“Nalazi istraživanja sugeriraju da je mreža Clubture imala značajnu ulogu u oblikovanju razvoja nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj, i to stvaranjem povezane i podržavajuće zajednice za nezavisne kulturne organizacije, te legitimiziranjem i institucionaliziranjem nezavisne kulturne scene. Iz analize se također može zaključiti kako je mreža nametnula određeni pritisak organizacijama da se prilagode normama i vrijednostima mreže, što je možda dovelo do određenog stupnja homogenosti unutar nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj”, stoji u najavi Drugog mora.

Istraživanje o funkcioniranju i utjecaju mreža provedeno je u okviru projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti.

Na panelu posvećenom predstavljanju rezultata istraživanja provedenih u sklopu projekta – koja su pokrila teme povijesti kulturnih centara, razvoja sudioničkog upravljanja, arhitektonske analize korištenja postojeće infrastrukture te dinamiku razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse – sudjelovali su Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Nikola Tomašegović s Odsjeka za povijest istog fakulteta, Željka Tonković s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, arhitektica Tea Truta i Sanja Sekelj s Instituta za povijest umjetnosti. 

Nikola Tomašegović je predstavio istraživanje historijskog razvoja kulturnih centara. Istaknuo je da centri nisu isključivo proizvod 20. stoljeća, već da je njihov razvoj moguće pratiti još od 19. stoljeća, zbog čega je predložio podjelu na četiri paradigmatska razdoblja: građansko koje je povezano sa stvaranjem nacionalnog identiteta, a u kojem kulturne ustanove imaju proizvodnu ulogu; razdoblje moderne masovne kulture od početka do polovice 20. st., obilježeno pritiskom radničke klase i omasovljenjem kulture; samoupravno socijalističko razdoblje, u kojem se redefinira uloga centara iz jednostrane transmisijske u prostore koji artikuliraju kulturne potrebe radnika i građana; te posttranzicijsko razdoblje koje obilježava retradicionalizacija kulturnih institucija, ali i razvoj nezavisne kulture i modela društveno-kulturnih centara. 

Prema Kruni Kardovu, kriza kulturnih centara može se pratiti od 1980-ih godina, kada je širenje centara postupno počelo opadati. Iako su poneki centri preživjeli u srednje velikim gradovima, mnoga manja mjesta ostala su bez ovih važnih prostora, koji su s vremenom postali zapušteni. U periodu od ‘90-ih moguće je pak primijetiti određenu regulacijsku neurozu. Naime, unatoč neoliberalnom demontiranju mnogih javnih institucija, ustanove u kulturnom sektoru u određenom smislu ostaju zaštićene. Ta zaštita postoji zahvaljujući razvijenim profesionalnim udruženjima i mrežama povezanim s ekonomskom i političkom elitom koja osigurava regulatornu sigurnost od tržišta. Kao rezultat toga, kulturni centri, iako važni, ne dobivaju priznato mjesto u društvu. Drugim riječima, ustanove tako zauzimaju prostor i marginaliziraju nove aktere u kulturi, dok njihova uloga ostaje nejasna.

Razgovori koji su tijekom istraživanja vođeni s voditeljima i voditeljicama kulturnih centara o tome kako vide ulogu ustanova na čijem su čelu iskristalizirali su četiri glavna motiva: osiguravanje dostupnosti kulture (smanjenje prostornih i financijskih barijera), proizvodnja visoko kvalitetnog programa, osiguravanje mjesta za prvi ulazak u kulturu (rad na animaciji građana) te reprodukciju zajednice (slobodno vrijeme, obrazovanje, sport).

Istraživanje koje je predstavila Željka Tonković fokusiralo se pak na pitanja o ulozi kulturnih centara u kulturnom životu i razvoju sredina u kojima djeluju, kao i o modelima upravljanja i razvojnim perspektivama. Istraživanje koje je provela zajedno s Anom Žuvelom s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, fokusiralo se na studije slučaja tri centra: Kristalna kocka vedrine u Sisku (osnovano 1963., trenutno 28 zaposlenika), Kulturnog centra u Veloj Luci (1975., 1.5 zaposlenika) i Kulturnom centru Osijek (2018., 8 zaposlenika). Tonković je istaknula kako su centri nerijetko prepušteni osnivačima, jedinicama lokalne samouprave koje nemaju ideju i viziju njihova razvoja. Istraživanje je pokazalo kako se centri financiraju na različite načine – neki  iz lokalnih proračuna, dok drugi ovise o EU projektima – što dovodi i do velikih varijacija u broju zaposlenih: Vela Luka nema dovoljno zaposlenika za kvalitetan razvoj programa, Centar u Sisku potencijalan je primjer ranije spomenutih klijentelističkih odnosa, dok je dio zaposlenika u Osijeku projektno (prekarno) zaposlen. Svi ti faktori pridonose razilaženju između razvojnih strategija osnivača, zaposlenika i lokalne zajednice,  čestim pritiscima osnivača, kao i otporu prema novim modelima upravljanja. Uloga civilnog društva pritom je ograničena na povremenu programsku suradnju.

Većina društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj nije prvobitno građena za kulturne svrhe, no to ne znači da njihova trenutna funkcija nije zadovoljavajuća ili da ne funkcioniraju dobro, istaknula je Tea Truta u izlaganju posvećenom arhitektonskoj analizi kulturne infrastrukture. Trenutno ne postoji pravilnik koji bi regulirao obnovu tih prostora i definirao potrebe korisnika za prostorom, a ni modeli šire participacije u obnovi nisu jasno definirani. Truta je stoga naglasila nužnost promjena na planskoj razini kako bi se bolje upravljalo obnovom i urbanističkim parametrima. Sanja Sekelj predstavila je istraživanje Networking through Persistence: Case Study on the Position and Development of the Clubture Network, koje je izradila zajedno s Edgarom Buršićem, Davorom Miškovićem i Donatom Riccijem. Istraživanje analizira djelovanje mreže Clubture fokusirajući se na razdoblje od 2001. do 2016. godine te na dva različita skupa podataka: godišnje podatke o ocjenama koje članovi mreže dodjeljuju programima koji se prijavljuju na poziv za razmjenu i suradnju, što je primjer participativnog odlučivanja o programima koji se financiraju, te podatke o subnacionalnim i  nacionalnim platformama u kulturi koje financira Zaklada Kultura Nova. Istraživanje pruža uvid u unutarnju dinamiku Mreže, različite zajednice unutar neovisne scene te novo razvijene modele suradničkog rada.

