“Dok glazbeni segment Novog šuma stavlja naglasak na suvremenu alternativnu i elektroničku glazbu, filmski program tematski i konceptualno ga proširuje, zadržavajući žanrovsku radoznalost i otvorenost. Kroz selekciju dokumentarnih portreta, filmskih eseja i eksperimentalnih naslova, ciklus donosi dijaloge između filmaša i glazbenika, istražuje inovativne zvučne prakse, povijest avangarde, društvenu ulogu glazbe kao i budućnosti zvučnog izraza.

Povezivanjem koncertnih nastupa, radionica i projekcija, Novi šum stvara jedinstvenu platformu za istraživanje suživota zvuka i pokretne slike, pružajući publici uvid u rad vizionara različitih generacija koji su redefinirali ili trenutno redefiniraju, polje suvremenih audiovizija”, stoji u najavi programa.

Ulaz na sve projekcije je slobodan, a filmovi se prikazuju s hrvatskim titlovima. Program uključuje dugometražne filmove poput Posljednji i prvi ljudi (r. Jóhann Jóhannsson), Soundtrack za državni udar (r. Johan Grimonprez), Odgovor suncu (r. Rainer Kohlberger) i Peaches Goes Bananas (r. Marie Losier). Cjelovit filmski program i raspored projekcija pronađite ovdje.

Novi šum zamišljen je kao platforma posvećena suvremenoj alternativnoj i elektroničkoj glazbi, a u novoj sezoni donosi raznoliku muzičku ponudu. Nakon Gazde, 13. veljače nastupa reggae i dub kolektiv Amplifyah Music Crew, a isti mjesec, 27. veljače Neon Lies. Ožujak će obilježiti dva nastupa. Bend Marinada nastupa 13., a Sara Renar 28. ožujka.

Početkom travnja gostuje francuski hip-hop trio Sax Machine koji će nastupiti 10., a krajem mjeseca, 24. travnja održava se koncert etno eksperimentalnog sastava Lenhart Tapes iz Beograda. Pri kraju programa, 9. svibnja nastupa improvizacijski kolektiv Tago Mago, a 22. svibnja ambijentalni debitanti Atonica Music Collective uz podršku klupskog bass izvođača Danija Treblea.

Ovogodišnju sezonu Novog šuma 5. lipnja će zaključiti španjolski duo Dame Area, poznat po snažnim i intenzivnim live nastupima koji spajaju elektroniku i izražajni vokal. Osim koncerata, program uključuje i otvorene besplatne radionice koje vode izvođači, a namijenjene su mladim glazbenicima_ama i zainteresiranoj publici. Radionice se bave tehničkim aspektima nastupa, radom s elektroničkim instrumentima, glazbenom produkcijom i autorskim procesom.

Koncertni i radionički program odvija se u prostoru Beton kina, smještenog u zgradi Doma mladih. Svi koncerti počinju u 21 sat, dok dvosatne radionice počinju u 11 sati.

Više detalja o pojedinačnim programima pronađite na društvenim mrežama MKC-a.

Rastapanje šumeće tablete u čaši vode, pucketanje radio prijemnika s do kraja izvučenom antenom, električni mikser za cappuccino. Zvuči kao tipična jutarnja rutina u kuhinji premalenog stana na petom katu neke zgrade u predgrađu, ali na radiju nije jutarnji program, već se radi o koncertu Manje Ristić u Domu mladih u Splitu. Riječ koncert možda asocira na neki drugi doživljaj od onog koji smo imali priliku iskusiti u Beton kinu te večeri, pa bi prikladniji opis tog događaja bio kolektivna meditacija, zajedničko iskustvo slušanja i putovanje u izmaštane ambijente. 

Manja Ristić nastupala je 28. ožujka u sklopu programa prigodnog naziva Novi Šum. Novi šum je zaista i bio! U ugodnom, polumračnom prostoru, Manja nas u izvedbu uvodi polako i suptilno, gotovo kao da zvuk ima ulogu naratora koji nam opisuje gdje se nalazimo, pa čak i kako se nalazimo. Ispod tog polaganog uvoda, zvuk se razvija, fizički širi i dominira prostorom. Njen nastup ne doživljavam kao glazbenu izvedbu, već više kao istraživanje zvuka kao živog organizma koji se rađa, živi i na kraju umire. 

