehnika i metoda koje ćemo predstaviti i na edukaciji. 

Pivilion je nastao tijekom rezidencije u GMK-u s idejom stvaranja mrežne infrastrukture za slobodnu umjetnost i istražuje pitanja autorskih prava, distribucije i servera. Nastao je ustvari iz potrebe, a različite varijacije projekta koje uključuju fizički server, darknet, WiFi server ili serverske skulpture, tematiziraju pitanje autorstva i distribucije te uvjeta servisa koje koristimo – tako da se i sam rad stalno razvija poprimajući nove oblike.

Na koji vas način i dalje privlači ideja “umjetnosti pogreške”, odnosno ima li glitch i danas subverzivan potencijal u doba kada su “bugovi” možda postali i dio mainstream estetike?

Dina: Glitch umjetnost i dalje služi svojoj svrsi na način da osvještava prirodu novomedijske umjetnosti. Na neki suptilno je i didaktična nasuprot AI generiranog sadržaja u smislu etike i održivosti, jer nas uvijek uzemljuje i podsjeća na to da se radi o konstruiranom mediju koji ima neka svoja pravila postojanja.

Kako u svom radu balansirate između ideala slobodnog softvera i otvorenosti te praktične potrebe da i umjetnici žive od svoga rada?

Vedran: Činjenica da i umjetnici moraju plaćati račune i ideja otvorenosti nisu isključivi. Neki od naših projekata čak omogućuju preuzimanje radova, što ne devalvira sam rad niti nama uskraćuje honorare. Novi mediji u tom su smislu slični starim kiparskim atelierima – u smislu da netko kreira ideju, a netko ima produkcijsko znanje koje nitko ne može otuđiti. Demistifikacija rada dodaje vrijednost, a ne oduzima. 

Dina: Uvijek nam je važno razumjeti skrivene procese, ne samo vizualni rezultat rada. Stoga gradimo setove uputa za druge i to je neko naslijeđe logike open sourcea – razmišljanje o tome kako su temelji postavljeni i kako drugi mogu graditi na onome što mi gradimo.

Kako vidite budućnost umjetničkog rada u kontekstu novih tehnologija i automatizacije? Sve više ovisimo o tuđim servisima i platformama koje nose rizike, dok s druge strane postoje otvoreni i besplatni alati koji zahtijevaju promjenu navika i dodatnu edukaciju. Koji su, po vašem mišljenju, ključni izazovi i mogućnosti za umjetnike u takvom okruženju?

Dina: Svijet ide u smjeru automatizacije – samo što to možda nismo očekivali u umjetnosti. Problem je i u tome što su tehnologija i kultura često u raskoraku, a nismo dovoljno upoznati s procesima optimizacije. Umjetna inteligencija u tom smislu donosi i prednosti i nedostatke. LLM modeli, primjerice, mogu pomoći u pisanju i planiranju projekata, ali ono što je ključno ostaje ljudsko – lokalni kontekst, iskustvo, zajednice. Strojevi to ne mogu zamijeniti.

Zabrinjavajuće je koliko ovisimo o privatnim servisima. Tumblr je dobar primjer – bio je kultna platforma, ali svaka promjena vlasništva donosila je i brisanje zajednica i sadržaja. Glitch umjetnost gotovo je nestala jer su botovi automatski označavali radove kao erotiku, a nije postojala ljudska osoba kojoj se moglo obratiti. Zato nam je važno osvijestiti infrastrukturu i alate koje koristimo.

Vedran: Mi sami radimo s mnogo platformi, ali jednako tako pokušavamo razvijati i znanja o slobodnom softveru. Dobri alati postoje, ali ih malo tko poznaje. Na radionicama pokušavamo “popraviti tu štetu” i pokazati da alternativni alati mogu biti jednako produktivni. Plaćeni softver također ima svoje političke dimenzije – koje nisu neutralne.

I tu dolazimo do možda najvećeg problema – od umjetnika se očekuje stalna produktivnost, bez prostora za igru, eksperiment i pogrešku – a upravo to je srž umjetnosti. Mladi si još mogu dopustiti taj luksuz, ali pitanje je koliko dugo. Naš cilj je otvoriti prostor za razmišljanje o dugoročnim modelima koji neće ovisiti samo o korporativnim servisima, nego o zajednicama i znanju koje ostaje dostupno svima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Interface Video Art Festival usmjeren je na eksperiment u video formi i na umjetnike_ce koji_e se u svom radu bave inovacijama u audiovizualnom istraživanju. Cilj je festivala predstaviti međunarodne inovativne, provokativne i uzbudljive videoradove koji pomiču granice video i filmskog medija. Selekcija uključuje širok raspon žanrova, od hibridnih filmskih formi, narativnih i dokumentarnih do animiranih glazbenih i video performansa. Festival se održava kao nezavisna manifestacija u organizaciji Greta Creative Networka.