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti izrađene su policy preporuke koje analiziraju dosadašnji rad kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, o čemu smo već i ranije pisali na Kulturpunku. Prostori kao ključna kulturna infrastruktura jedan su od gorućih problema cjelokupnog kulturnog sustava, što je potvrdio i Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koji je Ministarstvo kulture i medija objavilo prošle godine. U tom kontekstu, prostorna infrastruktura za mješovite organizacijske oblike s raznolikom namjenom posebno je kompleksno pitanje. To se prvenstveno odnosi na društveno-kulturne centre odnosno pitanje korištenja javne prostorne infrastrukture od strane aktera koji nemaju statusno pravo korištenja tih resursa (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme…). Na razini države i na razini pojedinih gradova ne postoji usustavljen popis prostorne kulturne infrastrukture, no prakse postojećih društveno-kulturnih centara i prostora koje koriste akteri civilnog društva iz područja kulture i umjetnosti ukazuju da prostora nema dovoljno, da ih se iznimno teško dobiva na korištenje te da su uvjeti korištenja ograničeni kratkim rokovima.

Na javnoj tribini o izrađenim policy smjernicama sudjelovale su Mirela Travar iz Operacije grad iz Zagreba, Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar Čakovec te Petra Marčinko iz Art radionice Lazareti. Travar je podcrtala važnost izrade kvalitetnog policy okvira. Naime, u praksi se odvijaju različiti oblici upravljanja i organiziranja u kulturi koji nemaju sustavnu podršku. Travar je prema tome istaknula potrebu za uspostavljanjem niza javnih politika i regulacija koje će osigurati stabilnost i kontinuirani razvoj kulturnog sektora. U takvom okruženju, kulturni centri, DKC-ovi i prostori stvaralaštva civilnog društva u kulturi mogli bi se bolje povezati i organizirati. Također je naglasila važnost prepoznavanja uloge zajednica: kulturni centri neraskidivo su povezani s lokalnim zajednicama, no trenutna kulturna politika nedovoljno definira tu ulogu, što otežava razvoj relevantnih programa koji odražavaju njihove potrebe i interese. Bez adekvatne regulacije naprosto udaramo u zidove, zaključila je Travar.

Španiček Kanoti je opisala poteškoće s kojima su se suočavali u pokušaju uspostavljanja društveno-kulturnog centra u Čakovcu, ali i pozitivnije iskustvo upravljanja malim prostorom u lokalnoj zajednici općine Sveti Juraj na Bregu. Više pak o upravljanju prostorima kulturne baštine govorila je Petra Marčinko. Baština se prema Marčinko nalazi u dihotomiji pretjerane komercijalizacije ili potpune zapuštenosti. Također je napomenula da ne postoji strateška vizija razvoja baštine za dobrobit zajednice, već je gotovo isključivo riječ o turistifikaciji različitih prostora. Bilo kakav utjecaj na zajednice ostavlja se kao nešto što se može dogoditi, ali i ne mora, zaključila je.

Brojnost i raznolikost te kulturno-umjetnička i društvena relevantnost društveno-kulturnih centara u lokalnim sredinama ukazuju na potrebu unapređenja uvjeta za njihov daljnji rad. To se podjednako odnosi na osiguranje adekvatne financijske potpore te na stvaranje prilika za pozicioniranje društveno-kulturnih centara kao suvremenih kulturnih institucija koje osiguravaju aktivno uključivanje lokalne zajednice u kulturni razvoj, istaknuto je na tribini. Na tom putu daljnjeg razvoja nove javne kulture izrazito je važna uloga gradova, dok je podrška zakonodavca u unapređenju pravnog i institucionalnog okvira presudna, zaključak je jednodnevne konferencije.

Panel: Izvana ili iznutra? Kulturni sustav i njegovi subjekti (11.00 – 12.30)

Polazeći od koncepta „nove javne kulture“, kako ga je formulirao Vjeran Katunarić, jedan od ciljeva projekta bio je proizvesti stručne i znanstvene spoznaje o važnosti lokalne infrastrukture za kulturne i društvene djelatnosti. Uvidi koje ćemo predstaviti na ovom panelu obuhvaćaju teme javnih kulturnih centara, njihovog povijesnog razvoja i modela upravljanja, dok temu nove generacije društveno-kulturnih centara uvodimo iz arhitektonske perspektive korištenja infrastrukture koju su zatekli civilni akteri, razvijajući ovdje sudioničke modele upravljanja. Posebna istraživačka linija na projektu bila je posvećena dinamici razvoja nezavisne kulturne scene kroz suradničke prakse te centralno i periferno širenje informacija i znanja oko mreže i unutar kulturnog sustava.

Na panelu će sudjelovati: Kruno Kardov, Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Nikola Tomašegović, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta, Sveučilište u Zagrebu, Željka Tonković, Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Tea Truta, arhitektica, i Sanja Sekelj, Institut za povijest umjetnosti.

Javna tribina: Skice za okvir: Smjernice za unapređenje javnih politika kulture i društvenosti (13.00 – 14.30 )

Kroz provedbu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti kulminirao je višegodišnji rad aktera civilnog društva za izgradnju i unapređenje kulturne politike za javnu kulturnu infrastrukturu, kulturne centre i društveno-kulturne centre. Izrađene policy preporuke tako razrađuju važne teme iz područja rada kulturnih i društveno-kulturnih centara te predstavljaju konkretne prijedloge kojima bi se cjelokupni institucionalni i zakonodavni okvir mogao unaprijediti, a na dobrobit zajednice i aktera unutar kulturnog sustava. Na ovim su smjericama radili kulturni radnici, istraživači i stručnjaci, a upravo će neki od njih na tribini govoriti i otvoriti diskusiju o preprekama i mogućnostima unapređenja okvira za društveno-kulturno djelovanje u kontekstu održivosti, organizacijskog razvoja i kvalitetne (međusektorske) suradnje. 

