Nemoćan da donesem odluku, a primoran da napišem tekst za ovu divnu (online) publikaciju, odlučio sam stoga iznijeti novogodišnje prijedloge o tome kako da se poboljša iskustvo bivanja na Internetu, kad smo već ulovljeni u tu mrežu. Prijedlozi nisu upućeni nikome, budimo realni, a ne bih se usudio ni tvrditi da se radi o utopijskim idejama ili konstruktivnoj kritici.

Ruku na srce, kritika svega postojećega i smišljanje drugačijeg Interneta naprosto su dio zimskih radosti. Ne služe li blagdani upravo grintanju, izbacivanju nakupljenih frustracija i nabacivanju sumanutih ideja? Možda ne svi blagdani, to vjerojatno nije filozofija malog Isusa ni Djeda Mraza, ali ako pitamo Franka Costanzu, utemeljitelja tradicije Festivusa, onda smo na pravom tragu. Postavimo aluminijsku štangu u kuhinju, okupimo se oko stola, neka Festivus počne.

Naravno, prijedlozi neće biti inovativni. Inovacije su odavno passé. Radije ćemo se vratiti starim medijima koji su nas ranije frustrirali, ali sada se, u usporedbi s posljednjim krikovima suvremene tehnologije, čine genijalnima. Kad bismo prilijepili njihova rješenja za moćnu mrežu, dobili bismo ili bolji Internet ili tehnološki bastard koji uzrokuje kvarove i glitcheve diljem svijeta, dakle u svakom slučaju nešto vrijedno pažnje. Dobrodošli na Web 0.5.

Non serviam!

Prvo i osnovno, daljinski upravljač treba nam postati glavni posrednik s mrežom. Očito je praktičnije rješenje od toga da kursorom tražimo ikonice ili utipkujemo imena stranica u nekakvu traku, a definitivno ga je higijenski lakše održavati od pametnog telefona koji, sav tako pametan i senzibilan, odbija raditi čim dođe u dodir s imalo ozbiljnijom kemikalijom. Ali i načelno, kako mu naziv kaže, daljinski upravljač daje nam priliku da se distanciramo, a da pritom imamo moć upravljanja, što su dvije moći koje nam oduvijek nedostaju prilikom “surfanja” Internetom. 

Daljinski treba imati brojeve 0-9 za biranje omiljenih stranica (duplo više nego što nam realno treba), par tipki za druge funkcije (volume, titlovi, teletekst – o njemu malo kasnije) i, ključno, veliki crveni gumb za gašenje. Naravno, i sada možemo blokirati ljude, gasiti preglednik i uređaj, ali ipak, te procedure uvijek zahtijevaju više klikova, nekoliko odgovora na pitanje “jeste li sigurni” i obavezu spremanja svega što nije uredno sačuvano. Mobitel možemo “uspavati” pritiskom na sitni, jadni gumbić sa strane. Ništa od toga ne omogućuje momentalno, rezolutno, strastveno odbijanje ikakve veze s onim što vidimo na ekranu.

Stiskanje crvenog gumba, uz psovku po slobodnom odabiru, omogućuje evakuaciju, emociju i slobodu da dramatično odlučimo uzmaknuti: Non serviam! A ako se predomislimo? Možemo tiho stisnuti isti gumb i upaliti uređaj. Nije slučajno što je daljinski upravljač postao simbol patrijarhalne moći u modernom kućanstvu, a sad ga treba vratiti i dati u ruke svima. Prije svega treba nam crveni gumb, a tek onda možemo dalje.

Blaženi rok za tiskaru 

Mladi hakeri u začecima Interneta mora da su bili silno uzbuđeni što stvaraju medij koji neće biti ograničen fizičkim zadanostima tiska. Kako li će to biti krasno kad će svatko moći jednostavno objaviti sadržaj u bilo koje doba dana i noći! Slatko, ali sada možemo podvući crtu i odbaciti tu ideju. Ono što smo dobili jest da profesionalni internetski mediji očekuju konstantnu produkciju vijesti i stalnu dostupnost novinara, a da društvene mreže potiču množenje sadržaja i reakcija. Takav ritam uzrokuje stalni, adiktivni nemir ljudi koji svakih pola minute provjeravaju što ima novo. Ma što bi bilo novo?! Nemojmo si laskati, velika većina nas ne živi život koji zahtijeva stalnu informiranost i dostupnost, niti imamo želudac za takvo što.

