O realnim reperkusijama temeljitog kulturnog blitzkriega kratkog ministrovanja Zlatka Hasanbegovića znamo već sve: od 1. listopada statistički su podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje urešeni lijepim, novim brojkama kolegica i kolega donedavno zaposlenih u onome što se uobičajeno zove neprofitnim medijskim sektorom. Letimičnim pregledom statistike HZZ-a, unazad deset godina vidljiv je sustavan rast nezaposlenosti novinara i novinarki: 2006. na burzi ih je bilo registriranih 271, a danas je ta brojka 56 posto veća, odnosno nezaposlenih je 575. Najgore je ipak bilo 2014. godine kada je ta brojka bila 758, a zanimljivo bi bilo vidjeti aktualne statistike koje pokazuju u kojim su sektorima onih 183 našli posao jer u novinarstvu, prema svemu sudeći, nisu. Prema posljednjim takvim dostupnim podacima, onima iz 2012. godine, od u toj godini 242 odjavljena novinara, najviše ih se zaposlilo u informatičkom i komunikacijskom sektoru.

Kako zapravo žive novinari i novinarke koji još uvijek imaju sreću da su zaposleni, dakako, kompleksno je pitanje, no odgovor je, ako je suditi prema nedavnom apelu Hrvatskog novinarskog društva, jednostavan: ne baš tako dobro. Uz svoj redovan posao često su prisiljeni tražiti honorarne angažmane sa strane ili pak kombinirati više honorarnih poslova odjednom jer niti od njih jedan pojedinačno nije dovoljan za pristojnu egzistenciju.

Apel HND-a potaknula je odluka uprave Novog lista zaposlenicima zabranjuje da rade za druge poslodavce i da javno istupaju bez prethodnog dopuštenja nadređenih, a takvu je odluku, čije kršenje podrazumijeva i izvanredni otkaz, potpisao je Neven Klarin, predsjednik uprave tih novina. 

“HND upozorava da je to potez za kojim sve češće posežu medijski nakladnici, iako se plaće novinara i uvjeti njihova rada godinama pogoršavaju. Pozivamo stoga poslodavce da svojim novinarima osiguraju primjerenu naknadu za rad, jer tek tako oni neće imati potrebu tražiti dodatne izvore prihoda kako bi mogli normalno živjeti”, ističe se u apelu koji potpisuje Saša Leković. Leković je dodao i da je takva odluka donešena bez suglasnosti radničkog vijeća te upozorio na “zloupotrebe kojima poslodavci u praksi pribjegavaju kada propisuju obvezu novinara da za javni nastup traži suglasnost poslodavca, na način da se pojedinim novinarima ne dopuštaju istupi u javnosti (a istupe li unatoč zabrane drastično ih se kažnjava) dok se drugima, koje medijski vlasnici i urednici preferiraju, ti nastupi dopuštaju”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Dvije stvarnosti o kojima je Robert Misik pisao u Die Zeitu prije koji tjedan, tada još samo tamo nečiji daleki problem, postale su dijelom “naše” geografske i društvene stvarnosti. Nakon što je Mađarska diljem granice počela raspoređivati vojsku i slagati željeznu ogradu, val izbjeglica krenuo je prema zapadu preko “našeg” teritorija, a strukture vlasti, od političkih mrtvaca poput Ante Đapića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, počeli glavinjati skliskim područjem sveopće panike. “Jako je loše da se ulazi preko kukuruzišta, da granica ne funkcionira kako treba i odlučno tražim da se uvede čvršći nadzor nad državnom granicom te da se ona prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza”, izjavila je Grabar-Kitarović misleći, valjda, da granicu opsjeda okupatorska vojska, a ne ljudi koji bježe pred ratom i razaranjem, na što su, uostalom, upozorile organizacije civilnog društva.

“Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla bi otići u neki od izbjegličkih centara i susresti se s tim ljudima pa neka onda govori o čvršćem nadzoru granice, neka onda priziva pendreke i govori o obrani. Ti ljudi ne ugrožavaju našu sigurnost, niti ugrožavaju stabilnost zemlje”, piše Ladislav Tomičić u Novom listu, “Ova zemlja i njezini ljudi svojedobno su i sami tražili pomoć i dobili su je. Zar je predsjednica zaboravila da smo jučer i sami bili pakao iz kojeg se u svijet otisnulo na tisuće izbjeglica? Kolinda Grabar Kitarović o tome ne razmišlja. Njoj je puno bliži neki drugi svijet, svijet koji je unesrećio Sirijce i od njihove zemlje napravio klaonicu”. Istovremeno, i medijska reprezentacija krize polako ulazi u područje shizofrenog, čega je jedna od prvih naznaka terminološka zbrka oko ispravnog grupiranja ljudi koji pokušavaju naći sigurnost od spaljene zemlje iz koje su pobjegli: Raia Apostolova pokušava dati pozadinu “institucionalnoj i kulturnoj povijesti dihotomije migrant-izbjeglica”.  

