Nakon što smo 22. listopada prvu radionicu održali u fizičkom prostoru Showrooma Galerije Nova, s pogoršavanjem epidemiološke situacije radionica se seli online. Broj polaznika je 10 i on ostaje nepromijenjen kako bi komunikacija i iskustvo slušaonice bili što bliži onom uživo. Link na Zoom polaznici i polaznice dobit će mailom.

Slušanje glazbe jedno je od najslabije istraženih područja ljudskog doživljajnog iskustva koje kognitivna psihologija pokušava objasniti. Istovremeno, slušanje glazbe svakodnevni je ritual i srodna praksa gotovo svim pripadnicima ljudskoga roda (o kojem god glazbenom ukusu ili interesu se radilo). Slušanje glazbe ljudska je aktivnost koja se gotovo nikako ne može opisati riječima, čiji je doživljaj uvijek osoban, a način ili metodologija slušanja ovisi od slučaja do slučaja. Međutim, ono se intelektualno, analitički, doživljajno i emotivno intenzivira širenjem slušateljevog latentnog polja kontekstualizacije kroz referencijalne odnose unutar slušatelju bliske glazbene literature. Upravo iz tog razloga Vježbaonica slušanja Nine Čalopek u fokus postavlja Novu glazbu 20. i 21. stoljeća, glazbu koja je vrlo često začudna, slušno na rubu ekscesa, a za neke slušatelje ponekad čak i neslušljiva. Ekstremi Nove glazbe pomoći će nam da još bolje slušamo i slušno razumijemo odnose u glazbi današnjice. Iz različitih i brojnih povijesnih, socijalnih, estetskih, teorijskih i inih razloga, ova glazba propitivala je i poništavala, a počesto postavljala u ekstreme elementarnu bazu glazbe, odnosno svoje vlastite gradbene elemente – ton, odnosno tonalitet, ritam pa i metriku, timbar ili boju i dr. koje ćemo u radionici pokušati iskoristiti kao vodiče u analitičkom slušanju i svojevrsne lakmus-papire prepoznavanja reakcija i suodnosa, utjecaja, ali i poništavanja elemenata klasične glazbe (prošlosti ili sadašnjosti) ili novih postupaka te formata bez obzira o kojem se glazbenom žanru 20. i 21. stoljeća radilo.

Nina Čalopek diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, s radom iz područja estetike i sociologije glazbe, s fokusom na analizu i interpretaciju zagrebačke glazbene sredine i kulturne scene s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Upravo je kontinuirani i živ interes za samu izvedbenu praksu, kako teoretski, tako i konkretno, produkcijski i kustoski, osnovni pokretač svih njezinih aktivnosti. Intenzivno se bavi producentskim i organizatorskim poslom prije svega s naglaskom na suvremenu glazbu već od samog studija, a kada 2006. postaje producentica Cantus Ansambla, jedinog hrvatskog ansambla specijaliziranog za izvođenje suvremene umjetniče glazbe. Godine 2008. zapošljava se na mjesto stručne suradnice Hrvatskog društva skladatelja. Od 2007. godine radi u producentskom timu festivala Muzički biennale Zagreb, da bi već 2009. postala izvršnom producenticom, a za festivalsko izdanje 2019. izabrana je i u programski odbor festivala. Iste 2019. inicirala je i kurirala popratni program MBZ festivala za djecu i mladi koji je kroz svoje programe obuhvatio više od 3000 djece Grada Zagreba i zagrebačkog prstena. U svojoj karijeri surađivala je s umjetnicima i ansamblima kao što su Heiner Goebbels, Vinko Globokar, Tansy Davies, Rolf Wallin, Irvin Arditti, Richard Ayers, David Kollar, Michael Riessler, London Sinfonietta, Camerata Nordica, Beijing Symphony Orchestra, Orchestra di Verona i gotovo svim domaćim umjetnicima. Godine 2013. angažirana je od strane Vlade Republike Hrvatske na poziciju izvršne producentice Svečane proslave ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Od 2017. predsjednica je Hrvatske udruge Osorske glazbene večeri, te izvršna producentica nacionalnog festivala Osorske glazbene večeri. Ujedno je aktivna i na međunarodnoj kulturnoj sceni te je hrvatska delegatkinja Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, a u razdoblju od 2012. do 2013. izabrana je i za članicu Izvršnog odbora ovoga društva. Intenzivno surađuje s Europskom udrugom festivala (EFA), hrvatskom Zakladom Kultura nova te ostalim akterima i institucijama na domaćoj i međunarodnoj glazbenoj i kulturno-umjetničkoj sceni. Bavi se glazbenom kritikom i trenutno je stalna suradnica portala Kulturpunk.hr. Zaposlena je u Hrvatskom društvu skladatelja.