Stoga treba vratiti ritam objava kao u tiskanom mediju: neovisno je li riječ o profesionalcima ili dokonim društvenomrežnjacima, moći će se objaviti sadržaj jednom dnevno, u točno određeno doba, i onda nema više dorađivanja ni mijenjanja. Bit će kao uklesano u kamen! Ništa što se u ovom trenutku događa na cijeloj planeti neće se nimalo promijeniti činjenicom jesmo li toga svjesni sada ili sutradan, a ako je nešto stvarno hitno, onda ćemo se, kao i dosad, osloniti na direktan kontakt, odnosno na usmenu predaju. Dodajmo i da na praznike Internet neće izbacivati novi sadržaj, niti će novinari morati raditi. Zašto bi?

Nadalje, premda je sloboda govora važna tekovina prosvjetiteljstva i društvena vrijednost itd., potrebno je nekako osvijestiti odgovornost za napisanu riječ. Moderiranje društvenih mreža susreće se s nizom etičkih i proceduralnih problema, tu ne mogu smisliti neko rješenje, ali moglo bi se makar ošinuti ljude da se zapitaju dvaput prije nego što objave štogod žele. To bi inače radili novinski urednici, a u ovoj prigodi makar je izvedivo da se uvede robotska pomoć.

Prije svake javne objave tako bi nam umjetnointeligentni, mehanizirani glas naprosto pročitao što smo napisali, ali u upitnom obliku. Ako napišemo Danas je lijep i sunčan dan, robot će nas tako zapitati: Danas je lijep i sunčan dan? Jeste li sigurni da to želite objaviti? Pa ćemo pogledati kroz prozor i provjeriti jesmo li u pravu ili širimo meteorološke laži. A ako nekoga izvrijeđamo ili napišemo ksenofobnu bljuzgariju, robot će nas suočiti s napisanim i pitati jesmo li sigurni da želimo takvo što plasirati ostatku svijeta.

Nisam siguran bi li to doista potaknulo ljude da preispitaju što su napisali, ali makar bi tako i oni, skupa sa svima ostalima, morali biti izloženi tim gadarijama. Možda bi onda ipak zastali u svom bijesu, a i imali bi još 24 sata da razmisle hoće li ponoviti išta slično.

Naposljetku, treba nam urednički kolegij da spriječi lavinu jednoličnog sadržaja koja proizlazi iz toga što svi naši mrežni prijatelji komentiraju isti događaj i što nam potom algoritmi nude još sličnog sadržaja. O algoritmima više u idućem poglavlju…

Prekrasni radijski eter 

Internet je već odavno progutao radio: ne samo što je preuzeo radijske emisije i preimenovao ih u podcaste (ha?), nego je i doslovno integrirao zemaljske stanice koje sada možemo slušati putem internetskog signala. Ali zapravo to treba obrnuti, odnosno smisliti kako bi se Internet mogao loviti pomoću radiovalova. Tako bi pomoću pravih ili priučenih antena svatko živ mogao bilo gdje hvatati Internet, a ne bismo morali ovisiti o skupom teleoperateru, pogodnoj lokaciji za uvođenje mreže, birtijskom wi-fiju (šifra: odjedandoosam) niti o susjedovom nevješto zaključanom računu slabog signala (ime mreže: Nedirajmiwifi).

Pravo blago radija krije se, međutim, u nepisanom pravilu da pojedinac ne smije sam zauzeti eter, nego mora imati ili sugovornika ili muzičku pratnju. Kakvo bi osvježenje bilo uvesti takvu praksu na društvene mreže opterećene monološkom formom! Osim što svaki razgovor zvuči zanimljivije, dinamičnije, suvislije i ležernije od monologa, pogotovo uz muzičke pauze, valja podcrtati da je u svakom smislu traženje sugovornika daleko važnije od traženja publike. 

Puštanje glazbe također ima više smisla kad se odvija među ljudima. Kako smo uopće došli do toga da odabir glazbe, privilegiju za koju se rukama i nogama bore svi posjetitelji svakog tuluma, prepustimo kompjuterskom algoritmu? Zašto bi roboti dobili tako lijep posao dok istovremeno ljudska bića peru zahode, raznose pizze ili ispunjavaju izvještaje za europske projekte? Neka AI radi te poslove! 