Javna retorika oko izbjegličke krize itekako ima veze s onime o čemu se prošloga tjedan razgovaralo u Okruglom stolu ponedjeljkom na Trećem programu HR-a. Vraćamo li se u devedesete? pitanje je iz naslova na koje su pokušali odgovoriti voditeljica Katarina Luketić, povjesničar Tvrtko Jakovina i novinar Ivica Đikić. 

“Osmog lipnja ove godine svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ili ukinu humanistiku i društvene znanosti ili da ih nekako preformuliraju u ‘utilitarnije’ znanosti”, piše Mateja Kovačić u komentaru za H-alter. Nije to prvi puta da je Japan, i dalje snažno percipiran kao zemlja nadolazećih tehnologija, tražio ukidanje humanistike na nacionalnim sveučilištima: “U ožujku 1960. godine, ministarstvo obrazovanja u vladi premijera Nobusuke Kishija tražilo je ukidanje studija humanističkih i društvenih znanosti na svim nacionalnih sveučilištima, uz nakanu da strukturu vlade u budućnosti sačinjavaju inženjeri i prirodni znanstvenici”.  

Boris Postnikov u ovotjednim se Novostima pozabavio najavljenom predstavljanju novih reklamnih trendova na nadolazećem Weekend Media Festivalom u Rovinju. Jedan od segmenata oglašavačke budućnosti je “native advertising”, a radi se o “‘vrsti oglašavanja u kojem iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja reklame u potpunosti oponaša iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja okolnog sadržaja medija u kojem se reklama pojavljuje’. Ili, još jednostavnije: native oglasi izgledom, formatom i stilom kameleonski oponašaju standardne novinarske vijesti, reportaže i rezultate na internetskim tražilicama, stapajući se s ‘prirodnim’ medijskim okolišem ne bi li prikrili svoju pravu prirodu”. Nešto poput, veli Postnikov, “neprikrivenog prikrivenog oglašavanja”. 

A za kraj: sa (kripto)sportskih terena. Novi hrvatski izbornik je Ante Čačić, aktualni trener Lokomotive, a u njegovom će se “stručnom stožeru”, ako je vjerovati najavama, naći i mjesta za Josipa Šimunića, od početka, ali i do kraja reprezentativne karijere znanog i pod nadimkom “Ustaša”. 

Piše: Vatroslav Miloš

Situacija koju putem medija bezbrižno pratimo iz udobnosti vlastitih domova ima sve elemente onoga što poznajemo kao distopiju. Rat, izbjeglice, zatvorene granice, suzavac, zidovi. Lako je pritom izgubiti pojam o tome da slika ili tekst koji pred sobom imamo nije dramatiziran, nije fikcionaliziran. Reporteri Novog lista Ladislav Tomičić i Davor Kovačević otputili su se u Beograd i napravili priču s izbjeglicama koje su, barem ako se načas vratimo na situaciju na makedonskoj granici, korak bliže neizvjesnoj mogućnosti života koji nije rat, razaranje i glad. “Od početka Arapskog proljeća, dirigiranog kaosa kojem su zapadni mediji dali ime što priziva optimizam i asocira na novi početak, do početka mjeseca srpnja ove godine iz Sirije i okolnih zemalja pred ratom je izbjeglo preko četiri milijuna ljudi”, piše Tomičić i nastavlja: “U pitanju je humanitarna katastrofa zastrašujućih razmjera. Preko milijun izbjeglica iz Sirije privremeno je udomila Turska. Na ovom mjestu kratko ćemo se zaustaviti pa upozoriti na ovo: ljude koji bježe od rata svjetski mediji predstavljaju kao imigrante/emigrante/migrante, iako bi točnije bilo napisati da su u pitanju izbjeglice. Da, izbjeglice su ujedno imigranti, ali svi imigranti nisu izbjeglice”.

Slučaj Ivane i Patrika Fogadića tjednima je u medijima razvijao senzacionalističke tabloidne naslove, da bi mjesec dana kasnije sve bilo kao nikada ništa nije desilo. Srećom, uvijek postoje oni koji će kopati dublje i preciznije od jednokratnog prikaza strave i užasa. Priča je to o monstrumima u nama: o Ivani i Patriku, Sylviji, Tedu, Assiji, Shuri, majčinstvu, ljubavi, institucijama, patrijarhatu, jezi. 

Novosti su prošloga tjedna, u znak sjećanja na Arsena Dedića, objavile intervju koji je s njime godinu dana ranije vodio Dragan Grozdanić. “Neću da budem informiran, cijeli svijet je preinformiran, i to loše”, kazao je Dedić, “Vrijeme informativnosti je svima napravilo zlo, stoga je bolje biti neupućen”. 

Što je zajedničko Iquitosu u Peruu, Petropavlovsku Kamčatskom, Nuuk na Grenlandu i Perthu u Australiji? Radi se o gradovima cestovno gotovo u potpunosti izoliranim od domicilnog teritorija, odnosno o činjenici da transport ovisi gotovo isključivo o nekonvencionalnim metodama putovanja, a što spomenute gradove, barem ako je suditi prema članku Nicholasa Gilla iz Guardiana, čini najzabačenijim gradovima na svijetu.    

