Društveno-kulturne centre od ostalih vrsta kulturnih institucija odvaja raznolikost njihovih sadržaja, kao i namjene prostora i potreba kojima odgovaraju. Ovim prostorima upravljaju organizacije i inicijative u različitim oblicima civilno-javnih partnerstava i stoga se uvijek nalaze i u specifičnim odnosima s lokalnim vlastima. Prije svega, riječ je o mjestima koja svoju društvenu, kao i kulturnu dimenziju grade u bliskom kontaktu sa svojom neposrednom okolinom. Oblikuju ih stoga specifični lokalni konteksti u kojima djeluju, različiti načini upravljanja i odlučivanja o njihovu radu, kao i raznovrsni oblici uključenosti lokalne zajednice u njihov rad. Pojedinačni su, dakle, društveno-kulturni centri uvelike usidreni u vrlo konkretne kontekste i stoga se potraga za univerzalnijim modelima dobre prakse ispostavlja prilično zahtjevnom zadaćom. 

Različiti su modeli društveno-kulturnih centara i njihove sudioničke logike bile temom panela Sudjelovanje u kulturnim i društvenim centrima u Europi. U okviru panela iskustva društveno-kulturnih centara iz različitih dijelova Europe prenijeli su Frido Hinde iz ufaFabrika (Berlin), Šymon Kliman iz centra Nová Cvernovka (Bratislava) i Aleksandar Popović iz Kulturnog centra Magacin (Beograd), a teorijski je okvir izložio Francesco Campagnari. Panel je moderirao Vedran Stanić iz DKC-a Lamparna, a on se održao u sklopu online konferencije o sudioničkom upravljanju društvenim centrima u organizaciji udruge Labin Art Express XXI. 

Izlaganje Francesca Campagnarija, talijanskog znanstvenika koji proučava djelovanje građanskih inicijativa i njihov utjecaj na javne politike, bilo je posvećeno teoriji sudioničkog upravljanja. “Iako su društveno-kulturni centri kojima se sudionički upravlja privukli nezanemariv istraživački interes, kao i onaj od strane javnih vlasti, oni i dalje djeluju u domeni koju obilježavaju nejasnoće – između različitih diskursa, utopijskih zamišljaja i slojevitih odnosa prema institucionalizaciji”, istaknuo je Campagnari, naglasivši kako je razjašnjenje metodološke pomutnje što okružuje polazišni pojam preduvjet svakoj konstruktivnoj raspravi o sudjelovanju. U tom smislu, ključna su pitanja: što uopće možemo smatrati sudjelovanjem, a onda i kako (i kakvo) sudjelovanje vrednovati? 

Odgovor na ova pitanja mora uzeti u obzir nijanse sudjelovanja, a za to je potreban nijansiran pristup, kakav ne slijedi uvijek pravocrtnu logiku “više je bolje”. Drugim riječima, to što u odlučivanju sudjeluje pregršt glasova ne mora uvijek značiti da je time proces demokratskiji, i u tom je smislu ključno tko sudjeluje, na koji način, i kako se provodi kontrola nad kolektivnim odlukama. Ovim je pitanjima stoga važno pristupati iz višedimenzionalne perspektive, pri čemu je Campagnari posegnuo za utjecajnom teorijom sudjelovanja Archona Funga, koja pristupa kvaliteti sudjelovanja slijedeći tri osi. One se odnose na metode selekcije sudionika/ica, njihovu međusobnu interakciju te doseg njihovih odluka. Sudjelovanje u radu institucije, u ovom slučaju društveno-kulturnog centra, s obzirom na te tri osi ulazi u različite odnose sa stupnjem demokratičnosti. Kako bi sudjelovanje uistinu pridonijelo legitimitetu i pravednosti pojedine institucije, kao i učinkovitosti odluka koje se donose, u procesu je ipak ključno urediti odnose, a zajedničko shvaćanje pojma, praksi i ciljeva sudjelovanja tomu je važan preduvjet, podcrtao je Campagnari.

Koliko potrebe i mogućnosti sudioničkog upravljanja društveno-kulturnim centrima zaista variraju od slučaja do slučaja, pokazala su u sklopu panela izlaganja o pojedinim primjerima. Berlinski ufaFabrik nastao je još 1978., zauzimanjem prostora bivšeg filmskog studija na jugu Berlina. Na europskoj karti društveno-kulturnih centara on se uvelike ističe svojim dugim stažom, veličinom i razgranatošću. U njemu djeluju različite udruge, inicijative i društveno odgovorna poduzeća, a centar uključuje i životni i radni prostor. 

Beogradski je KC Magacin krenuo s radom 2007. kada je niz organizacija tamošnje nezavisne scene ušlo u partnerstvo s Gradom. U međuvremenu su uvjeti partnerstva postali nejasni pa je pravni status ovog centra još uvijek neuređen, a briga o prostoru i sadržajima koji se u njemu odvijaju prelama se na leđima njihovih korisnika.  

Centar Nová Cvernovka nastao je 2015. mobilizacijom mnogobrojnih umjetnica i umjetnika koji su ostali bez studijskih prostora, a u međuvremenu su od Grada Bratislave dobili dopuštenje za uporabu bivše tvornice. Ovaj centar tek iznalazi oblike djelovanja, kako unutrašnje, tako i prema lokalnoj upravi i zajednici, a za razliku od prethodna dva primjera gdje plenum ili skupština korisnika prostora predstavlja najviše tijelo odlučivanja, Novom Cvernovkom upravlja manji broj ljudi koji čine upravni odbor.