Piše: Antonela Marušić

Što je zajedničko inicijativama i projektima koji su posljednjih nekoliko godina proširili utjecaj i dosege nezavisne glazbe u Hrvatskoj i regiji? Jesu li globalni slom diskografije i kriza medija otvorili prostor za jasnije pozicioniranje DIY koncepata u umjetnosti i pop kulturi? Svjedočimo li istinskom procvatu ove scene u lokalnim okvirima ili tek privremenom zanosu, temeljenom na optimizmu kratkog vijeka? Ovo su pitanja kojima se kanimo pozabaviti u tekstovima koji slijede. Za početak, pokušat ćemo predstaviti nekoliko malih, ali značajnih inicijativa koje svjedoče o potencijalu i održivosti nezavisne glazbene etike. 

Od samog početka pisanja ovog teksta nametala mi se pjesma srpske grupe Jarboli Podrška je važna. Soundtrack nije slučajan jer stihovi pjesme, kao i uostalom dugogodišnji put ove grupe na regionalnoj sceni, dobro ilustriraju jedan od ključnih zamašnjaka ovog dijela umjetničke produkcije – solidarnost i zajedništvo. Svaki od naših šestero sugovornika pored same glazbe bavi se i nekim od vidova promotorskog posla: Valent Samardžija prvi je čovjek projekta MIMO, Nina Romić voditeljica je i pokretačica koncertnog programa Začarana Močvara, Matija Habijanec sa svojim je prijateljima i glazbenim istomišljenicima osnovao nezavisni diskografski label Noisy Night Records, Zvonka Obajdin pokrenula je seriju koncerata i kompilacija Bistro na rubu šume, Dimitrij Petrović Mišo s prijateljem je pokrenuo glazbeni studio Radost, a Ante Perković nastupa kao kantautor, dok kao glazbeni novinar godinama piše o problematici funkcioniranja glazbene scene. 

U suradnji s Hrvatskim radijom, Grafičkom školom i Muzejem suvremene umjetnosti u čijoj se dvorani Gorgona održavaju koncerti ovog projekta, MIMO (Medijski Inventar Muzičkih Originala) već drugu sezonu zaredom uspijeva dva puta mjesečno u eteru javnog radija promovirati domaću autorsku glazbu i izvođače koji su svojim statusom na sceni mahom nezavisni. MIMO se održava nedjeljama navečer, dok priliku za jednosatne nastupe garnirane razgovorima svake večeri imaju po dva glazbena izvođača. Program prati i živi prijenos na prvom programu Hrvatskog radija, a odnedavno i live streaming. Pokretača ovog projekta Valenta Samardžiju pitamo smatra li da se pod utjecajem MIMO projekta, ali i ostalih inicijativa na nezavisnoj sceni, u posljednje vrijeme podigla vidljivost nezavisnih i nekomercijalnih glazbenih izvođača u mainstream, ali i nezavisnim medijima.

“Scena je oživljena, bogata i vrlo zanimljiva. Problem je što publika zaostaje zbog zaokupljenosti ogromnom količinom sadržaja koji se nude. U sklopu projekta Ima li ViBRe MiMo etera? nastojimo skrenuti pažnju na to da oko nas postoji domaća i regionalna glazba koja je autentična, iskrena i dobro producirana. Vidljivost na komercijalnim medijima, po mom mišljenju, nažalost nije moguća za male i nezavisne izvođače, jer su se mainstream mediji povampirili za profitom i izgubili svaku društvenu odgovornost. Glazbena industrija je ionako preopterećena i mediji love gledanost provjerenim ukusom većine. Internet je prenapučen, Facebook sumnjiv u smislu promocije, tako da ostaju mjesta gdje možete vidjeti glazbenike uživo kao što je Free Stage i osobnom preporukom aktivirati ljude oko sebe da se aktivnije uključe u praćenje, podršku i plaćanje ulaznica za ovakve koncerte. Tu se Hrvatski radio postavio doista kao javni servis i trenutno nam je osim nezavisnih radija (Student, 808, Maestral, KLFM) jedina šansa da proširimo glas o izvođačima čiju glazbu ostali mediji zaobilaze. Mali nezavisni portali su također aktivni oduvijek i prate događaje što je velika pomoć u širenju informacija”.