Lawrence English australski je medijski umjetnik i skladatelj koji godinama djeluje u području “field recordinga” i bioakustike te se bavi “istraživanjem politika percepcije i prirode slušanja”, a krajem 2014. godine Factmag je objavio njegov “Vodič kroz ‘field recording’ za početnike”. “Po prvi put u povijesti”, piše English, “uši počinju zauzimati središnje mjesto u razumijevanju, istraživanju i poimanju svijeta oko nas”.

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon spekulacija o tome kakve će posljedice imati njegovo odstranjivanje iz Slobodne Dalmacije, Boris Dežulović je sam odlučio o svojoj trenutnoj novinarskoj sudbini u javnom otkaznom pismu koje je preoralo lokalni društvene i medijski krajolik. “Mi, gospodo, nismo iz iste priče”, piše Dežulović, “Ja sam novinar, vi ste biznismeni. Vi našim novinama zarađujete pare, mi vašim novinama želimo reći istinu i nazivati stvari pravim imenom: popa nazvati popom, bob bobom, kukasti križ fašizmom, a jajašce uši gnjidom”. Teško se, doduše, oteti dojmu da ovakva reakcija, iako plemenita, stiže ponešto prekasno. Barem za one nevidljive medijske radnike i radnice – njih oko 2000 – koji su u proteklih pet godina ostali bez posla, a i čini se da takav trend teško da bi što moglo zaustaviti. Ovdje, naravno, treba istaknuti da ovaj kratki komentar nije moralizacija ili relativizacija Dežulovićeva čina. Dapače, on bi trebao poslužiti tek kao podsjetnik na činjenicu da je solidarnost možda i jedino preostalo nam oružje u borbi za struku na putu za rezalište. 

U neočekivanom juridičkom obratu, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije zaradila je kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu zbog “javnog poticanja na nasilje i mržnju”. Prijavu je podnijela udruga U ime obitelji i to zbog stavova iznesenih na okruglom stolu Neotradiocionalizam i protuobiteljske inicijative, održanog u sklopu Subversive festivala, a na kojemu se raspravljalo o neokonzervativnim pokretima i LGBTIQ pravima. “Sram me je”, istaknula je Sandra Benčić komentirajući slučaj u intervjuu za Novosti, “da institute koji trebaju zaštititi manjine i ugrožene skupine od nasilja i govora mržnje sada koriste upravo oni koji se koriste govorom mržnje da bi provodili teror nad slobodoumljem. Sram me je da danas nema niti jeke od onog smijeha slobode kojeg smo imali u neka, tehnički gledano, gora vremena”.

Ono što Oliver Frljić i Marin Blažević rade u riječkom HNK-u očito rade itekako dobro. Ako ništa drugo, pokazuje to “incident uoči Riječkih ljetnih noći”. Naime, Frljić i Blažević su uprizorili tekst koji već neko vrijeme pletu sudionici fejsbuk grupe “Otkaz Frljiću i Blaževiću”, a publici su na raspolaganje stavili i rekvizite poput rajčica, kamenja pa i, zlu ne trebalo, jedan kalašnjikov. Dio publike, očito verziran u idejama kolaborativnog kazališta, ipak je donio vlastite rekvizite: jaja i, naravno, šake. Više o svemu možete čitati i gledati u HRT-ovom izvještaju s mjesta događaja. 

“Generalni urbanistički plan grada Zagreba trebao bi kroz uređenje prostornih odnosa reflektirati ciljeve društvenog razvoja, no administrativna centralizacija grada do koje je došlo 1990-ih dovela je do gubitka planerskog značaja posebnih četvrti, te pada njihove političke i ekonomske moći. Urbanistički planovi tako su postali tek instrument za ‘kupoprodaju’ grada, a ne instrument održive reprodukcije”, pišu Iva Marčetić i Antun Sevšek u analizi zagrebačkog GUP-a na Biltenu.

Nye Bevan mnogostruko je zadužio britanski laburistički pokret 20. stoljeća. I danas ga se smatra arhitektom onoga što će nakon Drugog svjetskog rata postati britanska verzija “socijalne države”, a prvenstveno se tiče uvođenja besplatno zdravstvenog osiguranja za sve (National Health Service) kojemu danas prijeti urušavanje. Nye: The Political Life of Aneurin Bevan Nicklausa Thomas-Symondsa njegova je, kao što i sam naslov ističe, politička biografija, ali, nažalost, kao što se ističe u kritici u LRB-u, “NHS je bio velika politička ideja, no Thomas-Symondsova knjiga nema previše interesa za ideje”.

Na namjeravani otkaz Paveliću oštro je u četvrtak reagirao HND, ocjenjujući kako se radi o nastavku sve većeg pritiska na novinare.