Algoritam počiva na pretpostavci da je svaki naš hir istovjetan novogodišnjoj odluci, pa ćemo tako puštanjem jedne pjesme Rolling Stonesa biti izloženi cjelogodišnjem navođenju na rock 1960-ih. Želimo li doista snositi takvu odgovornost za svoje odabire? Želimo li uopće stalno donositi odluke? Dok se algoritam pokušava prilagoditi našoj zoni komfora, dobar i bezobziran DJ odvest će nas u nepoznato i upoznati s nečim što nismo ni znali da možemo voljeti. Čak i loš DJ loš je za sebe, dok loš algoritam opet više govori o nama nego o sebi. Ne možemo li malo slušati muziku bez samorefleksije? Vratite nas diktaturi ljudskog DJ-a. Ako nam se i ne svidi, uvijek imamo crveni gumb (i mini liniju).

Kino-šaka

Sjajno je što se filmska tehnologija razvila do mjere da se danas mogu snimati kratki filmovi bez ogromne i skupe mašinerije, ali pritom je došlo do takve proliferacije materijala da je ni specijalizirane stranice ne mogu podnijeti. I tko može bečiti oči u sve te snimke? Stoga treba svu tu video produkciju razvrstati i prikazivati po uzoru na stara kina: u slotovima od dva sata koji se, jednom pokrenuti, ne bi mogli mijenjati ni zaustaviti (osim crvenim gumbom). Zvuči okrutno ljude osuditi da gledaju kratke snimke dva sata u komadu, ali to svi ionako radimo kad krenemo pogledati “samo još ovaj video” pa nam medvjedi koji plešu i slideshow prijateljskih fotografija s rođakove krizme požderu cijelu večer. Zašto da se onda zavaravamo?

Dugo sam razmišljao i što ćemo sa snimkama mačaka, pasa, kapibara, koalā i drugih manje ili više slatkih životinja. Teška srca sam zaključio da se i to treba regulirati: o objavi materijala raspravljala bi državna komisija strogih mačaka, donosila bi diskrecijsku odluku, a zasjedanje komisije također bi se snimalo i objavljivalo. Netko bi možda prigovorio zašto odluku donose isključivo mačke, a ne i druge životinje. Za takav tip prigovora bila bi nadležna ista ta komisija.

Ako ljudima pak dosadi gledanje snimki, neće ipak moći otvoriti novi tab, nego će moći preusmjeriti pažnju na dobri, stari teletekst na kojem se nalaze kratke vijesti, sportski rezultati, horoskop i dopisivanje usamljenih srca. Teletekst bi također preuzeo ulogu pretraživača jer, kako vidimo, Google je toliko zastranio da nas već treća stranica svakog pretraživanja vodi preko ruba znanosti. Stoga bi se pretraživanje ograničilo na 999 stranica teleteksta, a ako bi netko trebao dodatne informacije, uvijek bi se mogao javiti Službi općih informacija, na telefonski broj 18981, ili naprosto prošetati do knjižnice.

Naposljetku, treba ukinuti preskakanje reklama. Upravo tako: jedina stvar iritantnija od reklama jest mogućnost da plaćanjem Premium usluge preskočimo reklame. Koja je poruka toga? Da moramo platiti da nas se ne bi tretiralo kao potrošače? Da samo oni s dovoljno novaca mogu gledati što žele, a svi ostali moraju pratiti konzumeristički šuft? U egalitarnom društvu ima da svi trpimo jednako, a ako nam se to ne sviđa, uvijek postoji crveni gumb.

Uz to, kako su reklame zapravo postale ograničene na par sekundi prije nego što ih možemo preskočiti, suvremene reklame postale su očajnički agresivne kako bi nam u tom skučenom vremenu privukle pažnju i ostavile dojam. To nije prihvatljivo. Bolje je pristati na pola minute smirenog maltretiranja nego na tri sekunde napada na osjetila. A kako bi bilo ukinuti reklame? Zvuči lijepo, ali nezamislivo. I mašta ima granice.