Više o pravilima, uvjetima i načinu prijave možete vidjeti ovdje.

Rok za prijavu je 7. studeni.

Program je namijenjen “novim” umjetnicima_cama iz svih dijelova Hrvatske – svima onima koji su mladi i netom su završili ili završavaju umjetničko ili srodno obrazovanje i/ili su bilo koje (punoljetne) životne dobi ali su se tek otisnuli u umjetničko područje – s interesom za suvremene metode novomedijskog umjetničkog rada. Svrha programa je ponuditi interdisciplinarnu dopunu temeljnom obrazovanju polaznika_ca programa te potporu u počecima umjetničkog života.

Struktura pilot edukacije je horizontalna i sami_e sudionici_e sudjeluju u formiranju programa temeljem svojih iskustava i uključivanjem vanjskih stručnjaka_inja pomoću grupi dodijeljenog budžeta. Sudjelovanje u programu podrazumijeva aktivno prisustvovanje skupnim online sastancima uz pisanje kraćih tekstova i/ili izradu dokumentacije o vlastitim iskustvima s tematskim cjelinama:

• Osnove kulturnog menadžmenta i magija računalne automacije
• Autorska i radna prava umjetnika_ca te prednosti kolektiviziranja
• Osnove umjetničke produkcije – slobodan softver i hardver
• Osnove umjetničke produkcije – pisano i multimedijsko dokumentiranje
• Osnove umjetničke produkcije – mreže i mrežne stranice
• Pisanje o umjetničkom radu i predstavljanje umjetničke produkcije

Aktivno sudjelovanje u programu je honorirano sukladno strukovnim standardima i obujmu produkcije a skupne sesije se odvijaju tijekom šest subota poslijepodne prema kolektivnom dogovoru. Prijave za sudjelovanje u programu zaprimaju se putem online obrasca.

Edukacije nose voditelji Umjetničke organizacije Format C (Dina Gligo i Vedran Gligo) dok prateći program grade brojni vanjski suradnici_e organizacije koje grupa može odlučiti angažirati za online konzultacije.

Prijave se vrše do 31. prosinca (ili popunjenja grupe).

Ovaj međunarodni festival predstavlja selekciju recentnih radova filmske, novomedijske i novofilmske produkcije s fokusom na nove umjetničke forme i kritički pristup, te s ciljem povezivanja različitih publika te aktera s iz polja kulture, umjetnosti i filma.

Prijave su otvorene za sve pojedince i organizacije, neovisno o lokaciji. Moguće je prijaviti filmske, video i multimedijske radove. Žanrovskih i vremenskih ograničenja nema.

Popis prihvatljivih formi obuhvaća eksperimentalni, dokumentarni, igrani i animirani film, multimedijalne i proširene medijske radove, video- i multimedijalne instalacije, 360° video, VR, AR i XR umjetnost, multimedijalni koncert/izvedbu i druge vrste radova.

Svi_e prijavitelji_ce mogu odabrati jedan od dva tipa registracije: za sudjelovanje u općem, nenatjecateljskom programu, koja je besplatna, te za sudjelovanje u natjecateljskom programu, koja se plaća. Više informacija o natječaju pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 19. lipnja.

Redovni član HULU-Splita može postati svaka poslovno sposobna punoljetna fizička osoba s državljanstvom Republike Hrvatske ili strani_a državljanin_ka s prebivalištem u Republici Hrvatskoj, a da ispunjava potrebne uvjete za članstvo u sekciji.

Stupanjem u članstvo HULU-Split stječe se, među ostalima, pravo na:

• porezne olakšice za autorska umjetnička djela u skladu sa zakonima
• preporuke za mirovinske dodatke
• preporuke za dobivanje radnih prostora/ateljea ili rezidencijalnih programa
• procjenu rada prilikom kandidiranja za članstvo u HZSU
• besplatan ili povlašten ulaz u galerijske prostore u Hrvatskoj
• sudjelovanje na natječajima koji zahtijevaju članstvo u strukovnoj udruzi
• izdavanje certifikata pri prodaji umjetničkih radova
• pomoć u slučaju da su ugrožena autorska i moralna prava članova
• prednost za izlaganje u prostorima HULU-a u skladu s Poslovnikom umjetničkog savjeta

Za umjetničke sekcije uvjet je završena umjetnička akademija u Hrvatskoj ili inozemstvu sa zvanjem akademskog_ske umjetnika_ce, magistra_e, doktora_ice umjetnosti ili sveučilinog_e specijalista_ice iz područja slikarstva, grafike ili kiparstva, magistra_e animiranog filma, novih medija, filma, medijske umjetnosti i animacije, konzervacije i restaurcije te magistra_e umjetnosti ili edukacije likovne kulture i likovne umjetnosti.