“Nakon što je Uprava Slobodne Dalmacije otkazala ugovor o suradnji Borisu Dežuloviću, jer je izgubila sudski spor zbog njegove kolumne objavljene prije tri godine, otkaz Borisu Paveliću zbog objave teksta u kojemu je prenesena izjava javne osobe o drugoj javnoj osobi nastavak je sve većeg pritiska na novinare kako ne bi radili svoj posao”, priopćio je HND.

Po ocjeni HND-a, to je i jasna poruka da će pritisci i otkazi novinarima u raznim medijima biti nastavljeni, budući da su u novinarsku strukovnu udrugu stigle još neke “vrlo uznemirujuće informacije o otkazima koji se spremaju ‘neposlušnim’ novinarima u više medija, kao i o pritiscima na novinare i urednike kako bi radili neprofesionalno”.

Takvi su pritisci već rezultirali uredničkim odlukama o neobjavljivanju više tekstova u raznim medijima, a protivno standardima novinarske profesije, ističe se u priopćenju u kojem se još jednom poziva sve vlasnike i uprave medija, kao i urednike i novinare, na zaštitu novinara i novinarske profesije. Novinari koji su prijavili te pritiske u strahu za egzistenciju ne žele još uvijek o njima javno govoriti, ali je HND o svim saznanjima obavijestio Europsku federaciju novinara i ostale međunarodne organizacije koje se bave novinarskim i medijskim slobodama.

O otkazima i pritiscima na novinare u četvrtak se raspravljalo i u Hrvatskom saboru, gdje je nezavisni zastupnik Branko Vukšić osudio namjeravani otkaz Paveliću i otkazivanje suradnje Dežuloviću, ocjenivši kako je riječ o “prestrojavanju i početku duhovne obnove pred smjenu vlasti”.

Tekst zbog kojega Uprava namjerava dati otkaz Paveliću bio je objavljen na web portalu Novog lista, ali je ubrzo uklonjen. Kako Hina doznaje, ta je odluka donesena zbog navodne “povrede tehničkih detalja pri objavi teksta”.

Izvor: HINA

Fizički napad na novinara i blogera Željka Peratovića, dobitnika HND-ove nagrade za istraživačko novinarstvo za 2014. godinu i potpredsjednika Centra za građansku hrabrost, dogodio se 28. svibnja oko 19 sati u njegovom domu u Luci Pokupskoj kraj Karlovca. Napale su ga tri osobe koje su došle automobilom na njegovo imanje, a Peratoviću je nakon napada ukazana pomoć u karlovačkoj bolnici. Nakon što su napadači uhićeni, sudac istrage u subotu ih je pustio na slobodu, javlja Hina. Ovo nije prvi fizički napad na Peratovića zbog njegovih istraživanja i pisanja. Napadači su mu rekli da ga tuku zbog pisanja o ilegalnom iskapanju šljunka, no Peratović tvrdi da o toj temi nije nikada pisao te da je pravi razlog vjerojatno u njegovom bavljenju osjetljivim političko-sigurnosnim temama zbog čega je svojevremeno i dobio otkaz u redakciji Vjesnika. Taj je otkaz, inače, nedavno pravomoćnom sudskom odlukom proglašen nezakonitim. 

Hrvatsko novinarsko društvo upozorilo je na slične slučajeve i zatražilo da se zakonskim izmjenama svaki dokazani napad na novinare ili prijetnja u vezi s njihovim poslom tretira kao kazneno djelo. U utorak, 26. svibnja, novinar Nove TV Domagoj Mikić fizički je napadnut dok je u Puli radio svoj posao. U noći između 24. i 25. svibnja, novinar Domagoj Margetić u svom je poštanskom sandučiću pronašao omču za vješanje napravljenu od špage te jedan od dokumenata o Aferi Hypo koji su mu u prosincu prošle godine ukradeni prilikom provale u stan. Margetića je 11. kolovoza prošle godine pretukla još uvijek nepoznata osoba protiv koje je podnesena prijava zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva. Nakon vrijeđanja i prijetnji na društvenim mrežama tijekom prvih mjesec dana njegovog mandata, novom predsjedniku HND-a Saši Lekoviću stigla je i prijetnja poštom koja je prijavljena policiji. 

Istovremeno s prijetnjama i fizičkim napadima na novinare, njihova su radna prava sve više ugrožena. Novi pregovori o kolektivnom ugovoru na HRT-u po prvi put sljedeće godine odvijat će se bez sudjelovanja Sindikata novinara Hrvatske na HRT-a. Prema novom Zakonu o reprezentativnosti, nakon što su se dva sindikata tehničkih službi HRT-a udružila, podružnica SNH na HRT-u više ne predstavlja dovoljan broj zaposlenih da bi bila uključena u pregovore. Podružnica sindikata novinara u Novom listu u obraćanju javnosti zatražila je od uprave, Zagrebačke banke, Nagodbenog vijeća FINA-e i nadležnih državnih institucija da odbace predloženi plan financijskog restrukturiranja koji podrazumijeva podjelu Novog lista na tvrtku koja preuzima nekretnine i dug osiguran založnim pravom i novo društvo koje osniva uprava Novog lista nakon pronalaska kupca nekretnina ili investitora. Podružnica sindikata novinara zatražila je od Zagrebačke banke da podnese svoj dio odgovornosti za kredite plasirane Albertu Faggianu i njegovim tvrtkama. 