Zanimljivo je da se izvedba održala upravo u prostoru pod nazivom Beton kino, koji i sam zaista izgleda poput sive cigle, gotovo nalik gradilištu. Štoviše, cjelokupni kompleks Doma mladih u Splitu, koji iščekuje dugotrajnu obnovu – što će biti i svojevrsna prijelomna točka za nezavisnu scenu u gradu – brutalističke je naravi. Manjin zvuk izbrisao je sivilo i omekšao tu rigoroznost, dao je prostoru boju, život – gotovo se moglo osjetiti kako se priroda u njemu budi, cvate i buja.

Riječ je o autorici koja vrlo snažno zadire u nišu suvremene kompozicije i eksperimentalne ambijentalne glazbe. Rođena u Beogradu gdje je diplomirala na fakultetu muzičkih umetnosti te magstrirala na londonskom Royal College of Music, Manja se afirmirala kao violinistica, novomedijska umjetnica, glazbena istraživačica i arhivistica zvukova. Potonje je posebno vidljivo u njenom projektu naziva Zvučna mapa Korčule, u sklopu kojeg je arhivirala zvukove prirode koje nerijetko koristi i kod svojih improvizacijskih nastupa uživo. Zvučnu čipku koju autorica pažljivo gradi tijekom splitskog nastupa sazdana je od sazvučja izvedbe uživo uz sintezu matrice koja je pak gotovo isključivo field recording, odnosno vrlo delikatno zabilježeni zvukovi iz okoliša.

Prožimanje različitih zvukova se gotovo taktilno moglo osjetiti u prostoru. Audio snimke zvukova nastale su na autoričinim putovanjima u egzotične zemlje, ali i s domaćih mjesta dalmatinske obale. Umjetnica i sama živi na otoku, pa su joj zvuci prirode, šuma valova ili glasanje ptica, koje prenosi u svoju stvaralačku glazbu, poznati i bliski. Kao glavni motiv ističe se Voda. Štoviše, moglo bi se reći da je riječ o odi vodi. S obzirom na kišne vremenske prilike tog dana ambijent je bio više nego prikladan. 

Bez obzira na eksperimentalan pristup, izvedba je precizno oblikovana i koncipirana u niz poglavlja. Storytelling koji koji je prisutan u radovima Manje Ristić izrazito je čitljiv i – uz određene dominantne elemente unutar segmenata, postepeni crescendo te naknadne dekonstrukcije tenzije – razvija se kroz jasno strukturirane odlomke. Iako je primarni medij zvuk te se sama izvedba možda i najbolje “čita” zatvorenih očiju, promatrajući Manju tijekom nastupa njen proces djeluje kao alkemijska kuhinja, a ona poput znanstvenice koja dodaje i oduzima sastojke te suptilnim pokretima ruku manipulira prirodnim silama. Iz te kuhinje proizlaze bogati zvučni pejzaži satkani od tekstura i tapiserija eksperimentalne orkestracije. 

Ristić nas s lakoćom uspijeva teleportirati u vlažnu prašumu u kojoj svjedočimo svađi koja se odvija unutar roja muha, i gotovo da možemo osjetiti težinu vlage u zraku, maglu na koži i okus mokre zemlje u jednom trenutku, a mekoću suhe trave i nježnost toplog zraka mirne ljetne večeri u drugom. Asocijacije koje postiže korištenjem svakodnevnih predmeta kao što su šumeće tablete, drveni štapići, štapni mikser, školjke i aluminijska folija vrlo su precizne – pucketanje vatre na ognjištu, teška mašinerija u radnom zamahu, bijes olujnog nevremena.

Približavanjem ovih predmeta mikrofonu pojačava se doživljaj njihove zvučne komponente kao potencijalnih novih glazbala. Slušajući intenzivne zvukove koje proizvode uporabni objekti, prožeti smo mišlju da svaki predmet oko nas ima neotkriveni potencijal koji iščekuje svoju priliku, a u pravim rukama je i dobiva. Na taj način, Ristić stvara dojam prvotnog povratka čovjeka onim osnovnim potrebama za kreativnošću i domišljatošću. 

Cijeli prostor je dobio svoj energetski tok, puls, teksturu i na taj način je postao svijet za sebe, novootkrivena planeta ili galaksija. Je li ovo djelo improvizacija, ne znam. Voljela bih misliti da je, jer bi to samo išlo u prilog koliko bogat unutarnji svijet Manja ima.

Nova šumeća tableta u čaši, krećemo ispočetka – nova cjelina, novo putovanje. 