Na javnoj tribini sudjeluju: Mirela Travar, Operacija grad, Bojana Spaniček Kanoti, Platforma za Društveni centar Čakovec, Mirjana Radulović, Savez udruga Rojca, i Petra Marčinko, Art radionica Lazareti.

Završna diskusija i zaključci (14.30 – 15.15)

Sudionici i sudionice konferencije će, u suradnji s panelistima i panelisticama, imati priliku sudjelovati u završnoj raspravi te formulirati zaključke i preporuke za daljnji proces. 

Tradicionalni ili klasični kulturni centri nastali su u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerene ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca. Društveno-kulturni centri kao noviji oblici centara, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njenim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati. 

Smjernice za javne politike obuhvaćaju šest područja i za svako od njih otvoreno je javno savjetovanje sa zainteresiranom širom javnosti.

Smjernica za razvoj financiranja i diversifikacije sredstava fokusirana je na društveno-kulturne centre koji primjenjuju sudioničko upravljanje te predlaže stvaranje poticajnog okruženja za njihov održivi razvoj, unapređenje institucionalne, infrastrukturne i programske potpore te unapređenje kapaciteta aktera uključenih u takav tip upravljanja. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj kulturnih i društveno-kulturnih centara u zajednici usredotočena je na razvoj zajednice i pravo na kulturu, sudjelovanje u kulturi, kulturnu raznolikost i socijalnu inkluzivnost te predlaže, među ostalim, da se lokalna zajednica uključi u razvoj, provedbu i evaluaciju lokalnih kulturnih politika te u rad (upravljanje i programiranje) kulturnih i društvenokulturnih centara kroz osnivanje različitih tijela (programskih, savjetodavnih, upravljačkih i slično). Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj lokalne kulturne infrastrukture i korištenje prostornih resursa kulturne baštine zalaže se za evidenciju i inventarizaciju prostorne infrastrukture za kulturnu namjenu mješovitog tipa (ciljano za društveno-kulturne centre) i objekata kulturne baštine, a predlaže uređenje imovinsko-pravnog statusa tih prostora, unapređenje sustava izrade planova i programa korištenja i upravljanja tom infrastrukturom, prilagodbu postojećih zakona i procedura upravljanja prostorom i kulturnim dobrima, te prenamjenu i revitalizaciju zapuštenih objekata kulturne baštine koja neće odgovarati samo na potrebe turizma i komercijalnih djelatnosti. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj centara u manjim zajednicama zalaže se, prvenstveno, za mapiranje i istraživanje domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama, ulaganje u održavanje i budući održivi razvoj postojećih kulturnih i društveno-kulturnih centara te prepoznavanje njihove važnosti od strane regionalnih i lokalnih kulturnih politika te otvaranje posebnih linija financiranja za te potrebe, kao i provoditi međusektorsku suradnju javnih politika u području održavanja i razvoja kulturnih centara u manjim sredinama. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za unapređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre predlaže stvaranje poticajnog normativnog okruženja za razvoj DKC-a, prepoznavanje uloge DKC-a kao vitalnih stupova kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice, unapređenje institucionalnog statusa DKC-a na nacionalnoj razini te jačanje kapaciteta civilnih i javnih aktera za civilno-javna partnerstva. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju.

Smjernica za razvoj zelene komponente u društveno-kulturnim centrima predlaže, među ostalim, osiguranje sredstava za energetsku obnovu zgrada i podizanje kapaciteta civilnih i društvenih aktera za razumijevanje i uključivanje u te, u hrvatskom okruženju relativno nove teme. Ovdje možete pronaći obrazac za sudjelovanje u savjetovanju. 

Javno online savjetovanje otvoreno je do 15. rujna.

U fokusu objavljenih smjernica nalaze se dva ključna oblika infrastrukturne podrške za razvoj zajednica, ispunjavanje njihovih potreba i zahtjeva za društvenosti: kulturni centri (KC) i društveno-kulturni centri (DKC-ovi). Kulturne institucije poput muzeja, kazališta, knjižnica i slično, svoju misiju ispunjavaju kroz profesionalizaciju (umjetničkih disciplina ili kulturnih djelatnosti) i specijalizaciju (očuvanje, interpretacija, prezentacija ili produkcija). Za razliku od njih, (društveno) kulturni centri su usmjereni na zajednicu za koju stvaraju i produciraju kulturna događanja u različitim umjetničkim područjima (izložbe, koncerti, kazališne predstave, filmske projekcije i slično), obrazovne programe (radionice, predavanja, tečajevi itd.) i razne druge programe. Za razliku od kulturnih centara koji su nastali u svrhu demokratizacije kulture – razvoja lokalne kulture, individualnog i kolektivnog stvaralaštva i konzumacije kulture usmjerenih ka jačanju lokalne zajednice i unapređenju kvalitete života pojedinca – noviji oblici centara, društveno-kulturni centri, decentralizaciju vide primarno kroz paradigmu kulturne demokracije čija je temeljna svrha osigurati da svi imaju ne samo pristup kulturi i njezinim sadržajima, nego da mogu aktivno sudjelovati u kulturi i kulturno-umjetnički se izražavati. 

Međutim, u hrvatskom kulturnom sustavu, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnim razinama, ne postoji sustavna politika za razvoj sudjelovanja u kulturi općenito, pa jednako tako niti za poticanje razvoja odnosa kulturnih i društveno-kulturnih centara sa zajednicom. Kulturne politike na lokalnim razinama mogu igrati ključnu ulogu u podržavanju razvoja lokalnih zajednica kroz kulturu, a kulturni i društveno-kulturni centri mogu biti središnje mjesto njihova okupljanja i uključivanja. Zajednica je kao pojam slabo zastupljena u narativu kulturne politike u Hrvatskoj, pogotovo u službenom diskursu. Kao što je u smjernici istaknuto, zajednica je hrvatskoj kulturnoj politici instrumentalna, deskriptivna kategorija, no ne i točka u kojoj se presijecaju i konvergiraju fundamentalna pitanja uloge kulture u stanju, osviještenosti, dobrobiti i ujednačenom, tolerantnom razvoju društva koji uvažava široki obuhvat okolišnih i društvenih aspekata.