Program konsolidacije gradskih medija Karlovca započeo je pripajanjem Karlovačkog tjednika Hrvatskom radiju Karlovac koji od tada djeluje kao jedna gradska tvrtka. Ova odluka, donesena radi financijske uštede, za sad je rezultirala otkazivanjem ugovora honorarnim suradnicima, otkazima za fotoreportera, djelatnicu u administraciji i pomoćnicu glavnog urednika, otkazima radijskom tehničaru i novinarki, a posljednji je val otkaza obuhvatio urednika, novinara, spikericu i djelatnika u marketingu. Tvrtka koja je u trenutku spajanja brojala dvadesetak stalno zaposlenih, svedena je u ovom trenutku na brojku od devet djelatnika. U Karlovačkoj županiji u proteklih desetak godina u medijima je zaposlenje izgubilo više od pedeset novinara. 

Regionalni izvještaj o radnim uvjetima novinara u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji, koji je objavio Centar za nezavisno novinarstvo iz Bukurešta, pokazao je da situacija na tržišu rada predstavlja jedan od najosjetljivijih i najtežih problema novinarske struke. “Dok pratimo sistemske promjene i način na koji one utječu na osnovne principe medijskih sloboda i novinarske prakse, može nam se dogoditi da iz fokusa izgubimo – ljude. Ovo bi bila greška. Nema novinarstva bez novinara”, smatra Ioana Avădani, izvršna direktorica Centra i projektna koordinatorica Partnerstva za razvoj medija u jugoistočnoj Evropi, projekta u sklopu kojeg je objavljen izvještaj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović prošloga je tjedna posjetila Jasenovac. No, ne kao dio službene komemoracije održane 25. travnja već nekoliko dana ranije, u tajnosti i bez najave. Ne bi se, doduše, mnogo toga moglo reći ni u obranu predstavnika vlasti koji su sudjelovali na službenoj komemoraciji, njihovi su govori licemjerje na pozadini svakodnevnog fašizma i revizionizma koji preplavljuje medijski i javni prostor, učionice, ulice, stadione, a bez žestoke i nedvosmislene zakonske reakcije. Institucija predsjednice nema nikakvo opravdanje svoje poštovanje iskazivati šuljajući se u tajnosti jer, kako kaže Tvrtko Jakovina u razgovoru s Tihomirom Ponošem, “šef države se ne postaje od nulte godine, politika ima svoj kontinuitet, posljednjih deset godina predsjednici su redovito išli na komemoraciju u Jasenovac, a Kolinda Grabar-Kitarović je taj kontinuitet prekinula”. Vidimo se na Bleiburgu, predsjednice.

Živimo u državi koja na sistemskoj razini dopušta da Crkva upravlja njenim obrazovnim sustavom (recimo, u prvom razredu osnovne škole tjedno su propisana dva sata vjeronauka, a tek jedan sat likovnog odgoja), liječnici zaposleni u javnom zdravstvu zbog “priziva savjesti” odbijaju obavljati zakonom dozvoljene poslove, pa čak i spikeri na javnoj televiziji, ti glorificirani trbuhozborci, iz ideoloških nedoumica ne žele čitati tekstove određenih autora mada im u radnom ugovoru (odnosno Etičkom kodeksu HRT-a) stoji da to mogu učiniti tek po pitanju govora mržnje. Žene su od početka “zapadne civilizacije”, da se tako izrazim, omiljeni poligoni dominantnih ideologija za eksperimente fizičke, intelektualne, kulturne kontrole i nasilja. Na hrvatskom se tržištu odnedavno kontracepcijska pilula ellaOne, prema naputku EU, izdaje bez recepta, odobrilo ju je Ministarstvo zdravstva, ali tek nakon što je na inicijativu Hrvatskog katoličkog liječničkog društva propisan “posebni protokol” pri kupnji pilule. A “posebni protokol” kaže da “svi ljekarnici/e dužni/e su pridržavati se protokola Hrvatske ljekarničke komore, koji po naputku ministra Siniše Varge nalaže da magistar/ra farmacije prije prodaje mora izdvojiti klijenticu iz prostora ljekarne te ju odvesti u zasebnu prostoriju gdje će ispuniti formular o svom spolnom životu, snošajima bez zaštite, mjesečnom ciklusu i ranijem korištenju kontracepcije”. Zvuči kao nešto iz uvoda u posebne protokole katoličkih mudraca.