Važna karika koja je nedostajala domaćoj nezavisnoj i indie sceni su bili i nesolidarnost i česta nezainteresiranost bendova jednih za druge. Nakon što se projektima poput Začarane Močvare, Bistroa na rubu šume i MIMO-a uspjelo u međusobnom umrežavanju i povezivanju – vidljivost i doseg među publikom su porasli. S tim se slaže i idejni tvorac MIMO-a. “MIMO pomiče interes za povezivanje i udruživanje kao i vjeru da možemo puno toga sami učiniti. Jedan od problema domaće suvremene glazbene scene je da se mnogi glazbenici ne poznaju uživo, iako se znaju se po imenu i rade na sličnim projektima. Druženje uživo jako je važan dio zajedničke snage. Digitalna komunikacija je manjkava. I MIMO se rodio iz susreta uživo između mene, urednice Hrvatskog radija Jelene Balent i voditelja Free Stagea Krešimira Znike. Do tada smo samo kukali svatko u svom mikro svijetu, a danas radimo zajedno”.

Premda većina nezavisnih izvođača svoju glazbu distribuira putem digitalnog downloada na svojim bandcamp stranicama ili na etiketama nezavisnih kuća poput slovensko-hrvatske izdavačke kuće Moonlee Records i Geenger Records, još uvijek na sceni postoji prostor za nove slične labele, unutar kojih svoju glazbu mogu promovirati izvođači koji dijele zajedničke etike i estetike. Da je tome tako, svjedoči i osnivanje nezavisnog glazbenog lebela Noisy Nights Records (NNR) što ga je sa svojim prijateljima i istomišljenicima pokrenuo Matija Habijanec, kantautor i glavni autor benda Marshmallow Notebooks, jedan od najžilavijih aktera domaće nezavisne scene. Matija kao kantautor u različitim postavama i inkarnacijama djeluje više od petnaest godina, a valja napomenuti i to da je sve svoje albume objavljivao i distribuirao sam, bez podrške izdavačkih kuća, najprije na kasetama, zatim na CD-ima, a nakon snimanja posljednjeg albuma Marshmallow Notebooks koncentrirao se na besplatni digitalni download i tisak ploča u limitiranim nakladama. Ploče ovog benda za nezavisne prilike i medij LP-a vrlo se dobro prodaju i što je najvažnije – udruga koja stoji iza NNR-a sav “profit” ulaže u tisak svojih narednih izdanja. 

“Ploče radimo u tiraži od dvjestotinjak komada, što je najskromnija tiraža koju je uopće moguće naručiti, a poklanjamo ih svakome tko donira barem 80 kuna našoj neprofitnoj udruzi”, kaže Habijanec koji nam je povjerio i planove o budućim izdanjima bendova ove male etikete. “Uskoro su, točnije 14. studenog vani druga i treća Noisy Night ploča – album Define Success Benchwarmersa i Vacation Freeze benda The Lesser Men. Iduće godine stižu ploče The Moody Broodersa i dubrovačkih čarobnjaka Izae, voljeli bismo krenuti i s objavljivanjem knjiga, možda napravimo neku Noisy Night rezidenciju na mjesečnoj bazi u nekom od zagrebačkih klubova… Tek smo počeli”, entuzijastično će Habijanec kojeg pitamo i o tome planira li ovu malu izdavačku kuću podići na još višu razinu, s većim katalogom i platformama koje bi je učinile vidljivijom na nezavisnoj sceni regije. Odgovor koji dobivamo posve je u skladu s Matijinim scenskim i umjetničkim senzibilitetom introvertnog indie glazbenika i promotora. “Noisy Night je specifična priča, zapravo potpuno blesava amaterska eskapada – ne prijavljujemo se na natječaje, ne pišemo projekte, ne zanimaju nas evropski fondovi i nemamo vremena za suradnje s drugim udrugama jer svatko od nas živi previše života”.