Škola Interneta

Od pamtivijeka, u svakom društvu, znanje ima status otrova – ono može biti korisno, ali u ograničenim količinama i samo ako njime rukuje izniman znalac, inače je smrtonosno. Zato je inicijaciju u znanje oduvijek vodila priznata osoba po jasno određenom ritualu. Da nije tako, samo bismo sagradili knjižnice i pustili školsku djecu da vrludaju među policama kako im je drago. Sama ideja zvuči apsurdno! Umjesto toga sagradili smo škole i sveučilišta, obrazovali učitelje i profesore, razvili cijeli sustav kako da djeca ne dobiju direktan pristup znanju, nego moraju prolaziti dug i mučan proces u kojem učitelj vodi djecu kroz baštinu, daje im upute kako se znanje prikuplja i obrađuje, te usput procjenjuje tko je vičan zadatku, a kome će više znanje ostati nedostupno. 

No u ovom vremenu, kad imamo najveću, ljudskom umu nesagledivu riznicu ljudske kulture, naprosto puštamo svakoga, neovisno o dobi i iskustvu, da njome luta kako želi. I pokazuje se da onaj mučan proces obrazovanja možda nije toliko besmislen kako pamtimo iz školskih dana. Naime, Internet ima cijeli svemir lijepog, korisnog, poticajnog i vrijednog sadržaja do kojeg često: a) ne znamo doći; b) ne znamo što bismo radili s njim; c) nemamo disciplinu da uopće nešto probamo; d) pažnju nam je preuzeo mačji video koji nas je automatski prebacio na video rakuna itd. 

Zašto se podrazumijeva da je vještina korištenja Interneta opće znanje? Zašto ne postoje ljudi čiji je posao pokazati nam što se sve, kako i zašto može raditi na Internetu? Treba nam ne škola, nego škole Interneta, različite po filozofiji, interesu i načinu rada. Ma trebaju nam cijela sveučilišta, kao i osnovne i srednje škole, tečajevi, brzi i spori kursevi, radionice, stručna vodstva, neformalne šetnje s vodičem, boravci kod senseija…

Ništa što smo učili u školi i u životu nije nas pripremilo da se znamo koristiti Internetom, čak ni dugogodišnje bivanje na toj istoj mreži. Treba nam pomoć da bismo znali otključati 1 % potencijala koji ova sumanuto velika knjižnica čuva u sebi, jer način kako trenutno koristimo Internet može se usporediti s korištenjem hadronskog sudarivača za otvaranje pivske boce. 

Muzej suvremene kulture

Na kraju treba posvetiti pažnju i budućim generacijama arheologa, povjesničara, muzeologa i školaraca koji će se morati baviti kulturom 21. stoljeća. Usmene kulture ranijih perioda bile su dovoljno obzirne da ostave svoj trag, ali na ograničenom broju materijalnih predmeta koji su potom razvrstani i izloženi u muzejima diljem svijeta. Kako će itko raditi muzej o kulturi našeg doba? Učenici već danas pate nakon što provedu dva sata gledajući biste i slike. Kako će budući učenici izdržati stalne postave bezbrojnih memeova?

Ostavit ćemo budućim generacijama zeldabajte (evo, morao sam izmisliti jedinicu) svakojakog materijala, od najvećeg smeća do vrhunaca naše kulture, a što će oni s tim? Istovremeno dobar dio tih materijala već je netragom nestao. Gdje su brojne web stranice ranijih desetljeća? Što se događa sa stranicama koje izgube domenu? Imamo iluziju da se Internet nalazi u neprobojnom, lebdećem cloudu, ali sve je ovo zapravo materijalna kultura koju čine krhki komadići metala pobacani po serverima diljem svijeta. Tko brine za tu bižuteriju? Tko će na kraju odlučivati o internetskoj kulturi koja ostaje očuvana? Musk i Zuki?

Ukratko, prema vlastitoj suvremenoj kulturi odnosimo se kao hoarderi pri čemu će posao čišćenja, razvrstavanja, selektiranja i proučavanja pasti na naše potomke, kao da im nismo već uvalili dovoljno problema. Stoga treba već sad uvesti muzeje internetske kulture, i to ne cool novomedijske NGO projekte u skandinavskim zemljama, nego državne i međunarodne institucije. Posao je ogroman, a kultura nije ništa više ni manje značajna od one koja se odvijala prethodnih stoljeća – i vječni klasici često su u svoje vrijeme bili tek obični trolovi, a preživjeli su ne zbog vanvremenske vrijednosti, nego jer ih je netko fizički sačuvao. 

