Piše: Zoran Adžić

Tijekom proteklih američkih predsjedničkih izbora kontroverznu je kampanju Donalda Trumpa obilježilo nepoštivanje konvencija političkog establišmenta i otvoreni antagonizam spram većine mainstream medija. Zaobilazeći uvriježene komunikacijske kanale, Trump je za potrebe direktnog obraćanja javnosti koristio internetske društvene mreže, često komunicirajući pomoću tzv. internetskih memova. Poznati je primjer takve Trumpove komunikacije objavljivanje već otprije poznatog internetskog mema Žapca Pepea kojim je mobilizirao tzv. alternativnu desnicu (alt-right) – amorfni, antiestablišmentski pokret krajnje desnice sa snažnim internetskim prisutstvom – potaknuvši pojavljivanje njegovih brojnih rasističkih varijacija. Događaj je kulminirao kada je Trumpova protukandidatkinja Hillary Rodham Clinton javno osudila mem, te se Žabac Pepe našao u središtu predsjedničke debate.

Žabac Pepe je alt-rightu poslužio kao sredstvo u strategiji trollinga, namjernog širenja uvredljivog i provokativnog sadržaja internetom s ciljem izazivanja neprijateljskih i negativnih reakcija te širenja vlastite ideologije i privlačenja nove publike. U jeku takvih nastojanja pojavila se posprdna religija Kult Keka, nastala nakon što je Pepeova slika povezana s primordijalnim egipatskim bogom žablje glave. Ironično pozivanje na Keka, donositelja kaosa i tame, alt-rightovim je trollerima poslužilo u onemogućavanju rasprave s neistomišljenicima, istodobno pružajući njihovom samopoimanju pseudointelektualnu dubinu jer su konotacije vezane uz egipatsko božanstvo povezivali s vlastitim ciljem svrgavanja postojećeg svjetskog poretka. Daljnjim razvojem mema u istom ironičnom tonu nastao je Kekistan, “domovima štovatelja Keka”, čija je zastava dizajnirana tako da podsjeća na nacističku. 

Na naličje se spomenute alt-rightove trolerske geografije referira dokumentarni film Moja godina u Kekistanu, prikazan na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu kao svojevrsni vizualni nastavak konferencije o neliberalnim demokracijama. Moja godina u Kekistanu prikazuje jednogodišnju infiltraciju 25-godišnjeg švedskog studenta i aktivista Patrika Hermanssona u krugove alternativne desnice, koju je poduzeo u suradnji s antifašističkom organizacijom Hope Not Hate. Hermansson se približio nekima od najvažnijih ljudi alt-righta kako bi dobio uvid u pravo lice, uvjerenja i strategiju tog pokreta, što je rezultiralo ekstenzivnim izvještajem objavljenim na internetskim stranicama Hope Not Hatea.

U sklopu izvještaja, u članku What is the Alternative Right? navedeno je da alternativna desnica nema jedinstvene ishodišne točke poput osnivateljskog ideologa i teksta ili organizacije iz koje je pokret potekao te da ju karakterizira eklektična i disparatna priroda njezinih sastavnih elemenata. Međutim, svi su elementi ujedinjeni oko protivljenja “opasnom mitu jednakosti” što u praksi znači opoziciju pravima žena, LGBT+ zajednice, etničkih manjina ili, ako ne opoziciju samim pravima, onda barem pokretima koji pokušavaju unaprijediti spomenuta prava. Hope Not Hate spomenuta uvjerenja povezuje s već postojećim društvenim i političkim pokretima te navodi da je alternativnu desnicu najbolje shvatiti kao točku konvergencije tih pokreta u Europi (europska nova desnica i identitetski pokret) i Americi (američka alternativna desnica) te na internetu (“online antagonističke zajednice” s kojima je povezan spomenuti Kult Keka).

Moja godina u Kekistanu dotiče se svih triju sastavnica tog pokreta funkcionirajući kao reportaža o Hermanssonovoj infiltraciji u alt-right pokret. Film otvara Hermanssonovo pripovijedanje iz offa o internetskom aspektu alternativne desnice, a njegova se komentatorska prisutnost zadržava kroz cijelo polusatno trajanje filma u kojem je izložena kronika inflitracije, većinom sastavljena od materijala snimljenih kamerom skrivenom u gumbu košulje. Hermansson je pohod započeo infiltracijom u vodeći think-tank britanske krajnje desnice London Forum predstavljajući se kao razočarani Šveđanin koji je došao u London inspiriran Brexitom i bježeći od “kulturalnog marksizma” švedskih sveučilišta. Ubrzo mu je naklonost iskazao Stead Steadman, jedna od ključnih figura britanske krajnje desnice, što mu je otvorilo vrata za upoznavanje krajolika britanske krajnje desne scene i naposljetku rezultiralo poznanstvima koja su mu omogućila odlazak u SAD, srce alt-right pokreta.

U Velikoj Britaniji Hermansson je zahvaljujući stečenom povjerenju skrivenom kamerom bilježio razgovore s pripadnicima starije generacije poput diskreditiranog poricatelja holokausta Davida Irvinga, ali i s “mladim snagama” poput bijelog suprematista Colina Robertsona, poznatijeg pod vlogerskim pseudonimom Millenial Woes. Sudjelovao je na tajnim sastancima te se, primjerice, povodom jubileja posvećenog ikoni alt-righta Johnathanu Bowdenu našao pored Tomislava Sunića kada je taj, prema Hermanssonu, prominentni mislilac europske nove desnice uz odobravanje prisutnih pričao o praktičnim implikacijama repatrijacije nebjelačkog britanskog stanovništva. U SAD-u je Hermansson snimio tvrdnje Jasona Reze Jorjanija, poznatog zbog povezanosti s  Richardom Spencerom, da je alt-right imao vezu s Trumpovom administracijom preko bivšeg predsjednikovog glavnog stratega Stevea Bannona. Kroz razgovor s Jorjanijem također je dobio uvid u sukob između vodećih organizacija alt-righta, doznavši da je Jorjanijeva AltRight Corporation u sukobu sa Counter-Currents Publishingom iza koje stoji još jedan istaknuti pripadnik alt-righta Greg Johnson. 

