U sklopu jednog takvog projekta pod nazivom Kazalište po mjeri publike Teatar Tirena je započeo rad na pedagoškoj online publikaciji Kazališni šalabahter. Radi se o besplatnoj publikaciji “koja služi kao uvod u kazališnu umjetnost, podsjetnik na njene poznate i manje poznate pojmove, pomoć pri gledanju predstave te razgovoru i analizi nakon odgledanog”, poručuju iz organizacije. Rad na publikaciji započet je 2020. godine, a usmjeren je djeci i mladima, učiteljicama, odgajateljima, pedagoginjama i svima ostalima koji s njima rade.

Autorice tekstova u publikaciji su dramske pedagoginje Ines Škuflić Horvat i Katarina Šulc, dramaturginje Maja Sviben i Nina Horvat, koja je ujedno i umjetnička voditeljica Teatra te redateljica i urednica portala Teatar.hr, Nora Krstulović. Publikaciji se pristupa putem online portala, a čine je tri cjeline naslovljene Prije predstave, koja uključuje podcjelinu Kazališni bonton, zatim U kazalištu s podcjelinama Kazališni pojmovi, Kazališna zanimanja, Kazališna praznovjerja i Što gledamo?, te treći dio Nakon predstave s upitnikom za analizu prilagođenim trima uzrastima. Svaka od navedenih cjelina odražava iskustva gledatelja_ica, odnosno njihova pitanja vezana uz kazališnu izvedbu, a u testiranju upitnika sudjelovala je Maša Rimac Jurinović i studenti_ce s kolegija Scenska kultura s Učiteljskog fakulteta (Odsjek u Petrinji).

Projekt je u prvoj iteraciji bio usmjeren na dramsko kazalište i namijenjen učenicima osnovne škole od petog razreda nadalje, iz čega proizlazi jednostavnost jezika u tekstovima na portalu. U trenutnoj, četvrtoj fazi projekta, publikacija je proširena tekstovima za mlađe (prvi do peti razred) i starije (srednjoškolce i studente). Ovo proširenje uključuje nadopunu pojmovnika i opsežnije crtice o različitim oblicima izvedbe poput baleta, lutkarskog kazališta, mjuzikla, neverbalnog kazališta, opere, postdramskog kazališta i suvremenog plesa.

Kako navode iz organizacije, kategorija Kazališna zanimanja u prvoj je fazi uključivala deset ključnih i šire poznatih zanimanja kao što su izvođač_ica, redatelj_ica ili dramatičar_ka. Djeca i mladi su za ova zanimanja većinom čuli, no bilo ih je važno pojasniti jer možda ne znaju što njihov opis posla točno obuhvaća. U trenutnoj fazi projekta, kategorija je nadopunjena novim, manje poznatim zanimanjima i sada ih broji dvadeset. Čitatelji_ce tako mogu doznati više o razlikama između dramatičara_ke i dramaturga_inje ili oblikovatelja_ice svjetla i majstora_ice svjetla, kao i o ulozi jezičnog savjetnika_ce, biljeteru_ki i drugim, često previđenim i podzastupljenim kazališnim zanimanjima.

Iz Teatra Tirena poručuju da su mogućnosti za nadopunjavanje nekih od kategorija, poput kazališnih pojmova neograničene, a Šalabahter vide kao “projekt koji će se kontinuirano nadograđivati kako bi se stvorila mala online kazališna enciklopedija koja mladim gledateljima služi kao svojevrsni priručnik za pojašnjavanje terminologije, formi i strukture kazališta, ali i kazališnih predstava.”

U ideji, Šalabahter nosi pedagoški potencijal koji bi omogućio posredovanje (u praksi) često zanemarenog obrazovanja o izvedbenim umjetnostima. Međutim, njegova iskoristivost će na kraju ovisiti o spremnosti obrazovnog sustava da prepozna važnost izvedbenih umjetnosti u razvoju kritičkog razmišljanja i kreativnosti kod djece i mladih te o razini institucionalne podrške za njegovo uključivanje u formalne i neformalne obrazovne programe.

Nagrada potiče osnaživanje svjesne borbe protiv stereotipa, uravnoteženosti glasova stručnjakinja i stručnjaka pri obrađivanju tema određenog područja, izvještavanje bez dvostrukih standarda, korištenje rodno osjetljivog jezika te objašnjavanje konteksta priče o kojoj se izvještava.

Iz najave: “Vrlo uspješna provedba pilot projekta u 2022. godini koji se provodio na lokalnoj razini, odnosno na razini Primorsko-goranske županije, potakla nas je da nastavimo praksu podržavanja i osnaživanja naših novinarki i u 2023. godini na nacionalnoj razini, te ove godine s tom praksom nastavljamo!