No retreat

Ovime nije iscrpljena tematika, nego autor ovog teksta. Kad pogledam ideje, vidim da se uglavnom radi o teškoj represiji, o tome kako smanjiti ili zabraniti konvencionalno korištenje Interneta. Doista, nemam osjećaj da Internetu nešto fali, nego da ga ima previše, da je tzv. slobodno korištenje Interneta postalo toliko invazivno da se rađa organska potreba za samoobranom. Ali mislim da rješenje nije bijeg u retreat, u nekakvu prirodu koja svojim zelenilom prenosi prave vrijednosti (uz dužno poštovanje prirodi), nego bolji Internet. Naravno, razvoj Interneta ovisi o puno većim i moćnijim kulturnim procesima i političkim borbama, a ovakvo kritiziranje ne igra nikakvu osjetnu ulogu… ali tko zna? Za svaki slučaj dao sam svoj gunđavi mikrodoprinos toj borbi, a mene, ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. 

U slučaju da sam propustio nešto bitno, ako sam rekao nešto krivo ili ako naprosto imate druge jednako briljantne ideje, svakako javite, odnosno pošaljite razglednicu na adresu Kulturpunktove redakcije. Svima koji su došli do kraja teksta želim sve najbolje u idućoj godini, a za sve ostalo tu je uvijek crveni gumb…

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Okus te celuloidne svečane gozbe dodatno će začiniti indijska hrana (vege pakora, raita, nan, samosa, vege riža, pileća tika…), a za one tradicionalnije bit će tu i pršuta, sira, kulena, a za slatkoljupce i makovnjače, orahnjače i blagdanskih kolačića i to sve uz dobro vino, poseban pjenušac i filmsku glazbenu kulisu u svim prostorima kina. A u Novu 2014. dražesni duo Dora Benc i Mima Simić uvest će vas najljepšim skladbama iz vaših omiljenih filmova, ako su to filmovi Rocky, Robin Hood ili Flashdance, a vjerojatno jesu. 

Dolazak u kino predviđa se od 20 sati. Na ulazu gosti će dobiti impresivnu dozu indijskih grickalica namkeena i piće dobrodošlice po izboru. Početak prve projekcije točno je u 21 sat. Oko jedan sat ujutro počinje projekcija drugoga filma.

Ulaznica za članove Filmskih programa je 150 kuna, a za sve ostale – 200 kuna. Za sve upite otvoreni su telefoni 4834 039 i 4848 771, te mobilni 0959114920.

Više o programu u novogodišnjoj noći potražite ovdje.

Pogon, zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, nudi mogućnost organizacije dočeka Nove godine u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo na Trnjanskom nasipu. Ponude programa, na temelju kojih će biti odlučeno koji će organizator uz naknadu troškova iznajmljivanja prostora i opreme dobiti Veliku dvoranu na korištenje, primat će se do 14. studenog. Prihodi od prodaje karata te svi drugi prihodi ostvareni tijekom realizacije programa pripast će organizatoru dočeka. U Pogonu ističu da su prihvatljivi samo oni programi koji se mogu okarakterizirati kao urbana kultura. Usluga korištenja prostora, odnosno realizacije programa u prostoru naplaćuje se 12 tisuća kuna. Svi zainteresirani, uz predhodnu najavu, mogu razgledati prostor prije prijave programa.

Odabrani organizator morat će u roku od tjedan dana od odabira na žiro račun Pogona uplatiti polovicu potrebne svote (6 tisuća kuna). Ukoliko to ne učini, smatrat će se da je odustao te će priliku dobiti prvi sljedeći na listi. Najkasnije  tri dana poslije realizacije događaja, organizator je dužan uplatiti ostatak  sredstava. U slučaju odustajanja od organizacije događaja, Pogon neće vraćati uplaćena sredstva.

Svaka ponuda mora sadržavati osnovne podatke o predlagatelju i kontakt, kratki opis iskustva predlagatelja te plan programa dočeka, s imenima izvođača i kratkim opisom. Ponude se primaju zaključno do ponedjeljka 14. studenog, a potencijalni organizatori će biti obaviješteni najkasnije do 21. studenog.