“Ministar zdravlja Siniša Varga prošlog je tjedna izjavio da je nacrt novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) i nacrt novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) poslan na uvid svim sudionicima u zdravstvenom sustavu i da od 24. travnja počinje javna rasprava koja će trajati samo mjesec dana. Dok predlagatelj zakona traži hitnu saborsku proceduru i očekuje da će oba biti usvojena prije ljetne stanke u radu Sabora, reakcije već počinju stizati i uglavnom se svode na zaključak da je prijedlozima zakona otvoren put za privatizaciju zdravstvenog sustava”, piše Nataša Škaričić u tekstu na Lupigi i dodaje kako joj se takva procjena čini čak i preblagom. Njima smo, ističe Škaričić, na sigurnom putu prema posljednjoj fazi “odustajanja od socijalnog ili univerzalnog mandatornog osiguranja i egalitarizma” i konačnom približavanju “libertarijanskim konceptima kakve u zdravstvu, izvan kruga SAD-a, jedva da poznaje civilizirani svijet”. 

Je li kreativni klaster Gredelj veliki potencijal ili teško izvediv propagandni spam, pita se Diana Magdić u tekstu objavljenome na Pogledaj.to. “Propagandni spam, kako je ideju kreativnog klastera u tematu posvećenom Gredelju u Zarezu 2013. godine ocijenila Dafne Berc, nije održiv”, piše autorica i dodaje: “Širi pristup koji na površinu smješta hibridne sadržaje uz zaštitu kulturnih dobara dovoljno je velik izazov, a uz nešto invencije i pameti, a bez kratkoročnog pokoravanja tržištu, grad bi mogao osvojiti vitalan središnji prostor koji tek treba doživjeti artikulaciju”.

Ponor u koji zuri prosječni homo politicus u sistemima zastupničke demokracije naoko beskrajnih mogućnosti izbora, već odavno, ali ipak možda najsnažnije od (ne)formalnog interkontinentalnog pakta Reagan–Thatcher, svakim sljedećim proklamiranim “festivalom demokracije” sve je dublji i dublji. Armando Ianucci, suvremeni britanski politički satiričar i autor televizijskih serija kao što su The Thick of It i Veep, kao i brojnih radijskih programa, u tekstu objavljenom na New Statesmanu piše o želji za revolucijom – kakvom god, samo da se, dovraga, već jednom desi.

Piše: Vatroslav Miloš

Maskerata je završena. Nije da nismo bili svjesni iluzije, ali sada se napokon možemo prestati pretvarati i početi se pripremati na ono što nam se sprema. Ne samo da su ilegalni prosvjednici iz Savske 66 napokon definirali što je točno dignitet u domovinskom ratu već nas je i Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, podsjetio koja bi mogla biti cijena kritičkog promišljanja onoga što je taj rat bio. Dakle, dignitet nije kao što se isprva mislilo neki teško odredivi uzvišeni ideal, on je zapravo bilančna plahta s vrlo egzaktnim brojkama u formi ustavnog zakona koji bi trebao jasno omeđiti jednake od jednakijih. A kako bismo dodatno osigurali nasljeđe preuzvišene borbe, tu je i pravna ekspertiza prema kojoj bi se kaznom od tri ili pet godina zatvora kažnjavalo “teze poput onih da rat koji se vodio od 1991. do 1995. nije bio obrambeni, da to nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje”. 

Record Store Day (RSD) međunarodna je manifestacija koja je 2007. godine pokrenuta kako bi se od propadanja spasilo male, specijalizirane nezavisne muzičke trgovine. Tu su inicijativu isprva prihvatile i mahom nezavisne izdavačke kuće, ali nije prošlo mnogo i aproprijacija RSD-a od strane izdavačkih korporacija već je uzela maha. Za mnoge je muzičke trgovine i dalje dan kada svoja vrata drže otvorenima duže, organiziraju koncerte lokalnih bendova i druže se s lokalnim stanovništvom, ali za one na vrhu lanca to je tek dan kada – uz pogon neslućene marketinške mašinerije – na tržište plasiraju besmisleno skupa reizdanja ocvalih zvijezda ili kakav višak materijala u luksuznom pakiranju. Nathaniel Cramp iz nezavisne izdavačke kuće Sonic Cathedral, zajedno s s kolegama iz izdavačke kuće Howling Owl, ove je godine – kao kritiku takvog razvoja RSD-a – odlučio da svoje “specijalno izdanje” neće izdati te treće subote u travnju već da će po jednu kopiju distribuirati svakoga dana tijekom čitave godine. To je, dakako, izazvalo bijes organizacije koja upravlja manifestacijom. O svemu tome čitajte ovdje. 