U zadnje vrijeme porast rodno uvjetovanog nasilja i izuzetno nekvalitetno te pristrano izvještavanje o njemu u mainstream medijima, dodatni nam je poticaj za ovaj način osnaživanja novinarki i podizanja svijesti o dobrim medijskim praksama prilikom izvještavanja, kako bi informacije prenesene javnosti bile konkretne, kontekstualizirane, senzibilizirajuće prema društvenim problemima, a ne senzacionalističke i pristrane.”

Nominacija kandidatkinja vrši se preko online obrasca do 3. prosinca.

Kada je riječ o medijima i medijskoj politici, mandat ministrice Nine Obuljen Koržinek uglavnom je obilježen netransparentnošću i nedorečenim javnim istupima, osobito kada su vezani za sudbinu neprofitnih medija. U jeku novih, argumentiranih izraza nepovjerenja u njen odnos prema trećem medijskom sektoru, u Svetom Martinu na Muri od 21. do 23. studenog održali su se 10. Dani elektroničkih medija na kojima su se, barem nominalno, trebali čuti odgovori na ključna pitanja o budućnosti medijskog polja.

Nakon što na prošlim Danima o njoj nije bilo riječi s obzirom na institucionalni limb nastao uzastopnim parlamentarnim izborima, najvažniji panel ovoga je puta svakako trebao biti onaj posvećen nacionalnoj medijskoj strategiji čije je problematično donošenje doživjelo već četvrtu osobu na čelu resornog ministarstva. Uz ministricu, u njemu su sudjelovali ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Kazimir Bačić, predsjednik Nacionalne udruge televizija Denis Mikolić, glavna urednica portala Tris.com.hr Davorka Blažević, zamjenik predsjednika uprave RTL-a Ivan Lovreček i predsjednik Hrvatske udruge radijskih nakladnika Željko Švenda, a moderirao ga je predsjednik Vijeća za elektroničke medije Damir Hajduk.

Iako je u njemu sudjelovala osoba najrelevantnija za temu budućnosti medijskoga polja, vrlo brzo se dalo zamijetiti da će razgovor pretežito ostati u domeni već (ne)izrečenog. Tomu su doprinijeli predstavnici komercijalnih medija koji se u svojim replikama nisu doticali cjelovite vizije javnoga interesa ili razvoja medijskoga polja, zadržavajući se na više ili manje specifičnim financijskim olakšicama koje im je u interesu ostvariti. Primjerice, gospodin Mikolić je istaknuo želju da se političkim subjektima omogući plaćena promocija izvan predizbornog razdoblja, kao i da se osigura da državni i lokalni subjekti 15 posto svoga proračuna za promidžbu usmjere u lokalne medije, ponavljajući tako iste primjedbe koje već nekoliko godina navodi u raspravama o medijskoj strategiji. Kako pak izgleda perspektiva nacionalnih komercijalnih igrača pokazao je gospodin Lovreček koji je istovremeno prizivao deregulaciju tržišta, ali i državnu zaštitu od međunarodnih igrača koji lokalnim nakladnicima oduzimaju prihode od oglašavanja.

Dok su se privatni mediji nastojali pažljivo smjestiti između države i tržišta, iz očišta onih neprofitnih, vezanih gotovo isključivo za javna sredstva, progovorila je gospođa Blažević, istaknuvši da je upravo taj sektor postao svojevrsnim rezervatom profesionalnog, neovisnog novinarstva. Blažević je podsjetila ministricu na ukinute potpore Ministarstva za neprofitne medije, upozoravajući da se njihovo preživljavanje trenutno temelji na sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, jedva dostatnima “za nekoliko mjeseci u godini”, te da se sektor sve više oslanja na crowdfunding i čisti volonterski entuzijazam kao ionako izraženo obilježje rada u njemu.

Možda najznačajniji trenutak panela vezan za treći sektor dogodio se kada je gospođa Blažević zamolila ministricu da nedvosmisleno kaže tko će se za najavljena sredstva Europskog socijalnog fonda za medije zajednice moći natjecati – hoće li to biti samo neprofitni mediji ili i lokalni i regionalni privatni mediji. Ministrica je, nažalost, na to pitanje u potpunosti izbjegla odgovoriti pa se čini da je opravdana bojazan dijela javnosti da će se “ponoviti” Fond za pluralizam, na kojem se, s potpuno neravnopravnim udjelima u ukupnim sredstvima, natječu i jedni i drugi. Poseban bi to bio problem u slučaju sredstava ESF-a, navodi se u nedavnim medijskim komentarima, jer niz dokumenata Unije o medijima zajednice – uključujući i Rezoluciju Europskog parlamenta donesenu 25. rujna 2008. godine – potonje definira upravo kao neprofitne medije.