Kontakte za prijavu i detaljne informacije možete dobiti na istaknutom linku.

Izvor: Pogon

Nema u tome ništa loše. Svi mi trebamo iluziju da će sutra biti drukčije. Donosimo kojekakve odluke; prestat ćemo gristi nokte, naučit ćemo svirati bas i otići ćemo u Alhambru. Problem je što su to želje, a ne odluke. Inače bi svaki drugi dan bio jednako dobar za početak njihova ostvarivanja. Da nije tako, već bih bio solidan basist zdravih noktiju s povratnom kartom za Granadu. Kako je ono Bono pjevao u nekim boljim danima: Nothing changes on New Year’s day.

Jedan drugi aspekt tog fenomena zaslužuje koju rečenicu više. Blagdansko vrijeme svake godine počinje sve ranije i ranije. Ako sad očekujete od mene da parafraziram kardinalovu božićnu poslanicu, morat ću vas razočarati. Puko prepisivanje stvarno nema smisla budući da je ista tako lijepo sročena i dostupna svim ljudima dobre volje. Pa, dragi moji, tko voli nek izvoli.

Mene ne zanimaju sve aveti kapitalizma već samo jedna jedina – nemogućnost izbora.

Prosinac niti ne započne, a komunalne službe već se dobrano trse da grad dobije dekor kakav zaslužuje. Ne možete upaliti radio u autu na putu do posla bez da vam jutro nepovratno uništi VIS Wham! Televizijom se provlače svakojake godišnje top-liste; od 10 najboljih golova Lige prvaka do 10 najboljih zvjezdanih zapišavanja wc-školjke – birajte sami. I sav taj crescendo blentavosti našeg doba možda i može proći mimo vas sve dok se ne suočite s majkom svih blagdanskih pitanja:

– A di ćeš za Novu?
– Ahm…valjadma…
– Šta si reka’?
– Valjda doma. Ne znam, izać’ ću na trg. Vidit ću još. Ajd’ prestani me pilat’.

Stvoreno je ozračje u kojem je društveno neprihvatljivo naprosto ignorirati Novu godinu. Turoperatori od rujna imaju spremne paket-aranžmane za dočeke od Rovinja do Rusije. Oni niže platežne moći predbilježe se na nekakav kućni dernek početkom listopada. Za one kojima stvarno nema pomoći uvijek ostaje doček na otvorenom. Nema tih ekonomskih previranja koja bi to dovela u pitanje. Zašto će se zabavljači smrzavati u novogodišnjoj noći potpuno je jasno. Creme de la creme naše estrade otplati kredit za stan u centru Zagreba za jedva par sati rada. Čak i oni slavuji čiji presjek karijere čine nastupi po pirevima zarade, ajde, ako ne za stan onda bar za jednu pristojno opremljenu Scavolini kuhinju. Ima nekog cinizma u tome da gradske vlasti jednokratno daju goleme svote novca da bi ublažile bijes gladnog, razvlaštenog ili samo nezadovoljnog naroda. Zašto se mi, ljudi iz gomile, tiskamo na trgovima dok nas vjetar šiba po kostima nije tako očito. Nepisano pravilo našeg društva je da Novu godinu morate dostojno ispratiti. Zabavite se! To nije vaše pravo. To je vaša obveza.

Baš nećete? Izgleda da ipak niste sami. Evo sam pročitao da će don Kaćunko novo ljeto dočekati u postelji. Ako uopće bude mogao zaspati od onog dosadnog vatrometa. Ako ništa, u dobrom društvu.

Prvi dan 2009. godine svima će biti isti. Već vas vidim kako nevoljko ustajete iz postelje. Bečki filharmoničari sviraju u pozadini a u intermezzu Helga Vlahović dobaci koji komentar. Prigodni sms-ovi pristižu jedan za drugim. Za stolom je purica ili možda sarme u nekom alternativnom scenariju. Bojim se da ćete za ostatak godine, ako vas stvarno zanima, morati potražiti stručnu pomoć; raspitajte se je li vam Mars u opoziciji i o tome kako vam je Jupiter aspektiran kod ovlaštenih proroka. Ja vam mogu reći da će nekima od vas biti bolja, a nekima lošija. Ako ste u ovoj drugoj kategoriji – ne očajavajte! Ma sve da vam se i nebo sruši na glavu u novoj godini, sjetite se da postoje bar dvije izvjesne stvari:

Doći će i ona do kraja.