Izdavačka kuća Disput ovih je dana objavila je Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa. “Ideja i želja da urednički u Disputu objavim Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa stara je dobrih petnaest godina”, istaknuo je Josip Pandurić u intervjuu za Booksu. Radi se o uistinu maestralnom uredničkom, prevoditeljskom i redaktorskom poduhvatu kojega, uz Pandurića, potpisuju Sead Muhamedagić i Damjan Lalović. Na pitanje “koliko je Kraus danas aktualan” Pandurić odgovara: “Citirat ću, ilustracije radi, samo jednu ciničnu misao iz Posljednjih dana čovječanstva: “Tko se u ovom ratu ne obogati, ne zaslužuje da ga doživi!” Pa tko da od nas osvjedočenih privatizacijskom pljačkom Hrvatske, čije posljedice još i danas ispaštamo, ne ustvrdi koliko je Kraus aktualan? Ali generalno govoreći, mislim da je potpuno pogrešno i sasvim redukcionistički Krausovu aktualnost tražiti u bilo kakvim povijesno ili politički uvjetovanim koincidencijama. Čini mi se da će njegov trajan značaj ostati provjerljiv na puno važnijoj, filozofskoj razini – u tome što nam njegova literarna ostavština nudi mogućnost da spoznamo ono bitno u svijetu u kojem živimo”.

Perfect Pussy, Joanna Gruesome, Speedy Ortiz, Adventures, Chumped neke su od alternativnih muzičkih grupa koje proteklih godina svojim radom punk rock i indie rock – u najširem smislu – ponovno čine uzbudljivim, aktualnim, kritičnim. Njujorški Chumped, predvođen Anikom Pyle, gostovao je sredinom ožujka u zagrebačkom Attacku, a s njom je za Vox Feminae razgovarala Veronika Mesić. “Pitanja roda je nešto o čemu se u punk zajednici pretjerano ne razgovara. Postoje varijacije svake alternativne kulture. Neki ljudi su jako tolerantni i potiču razgovor, ali postoje i neke druge krajnosti, koje su sve samo ne progresivne. Ono što je meni oduvijek bilo bitno kod punka je postojanje prostora u kojem mogu istraživati alternativne ideje, razgovarati o stvarima koje su problematične, i nailaziti na ljude koji ne osuđuje tuđa mišljenja”, rekla je Pyle i dodala: “Voljela bi kada bi taj prostor u punku bi malo širi, pogotovo kada pričamo ne samo o rodnoj ravnopravnosti, nego o samom rodu i njegovoj (ne)binarnosti”.

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon objave rezultata natječaja Fonda za potporu neprofitnim medijima sektor se, očekivano, uskovitlao. Slobodna Dalmacija objavila je tekst naslovljen Veseli natječaj: državni milijuni Mufu i “Vodiču kroz guzice i sise” u kojemu, opet očekivano, autor Vinko Vuković iznosi čitav niz tendencioznih ocjena i netočnih informacija. Na taj se tekst kritički pak osvrnuo Predrag Lucić u Novom listu, a u međuvremenu se na televizijske ekrane vratila i omiljena humoristična serija svih onih koji se zanimaju za kulturu i umjetnost te se u jednom od skečeva osvrnula na rad aktualnog Ministarstva kulture. U prilogu Hloverke Novak Srzić doznali smo tako što je novo s ostavštinom Zvonka Bušića, uvaženog aeropirata i hrvatskog domoljuba, o čemu nas je – kritizirajući rad ministarstva i spomenuvši u jednom trenutku i “ženske stidne dlakove” – detaljno izvijestila Julienne Bušić. 

Što se zapravo ovih dana događa u Hong Kongu? Mediji uglavnom vrlo površno izvještavaju o “Revoluciji kišobrana”, odnosno o događajima koji su zapalili “liberalnu enklavu u komunističkoj Kini”. Ovaj ekstenzivan, analitički tekst daje dubinski pregled stanja na terenu. 

O uistinu nevjerojatnom iznosu utrošenom u rekonstrukcije jedne jedine prostorije u centrali Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) piše Nataša Škaričić u Slobodnoj Dalmaciji: “Skandalozni registar ugovora o javnoj nabavi Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), potpisanih do lipnja ove godine, otkriva da je HZZO platio rekonstrukciju jedne sobe za sastanke u glavnoj zgradi Zavoda u Margaretskoj 3 u Zagrebu 1,212 milijuna kuna! Taj je iznos podijeljen na nekoliko stavki koje uključuju isporuku audiovizualne opreme, izradu nacrta, isporuku namještaja, radove održavanja interijera i nadzor tih radova, sve to za samo jednu prostoriju površine oko 50 metara četvornih. Audiovizualna oprema koštala je 234.712 kuna, a isporučila ju je tvrtka Audio Video Consulting”.

Bahtin nas uči kako dominantna kultura uvijek zazire od humora, strepi pred glasnom i neobuzdanom istinitošću smijeha. John Oliver je britanski satiričar koji radi uglavnom za američke televizijske kanale, u posljednje vrijeme najviše na HBO-u. Njegovu prošlotjednu reportažu o bespilotnim letjelicama možete gledati ovdje. 