Za kustosku sekciju uvjet je završen studij povijesti umjetnosti u Hrvatskoj ili inozemstvu sa zvanjem mag. povijesti umjetnosti, mag. edukacije povijesti umjetnosti ili dr. sc. iz područja povijesti umjetnosti.

Iznimno, redovitim članom HULU‐Splita može postati i osoba koja nema odgovarajuće obrazovanje. Za umjetničke sekcije uvjet su najmanje tri samostalne izložbe u priznatim galerijskim prostorima u Republici Hrvatskoj i/ili preporuka priznatog_e stručnjaka_kinje iz područja vizualnih umjetnosti. Za kustosku sekciju uvjet su najmanje tri javno objavljena stručna teksta i/ili preporuka priznatog_e stručnjaka_kinje iz područja vizualnih umjetnosti.

Sveučilišni_e prvostupnici_e prijavljuju se kao kandidati_kinje bez formalnog obrazovanja te ako i ostali prijavljeni u toj kategoriji podliježu dodatnoj evaluaciji kvalitete od strane Stručne komisije.

Prijava za članstvo podnosi se elektronskim putem. Obrazac za prijavu kandidata_kinja s formalnim obrazovanjem dostupan je ovdje, a bez formalnog obrazovanja ovdje. Rezultati natječaja biti će objavljeni u roku od 45 dana od završetka natječaja i kandidati_kinje će o tome biti obaviješteni putem maila.

Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 22. svibnja.

U ovoj radionici, sudionici će istraživati ključne alate i metodologije spekulativnog dizajna te ih integrirati s tehnikama VJ-inga u stvarnom vremenu kako bi stvorili dinamične vizualne narative. Radionica će se održati tijekom 27. izdanja festivala Media Mediterranea, pružajući sudionicima priliku za razvoj vještina na sjecištu spekulativnog dizajna i VJ-inga te prezentaciju svojih radova tijekom posljednjeg dana festivala u klubu Kotač Društvenog centra Rojc.

Radionica istražuje psihodelične povratne sprege između tehnološke fantazije i ekoloških posljedica te vodu kao simboličko, emocionalno, organsko i kemijsko sučelje otkrivajući kako se podsvjesne želje sukobljavaju s materijalnim realnostima onečišćenja vode, prekomjerne potrošnje i organskog preživljavanja. Od vode kao novog ulja, plavog zlata i hormonskog disruptora do organizama koji uspijevaju na plastičnom otoku, radionica spaja znanstvene činjenice s internetskim mitologijama. Sudionici su pozvani da zarone u osobnu i kolektivnu podsvijest, istražujući metafore vode, kontaminacije i transhumanističkih želja ugrađenih u snove, korporativnu estetiku ili ezoterijske dijagrame.

Poziv je namijenjen širokom krugu sudionika_ca, od studenata do mladih stručnjaka iz kreativnog sektora, s posebnim naglaskom na umjetnike_ce i dizajnere_ice iz područja novih i interaktivnih medija, IT-ja, sociologije, psihologije, (eko)biologije u dobi od 18 do 35 godina.

Program radionice uključuje predavanja, suradničke i interaktivne vježbe, vizualne/medijske prezentacije i grupni rad usmjeren na proces praktične sukreacije. Radni jezik radionice je engleski, a sudjelovanje na radionici je besplatno. Organizator u potounosti pokriva troškove smještaja za sve prihvaćene sudionike, dok troškovi hrane i putovanja nisu pokriveni i snose ih sami sudionici.

Za sudjelovanje na radionici potrebno je ispuniti prijavni obrazac dostupan ovdje. Upiti za više informacija šalju se maliom na kontakt.radionice@gmail.com.

Rok za prijavu je 18. svibnja.

Rad Chora osmišljen je kao istoimeni konceptualni entitet i kreiran kao konfiguracija materijalnih i nematerijalnih elemenata. Predstavlja “autonomnu silu koja postoji kako u fizičkom prostoru galerije, tako i u virtualnom 3D prostoru koji je projiciran na dvije ovalne ploče od pleksiglasa”, stoji u najavi.

Kad posjetitelj dođe u središte instalacije, senzor ga detektira i “budi” Choru te pokreće audiovizualni narativ, inicirajući proces njezine materijalizacije i prelazak iz praznine u konačnu formu. Riječima kustosice Maje Burje, “Chora oblikuje i istovremeno biva oblikovana svojim materijalnim domaćinom te ostvaruje svoj generativni potencijal kada se fizički i virtualni svjetovi susretnu kroz percepciju promatrača.”

Gaia Radić diplomirala je kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a u Ljubljani trenutno studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu te diplomski studij videa, animacije i novih medija na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje. U umjetničkom radu pretežno koristi medij računalne grafike, odnosno tehniku 3D modeliranja, dok svoje koncepte realizira kao kombinaciju animacije i prostorne instalacije.

Izložba ostaje otvorena do 30. siječnja. Više informacija dostupno je ovdje.