Pozornica je sveti prostor koji nastanjuju posvećena tijela; svaki put kad iz mraka gledamo kako izvođačica živa izvodi, što će reći živi odnosno umire, umiremo malo s njome, a izlazeći nosimo samo sjećanje kojemu nikada ne možemo posve vjerovati. Ta su sjećanja tkanje od kojega Silvia Marchig ispreda svoj Sol, predstavu koja je kaleidoskop plesne povijesti umjetnice, usidrena i poentirana elementima trajnijima od sjećanja, tkaninama kostima kao reziduama prošlih stvarnosti u kojima je nekoć boravila, malih smrti koje je proživjela i preživjela na različitim pozornicama. Marchig je veteranka domaće plesne scene s međunarodnim radnim rasponom, pedagoginja i koreografkinja čiji je impresivni opus nakon niza vrlo različitih suradničkih produkcija sada tek obogaćen soløm, plesnim formatom koji autorica već u nazivu autotematizira, kraćenjem ga lišavajući naturaliziranog maskulinog oblika i rastvarajući ga prema novim iskričavim asocijacijama.

Sol ima trodijelnu strukturu sastavljenu od jasno ograđenih blokova koje neka vrsta epiloga odvodi dalje u povijest. Dok je prvi dio klasični plesni solø, sastavljen od segmenata prošlih predstava naslaganih na tijelo umjetnice, kada on dođe svome prirodnom kraju i kada sedam vela sleti s plesnog tijela, kreće intermezzo rastjelovljenog muškog glasa kroz zvučnik smješten u ženskoj cipeli za flamenko. Umjetnica poslovno grupira odjeću rasutu po pozornici, ostavlja nas privremeno u nježnoj nervozi iščekivanja jer nas svjetla ponad gledališta izvlače iz anonimnosti što nikada ne sluti na dobro dok napola slušamo brundanje muškog umjetnika koji je svoj sili ljudi iz nekog razloga silno zahvalan.

Ovo su moje školovane noge. Ovo je moja desna školovana noga. Ona je bolja. Ovo je moja lijeva, također školovana, noga. Ona je malo poškodovana. 

 

Institucionalno umjetničko školovanje bizaran je limb u širem kontekstu umjetničke sfere djelatnosti, često nametnuto kao nužna garancija nemjerljive vrijednosti koja ne garantira baš ništa. Malo inkubator ideja, malo eho-komora, larpurlatistička rezidencija okončana hladnim tušem kad jednom svoje vrle školarce izbaci u svijet gdje im je najbolja dugoročna šansa za preživljavanje da se uhvate užeta koje bi im mogla dobaciti koja druga institucija. Ako druge institucije ima, to jest.

Ovo je Plesni centar. Ovo nije ZKM. 

Zagrebačkim je plesnim umjetnicima i umjetnicama ZPC još uvijek točka traume pa iako se bojkot otprije nekoliko godina rasplinuo, izvan plesne zajednice efektivno manje-više kao jeka u praznini, mučnina unutar plesne scene nije iščezla, a Marchig je među umjetnicama koje upravo ne dopuštaju da iščezne, čak niti, ili pogotovo ne, dok taj prostor na neko vrijeme nastanjuju. ZPC koji ugošćuje Sol by proxy, preko programa festivala Sounded Bodies (Ovo je festival Sounded Bodies, a ovo je moj glas.) tako postaje dijelom predstave, dijelom značenjskog taloga, produžetkom zemljanog sloja koje umjetnica prebrojava (drvo, beton, zemlja, magma, ocean) i koji vibrira u izvedbi sa svim svojih duhovima.

Ovo je moja koža od prije dvije godine, to mi više ne treba. 

 

Arhetipska simbolika ljuštenja kože ponešto je istrošena, ali u danom kontekstu, premrežena upisanim i ispisanim značenjskim dimenzijama, fino rezonira i postrojava se uz druge klišeje koje Marchig izvedbom ovlaš dekonstruira ili makar ironijski subvertira. Plesno je tijelo osobito prekarno jer kako vrijeme na njemu ostavlja trag, tako ono sve manje nalikuje na vlastiti ispolirani mladenački prototip lakog instrumenta. Dok mlada plesna tijela povijesno predstavljaju ideal dijelom građen upravo na imperativima virtuoznosti koja se protivi ograničenjima običnog smrtnog tijela, na težnji tijela prema bestjelesnosti, iskusnija tijela snažnije drži gravitacija. Ali s vremenom tijelo dobiva mudrost i stabilnu snagu, drskost, istovremenu oštrinu i mekoću, dobiva nevjerojatnu ljepotu koja je istovremeno ljubav i bijes.