I vi ćete onda krenuti u noć prema nekom novom početku.

A ja bih postavio slijedeće pitanje: zašto baš nedjelja?

Hoću reći, ako nam je stalo do prava radnog svijeta na tjedni odmor -; onda bi se valjda trebali boriti da svatko ima taj jedan slobodni dan u tjednu, bez obzira na to je li riječ o utorku ili četvrtku ili nedjelji!!!

Inzistiranje na nedjelji signalizira da su u igri puno veći ulozi od “pukih” prava radnog svijeta, pri čemu je jedna strana u debati još odavno stavila svoje karte na stol – nije nikakva novost što je katolička crkva opet na čelu inicijative, svi znamo koji je njen interes glede neradne nedjelje. I moglo bi se reći da sam, kao ateist, nadrkan zbog toga što forsiraju tu usranu nedjelju, koja mi je oduvijek bila najbezvezniji dan u tjednu.

Načelno, institucija neradne nedjelje jest nešto što bi trebalo biti vrijedno čuvanja, gledano sa stajališta vrijednosti društvenog zajedništva. Ono: nedjelja kao komunalni mini-praznik, nešto što svi dijelimo…

Međutim, to nešto… rijetko dijelimo zajedno. Ulice su nedjeljom tužno puste, svi su zatvoreni u svojim kućama. Mini-praznik? Da. Komunalni? Nažalost, ne.

OK, moja percepcija u ovoj priči je malo iskrivljena. Jer -; mlad sam čovjek koji još nije zasnovao obitelj, i stoga ključni tjedni komunalni mini-praznik ne nazivam “nedjeljom” nego “izlaskom subotom navečer”, ili recimo “izlaskom petkom navečer”. Također, honorarna sam protuha rastezljivog radnog vremena, pa mi -; ovisno o okolnostima -; bilo koji dan u tjednu može preuzeti ulogu “nedjelje”.

Zašto toliko uopće spominjem tu vražju “komunalnost”? Zato što sam čovjek, ergo društvena životinja. Mogu se ja kleti u svoju neuniformiranost i nonkonformizam koliko hoću, ali mi je ipak stalo do toga da budem u nekakvom skladu s okolinom. U zadnjih par godina bilo je trenutaka kad sam imao jako malo posla, živio na rubu egzistencije, i kad bih se budio u jedan ili dva popodne dok su ljudi oko mene bili na svojim poslovima, zarađujući za koliko-toliko pristojnu egzistenciju, osjećao bih se ponekad… tako posrano.

U takvim periodima besposlice, nedjelje bi mi neobično prijale: poput pokvarenog sata nepomičnih kazaljki koji dvaput dnevno pokazuje pravo vrijeme, i ja bih se na jedan dan u tjednu našao u skladu s okolinom: kad nitko oko mene nije radio, i meni bi bilo lakše što ne radim.

Stoga se ne priklanjam skroz onoj maksimi koja kaže da kad nemaš posla, nedjelja nema nikakvog smisla. No opet, to što ima smisla ne znači da mislim da je nekakva nedodirljivo sveta institucija.

Božić, Nova godina… e vidiš, to su već pravi komunalni praznici! Svi su veseli, svi se druže, grle, smiju, razmjenjuješ čestitke i pokoju lijepu riječ s ljudima s kojima inače rijetko komuniciraš (plus, možeš mirno vani tumarati maksimalno strgan a da ti nitko ne može ništa srati zbog toga)!! To su trenuci u kojima imaš osjećaj da grad nije samo gomila zgrada a društvo samo nakupina pojedinaca, nego nešto više i veće.

Ne kažem da tako treba izgledati svaka nedjelja, ali ako se neradna nedjelja najčešće svodi na solipsističku dokolicu koja je tako prokleto sumorni antipod takvim zajedničkim veselicama -; zar je onda, za društvo u cjelini, stvarno toliko važno kojim točno danom u tjednu dani pojedinac ne radi?