Navedeno je na još snažniji način uočljivo kod manjih zajednica, u općinama i seoskim naseljima te u ruralnim područjima. Stanje kulturne infrastrukture je nepoznato, jednako kao što je nepoznat točan broj kulturnih centara u manjim sredinama. Iz popisa kulturnih centara koji je napravljen u sklopu projekta vidljivo je da se od 70 zavedenih kulturnih centara samo 13 nalazi u općinama i mjestima koja pripadaju općinama (Pitomača, Ludbreg, Grožnjan, Nerežišća, Bol, Vela Luka, Komin – Općina Ploče, Blato, Gruda, Orebić, Viganj – Općina Orebić, Križ, Krapinske toplice, Čepin). Međutim, izvjesno je da i u mnogim drugim manjim mjestima postoje neki oblici infrastrukture koji funkcioniraju poput društvenih (i kulturnih) centara. Kao primjer društveno-kulturnog centra u manjoj sredini istaknut je Dom kulture Jurice Muraija u naselju Pleškovec kojim projektno suupravljaju Platforma za Društveni centar Čakovec i Općina Sveti Juraj na Bregu. Stoga ta smjernica ukazuje na potrebu, prvenstveno, mapiranja i istraživanja domova kulture i njihovih resursa u manjim sredinama (općine, sela, mjesne zajednice u ruralnim i suburbanim područjima) u Republici Hrvatskoj.

Prostori, prostorni resursi i kapaciteti spadaju u prvu asocijativnu, ali i praktičnu kategoriju kojom se definira široki pojam kulturne infrastrukture. U smjernici koja se specifično bavila prostorom i resursima kulturne baštine, istaknuto je da kulturna infrastruktura ne uključuje samo objekte, strukture i prostore namjenjene kulturnim djelatnostima, nego obuhvaća širi dijapazon resursa potrebnih za stabilno funkcioniranje kulturnog sustava. U tom kontekstu o kulturnoj infrastrukturi možemo govoriti kao objektima u javnom vlasništvu s javnom namjenom, zaštićenim objektima kulturne baštine, te prostorima koji su u mješovitom vlasništvu, o čemu i ovise promjene namjene prostora. Kako ne postoji usustavljen popis kulturne infrastrukture na razini države ili pojedinih gradova, nije moguće tvrditi koliki je broj javnih prostora za kulturnu namjenu u odnosu na potrebe potencijalnih korisnika. Pitanje pak objekata kulturne baštine otvara nedovoljno istražene potencijale revitalizacije i regeneracije kulturnih dobara putem aktivacije kroz sadržaje koji nisu isključivo komercijalne prirode ili okrenuti samo u smjeru zadovoljenja potreba turizma. U Republici Hrvatskoj upotreba kulturne baštine nalazi se između potpune zapuštenosti i pretjerane iskorištenosti, odnosno od vrlo niske do vrlo visoke razine komercijalizacije.

Pitanje prostora osobito je bitno iz perspektive društveno-kulturnih centara gdje javnu prostornu infrastrukturu koriste organizacije civilnog društva (udruge, savezi udruga, umjetničke organizacije, neformalne platforme) koje nemaju statusno pravo korištenja javnih prostornih resursa bez naknade ili uz minimalnu naknadu. Nedostatak adekvatnih prostora za rad jedan je od osnovnih problema s kojim se suočava niz organizacija civilnog društva, a što je, uz financijsku nesigurnost, izravna posljedica neravnopravnog položaja civilne scene u kulturnom sustavu. Prepoznajući društveno-kulturne centre kao ključne stupove kulturnog, umjetničkog i društvenog života lokalne zajednice i uzimajući u obzir probleme i izazove s kojima se suočavaju u svom radu, jedan od važnijih koraka u polju kulturne politike koje je potrebno poduzeti radi unapređenja rada DKC-ova odnosi se na unapređenje financijskog instrumenta i svih njegovih popratnih mehanizama i aspekata, zbog čega je jedna od izrađenih smjernica posvećena omogućavanju financijske održivosti društveno-kulturnih centara te osiguravanju uvjeta za diversifikaciju njihova financiranja.

Smjernica za napređenje policy i zakonodavnog okvira za društveno-kulturne centre naslanja se na dva ključna dokumenta nastala u sklopu projekta Kulturna politika odozdo: Kodeks dobre prakse uspostave i funkcioniranja civilno-javnog partnerstva te nacrt Zakona o kulturnim centrima. Smjernica donosi pregled DKC-ova na području Hrvatske, mapiranih u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti, te pregled regulativnog okvira za DKC-ove u području različitih javnih politika. Uzimajući u obzir da niti jedan od postojećih propisa ne adresira i ne definira sve aspekte relevantne i presudne za uspostavljanje i razvoj društveno-kulturnih centara, način upravljanja, donošenja odluka i slično, umjesto izmjena i dopuna više različitih propisa, nužno je stvoriti normativni okvir kroz usvajanje novog zakona koji bi regulirao isključivo kulturne centre i društveno-kulturne centre i na njih se primjenjivao. 

Naposljetku, smjernice donose i novu temu, rijetko ili nikako zastupljenu u domaćem kulturnopolitičkom diskursu: zelenu komponentnu odnosno pitanje zelene tranzicije u kontekstu kulture. Kao što je istaknuto, konceptualno ishodište, principi djelovanja i modeli upravljanja društveno-kulturnim centrima u suglasju su s temeljenim postulatima okolišne održivosti. Ponovna upotreba napuštenih ili nedovoljno iskorištenih prostora, dijeljenje resursa (prostornih, tehničkih, materijalnih i ljudskih) i odgovornosti u upravljanju prostornom infrastrukturom, kulturna raznolikost, pravednost i fer pristup, ostvarivanje kulturnih prava građana kroz njihovo aktivno uključivanje u kulturu te programska usmjerenost na potrebe i interese lokalne zajednice temeljna su načela društveno-kulturnih centara koja se nalaze u središtu okolišne paradigme. Kada se razvoju partnerskog odnosa u upravljanju i intersektorskoj suradnji nadoda programska suradnja i razmjena te mobilnost umjetnika i kulturnih radnika (lokalna, nacionalna i međunarodna) evidentno je da društveno-kulturni centri doprinose održivom razvoju, ne samo u svojoj konceptualnoj povezanosti već i praktičnim aspektima djelovanja. 