Od ministrice se moglo doznati tek da će natječaj za navedena sredstva biti raspisan u prvom kvartalu sljedeće godine. Uzevši u obzir dosadašnje odgode, netransparentnost formiranja i funkcije stručne skupine za uspostavu natječajnih kriterija, kao i vrijeme potrebno za provođenje javnog savjetovanja, sumnje javnosti u takvo obećanje čine se opravdanima. S druge strane, kao jedina izvjesnost, s obzirom na prethodne ministričine izjave i implicitan stav tijekom ovog panela, nameće se da će navedenim sredstvima moći raspolagati i komercijalni mediji za koje će se, prema još nepoznatim kriterijima, određivati na koji način ih se može kategorizirati kao medije zajednice.

Što se sâme medijske strategije i najavljenih zakonskih promjena tiče, o njima se u sadržajnom smislu moglo čuti – vrlo malo. Novi Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, kao i medijska strategija, najavila je ministrica, bit će doneseni do kraja 2018. godine. Kako će u njima biti realizirana ideja “ravnopravnosti” svih medijskih sektora koju je ministrica u više navrata tijekom razgovora naglašavala, još uvijek stoji pod znakom pitanja, no zasad se čini da ona ne podrazumijeva shvaćanje specifične organizacijske i novinarske vrijednosti neprofitnih medija.

Na tu je specifičnu vrijednost nastojao upozoriti panel Budućnost neprofitnih medija, kojim je započeo posljednji dan programa. U njemu su sudjelovali Sanja Despot, koja je, osim kao članica Izvršnog odbora HND-a, bila relevantna sugovornica i kao novinarka s velikim iskustvom rada u neprofitnim medijima, zatim urednik portala Lupiga.com Ladislav Tomičić, urednica portala Teatar.hr Nora Krstulović, zamjenik glavnog urednika portala Bitno.net Goran Andrijanić te profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Dina Vozab.

Moderatorica panela, novinarka Helena Puljiz važnost trećeg sektora dramatično je podcrtala činjenicom da je nedavno preminula Jasna Babić “svoju karijeru autorski završila u neprofitnim medijima”. Nacionalni izvještaj o medijima, objavljen početkom 2015. godine, govori da je podatak da je jedna od naših najuglednijih istraživačkih novinarki posljednjih nekoliko godina života provela u neprofitnim medijima u potpunosti u skladu s kriznim razvojem medijskoga polja: brojni su novinari, osobito oni istraživački, priliku za nastavak pisanja po dobivanju otkaza u korporativnim medijima dobili upravo u trećem sektoru.

Da treći sektor nije važan samo iz perspektive profesije nego i javnosti potvrdila je dr. sc. Vozab koja je iznijela niz zanimljivih podataka o njegovoj publici, među kojima se posebno izdvaja onaj da čak 25 posto konzumenata medijskih sadržaja koji se informiraju putem interneta čini to upravo putem neprofitnih medija.

Međutim, unatoč nedvojbenoj vrijednosti sadržaja i nezanemarivom udjelu u publici, zaposlenost i radni uvjeti u tim su medijima na rubu izdržljivosti, kao što je istaknulo više panelista. Primjerice, nedostatak financija, istaknuo je Tomičić, njegov portal ponekad dovodi i do toga da suradnike moraju plaćati osobnim novcem.

Perspektivu svjetonazorski drugačije orijentiranog neprofitnog medija ponudio je gospodin Andrijanić koji je podsjetio da je Bitno.net uglavnom bio isključen iz javnih potpora. Andrijanić to smatra nepoštenim jer njegov portal također informira o važnim temama koje nisu bile dovoljno prisutne u mejnstrim medijima, a kao primjere takvih tema izdvojio je brisanje križeva s pakiranja Lidlovih jogurta i spisateljski rad Mire Gavrana.

Na panelu je bio uočljiv stanovit “pomirbeni” ton između raznovrsnih njegovih sudionika, ali i komentatora iz publike, koji kao da je nehotice bio u skladu s ministričinim stavom da je u slučaju neprofitnih i lokalnih medija u načelu riječ o skupini čije probleme treba promatrati objedinjeno. Operativna posljedica toga će, po svemu sudeći, biti njihovo zajedničko guranje pod kišobran medija zajednice u najavljenom natječaju. Kako će, međutim, na njemu proći jedni – drastično podfinancirani, devastirani i opozicijski – i drugi – poslovno i politički povezani i utjecajni – sasvim je druga i, po svemu sudeći, ne baš optimistična priča.