Da glazba i nezavisna scena za najveći broj njenih akterica i aktera nije posao kojim zarađuju za život svjedoči i primjer kantautorice Nine Romić, koja premda je među najafirmiranijim imenima, i dalje radi kao odgajateljica u vrtiću. Upravo Nina je pokretačica Začarane Močvare, koncertnog programa koji je posljednjih godina bio poligon za prva predstavljanja mnogih talentiranih domaćih debitanta, ali i onih iza kojih je dugogodišnje djelovanje na sceni regije. Prvotno zamišljeni kao intimni koncerti kantautora i kantautorica Začarana Močvara povremeno promovira i bučnije pop i rock formacije. Pitamo Ninu o budućim planovima vezanim uz Začaranu Močvaru. “Program se planira širiti malo više na regiju, i neka druga inozemna imena. I dalje planiramo ići u smjeru u kojem smo krenuli, uz dodatno razgranavanje. Voljeli bismo se povezati i ostvariti suradnju s nekim programima iz drugih država”, kaže Nina koja je nakon iskustava u organizaciji ovog programa očito spremna za širenje izvan granica Hrvatske. Na pitanje je li zadovoljna stupnjem solidarnosti među glazbenicima, ali i podrškom medija, Nina nije pesimistična. “Mislim da podrške ima, i to je pozitivna stvar. Kantautorska scena je uvijek bila na marginama, no sada su se stvari malo pokrenule i neki temelji za dalje su postavljeni. O ljudima sve ovisi. Nadam se da će svi uvidjeti da je solidarnost ono što jača scenu i pokreće nas u dobrom smjeru”.

Njezina kolegica iz grupe Svemir, Zvonka Obajdin najvećom vrijednošću što ju je nezavisna scena iznjedrila posljednjih godina smatra upravo rad njenih aktera i akterica na zajedničkim projektima poput kompilacija i koncertnih programa Bistro na rubu šume. Obajdin najvećim postignućem Bistroa smatra povećanu vidljivost scene koju Bistro predstavlja, bez podrške bilo kakve postojeće organizacije ili institucije. “Ono što se dogodilo u pozadini i što je možda i glavni uzrok da je projekt uspio na takav način, je to što smo se unutar scene povezali i prepoznali, na osobnom nivou, bez neke posredničke institucije. Radeći kompilacije dijelili smo iskustva, probleme, savjete, mišljenja. Ostale su veze i kontakti koji će nekima koristiti i u budućnosti. Najkorisnija stvar koju sam dobila radeći Bistro je učenje iz tuđih primjera, mogućnost da ne moram baš sve naučiti na vlastitim greškama. Također sam konačno shvatila o kolikoj je količini posla zapravo riječ, te da to nije nešto što se dugoročno može raditi ‘usput’. Za organizaciju nije potrebno puno novaca, ali je potrebno dosta vremena i energije”, smatra kantautorica. Saznajemo i da ekipa Bistro ne planira nastavak kompilacija, trenutno je aktivan samo klupski program pod tim imenom u zagrebačkom klubu Klub. Moguće da projekt više ni neće imati nastavak, ali Zvonku takvo što ne obeshrabruje, svjesna je da svaka inicijativa ima svoj rok trajanja i da u budućnosti neće manjkati novih inicijativa od strane ostalih glazbenika i glazbenica. 