Međutim, to nije jedino razilaženje unutar pokreta, jer bez obzira na konsenzus u protivljenju tzv. lijevo-liberalnoj hegemoniji, tom se pitanju ne pristupa uvijek istom optikom, a temeljna je razlika u fokusu na pitanje rase ili kulture. Otvoreno rasističko krilo pokreta koji čine i spomenute zavađene organizacije nazvano je alt-right, dok je “umjerenije” krilo dobilo naziv alt-light. Međusobnu dinamiku tih dvaju ogranaka ilustrira njihov odnos prema Donaldu Trumpu. Iako su obje strane Trumpa vidjele kao priliku za rušenje republikanskog establišmenta i liberalnog konsenzusa, Hope Not Hate navodi da je alt-light vjerovao u Trumpove antiimigrantske, antimuslimanske stavove bliske njihovoj politici, dok ga je alt-right vidio kao sredstvo pomicanja granica prihvatljive političke debate krajnje udesno s konačnim ciljem normaliziranja eugenike.

Razlika između suprotstavljenih frakcija američke alternativne desnice naizgled se očituje i spram događaja 12. kolovoza 2017. u Charlottesvilleu. Charlottesville ujedno predstavlja klimaks Moje godine u Kekistanu u kojoj Patrik Hermansson, još uvijek pod krinkom izmišljenog identiteta, sudjeluje u protestu protiv uklanjanja spomenika konfederacijskom generalu Robertu Edwardu Leeju, svjedočeći i kamerom bilježeći uznemirujuću eskalaciju nasilja. Krajnji rezultat tog nasilja – ubojstvo protuprosvjednice Heather Heyer – u filmu je predstavljen kao logična posljedica alt-rightovog djelovanja. Nasilje na protestu naknadno je osudila većina pripadnika alt-lighta pritom se distancirajući od ekstremnijeg krila pokreta. No Hope Not Hate navodi da kolektivno pranje ruku od odgovornosti odzvanja u prazno zaključujući da se frakcije, unatoč javnoj razdijeljenosti, i dalje nastavljaju međusobno hraniti i dijeliti odgovornost za stvaranje štetne atmosfere i niza događaja koji je naposljetku rezultirao i smrću.

Prema Jesseju Signalu, alt-light možda predstavlja veću opasnost od ekstremnijeg dijela pokreta. Osobe vezane uz alt-light, poput Mila Yiannopoulosa i Paula Josepha Johnsona “prihvatljivijim” porukama mogu doći do većeg broja ljudi, a radikalizacija samo malog dijela te populacije bila bi zabrinjavajuća. Vjerojatnost takve progresije potvrđuje Hermanssonovo iskustvo, o kojem je govorio na HRFF-u odgovarajući na pitanja iz publike nakon projekcije filma. Na pitanje zašto alternativna desnica privlači nove ljude, Hermansson je rekao kako mu se čini da je to reakcija privilegiranih slojeva na problematiziranje njihovih povlastica, zbog čega se osjećaju ugroženo, iako realno nisu. Nastavio je da inicijalni korak neke osobe prema alt-rightu motivira njeno protivljenje pokretu koji ju navodno ugrožava, poput feminizma.

Prilikom projekcije Moje godine u Kekistanu Hermansson je napomenuo da je prikazani polusatni film tek predložak dugometražnoj verziji filma koji Hope Not Hate planira napraviti dogodine. No, Moja godina u Keksitanu i u sažetoj je varijanti važna kao indikator opasnih tendencija alternativne desnice, upozoravajući da bez obzira na marginalnost ekstremnih varijanti tih tendencija one postepeno prodiru u mainstream te da ih je stoga potrebno shvatiti ozbiljno. Kao najvažniji uvid stečen jednogodišnjom izloženošću mrzilačkim ideologijama alternativne desnice Hermansson navodi potrebu njihovog opetovanog osporavanja da ne bi došlo do njihove normalizacije. Pritom upućuje na vlastito iskustvo – tijekom perioda infiltracije morao je biti suzdržan spram rasističkih izjava članova alt-righta te je na njih postepeno reagirao sve manje. Kao jasan pokazatelj da prijetnja normalizacije postoji Hermansson spominje Trumpovu nevoljkost da jednoznačno osudi nasilje u Charlottesvilleu.

Hermanssonova tvrdnja da se “svaki put dok se ne usprotivimo rasizmu, seksizmu, homofobiji ili opresiji bilo kakve vrste izlažemo riziku da takvo ponašanje postane općeprihvaćeno” može poslužiti kao upozoravajući epilog HRFF-ove konferencije o neliberalnim demokracijama koja je završila upravo projekcijom Moje godine u Kekistanu. Njegov je zaključak da je potrebno vidjeti onkraj tvrdnji da se radi o pukoj razmjeni suprotstavljenih mišljenja, što on u slučaju alt-righta i čini odlučno zaključujući: “To su organizacije koje aktivno šire mržnju i zastupaju nasilje spram većih skupina ljudi. Opasne su i njihova ideologija mora biti konfrontirana, gdje god se pojavila.”

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.