Projekt Kultura kritičkog slušanja, u sklopu kojeg se radionica održava, želi doprinijeti jačanju i promociji medija podcasta i općenito kulture slušanja. Projekt provodimo kroz produkciju podcasta (Audiovodstva, Improvizacije i Zvučni krajolici), prijevode relevantnih tekstova o zvuku, slušaonicama eksperimentalnog zvuka s Ninom Čalopek i Davorkom Begović te organizacojom panela o podcastu i radiju planiranom za prosinac. Projekt se provodi uz podršku Ministarstva kulture i medija RH.

No povod ovom tekstu nije obljetnica ovoga slavnog ansambla niti rasprava o vrlo diskutabilnoj definiciji i poziciji autora – skladatelja. Također, iako bi bilo zanimljivo razmotriti put od ideje do realizacije glazbenog djela te ulogu svih aktera u tom procesu, ostavit ćemo ovu temu za neku opširniju studiju. Ovaj tekst bavi se jednim vrlo neobično lijepim festivalom i jednim vrlo iznimnim koncertom na tom festivalu.

Festival Samoborska glazbena jesen pokrenut je sada već davne 1976. s ciljem podizanja razine kulturnog života grada Samobora. Tijekom godina koncept se često mijenjao, a kvaliteta samo sve više nadograđivala. Danas je od tih prvotnih provincijskih – u pozitivnom značenju te riječi – nastojanja ostao tek samoborski šarm i neodoljiva atmosfera– koji čine vrlo važan, ali ne i jedini faktor visoke posjećenosti ovoga festivala. Drugi faktor je, naravno, kvaliteta programa koja je rasla kako su rasli i apetiti festivalskih rukovoditelja. Apetiti su zadovoljeni, nastojanja su ostvarena, a Samoborska glazbena jesen danas po svojoj dobroj praksi nadilazi i neke puno glomaznije ili specijaliziranje festivale u Hrvatskoj. Nažalost, upravo mu se taj značaj za hrvatsku glazbenu kulturu u cjelini prerijetko priznaje. A samoborski je Festival osim organizacije koncerata vrhunskih glazbenika, preuzeo i ulogu inicijatora suvremene hrvatske, ali i međunarodne glazbene skladateljske te izvođačke scene. Tako se već 11 godina u Samoboru održava Međunarodno natjecanje mladih glazbenika Ferdo Livadić koje je iznjedrilo mnoga danas već znana imena. Festival također svake godine za pobjednika naručuje i novo djelo hrvatskog skladatelja, potičući na taj način i stvaranje novih skladbi, a 2012, kada umjetničkim ravnateljem festivala postaje skladatelj Srećko Bradić, pokrenuto je i Međunarodno natjecanje za skladatelje New Note.

Tako su ove jeseni Japanac Shoichi Yabuta i Belgijanac Bram Van Camp priložili svoje radove kako bi se ogledali s osamdesetak svojih kolega u skladateljskoj vičnosti i talentu. Kako obrazlaže prosudbena komisija natjecanja s predsjedavajućim skladateljem Davorinom Kempfom, nakon pomnog proučavanja svih pristiglih skladbi, odlučeno je da se nažalost niti jedna prijavljena skladba ne ističe umjetničkom originalnošću, stoga prva nagrada nije dodijeljena. No, već spomenuti Yabuta i Van Camp zasigurno su bili više nego zadovoljni kada su primili vijest da dijele drugu nagradu, no i da će ih izvesti slavni kvartet Arditti.