Nakon što je u međuvremenu objavljeno i da Ministarstvo kulture nije realiziralo milijune kuna iz europskih fondova koje su mogle biti namijenjene neprofitnim medijima, sve više se doima kao se na njih – ne računa. Nedostatak odgovora na zadnjim Danima elektroničkih medija stoga je mogao samo povisiti ionako popriličnu razinu nepovjerenja s kojom neprofitni mediji iščekuju najavljene poteze vladajućih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Portal Teatar.hr u veljači ove godine prestao je s radom jer, kako ističe nakladnik, “nakon višegodišnjih golemih ulaganja izdavača, na javnim natječajima u kulturi nije uspio dobiti dostatna sredstava za rad”. Gašenje portala pratila je peticija koju je potpisalo više od 1500 uglednih kazalištaraca i čitatelja. 

“U osam mjeseci, koliko nismo objavljivali vijesti, primili smo ogroman broj pisama u kojima su čitatelji tražili da ponovno pokrenemo portal, nudeći nam volontersku, infrastrukturnu i financijsku pomoć. Istovremeno, nakon punih deset godina borbe za financiranje shvatili smo da je u društvu kakvo je naše, model ovisnosti o subvencijama bilo državne bilo lokalne samouprave neodrživ za portal koji se prvenstveno bavi kritiziranjem kulturnih politika, a ne umjetnika. Radije ćemo biti ovisni o – čitateljima” stoji u priopčenju osnivačice i urednice portala, Nore Krstulović.

Stoga je od 20. studenog Teatar.hr pokrenuo projekt naplate dijela on-line sadržaja, za kakvim su (i ne samo u Hrvatskoj) posegnuli tek izdavači koji svoje poslovanje temelje na tiskanim izdanjima. Naime, naplata on-line sadržaja jedna je od najkontroveznijih stavki poslovanja na internetu danas, a toga su svjesni i u redakciji Teatra.hr, no vjeruju da su čitatelji voljni platiti tekstove koji ih zanimaju. Veliki dio Teatra.hr bit će, kao i dosad, posve besplatan dok će se tzv. premium sadržaj naplaćivati jednu kunu dnevno. Ono što model Teatra.hr, međutim, čini posebnim, jest mogućnost da čitatelji svakodnevnom interakcijom na stranicama portala ostvare bodove koje mogu zamijeniti za pretplatu.

Uz to, portal je i u potpunosti redizajniran, a donosi i niz novih rubrika i usluga korisnih i publici i kazališnim profesionalcima, između ostalog podatkovnu bazu osoba, autora, skladatelja, redatelja, dirigenata, scenografa, kostimografa, izvođača, ali i inspicijenata, šaptača, zborovođa i korepetitora. Baza je pretraživa po raznim kriterijima, svakodnevno se nadopunjuje, a za neke osobe već donosi biografije, te popis s njima povezanih izvedbenih i filmskih produkcija. Tu je i rubrika Na današnji dan s informacijama o rođenjima, smrtima i ključnim događajima iz svjetske kazališne povijesti te zbirka citata dramske književnosti.

Izvor: Teatar.hr 

Twitter, Instagram i Soundcloud u predstavi će biti ravnopravni govoru, scenskom pokretu i glazbi. Predstava se, naime, neće tek “prenositi” na tim servisima, već će izvođači u njoj sudjelovati svojim fizičkim i – digitalnim identitetima, pred publikom na internetskoj sceni i onoj u jednom zagrebačkom stanu.

Birajući hoće li predstavu pratiti iz gledališta, posredstvom vlastitog računala ili smart telefona, na aplikacijskim, web sučeljima ili pak onom posebno kreiranom za ovaj projekt, publika će istovremeno birati i kut pogleda na jedno od različitih lica izvedbe, koja su međutim u stalnoj interakciji i jedno nužno mijenja drugo. U kakvom su odnosu zapravo egzistiraju fizički i digitalni identitet(i) pojedinca? Vrijede li pravila mikrosociologije performativnog identiteta Ervinga Goffmana jednako u digitalnom i u fizičkom svijetu? Kako nas je u svom nedavnom tekstu podsjetio Cory Doctorow, teorija da su naši životi “najbolji” kad ih živimo jednim identitetom; kad nas na isti način doživljavaju i bake i partner, i šefovi i djeca – prilično je kontroverzna. Kako ti identiteti mogu postojati usporedno u onome što Nissenbaum naziva kontekstualnim integritetom? Ali – jednako važno – može li se sve to ispitati predstavom, živom izvedbom?

Odgovore na sva ta pitanja pokušat će pronaći projekt @BetaSkroz. Osmislio ga je umjetnički kolektiv SKROZ kojeg su 2005. osnovale redateljica Nora Krstulović i dramaturginja Maja Sviben. Autori su: Petra Hrašćanec, Nora Krstulović, Ante Perković i Vedran Peternel.

Više informacija potražite ovdje.