Tim koji je uz Zvonku Obajdin radio na projektu kompilacija Bistro na rubu šume zaslužan je i za pokretanje za ovu scenu važnog tonskog studija Radost. U ovom studiju već je snimljeno nekoliko izdanja bendova s nezavisne scene, a ista ekipa već nekoliko mjeseci realizira seriju live koncerata Soundset Sessions na kojima različitim izvođačima s nezavisne scene pružaju priliku za sviranje i promociju. Još jedan od aktivnih protagonista na nezavisnoj sceni je snimatelj i bubnjar grupe Radost! Dimitrij Petrović – Mišo koji nam je ispričao kako je nastao studio Radost i što je tehnički bilo potrebno da ga se stavi u funkciju i pokrene. “Rekao bih da je studio Radost nastao iz sušte potrebe. Cijelu proteklu godinu sam provodio većinu vremena u podrumskom prostoru u kojem ‘probavaju’ bendovi Radost!, Fishy Fish i U Pol’ 9 kod Sabe. U tom periodu sam bio okupiran projektom Bistro na rubu šume, te je odlučeno da na prvu kompilaciju bude uvrštena pjesma Mrtav je Johnny Mikija Solusa, a kako on nije imao nijednu reprezentativnu snimku, ponudio sam da uz pomoć običnog zooma i par posuđenih mikrofona snimimo tu stvar. Nakon toga, me prijateljski dvojac (Ivča i Tena iz benda Seine) tražio da zajedno snimimo i miksamo njihov EP, pa se nakon tog projekta (kraj 2013. odnosno početak 2014) pojavila iskra koja je rasplamsala ideju studija Radost”, kaže Mišo koji emisiju zajedno s kolegom Dinom Kraljetom radi na svemu što je potrebno za emitiranje Soundset Sessionsa. 

“Budući nastupi u emisiji će biti složeni po sličnom modelu kao i do sada, otprilike 45 minuta svirke i 15 minuta ugodnih riječi, želja i pozdrava. S obzirom na to da sessione radimo u svoje slobodno vrijeme pored poslova i drugih više-manje fakultetskih obaveza, trudimo se da emisija zadrži određenu kvalitetu, te na takav način vježbamo i učimo i svakom emisijom. Mislim da će buduće emisije biti sve bolje i bolje, ali ne mogu nikoga izdvojiti za budući nastup jer se dogovori za emisiju često događaju po načelu entropije. S vremenom ćemo možda pokušati dobiti prostor za ‘duplu’ emisiju, a neka emisija će možda biti bez imalo razgovora, samo čista svirka. Želimo da svi kantautori, bendovi, VIS-ovi, i ostali glazbenici osjećaju slobodu da dođu u studio i snime nešto, važna je samo dobra i pozitivna vibra. Sve emisije i buduće i prošle projekte možete poslušati ovdje“. 

U priči ispunjenoj optimizmom i poletom vrijedi plasirati tračak skepse i (samo)kritike, a tko je za to bolja osoba ako ne kantautor i novinar Ante Perković. On, naime, smatra kako se vidljivost nezavisne scene podigla, no nije siguran koliko ju je primijetila potencijalna publika. Ante je također oprezan u detekciji vidljivosti nezavisne scene u medijima, no obzirom na njegov dugogodišnji novinarski staž u različitim glazbenim medijima, takvo što nije teško razumjeti. “Nisam više siguran koliko mediji, i oni iz glavne struje i oni oko nje, uspijevaju biti alatom za širenje dobrog glasa i afirmaciju ove scene zainteresiranoj javnosti. Hype se još uvijek da stvoriti, ali to je jednokratni PR uspjeh koji dugoročno ne znači puno”, kaže Ante s kojim nismo željeli polemizirati predočavanjem fotografije sa sjajno posjećenih klupskih nastupa što su se u posljednje vrijeme dogodili na nezavisnoj sceni. Perković pozdravlja fokus nezavisnih izvođača na DIY koncepte, no kritičan je kada ga pitamo o prodoru ove glazbe u mainstream medije. “Situacija je paradoksalna; mislim da se trebamo pitati želimo li veću vidljivost u medijima koji su nam na raspolaganju i u kakvu vrstu kompromisa ulazimo kad nam ‘nezavisnu’ glazbu počinju promovirati strukture i mehanizmi za čiji raspad, ili barem dubinsku transformaciju, navijamo. DIY je jedini dugoročno održivi i čisti koncept za bavljenje glazbom u ovom trenutku”, zaključuje Ante.