Iako su organizacije civilnog društva u kulturi bile nositelji tih projekata te partneri lokalnim upravama u razvoju modela upravljanja javnom infrastrukturom za kulturne i društvene djelatnosti, ispostavilo se da su ti akteri većinom tek sudjelovali u procesima koje su sami inicirali, odnosno da do stvarne redistribucije moći nije nikada došlo. Radi se o inicijativama odozdo koje nastaju kao izraz samoorganizacije građana, no koje se ne mogu ostvariti bez potpore i suradnje s lokalnom samoupravom. S jedne strane, fingiranje partnerstava dok traje projekt radi osiguravanja dijela plaća zaposlenicima gradskih uprava rezultiralo je privremenim suradnjama koje su istekom sredstava prekinute ili je gradska uprava zauzela dijametralno suprotan stav o razvoju tih javnih prostora. U opravdavanju tih reakcija, treba imati na umu činjenicu da su se i veće, iskusnije organizacije tijekom provedbe projekata susrele s represivnim administrativnim aparatom Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, koji, prema svjedočenjima samih organizacija, kao da je imao svrhu obezvrijediti i otežati provedbu projekata umjesto pružiti podršku njihovom radu.

S druge strane, doprinos financijske injekcije decentralizaciji kulture i osiguranju ravnomjernog regionalnog razvoja bio je privremen, iako obiman, te je nakon isteka projekata ostavio lokalne samouprave da se same, unutar svojih oskudnih budžeta, pobrinu za daljnje funkcioniranje prostora u čiji su razvoj uložili. Decentralizacija je dinamičan proces u kojem se ovlast i odgovornost za javne resurse i usluge prenose sa središnje razine vlasti na niže razine. No, kao što je istaknuto u publikaciji Uradimo zajedno Zaklade Kultura nova (2018), decentralizacija je u hrvatskom kulturnom sustavu prisutna kao strukturni centralizam kojim se politizacija s nacionalne razine spušta na regionalne i lokalne razine, utječući na uvođenje menadžerske logike u upravljanje i uvođenje tržišnih načela u načine gospodarenja lokalnim javnim resursima. “Glavni razlozi promašaja i deficita decentralizacijskog procesa u Hrvatskoj, koji je započet 2001. godine, proizlaze iz nedovoljnog uvažavanja mišljenja, ignoriranja argumenata i nepovjerenja prema civilnom društvu koje uporno zagovara veću horizontalnost, otvorenost i transparentnost”, navodi se u publikaciji. Kao što ističe Katunarić (2006.), stvarna uspješnost decentralizacije ovisi o horizontalnom modelu u procesima donošenja odluka.

Stoga nas primjeri Fabrike 35 u Hvaru ili FUNK-a u Koprivnici mogu usmjeriti razmišljanju da je u manjim gradskim sredinama možda i lakše naći zajednički jezik s lokalnom upravom, no da nalaženje zajedničkog polazišta nije moguće bez budžetnih predispozicija za njega. U Razvojnoj strategiji Grada Koprivnice do 2030. ustanove i udruge u kulturi zajedno su uvrštene u strateški cilj 2.3, što upućuje na cjelovito promatranje kulturnog sustava, njegovog institucionalnog i izvaninstitucinalnog dijela, no kao ključni (i jedini) indikator tog strateškog cilja navodi se povećano samofinanciranje organizacija civilnog društva za 20 posto. Jedini savez udruga u kulturi koji djeluje u Koprivnici i vodi jedini društveno-kulturni centar u prostoru bivše vojarne, Forum udruga nezavisne kulture FUNK, spomenut je u Strategiji kao onaj akter koji je izradio strategiju razvoja nezavisne kulture grada Koprivnice 2020-2025, no ne eksplicira se jesu li mjere iz predložene FUNK-ove strategije uključene u Razvojnu strategiju i na koji način te je li spomenuti akter i na koji drugi način relevantan za razvoj izvaninstitucionalne kulture grada. Zašto je tome tako, može se zaključiti i iz dosadašnjeg odnosa civilnog i javnog aktera u tom odnosu. Od osnivanja 2014., za svoje programe Savez i njegove članice kontinuirano su dobivale prostor kojim sada upravljaju, no isključivo na upit za pojedina događanja. Tek od 2018. godine, kada Savez u partnerstvu s Gradom počinje s provedbom projekta u sklopu poziva Kultura u centru, korištenje prostora više nije upitno. Po završetku tog, počinje provedba novog jednogodišnjeg ESF projekta gdje se iznos najma prebija kroz ulaganje u prostor (oko 380 000 kuna) osigurano kroz projekt. Savez za sada ima mirnih 7 godina korištenja prostora pred sobom, dok sve ostale troškove osiguravaju samostalnom prijavom na druge projekte.

Fabrika 35 u turističkom središtu Hvaru je mali multifunkcionalni prostor dostupan za korištenje svim udrugama i zainteresiranim građanima s područja grada za provedbu javnih programa i internih događanja. Fabrika je rezultat je suradnje Grada Hvara i udruge Savez Platforma Hvar kao partnera na projektu DKC: Plan K, financiranog putem poziva Kultura u centru. Nakon završetka projekta postavilo se pitanje namjene i funkcioniranja prostora: gradska je vlast imala zadršku prema ideji suupravljanja gradskim prostorom u partnerstvu s udrugom. Ipak, intenzivno zagovaranje i prosvjedna akcija urodili su plodom, te je Gradsko vijeće Grada Hvara donijelo Odluku o korištenju prostora na razdoblje od tri godine i postavilo udrugu Platforma Hvar kao odgovornu za koordinaciju i upravljanje prostorom. Grad Hvar osigurava prostor i pokriva troškove režija dok Platforma Hvar koordinira program te kontinuirano provodi društveno-kulturne aktivnosti. Ugovor o korištenju Fabrike 35 ističe krajem 2023. godine te će nastavak djelovanja prostora uvelike ovisiti o mogućnostima Platforme Hvar da privuče sredstva iz drugih fondova, prvenstveno potporu Zaklade Kultura nova, a onda i drugih donatora. Istovremeno, Grad je odlučio osnovati javnu ustanovu u kulturi koja bi zavidan broj prostora u svom vlasništvu trebala programski kapacitirati suradnjom s udrugama tijekom cijele godine. Hoće li Fabrika 35 istekom ugovora o upravljanju potpasti pod gradsku ustanovu, unatoč ulaganjima u prostor koje su udruge poduzele tijekom pet godina korištenja i ulaganjima u razvoj centra zajednice koji do tada nije postojao u Gradu i okolici, ostaje za vidjeti.