Znate li što je to “Slow TV”? Prije nekoliko godina, norveška je javna televizija (NRK) emitirala eksperimentalni program kojega je činio neprekinuti kadar putovanja Bergensbanena na trasi od Bergena do Osla. Očekivanja od ovakvog programa nisu bila velika, no rezultat je bio nevjerojatan. Nakon putovanja vlakom, uslijedilo je putovanje brodom: čitavih 12 sati na Hurtigrutenu, odnosno brodskoj liniji koja povezuje Trondheim i Kirkenes na krajnjem sjeveru. Ovaj je program u Norveškoj imao gledanost od 50 posto. O fenomenu piše Nathan Heller u prošlotjednom izdanju New Yorkera, a o istome je – istražujući svoje norveške korijene – u fantastičnom putopisu za New York Times nedavno pisao Leif Larsen.Ova kratka reportaža Borisa Stojanovića svjedoči da za dobru priču putovanje ne mora biti u daleke, egzotične krajeve. Dovoljno je pješke zagrabiti tek par stanica od klasicističkih fasada zagrebačkog centra, u Tratinsku, bivšu Končarevu, to  “međumjesto od Cibone do Placa, dvije tramvajske stanice čiste gnjavaže i gubitka vremena, estetski i funkcionalno potpuno promašena osim kao fizička trasa do ozbiljnog, pravog sadržaja”. 

U londonsko podzemlje, njegove napuštene podzemne trase i stanice vodi nas fotoreportaža Bradleyja Garretta, fotografa i istraživača urbanog prostora koji se i u znanstvenom radu, među ostalim, zanima pitanjima “nasljeđa, prostora, ruševina i otpada, etnografije, prostornih politika”. Garrettova knjiga fotografija Subterranean London: Cracking the Capital u kolovozu je izašla za Prestel, a predgovor joj je napisao Will Self, koji se i sam pitanjima alternativnih prostornih promišljanja urbanoga bavio u nedavnom članku u The New Statesmanu. 

Paralelno s prvim otkazima za 31 radnika dnevnika Glasa Istre, vlasnik tog dnevnika podnio je prijelog za pokretanje stečajnog postupka dnevne novine Glas Istre i poduzeća Glas Istra trgovina. Tri dana poslije, 9. svibnja, postupci su odobreni. U oba slučaja postupke predstečajne nagodbe vodit će Andrej Sablić, stečajni upravitelj iz Rijeke. Dugovi Glasa Istre novine premašili su 27 milijuna kuna, dok trgovina vjerovnicima duguje 56 milijuna kuna. U slučaju obje firme odobrena je privremena mjera deblokade računa zbog gospodarskih razloga: distribucije, isplate plaća i usluga tiskanja. 

Pismeni otkazi radnicima Glasa Iste, temeljem programa zbrinjavanja tehnološkog viška, krenuli su 6. svibnja. Otkaze su dobili novinari, grafički urednci, grafički tehničari, lektori, redaktori, web operateri, samostalni propagandisti, dizajneri, referenti za oglase, administratori i skeneristi, trenutni i bivši sindikalni povjerenici. Otkazi su uručeni i radnicama na porodiljnom dopustu ili na bolovanju radi komplikacija u trudnoći, među kojima su i samohrane majke. Podružnica Sindikata novinara Hrvatske u Glasu Istre i Hrvatski zavod za zapošljavanje poslodavca su upozorili na manjkavosti programa zbrinjavanja tehnološkog viška, no on primjedbe nije uvažio. 

Glas Istre i Novi list imaju istog vlasnika, Alberta Faggiana, te će se predstečajne nagodbe odraziti i na poslovanje riječkog dnevnika. Poduzeća grupacije ispremrežena su kreditima i međusobnim jamstvima, a neke poslovne odluke u slučaju Novog lista proučava i policija temeljem kaznene prijave sindikata. Prijedlog pokretanja predstečajne nagodbe nije pratila potrebna dokumentacija pa su poduzeća obavezna do druge polovice lipnja dostaviti i plan financijskog restrukturiranja kao i plan operativnog restrukturiranja.

U Glasu Slavonije, dva sindikata – podružnica Sindikata novinara Hrvatske i podružnica Sindikata grafičara Hrvatske – i dalje urudžbiraju zahtjeve za pregovorima o novom kolektivnom ugovoru. No, i dalje je u toj novinskoj kući na snazi Pravilnik o radu u koji su prenijete odredbe kolektivnog ugovora koji je istekao, a dogovor o novom dokumentu koji bi bipartitno regulirao prava i obveze radnika daleko je od realizacije. Istovremeno, najave restrukturiranja koje se u pravilu ostvaruju otpuštanjem radnika, sve su aktualnije. Nikakvih službenih programa ili lista tehnološkog viška nema, no Uprava Glasa Slavonije odavno je najavila kako razmišlja o smanjenju broja zaposlenih. Kalkulira se s informacijom o otpuštanju 15 do 17 medijskih radnika kako bi broj zaposlenih u tom dnevniku bio maksimalno 150. No, sindikati nemaju nikakvih službenih informacija pa se tako ne znaju konkretni razmjeri planiranog “restrukturiranja” niti posljedice koje bi iz njega mogle proizaći.