Fascinantno je to što elementi iz prirode kao što su šiška i hrpica školjaka jednako uspješno nadograđuju ambijent prirode kao i svakodnevni man-made uporabni predmeti koje koristi. Od jedinog “pravog” instrumenta na sceni – violine, očekujemo nježnu melodiju ili razigrani pizzicato, ali dobivamo uzbudljivi kontrast: u rukama izvođačice ona ispušta zvuk koji je nedvojbeno zvuk motorne pile u staroj šumi.

Glazbenica Manja Ristić time gotovo da se prigušuje na pozornici, omogućujući objektima i zvukovima koji iz njih proizlaze da zauzmu njeno mjesto. Moglo bi se reći da je riječ o minimalizmu autoričine prisutnosti – svjesnoj i promišljenoj odluci koja je u skladu s idejom izvedbe lišene prisutnosti i zvuka čovjeka. Ova radikalna umjetnička gesta potrebna je kako bi se istaknula važnost zvukova i šumova čije je korištenje duboko osobno jer se glazbenica razlaže u zvukove koji su je profesionalno i biografski izgradili. Tako dolazimo do paradoksa: anulirajući sebe kao izvođačicu, Ristić se pretače u šumove i tonove koji opet nose njenu prisutnost.

Čak i sami objekti, instrumenti koji su prisutni na pozornici kao da predstavljaju autoričin umjetnički i osobni razvoj: počevši od violine koja simbolizira njenu klasičnu naobrazbu ka dekonstrukciji iste do pretakanja u zvukove prirode. Tako se autorica disperzira, nestaje pred nama, rasplinjujući se kroz zvukove šiški, školjki, kamenja i dominantni motiv vode.

Objekti poslagani na stolu zapravo su protagonisti izvedbe. U tom smislu nedostajalo mi je da se ova njihova uloga do kraja naglasi – veći stol s više prostora za njihovo izlaganje, ili jednostavno rješenje rasvjete, tek toliko da im se da veća važnost, umjesto da ih samo naslućujemo kroz mrak. Uz svijest da je publika došla primarno čuti izvedbu i da je većini prisutnih možda potpuno irelevantno kakvog su oblika i boje školjke, jesu li tanke i delikatne ili im je ljuštura debela i čvrsta, te od kojeg točno drveta potiče vjerojatno pomno izabrana šiška, zanima me verzija izvedbe u kojoj je vizualna komponenta dovedena do kraja. 

Pripadate li dijelu publike koji želi znati sve, secirati zadnji detalj svakog objekta ili pak onome koji ne želi znati ništa o sastojcima čarobnog napitka koji nam je zvučna alkemičarka Manja poslužila?

Okupljena publika je dobila priliku da, zanesena zvukovima, isključi svoje najčešće upotrebljavano osjetilo vida, i da se osloni na podražaje primane aktivnim slušanjem. Da je to uistinu bilo tako, govori i prostorni raspored publike: neki naslonjeni na zid, neki dodatno pokrivajući šiltericama zatvorene oči ili pak potpuno opušteno, ležeći na podu. Skoncentrirani i uronjeni u trenutak, djelovalo je kao da napeto iščekuju svaki idući zvuk. Mi nismo više obični slušatelji i slušateljice, naprotiv, uronjeni smo u Manjino iskustvo i svijet koji prestaje biti samo njen. Umjetnost prepoznavanja sebe u drugome, u zvuku i igri neopterećenosti ono je što bivanje na njenom koncertu čini donekle meditativnim. Jesmo li svi jedno ili smo ipak kolektiv nasumično okupljenih individua?

Kao posjetiteljici kojoj je ovo bilo prvo iskustvo odlaska na koncert eksperimentalne glazbe, usmjerena koncentracija na zvukove potrajala je dvadesetak minuta, dok su pažnju preostalog vremena provedenog u prostoru preuzele misli o okupljenim ljudima i njihovom (ne) reagiranju na primljene podražaje. Umjetnice poput Manje Ristić podsjećaju da se različiti vidovi umjetnosti prožimaju s okolinom u svojoj punini kao njeni neodvojivi elementi, ali da se snaga kreativnog promišljanja o njihovom potencijalu nalazi u čovjekovoj svjesti i moći da razvija inovativne načine njezine prezentacije i koristi za širu uporabu. Različiti pogledi na poznate i uobičajene predmete stvaraju nove dimenzije i mogućnosti koje će njeni konzumenti prepoznati i njegovati, potičući drugačije, pomalo izdvojene načine, bavljenja umjetnošću. 