Da u većim gradskim središtima, unatoč izdašnijim lokalnim budžetima i prijeđenom putu suupravljanja javnim prostornim resursima, također ne postoje garancije, ukazuju nam primjeri Karlovca i Rijeke. Savez udruga KAoperativa upravlja prostorima Male scene i Urbanog parka Hrvatskog doma od 2016. godine, dok su velika dvorana, podrumski prostori i čitavo lijevo krilo u potpunosti neiskorišteni. Od početka djelovanja, Savez zagovara temeljitu obnovu i uređenje zgrade Hrvatskog doma kao društveno-kulturnog centra prema sudioničkom modelu upravljanja. Napokon, Grad Karlovac tijekom 2022. godine najavljuje rekonstrukciju zgrade, s radovima koji bi trebali započeti u 2023. godini. Tako 1. siječnja 2023. nezavisna kulturna scena ostaje bez ključnih prostora za produkciju programa, a zamjenski prostori i termin povratka u Hrvatski dom nije komuniciran s korisnicima i širom javnosti.

U Rijeci, od 2014. Savez udruga Molekula temeljem javnog poziva suupravlja dijelovima prostora Palacha i Filodrammatice na pet godina, a korištenje prostora produljivano je kroz zajedničku provedbu europskih projekata s Gradom, sve dok sredstava iz projekata nije nestalo. Riječki model upravljanja objektima kulture osmišljen je kako bi pružio potporu nezavisnoj sceni, kao dio Strategije kulturnog razvitka za razdoblje 2013-2020, dok nova Odluka o davanju na korištenje prostora kulture u vlasništvu Grada Rijeke taj model upravljanja stavlja izvan snage jer propisuje da prostorima kulture u vlasništvu Grada isključivo upravlja Odjel gradske uprave za kulturu. Sudionički odnos temeljem kojeg je Molekula upravljala spomenutim prostorima polako je, ali sigurno nestajao tijekom godina – počevši s time što im je 2014. na upravljanje dodijeljen i prostor Hartere koji uskoro nije bio uopće uporaban, potom uvođenjem vanjskog ugostitelja u prostor Palacha koji nije imao obavezu ulaganja u program i prostor, naposlijetku uvođenjem obveze plaćanja režija za prostor koja je potkopala financijsku konstrukciju Saveza koji je uskoro funkcionirao i upravljao prostorima gotovo bez zaposlenih.

Od ostalih relevantnih primjera razvoja društveno-kulturnih centara kojima se upravlja temeljem nekog modela civilno-javnog partnerstva, rijetki su preživjeli na adekvatan način. Rojcem u Puli i dalje upravlja Koordinacija na čije se sastanke ponekad ne pozivaju predstavnici civilnog sektora, Art radionici Lazareti 2025. ističe ugovor o korištenju i nema naznaka kako Grad zamišlja buduću namjenu tog prostora, u Splitu civilna scena okupljena oko Platforme Doma mladih i dalje nije formalni partner gradskoj ustanovi u upravljanju, Grad Čakovec odavno već ne računa na suradnju s nezavisnom kulturnom scenom, dok se Pogon u Zagrebu doslovno jedva drži unutar trošnog i neobnovljenog prostora Jedinstva, bez naznake zamjene za prostor u Mislavovoj stradao u potresu.

U pokušaju odgovora na pitanje zašto je tome tako, među češćim odgovorima nadaju se problematika zakonskog okvira u kojem djeluju ti centri i ti modeli upravljanja te nedostatak adekvatnih sredstava koja bi bila uložena u razvoj sudjelovanja građana i udruga građana u upravljanje tim prostorima. I jedan i drugi odgovor legitimni su – praksa koja se razvija u društveno-kulturnim centrima u Republici Hrvatskoj u proteklih desetak godina naprednija je i relevantnija od institucionalnog okvira koji ju omeđuje. Raskorak između teorije i prakse vidljiv je na svakom koraku razvoja tih modela, a podcrtan novim Zakonom o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi koji je u sebe uključio i upravljanje kulturnim centrima na postavkama netransparentnosti, neinkluzivnosti i nesudjelovanja. Ako se vratimo na pitanje decentralizacije koje smo načeli ovim tekstom, odlučivanje o ključnim pitanjima kulturne politike u potpunosti je centralizirano na nacionalnoj razini što sužava prostor za lokalna predstavnička tijela u pogledu uvođenja sudioničkog upravljanja u kulturi – procesi upravljanja na lokalnim razinama u potpunosti preslikavaju procese upravljanja s nacionalne razine. Stoga je usmjeravanje pažnje na načine funkcioniranja civilnih aktera unutar odnosa civilno-javnih partnerstava legitimno ukoliko u svoju artikulaciju uključuje i promatranje uvjeta u kojima ti akteri rade, količinu moći koja im je prepuštena u tim odnosima te mogućnosti razvoja prostora kojima suupravljaju bez direktne podrške lokalnih vlasti kao suvlasnika prostora.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

U većim gradskim središtima kao što su Rijeka, Pula, Karlovac, Dubrovnik ili Split prostori poput Palacha, Rojca, Male scene, Lazareta ili Doma mladih već su etablirani u kulturnoj memoriji lokalne sredine te se i dalje unapređuju kao relevantni prostori društvenosti grada. Cilj poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, provedenog kroz Europski socijalni fond bio je razvoj dobrog upravljanja u kulturi jačanjem suradnje organizacija civilnog društva i javnog sektora. Potpora ostvarena kroz taj poziv omogućila je financiranje daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u spomenutim sredinama, kao i zagrebačkom Pogonu, ali i čakovečkoj Sheierici, labinskoj Lamparni, koprivničkom Funku, Kinu u Svetom Filipu i Jakovu.