I want to jump out of my skin and be free,

I want to kill the little thing that is me, 

 

Koreografski vokabular koji se plete i raspliće u trajanju izvedbe, kao i senzibilitet mekih pokreta, vitica i dijagonala, prepoznatljiv je kao plesna praksa Silvije Marchig, a scena oblikovana u suradnji s Teom Kantoci sastavljena je od elemenata ranijih, redom suradničkih predstava, u relativno sirovoj estetici koja je Silvijin prirodni habitus. Ovaj karakteristični “kloš”, prepoznatljiv i inače u produkcijama Silvijina kolektiva Kik Melone, vezan je za gerilske uvjete stvaranja koje Marchig programatski pretvara u autorsku odluku; predstava nije čista, njezino je tkivo ožiljkasto kao i tijelo koje imamo čast pažljivo promatrati pod reflektorima. Ne samo da nema pokušaja bijega od sistemske i sistematske marginalizacije plesne umjetnosti unutar već nesigurnog polja izvedbenih umjetnosti, nego je poanta upravo u tome da se taj ustupak estetizacije ne realizira, da izvedba ostane punk.

I want to laugh and giggle, I want to scream,

I want to wake up from this life-crushing dream, 

 

Umjetnica u trajanju predstave održava lice bezizražajnim i ton govora ujednačenim, što nas senzibilizira za suptilne nijanse višeznačja koje neprestano titraju u izvedbi pa osjećamo često ironiju, povremeno frustraciju i umor, na trenutke rubno bijes, u natruhama nostalgiju, gotovo neprestano strast. Ova je kontinuirana gesta jedan od načina na koje nam Marchig ne dopušta da predstavu ili poziciju autorice-izvođačice unutar nje fiksiramo, svedemo na lepezu jednoznačnih interpretativnih formula.

I want to wash my body bare in the stream,

I want to liberate this human machine

 

Marchig kroz izvedbu okrzne niz tema, odškrine niz pripovijesti, da bi nas ostavila u prostoru prorešetanom pukotinama priča koje su davno bile ili još nisu ispričane. Slažući autoreferencijalnu, ali i izrazito intertekstualnu predstavu Marchig neopterećeno kompilira tradicije transhistorijski i transgeografski te naslaguje flamenko na japanski no teatar, kanadsku punk muziku i slavenske bajke na antički mit čiji tragični kraj pripovijedanjem zamjenjuje sretnim naprosto jer može. Promatrajući ritual na pozornici, možemo se zapitati kakva se razmjena događa između šamanice koja puni prostor dahom i prisutnošću, koja ga transformira naočigled magijom koju samo ona može opozvati, i publike koja levitira iznad pozornice i rastvara se kako bi nas prizvani duhovi privremeno nastanili. Svojevrsna kulminacija predstave dolazi u trećem dijelu s pjevačkom interpretacijom pjesme Metronome koju prati original benda Nomeansno pušten na zvučnike. Ovdje prilično evidentno neškolovani vokal, što je uostalom savršeno u punk duhu, izvodi obradu ode bijesa protiv represije ujednačenog otkucavanja sediranog života. U periodu tjeskobne rascjepkanosti, ograničenja daha i dodira, kroz koji je predstava nastajala i razvijala se, ova buntovna gesta utoliko snažnije odjekuje u svom katarzičnom potencijalu.

I want to spit and grovel,

I want to shit, I want to make you wonder what is it?

What is it? 

 

Je li Sol zaista kolaž iscjepkanog opusa? Možda ponešto od materijala i prepoznajemo, a možda ta slika izvan vremena nije sjećanje, ali kome možemo vjerovati? Što smo zapravo gledale, što smo shvatile, jesmo li uopće? Tkanine na pozornici trebale bi poslužiti kao materijalni dokaz, ali one oživljavaju tek prošivene pričom koja uvijek može biti laž. Kostimi često prolaze ispod radara recepcije, iako figuriraju u cjelokupnom dojmu ne samo estetski, nego i značenjski te ponekad čine glavni segment scenografije, osobito kada je riječ o nomadskim predstavama koje svoju scenu moraju pakirati u prijenosne pakete. Pri kraju Sola umjetnica gotovo svu rekvizitu na pozornici zamata u omalen zavežljaj koji pored skutrenog tijela na sceni izgleda kao njezin zrcalni odraz. Sjećanje je ugrađeno u umjetnost, dok u izvedbenoj osobito bridi kao neuralgična točka, a Sol nastanjuje nabijeni prostor ambivalencije izvedbenih umjetnosti, kanalizira i upogonjuje vlastitu prolaznu prirodu, rastvara osobnu izvedbenu arheologiju i gradi od ostataka, pokazujući da je i prolaznost na određeni način iluzorna i uvjetna. Sol se najavljuje formulom Existence is not an individual affair, što će reći ne samo da postojanje nije individualna stvar niti stvar individue, nego nije ni samotna niti je pojedinačna afera, nije ni izolirana ljubavna priča. Sol završava povlačenjem umjetnice u tamu u kojoj individualna osamljenost postaje jednako apsolutnom kao kolektivna nerazlučivost, u kojoj smo svi i nitko nikada nije solø.

Izvor: ŽU