Na kraju izvedbe Ristić izlazi iz uloge nevidljive izvođačice. Nastupa tišina i “smrt zvukova”, autorica podiže pogled i ostvaruje komunikaciju s publikom objašnjavajući svoj umjetnički proces. Transformacija se odvija pred našim očima; glazba, zvukovi i šumovi nestaju, a lik autorice pojavljuje se pred nama u posljednjem činu izvedbe.

Autorica se istovremeno poništava i pruža uvid u osobne afinitete. Daje nam dozvolu da pristupimo njenim dubinama i slobodi izražavanja. Intrigira ju snaga vala, lepet krila… Poigrava se svakodnevnim predmetima, poziva nas da se zapitamo jesmo li izgubili fokus? Što glazba jest? Koliko smo distancirani od umjetnosti i samog života danas? Jesmo li se potpuno odvojili od prirode? 

Njen naglasak na kraju koncerta o tome kako joj je bilo važno snimiti najveće valove Nazaréa dodatno ističe njenu želju za stapanjem s prirodom. I sami snimač zvuka uronila je u pijesak kako bi zvuk vala bio što dosljedniji. 

Otvarajući nam svoje viđenje i osjećanje zvuka, Manja nas nenametljivo poziva i dozvoljava dijalog bez iti jedne riječi. Igra se školjkama i kamenčićima, a njeno kolažiranje i strukturiranje glazbe doslovno nas uranja u koncentrične krugove iskustva koje ti kamenčići tvore na površini fluida. Mediteran i Korčula ulovljeni su u prodornom zvuka cvrčaka. I nisu jedini. Upijamo zvuk, sva osjetila su nam angažirana, slobodno plutamo i letimo. Iskustvo je zabilježeno u našoj memoriji. 

Je li sve ovo bila improvizacija ili vrlo odmjerena i nenametljiva dekonstrukcija zvuka? Struktura koja se može iščitati u naizgled nasumično odabranim zvukovima nagoni nas da dublje proniknemo u slojevitost izvedbe koja zasigurno mora biti doživljena da bi mogla biti bolje shvaćena. Ritam koji udara poput valova otkucaja srca nije slučajno izdvojen u središtu njene izvedbe. 

A njeno sviranje violine, instrumenta koji počesto iziskuje apsolutni sluh, ukazuje nam na činjenicu da je možda dekonstrukcija zvuka samo igra koja nam omogućava povratak na početne postavke prapočela. Gudalo može biti i mikser i štap. Glazba je priroda sama, a mi smo dio nje, bilo da smo uronjeni u dubine tajni oceana, da slobodno letimo ili samo opušteno šetamo upijajući i osjećajući vjetar i sve ono što do nas dopire. To nam je Manja pokazala puštajući nam da plutamo njenim valovima.

Bilo je to vrlo dojmljivo putovanje ispod površine vidljivog. Preporuka za sve one koji vole poeziju u alternativnim formama.

Voditelj novopokrenutog glazbenog programa MKC-a, Luka Barbić, ističe da ih je na pokretanje programa potakla želja da splitskoj publici ponude mogućnost da čuju novi zvuk i pogledaju nastupe glazbenika_ca koji su izvan radara mainstream medija, a više detalja o Novom šumu možete pročitati ovdje.

Ivona Eterović (tonota) donosi jedinstveni spoj ambijentalne, etno i bass glazbe. Ona je producentica i izvođačica koja kombinira ambijentalnu elektroniku, etno elemente i snažne bass zvukove s analognim i digitalnim pristupom glazbenoj produkciji. Svoj izričaj širi kroz razne žanrove, od eksperimentalne klupske elektronike i hip-hopa do filmske glazbe.

Dan nakon nastupa, u subotu, 1. ožujka, održat će radionicu glazbene produkcije za koju nije potrebno predznanje. Na radionici, polaznike će tonota uvesti u osnove glazbene produkcije i rad u Abletonu, te ih detaljno upoznati s postavkama svog live seta u kojem kombinira improvizaciju elektronike i električnu gitaru. Nakon radionice održat će se OTOK meetup, susret zajednice producenata, zvučnih umjetnika i kreativaca iz balkanske regije. Inicijativu OTOK pokrenuli su, uz Ivonu Eterović, Filip Talijić (zao) i Kristian Bagarić (varboska) s ciljem stvaranja prostora za druženje, dijeljenje iskustava i učenje o glazbenoj produkciji.

Sudjelovanje na radionici je besplatno, a prijave se vrše putem e-mail adrese luka.barbic@mkcsplit.hr.

Ulaznice za nastup po cijeni od pet eura dostupne su putem Adriaticket servisa.