Već vrlo brzo nakon što je kvartet Arditti osnovan, pročulo se za ekscentričan sastav koji svira samo partiture 20. i 21. stoljeća. Od prvog koncerta na Royal Academy of Music u ožujku 1974. na više od 2000 koncerata odsvirali su više od 7400 djela, od kojih oko 600 praizvedbi. Od 1982. do 1996. bili su rezidentni profesori na Ljetnim tečajevima za novu glazbu u Darmstadtu, a uz brojne druge nagrade, do danas su jedini ansambl koji je primio prestižnu nagradu Ernst von Siemens za životno djelo u glazbenoj umjetnosti (1999). Svi oni koji žele naučiti više o suvremenoj klasičnoj glazbi, neće pogriješiti ako krenu za repertoarom kvarteta Arditti jer upravo su oni surađivali s gotovo svim najvažnijim imenima koji čine povijest ili suvremenost te glazbe. Stoga ćemo za sve znatiželjnike-početnike neke i spomenuti: Thomas Adès, Louis Andriessen, Georges Aperghis, Harrison Birtwistle, Benjamin Britten, John Cage, Elliot Carter, Edison Denisov, James Dillon, Hugues Dufourt, Pascal Dusapin, Ivan Fedele, Morton Feldman, Brian Ferneyhough, Luca Francesconi, Francisco Guerrero, Sofia Gubaidulina, Jonathan Harvey, Toshio Hosokawa, Klaus Huber, Mauricio Kagel, György Kurtág, Helmut Lachenmann, György Ligeti, Bruno Maderna, Philippe Manoury, Conlon Nancarrow, Roger Reynolds, Wolfgang Rihm, Giacinto Scelsi, Salvatore Sciarrino, Karlheinz Stockhausen, Iannis Xenakis.

U Samoboru je kvartet priredio dva koncerta. Prvi sastavljen isključivo od djela klasika Nove glazbe (Gudački kvartet Witolda Lutosławskog, 2. gudački kvartet Alfreda Schnittkea i Györgija Ligetija i Tetras Iannisa Xenakisa), dok su se na drugom uz Grido, 3. gudački kvartet Helmuta Lachenmanna, 1. gudački kvartet Jamesa Clarkea i Gudački kvartet, op. 1 Györgija Kurtaga, našla i djela drugonagrađenih Shoichija Yabute i Brama Van Campa.

Izvedbe kvarteta Arditti daleko su od nonšalancije, a opet lakoća s kojom fizičkim pritiskom na žice dobivaju zvukove podsjeća na igru. Svaki šum i ton, svaka tišina, gesta ili pomak u tempu i dinamici na svojem su mjestu. Ono što dovodi do glazbeno-emotivnog punjenja, njihov je spektar načina artikulacije i boje tona. Njihovi instrumenti – violine, viola i violončelo, podilaze im u svojoj vitalnosti, fragilnosti i fleksibilnosti. Upravo je kroz praksu ovog kvarteta nastala tehnika sviranja Nove glazbe – tako avangardna, ponekad apsurdna, koja ide od samog čistog zvuka žice preko iznenadnih promjena prema melodioznosti, a sigurnost s kojom kvartet Arditti donosi ovu glazbu pokazuje kako su oni zapravo veterani i pioniri iste.

Kvartet Arditti svjedoči suvremenosti glazbe. Još važnije, oni upravo tu glazbu u svoj njezinoj suvremenosti u nastajanju prenose publici na najrazumljiviji i glazbeno najlogičniji način. Drugim riječima, glazba koju oni izvode još uvijek nema svoju tradiciju. Ona je često u nastajanju poput praizvedbe, kao ona koja se još nikada nije čula, koja još nije ozvučena. Pa čak i kao ona koja se premalo puta čula, koja je uhu nepoznata i daleka. Kroz široko polje neizvjesnosti oni su njezin medij u komunikacijskom kanalu od skladatelja prema recipijentu. No oni nisu samo puki posrednici. Oni su suučesnici u realizaciji ideje koja se skriva u zapisu te je pritom uz koordinatni sustav skladateljevih uputa (kako zapisanih, tako i usmenih, ali i onih intuitivno primljenih) realiziraju do glazbeno relevantne po slušatelja. Glazbu je vrlo teško zapisati, ali ju je jednako tako vrlo teško i pročitati. A pogotovo taj neegzaktni puki zapis realizirati uz nit autorove ideje, istovremeno ga približavajući i onom trećemu. Također, nova glazba traži dobru slušateljsku kondiciju. Potrebno je dobro istrenirati svoju slušalačku angažiranost i koncentraciju te imati dovoljno strpljenja i znatiželje. No, kvartet Arditti upravo postiže tu istinsku komunikaciju publike s glazbom koju izvode te na taj način otvaraju sasvim nove, nama publici inače sasvim nepristupačne, nestvarne galaksije.