Isti je natječaj financirao i aktivnosti suradnje i umrežavanja, uspostave ili razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi u više od dvadeset gradova iz cijele Hrvatske u kojima (još) ne postoje takvi modeli upravljanja, poput Fabrike u Hvaru ili varaždinskog P4. U istom je segmentu aktivnosti podržano i osnivanje Mreže društveno-kulturnih centara (DKC-HR) kao nacionalne mreže udruga i saveza koji u osam gradova razvijaju infrastrukturu za umjetničko i kulturno te šire civilno-društveno djelovanje. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. 

Iako se poziv od početka financijskog razdoblja Europskog socijalnog fonda 2014-2020 pojavljuje u indikativnim godišnjim kalendarima, objavljen je tek u studenom 2017. s ukupnom alokacijom od 50.000.000,00 kuna. Rezultati natječaja objavljeni su nakon godinu dana, krajem listopada 2018. Ukupno su financirana 34 projekta za financiranje uspostave i/ili daljnjeg razvoja modela sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina A) te razvoj suradnje i umrežavanja u području sudioničkog upravljanja u kulturi (skupina B).

Za skupinu aktivnosti A prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti te jedinice lokalne samouprave čiji je broj stanovnika manji od 10.000 (u tom slučaju barem jedna partnerska organizacija civilnog društva morala je djelovati u području kulture i umjetnosti). Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju bile organizacije civilnog društva: 7 saveza iz Splita, Karlovca, Zagreba, Pule, Čakovca, Zadra i Koprivnice te 8 udruga koje su aktivnosti provodile u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Labinu, Slavonskom brodu, Dubrovniku te Svetom FIlipu i Jakovu. Dva su projekta kao nositelji provele jedinice lokalne samouprave: Općina Svetvinčenat i Grad Skradin. Za skupinu aktivnosti A partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave bilo je obvezno.

Za skupinu aktivnosti B prihvatljivi prijavitelji su bile organizacije civilnog društva koje djeluju u području kulture i umjetnosti ili javne ustanove u kulturi kojima je osnivač jedinica lokalne ili područne (regionalne) samouprave neovisno o broju stanovnika. Kroz poziv je financirano 17 projekata čiji su prijavitelji u većem broju (10) bile javne ustanove iz Slavonskog Broda, Šibenika, Rijeke, Zagreba, Petrinje, Šolte, Krapine, Kutine i Vukovara. Projekte je u skupini B provodilo 7 organizacija civilnog društva: jedan nacionalni savez te udruge iz Zagreba (3), Pule (1), Varaždina (1) i Hvara (1). Za skupinu aktivnosti B nije bilo obvezno partnerstvo organizacija civilnog društva i jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave, no u projektno partnerstvo moralo je biti uključeno najmanje pet pravnih osoba, od čega jedan savez udruga ili najmanje tri organizacije civilnog društva od kojih je najmanje jedna iz područja kulture i umjetnosti.

Upravo su slučaju nekih projekata iz obje skupine koji bi se teško mogli svrstati u područje kulture, a kamoli razvoja suradnje u području sudioničkog upravljanja u kulturi, kompozicije partnerstava upućivale da u nekim lokalnim sredinama (Skradin, Slavonski Brod, Šibenik, Petrinja, Krapina, Vukovar) ne postoje organizacije koje imaju dostatne ljudske i financijske kapacitete za vođenje i koordiniranje ovako velikih projekta. Bojazan da će natječaj biti poticaj za jednokratne projektne suradnje, a ne dugoročno osmišljeno povezivanje, proizlazila je iz očekivane nespremnosti lokalnih vlasti na ulaganje u partnerstva s građanima organiziranima u udruge, što je potencijalno otvorilo prostor za puke simulacije sudioničkih procesa i razvoja civilno-javnih partnerstava.

Istekom projekata kroz 2020. godinu, postojala je bojazan da neće biti moguće održati prostore u kojima su organizacije kroz dvije godine razvile česte i raznovrsne kulturne programe te zaposlili ljude da programe i prostor vode. S obzirom da se radilo o prvoj fazi, očekivalo se raspisivanje faze II. poziva, i to tijekom provedbe projekata. U indikativnom kalendaru za 2020. napokon je najavljena Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi, faza II, za studeni odnosno prosinac 2020. Te godine poziv nije objavljen, a u 2021. poziv nestaje iz indikativnog kalendara.

S obzirom da za poziv nikada nije raspisan nastavak koji bi osigurao kontinuitet barem dijela novorazvijenih programa i kapaciteta organizacija, prema istraživanju koje je 2021. proveo Savez udruga Klubtura, organizacije su nakon završetka provedbe prve faze u velikoj mjeri morale smanjivati radna vremena zaposlenima te smanjivati količinu i raznovrsnost programa koje provode. Istovremeno, iznosi pojedinačnih podrški za javne potrebe u kulturi na nacionalnoj razini i na lokalnim razinama, kao i za ad hoc pozive Ministarstva kulture i medija, nisu porasli već su se kontinuirano smanjivali od 2017. godine. Jedino sigurno mjesto koje organizacije u kulturi imaju za financiranje aktivnosti društveno-kulturnih centara i različitih modela upravljanja njima, nalazi se pri Zakladi Kultura nova. No, sredstva Zaklade usmjerena su i prema drugim tipovima podrške i nisu dostatna da održavaju na životu cjelokupni izvaninstitucinalni kulturni sektor.

U skladu s odlukom Europske komisije, u sljedećem programskom i financijskom razdoblju Europskog socijalnog fonda 2021-2027 nije predviđena prioritetna os Dobro upravljanje. Novo razdoblje obuhvaća područja Tržište rada, Zdravstvo, Obrazovanje i Socijalno uključivanje, te se postavlja pitanje hoće li se i kako daljnji razvoj društveno-kulturnih centara uklopiti u njih. S obzirom da se razvoj kulture i dalje ne promatra kroz ulogu kulturnog polja u cjelokupnom društvenom razvoju, postoji opravdana nesigurnost da će se programi koje provode organizacije u kulturi još snažnije orijentirati u smjeru socijalnog zadovoljavanja potreba ranjivih skupina. Potpore koju organizacije dobivaju iz ESF-a odnose se na vremenski ograničena sredstva kojima Ministarstvo raspolaže, sredstva koja nisu namijenjena održanju kontinuiteta programa organizacija te potpomažu daljnju prekarizaciju radnika u kulturi, a trebale bi biti realizacija unaprijed definirane inkluzivne kulturne politike, ako zaista želimo osigurati daljnji razvoj polja.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.

Ono što je u teoriji sudioničko upravljanje, u hrvatskom se kulturnom kontekstu praktično ostvarilo civilno-javnim partnerstvima u upravljanju društveno-kulturnim centrima. Radi se o prostorima u kojima se odvijaju programi načelno neprofitnog karaktera, prostorima u kojima zajednica stvara i konzumira programe kritičkih i refleksivnih praksi suvremene umjetnosti i kulture, prostorima društvenog aktivizma te ekonomskih djelatnosti usmjerenih zajednici i zajedničkom. Sudioničko upravljanje društveno-kulturnim centrima konvergencijska je točka triju različitih interesa (Uradimo zajedno, 2018.): interesa jedinice lokalne samouprave (staviti u funkciju zapuštene prostore na način koji će biti od koristi građanima), interesa saveza udruga i udruga (osiguravanje adekvatnih prostora za upotrebu i stabilnih uvjeta za realizaciju programa) te interesa građana (zadovoljavanje kulturnih, umjetničkih i društvenih potreba).

Kao što u Pregledu kulturnog razvoja i kulturnih politika u Republici Hrvatskoj koje je objavilo Ministarstvo kulture i medija (2022) ističe Davor Mišković, praksa zajedničkog korištenja prostora rezultat je strateškog pristupa rješavanju problema nepostojanja prostora za rad zbog kojeg su organizacije započele suradnju u različitim prostorima u javnom vlasništvu. “Riječ je o kompleksima koji su uglavnom nedovršeni (poput Doma mladih u Splitu), napušteni (industrijski objekti kao što je Pogon Jedinstvo u Zagrebu ili pak vojni objekti poput Rojca u Puli) ili su, pak, dugo nekorištena kulturna infrastruktura (kao što je Hrvatski dom u Karlovcu), ali ima i primjera obnovljene zaštićene kulturne baštine (poput Lazareta u Dubrovniku). Iskustvo zajedničkog korištenja i dijeljenja odgovornosti u upravljanju javnom infrastrukturom s vremenom se razvilo u zagovaranje i/ili uspostavu javno-civilnog partnerstava, najčešće između organizacija civilnog društva i jedinica lokalne samouprave kao vlasnika tih prostora, što je dovelo do važnog iskoraka prema unapređenju demokratskih procesa i modela upravljanja javnom infrastrukturom u Hrvatskoj”.

Takav koncept “nove javne kulture” koji je razradio Vjeran Katunarić (2008.) podrazumijeva osmišljavanje novih modela upravljanja i financiranja u javnom sektoru te iznalaženje novih oblika suradničkih veza između javnog i civilnog sektora u kulturi. No, model nove javne kulture podrazumijeva transformaciju postojećeg centraliziranog modela upravljanja javnim kulturnim ustanovama i može imati smisao samo u slučaju da se promijeni odnos između osnivača i ustanova, uloga upravnih vijeća i ravnatelja. Nažalost, novi je Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba uu kulturi, usvojen u srpnju 2022., dodatno učvrstio pozicije osnivača i ravnatelja nauštrb demokratizacije upravljanja, ovlasti upravnih vijeća te uključivanja predstavnika civilnog društva i građana u odlučivanje o radu kulturnih ustanova.

Prema podacima Eurobarometra, razina sudjelovanja građana u kulturi u kontinuiranom je padu. U slučaju Republike Hrvatske, razlog tome je među ostalim i u centraliziranom sustavu koji ne omogućuje ujednačenu dostupnost kulture. Usprkos važnosti lokalne infrastrukture u demokratizaciji i decentralizaciji kulture, u postojećoj kulturnoj politici ovaj segment je u velikoj mjeri zanemaren. Novi kulturni centri – prostori u privatnom ili javnom vlasništvu koje samostalno uspostavljaju i vode organizacije civilnog društva ili neformalni kolektivi, odnosno javni prostori koje najčešće koristi nekoliko organizacija s određenim modelom sudioničkog upravljanja – ne mogu osigurati stabilnost osnovnog pogona. Istovremeno, kulturne centre, čiji je opstanak trajno osiguran, ne promišlja se kroz suvremene potrebe kulturne proizvodnje i sudjelovanja građana.

Istraživanje Zaklade Kultura nova Uradimo zajedno (2018.) ističe da se kulturom u Hrvatskoj upravlja odozgo, a da se smanjenjem javnih sredstava za kulturu narušava demokratizacija kulture, te se navodi da je upravo sudioničko upravljanje koje zagovaraju organizacije u području kulture nastojanje da se prevladaju nedemokratičnost i centralizacija. Štoviše, sudioničko upravljanje u kulturi istodobno je prepoznato i kao mogući prvi korak u promicanju zajedničkog upravljanja u drugim društvenim sektorima, kao što je to istaknuto u izvještaju Participatory Governance in Cultural Heritage (2015) izrađenog u sklopu strukturiranog dijaloga između Europske komisije i kulturnog sektora pod nazivom Voices of Culture. U spomenutom je izvještaju istaknuto da participativno upravljanje zahtijeva povjerenje, etiku i poštovanje među akterima, političku, profesionalnu i društvenu volju, pravni okvir, transparentnost i pristup informacijama, obrazovanje za sve uključene aktere te sredstva uložena u promicanje istinskog sudjelovanja.

Republika Hrvatska odnosno Ministarstvo kulture i medija kroz poziv Kultura u centru (Europski socijalni fond 2014-2021) napravila je prve korake ka omogućavanju takvih suradnji između civilnog i javnog sektora unutar kojih su se mogli izgraditi povjerenje, poštovanje i volja, kao i obrazovanje za sve uključene aktere. No, u pogledu osiguranja pravnog okvira za sudioničko upravljanje, transparentnosti i pristupa informacijama, kao i adekvatnih sredstava uloženih u promicanje istinskog sudjelovanja građana, ključne korake donositelja odluka još uvijek čekamo.

Tekst  je nastao u sklopu projekta Nova javna kultura i prostori društvenosti. Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, u sklopu Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali. Za više informacija o EU fondovima: www.strukturnifondovi.hr. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura.