Ovaj put, na rasporedu je dugometražni portret nogometaša Zinédinea Zidanea, snimljen u stvarnom vremenu, tijekom utakmice odigrane 23. travnja 2005. na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, u kojoj su sudjelovali Real Madrid i Villarreal. Režiju filma potpisuju Douglas Gordon i Philippe Parreno.

“Riječ je o filmu koji izmiče jednoznačnoj kategorizaciji. Između eksperimentalnog filma, subverzivne biografije, galerijske instalacije i zapisa sportskog događaja, Zidane, portret 21. stoljeća na nekonvencionalan način pomiče granice poimanja dokumentarnog filma. (…)

Nadahnuti filmskim portretima iz 1960-ih, Gordon i Parreno odabrali su film kao medij portretiranja kako bi prikazali ono što gotovo nikada ne vidimo na ekranu, a umetanjem snimki iz televizijskog prijenosa uživo, autori filma dodatno usložnjavaju svoj filmski portret, ističući posredovanu prirodu spektakla.

Zasićene boje i tehnička preciznost svakog kadra majstorskog direktora fotografije Dariusa Khondjija te iznimno oblikovanje zvuka i glazba škotskog benda Mogwai, otkrivaju mnogobrojne slojeve onoga što se obično smatra tek igrom na ekranu”, stoji u najavi projekcije.

Više detalja o filmu možete pronaći ovdje.

Knjigu će biti moguće preuzeti na promociji uz dobrovoljnu donaciju, a više informacija o događaju pronađite ovdje.

Rad Željka Beljana polazi od raznih igara koje umjetnik (re)koncipira, izrađuje i daje na korištenje publici. Kako u predgovoru navodi Petra Dolanjski Harni, izložba će biti postavljena u prostor galerije na stolovima odjela za djecu i odrasle kreirajući “neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje u knjižničnu svakodnevicu.” Po običaju, radovi su postavljeni u prostor s namjerom da ih osobe diraju i koriste, a sve dijelove rada umjetnik samostalno izrađuje.

“Konstitutivni dio rada je i kolektivni sportski performans koji autor organizira. Nogometna utakmica i druženje za stanovnike kvarta i sve one koji žele igrati, a ovakvih utakmica u svojim nogama autor ima nekoliko. Livade na Grmoščici i Žitnjaku sada je zamijenila ona na Volovčici pored knjižnice, zelena oaza usred urbanog prostora kvarta, pa ne treba zanemariti njezin dramaturški potencijal. Uokvirena zgradama i pješačkim prolazima, na nekoliko će sati postati pozornica za nogometnu utakmicu. Izmještena u umjetnost pa iz nje prebačena nazad u život, vraćena na ulicu odakle je i potekla, nije ništa manje uzbudljiva ni dramatična nego ona profesionalna”, stoji u predgovoru.

Željko Beljan (1984., Vukovar) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. U svojoj se umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Pritom istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova. 

Više detalja o izložbi, koja ostaje otvorena do 20. travnja, možete pronaći ovdje.

Prije nekoliko godina na nagovor društva došla sam na Jakuševec kako bismo pogledali jednu njihovu utakmicu, posljednju u sezoni, ako se ne varam. Cijelog života tvrdoglavo ne volim nogomet i nikako mi nije išlo u glavu zašto ga neki moji prijatelji vole, ali došla sam prijateljstva i druženja radi. Sad bi mogla uslijediti rečenica o magičnoj preobrazbi mog mišljenja i zaljubljivanju u najvažniju sporednu stvar na svijetu. Ne mogu ići tako daleko: uopće se ne sjećam protiv koga je Zagreb 041 tada igrao i jesu li pobijedili, a nogomet mi je i dan-danas dosadno gledati. Sjećam se da sam se na toj utakmici sjetila da mi ga nikad, doduše, nije bilo dosadno igrati. Zatekla sam se u brzinski složenoj ekipi improvizirane utakmice koja je uslijedila nakon službene, a sudjelovala sam i u natjecanju u izvođenju jedanaesteraca. 

Drugim riječima, “ideja kluba je da su svi dobrodošli, da je nogomet za sve i da sport pripada zajednici, a ne eliti”, rekao je Josip Miličević, član Zagreba 041. Klub je takav od svojih početaka, a jedan mu je od ciljeva pokazati da je sport javna potreba koja proizlazi iz zajednice i tu je za zajednicu, što se odražava i u njegovoj upravljačkoj strukturi. Uređen je direktno-demokratski i nema upravu, već njime upravljaju svi njegovi članovi. Sve bitne odluke donosi Skupština, koja je opet cijeli kolektiv, što uključuje i igrače_ice i navijače_ice. Jedna je od ključnih ideja pri pokretanju Kluba bila stvoriti kolektiv “koji na terenu, na tribini i u zajednici promovira vrijednosti koje su nažalost rijetke u nogometu u Hrvatskoj i na Balkanu”, dodao je Miličević. To uključuje borbu protiv klijentelizma i korupcije na svim razinama te “jasan stav protiv svih vrsta diskriminacije s porukom povratka nogometu kao sportu solidarnosti, zdravog nadmetanja, uvažavanja protivnika i sportu koji volimo zbog njegove jednostavnosti i ljepote”, stoji na službenim stranicama Kluba. 

Svoju želju za aktivnim sudjelovanjem u životu zajednice Klub je pokazao u radu s izbjeglicama i tražiteljima azila na terenu, ali i izvan njega, uključivanjem u različite pokrete i inicijative. “Prvi trener u našem klubu bio je stranac s odobrenim azilom, na utakmicama smo kuhali i surađivali s kolektivima koji su kuhali tradicionalna jela iz različitih zemalja poput Pakistana, Senegala, Nigerije. Prvu ekipu mlađih kategorija koju smo imali u klubu činila su djeca izbjeglice i tražitelji azila itd.”, kaže Miličević. “Klub je svojedobno podržao građane Savice u borbi za očuvanje parka, igrači su u znak podrške inicijativi Drugotna na sav glas na teren izašli u majicama iz kampanje, na utakmicama smo izražavali podršku različitim pokretima i grupama koje se bore za vrijednosti koje i mi dijelimo, pa smo tako podržali studente Filozofskog fakulteta tijekom njihove borbe protiv klerikalizacije obrazovanja i korupcije na Sveučilištu, surađivali smo s bubnjarskom skupinom Drum ‘n’ Bijes, građanskim inicijativama u Dugavama i slično”, dodala je Tea Radović, članica Kluba. 

Osim sudjelovanjem u društvenim akcijama, inicijativama i protestima, vrijednosti Kluba sustavno se njeguju i u nastojanjima za osnivanjem drugih ekipa i selekcija osim one muške seniorske koja postoji od osnutka. Tako je bio uspostavljen i omladinski pogon s prvom trenericom Helennom Hercigonjom-Moulton u kojem je većina djece bila u statusu tražitelja međunarodne zaštite ili se pak radilo o djeci obitelji kojima je zaštita odobrena. Omladinski pogon s vremenom je rastao, pa tako danas Klub ima i pet mlađih selekcija: zagiće (mlađe od 9), limače (mlađe od 11), mlađe pionire (mlađi od 13), kadete (mlađi od 17) te juniore (mlađi od 19). U zagićima i limačima pritom se zajedno natječu i djevojčice i dječaci. Prije pandemije aktivna je bila i ženska ekipa, samoprozvana Ženčad, koja se natjecala na turnirima i u neformalnim ligama te je jedan od aktivnih ciljeva Kluba njezino oživljavanje. “Kroz svoj rad smo nastojali i promijeniti te olakšati pristup onima koji su često isključeni, tako smo uspješno zagovarali promjene birokratskih pravila unutar Zagrebačkog nogometnog saveza koje su olakšale pridruživanje i igranje u klubovima za tražitelje međunarodne zaštite, kako one mlađe od 18 tako i za starije”, dodao je Miličević.

Klub je prepoznat i izvan granica Hrvatske, pa je prije nekoliko godina pozvan u konzorcij Erasmus+ projekta Sport Together zahvaljujući kojem su se razvila partnerstva s Nogometnim savezom Republike Irske i Nogometnim savezom Sjeverne Irske. Suradnja s drugim organizacijama i klubovima iz regije nastavila se novim projektom Sport Zajedno, a oba projekta pokazuju kako se sport može koristiti kao alat za društvenu inkluziju i postkonfliktno pomirenje. Suradnja je rezultirala raznim radionicama i studijskim posjetima, a trenutno je u razvoju edukacijski modul i priručnik o tome kako organizirati inkluzivni sportski događaj. Radović kao jednu od zanimljivijih aktivnosti u kojima sudjeluju ističe Mini-Van Tour, turneju Balkanom u kombiju prepunom sportske opreme koja se zaustavlja u mjestima u kojima su zajednice segregirane na etničkoj osnovi ili izolirane i zanemarene, pa djeca u tim mjestima nemaju jednak pristup aktivnostima i sportu kao djeca u razvijenijim sredinama. Hrvatska je stanica prošle godine bila u Paragu (Međimurje), a organizirao ju je upravo 041 u suradnji s NK Paragom.

U svojih deset godina postojanja najponosniji su, kažu, na to što su i dalje tu, bez obzira na to što su beskućnici, bez vlastitog terena i infrastrukture potrebne za normalno funkcioniranje. Najveći im je cilj u idućem desetljeću naći svoj dom. “Tek ćemo onda moći zaista kvalitetno raditi u zajednici i sa zajednicom, na terenu i izvan njega”, zaključuje Radović.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Ovaj događaj pruža jedinstvenu priliku da iz prve ruke doživite kako sport, posebice nogomet, služi kao inspiracija za stvaranje novih umjetničkih radova”, poručuju organizatori. Ističu i kako će, osim uživanja u nogometu, ovo biti prilika za neformalno druženje s umjetnikom Željkom Beljanom te za doprinos njegovom istraživačkom projektu.

Željko Beljan vizualni je umjetnik koji u svojoj umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Pritom istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova. 

Okupljanje je zakazano u 12 sati na okretištu Črnomerec, ispred Konzuma, nakon čega će se sudionici_e pješke uputiti prema nogometnom terenu. Druženje je planirano do 16 sati.

Ako ste zainteresirani sudjelovati, ispunite kratki obrazac.

U radu Extra time umjetnik povezuje svoju umjetničku praksu ručnog rada i ljubav prema nogometu. Baš kao i ručni rad, koji se mahom doživljava kao hobistička praksa, i amaterski (i niželigaški) nogomet „inferiorniji“ je od nogometa prisutnog u medijima. Nogometna igra s ulice i gerilski tereni, gdje je nogomet bio i ostao igra, daleko su od glamura i multimilijarderske industrije – glavnih asocijacija na profesionalni nogomet. Još kada je umjetnik kao „talentirani dječak“ počeo trenirati, iskorak u profesionalizam nije ga zanimao, no ljubav prema nogometu (i igri u širem smislu) zadržala se do danas, kada redovito posjećuje trećeligaške terene, gdje igraju entuzijasti koji preko tjedna rade svakodnevne poslove, a vikendom obuvaju kopačke i 90 minuta uživaju u igri. Upravo tu poveznicu između ručnog rada kao „inferiornijeg“ oblika umjetničkog izričaja i niželigaškog nogometa kao „inferiornijeg“ oblika igre od profesionalnog istražuje u ovom radu. Uz to, ručni je rad itekako prisutan u kontekstu nogometa (šalovi, zastavice, grbovi) te na određeni način omekšava mačizam nogometne igre. Rad Extra time također se nadovezuje na ono nešto „dodatno“ što okružuje profesionalni nogomet, a na određeni način zaobilazi amaterski – opet zbog financijske strukture, a to su memorabilije, kolekcionarski predmeti i ostali popratni materijal koji prati svaku ligu, svako svjetsko i europsko prvenstvo i ostala natjecanja. To su, primjerice, sličice koje smo u djetinjstvu sakupljali da bismo svake četiri godine popunili novi album, igrajući pritom razne igre kako bismo izmjenili „dupliće“ i osvojili sličice koje nam nedostaju. U sklopu ove prostorne instalacije, u kojoj kroz različite tehnike dekonstruiram motive iz nogometnog univerzuma, umjetnik izrađuje i svoje verzije sličica te će se zajedno s posjetiteljima upustiti u razne igre prijateljskog karaktera, iskušati vještine „tapkanja“ i drugih igara te evocirati trenutke napetosti koje su nam te igre donosile. Imaginarni amaterski klub „Extra time“, ukrašen memorabilijama tipičnim za klupske prostorije svakog velikog kluba, ovom će prilikom dobiti svoje mjesto u „klupskim“ prostorijama HDLU-a.

Željko Beljan (1984., Vukovar) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. U svojoj se umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Pritom istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova. Finalist je nagrade Radoslav Putar za 2023. godinu i alumnus WHW akademije u generaciji 2022. Od 2011. sudjelovao je u znatnom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji, a dosad je ostvario i niz samostalnih: Projekt Arkade (MSU, Zagreb, 2023.); Neriješeno (Galerija Šira, Zagreb, 2022.); Gost (Prostor, Split, 2022.; Tratinska 64 – CIMO, Zagreb, 2021.); Tri kornera penal (Nogometni teren OŠ Marijan – Culture hub Croatia, Split, 2022.; Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 2022.); Truth is a Forgotten Memory (usuradnji s Rebeccom Merlić, Etnografski muzej, Zagreb, 2022.); Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020.; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018.; Inquiry Inc., Osijek, 2016.).

“Volim ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub”.

Ako navijača Dinama upitate tko je autor ovih rečenica, većina će vam znati odgovoriti i prije nego što ih u potpunosti izgovorite. Izjava Dinamovog vratara Georga Kocha iz 2008. godine, već u trenutku kada je bila izrečena, postavila je važno pitanje s kojim se susreću nogometni djelatnici i gledatelji na početku 21. stoljeća. Gubi li se gradnjom novih, modernijih nogometnih stadiona tradicijsko utemeljenje nogometa kao sporta za radničku klasu, tj. postaju li stadioni reprezentacijom novog načina shvaćanja tog sporta – ne više kao igre, suparništva i fair playa – proizvod koji nam je serviran na polici, za kojim ćemo posegnuti i potom ga konzumirati, ne razmišljajući o svim mogućim interpretacijama svijeta oko nas koje nam on nudi. Hoće li se nogomet, kroz ljude koji ga gledaju, prate i vole, oduprijeti mijenama vremena i zadržati svoju, na neki način transcendentalnu snagu koja ga je pretvorila u najpopularniji sport na svijetu?

U svom članku iz 1995. godine, “Ne-mjesta: Uvod u antropologiju supermodernosti”, francuski antropolog Marc Augé predstavlja jedinstveni koncept koji naziva “ne-mjestom”. Po Augéu, ne-mjesto je svaki postmodernistički prostor koji nema povijest, odnosno onaj prostor koji je neantropološki i bez starine, tj. potpuno artificijelan. U skupinu takvih prostora Augé je ubrojio aerodrome, kolodvore, svemirske stanice, hotelske i velike trgovačke lance. Pitanje koje se postavlja jest možemo li stadione s početka 21. stoljeća svrstati u ovu klasifikaciju, i kako bi takvo određenje mijenjalo odnos nogometne publike prema tradiciji, klubovima i nogometu kao sportu? Jesmo li kao zaljubljenici u nogomet uopće kadri prihvatiti neminovne promjene koje donosi vrijeme i je li naš pogled zamućen nerealnim romantičnim shvaćanjem ove igre u koju smo se zaljubili još kao djeca, na školskom igralištu, tribini ili ispred televizora?

Ono što prvo pada na pamet kada razmišljamo o modernim stadionima jest koncept njihovih imena. Kroz povijest, nogometni su stadioni nazivani po zemljopisnim položajima, istaknutim pojedincima ili nekim općenitim karakteristikama. Vjerojatno svakom navijaču Fiorentine zatitra srce pri spomenu imena Artemio Franchi; nisam siguran da bi se taj očuđujući trenutak dogodio da taj mitski stadion promijeni naziv u primjerice – Nutella Park. U svijetu koji je dirigiran profitom kao apsolutnim ciljem, nije čudno što mnoge kompanije potpisuju milijunske ugovore s klubovima kako bi njihovo ime postalo ime stadiona, osiguravajući si time vrlo vidljivu i dugotrajnu reklamu. S druge strane klubovi, u želji da osiguraju sredstva za bespoštednu borbu za prevlast ili opstanak na domaćim i europskim travnjacima, često prodaju prava na ime stadiona, polako se – svjesno ili nesvjesno – odmičući od svojih navijača. Takav tip paradigme u modernom nogometu jasno je uočljiv u etimologiji imena stadiona engleske Premier Lige, gdje pet od dvadeset klubova igra na stadionima nazvanim po sponzoru kluba (redom Emirates Stadium, KCOM Stadium, King Power Stadium, Etihad Stadium i bet365 Stadium). Uzimajući u obzir da su se još krajem 20. stoljeća ti stadioni zvali svojim originalnim imenima, jasno je da je to trend koji ne posustaje, nego očigledno raste i razvija se, i to ne samo u Engleskoj. Slične primjere možemo pronaći i diljem Europe, a najočitiji su zasigurno oni Bayernove Allianz Arene ili Türk Telekom Arene u Istanbulu.  

Sljedeći problem s kojim se susrećemo kada govorimo o modernim nogometnim stadionima jest onaj njihove neupitne sličnosti, bilo izvana ili iznutra. Takav princip još više naglašava artificijelnost njihove prirode, te odvojenost od lokalne ili nacionalne tradicije izgradnje nogometnih stadiona. Ono što zasigurno najviše zabrinjava navijače, kao najfrekventnije posjetioce nogometnih utakmica, jest i arhitektura tribina koja ni prostorno ni akustički ne omogućava maksimum, a ponekad ni minimum podrške momčadi. S tim u vidu, značajni postaju i pokreti za vraćanjem tribina sa stajaćim mjestima, kao pokušaj da se u nogometu očuva ono što se očito gubi modernizacijom stadiona i bijegom od svog tradicijskog utemeljenja. U studenom je održan preliminarni sastanak svih dvadeset klubova Premier Lige, koji bi mogao označiti povratak sigurnog stajanja iliti “safe standings” na stadione diljem Ujedinjenog Kraljevstva, a koji će pokušati razbiti sterilnost prisutnu na tim istim stadionima.

Analizirajući moderne stadione kao “koncept ne-mjesta”, nameće se pitanje odmicanja klubova od domicilnog stanovništva, pa uslijed toga rušenja tradicije koja se taložila s godinama postojanja pojedinog nogometnog kluba. Korijeni većine klubova duboko su urasli u lokalnu ili regionalnu strukturu kojoj pripadaju, a čime nerijetko predstavljaju neki tip ideološkog konstrukta ili matrice odnošenja svojih navijača. Za primjer tomu samo se trebamo odvesti do Splita i odmah ćemo shvatiti kako nogometni klub može biti utjelovljenjem jednog posebnog načina shvaćanja svijeta, ali i samoga sebe kao determiniranog pojedinca. Imajući na umu da se gradnjom novih, modernijih stadiona sve više susrećemo s problemom poskupljenja ulaznica, što godišnjih, što jednokratnih, dolazimo i do zaključka da se klubovi nepovratno odvajaju od svojih navijača, ali i od ideje o nogometu kao sportu za mase. Također, premještanja stadiona iz šireg centra na periferiju gradova, nogometni navijači gube još jedan vid povezanosti sa svojim klubovima. Daleko od očiju – daleko od srca, reklo bi se. Samo se moramo prisjetiti akcije Bad Blue Boysa od prije nekoliko godina pod nazivom “Ne damo Maksimir”. Njome se protestiralo protiv najavljene selidbe stadiona u zagrebački kvart Kajzericu, jer ono godinama taloženo na južnoj strani maksimirske šume, premješteno na maglovitu obalu Save, ni po čemu vezanu uz Dinamo, njegovu povijest i navijače, ne bi imalo jednaku simboliku.

Na kraju, ono što se donekle opire klasifikaciji stadiona kao Augéovog koncepta ne-mjesta, jesu zasigurno klupski muzeji ili sobe s trofejima, koji prikazuju povijest i uspjehe klubova. No, oni većinom zauzimaju samo mali dio cjelokupnog prostora stadiona, pretvarajući se u neku vrstu odaje tajni, simboličnog mjesta gdje je vrijeme stalo i gdje se taloži sve ono što određuje (ili je određivalo?) neki klub kroz njegovu povijest. Tako odvojena od svijeta, zabarikadirana u nekoliko prostorija, te vjerojatno nezanimljiva većem broju ljudi, ova mjesta su tip anomalije u cjelokupnom shvaćanju modernih stadiona kao prostora koji sve više nalikuju trgovačkim centrima, a sve manje onome što im je bila prvotna i određujuća ideja – kao mjesta susreta i nadmetanja, kroz koje je moguće zbližiti ljude inače udaljene desecima i stotinama kilometara. Jesmo li kao nogometni navijači, zaljubljenici i gledatelji nesvjesno uhvaćeni u zamku, i svjedočimo li pretvorbi nogometa u samo još jedan proizvod koji ćemo konzumirati i potom ambalažu baciti u kantu za smeće? 

Piše: Vatroslav Miloš

Sabor je raspušten, a s njime i javna retorika onih koji bi se u novi saziv rado ponovno upustili. Službeno je predizborno vrijeme, kočnice su otpuštene, a stranački se kadar na konvenciji SDP-a održanoj 26. rujna odlično zabavljao direktno se slizavši s dijelom biračkog tijela tradicionalno priklonjenim HDZ-u. Milanovićevo dezorijentirano skandiranje “Hrvatska, Hrvatska!” nastavak je karnevala apsurda kojem ćemo svjedočiti u procesu tog grčevitog pokušaja ostanka na vlasti, čiji će režiser u sjeni ostati Tomislav Karamarko. Nakon “Zračne luke Franjo Tuđman” dočekali smo i prijedlog za “Trg dr. Franje Tuđmana” i to ni manje ni više nego na mjestu Trga sv. Marka. I to glavinjanje kroz lošije lokalne političke običaje, čini se, jedino je što ćemo vidjeti od konkretnog programa koji bi nas trebao uvjeriti da “Hrvatska raste”. Osim ako, naravno, ne uzmemo u obzir da Hrvatska raste tek figuralno, u našim srcima i mislima, s nostalgičnim patosom na tisućljetne težnje naših proverbijalnih predaka. Baš onako kako je to Franjo Tuđman za većinu nas i zamislio. 

Otprilike istovremeno, točnije dan prije raspuštanja parlamenta, Ustavni je sud donio nekoliko, blago rečeno, dubioznih odluka. “Ustavni sud danas je de facto ukinuo kvote na izbornim listama političkih stranaka budući da je svaki oblik sankcija za neispunjavanje kvote od 40 posto podzastupljenog spola od danas nepostojeći”, piše Ana Brakus za Libelu. Također, ukinute su odredba po kojoj bi stranke i nezavisne liste za kandidaturu morale skupiti po 1500 potpisa birača te odredba po kojoj se za zastupnike ne bi smjeli kandidirati osuđeni za zlouporabu položaja i ovlasti, što je Peđa Grbin, kao i vrijeme donošenja odluke, nazvao “bezobrazlukom”. Zanimljivo je da je ovaj prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnijela marginalna Hrvatska stranka žena, što pak na Libeli smatraju izdajom feminizma. Na čitavu situaciju reagirao je i GONG. 

Što da se radi s nogometom u vrijeme privatizacije, neofašizma i korupcije? Jednako kao domaće, i svjetske nogometne strukture muče gotovo isti problemi. Sepp Blatter, nominalno šef FIFA-e od 1998., ali ključan igrač u organizaciji od 1975. godine – jedan je od najvećih sumnjivaca u strukturama koje upravljaju sportom na svjetskoj razini. Problem je, barem do sada, bio u tome što se ništa od toga za što ga se sumnjičilo nije moglo dokazati. Kako izvještava BBC, švicarsko je pravosuđe pokrenulo krivični postupak protiv Blattera kojega se sumnjiči za potpisivanje štetnih ugovora i koruptivne radnje, u što je upleten i Michel Platini, nekadašnji francuski golgeter i sadašnji direktor UEFA-e. Što se Hrvatske tiče, nakon ustoličenja Mamićeva “čovjeka s terena” Davora Šukera na mjesto predsjednika HNS-a, službeno je došlo i do ustoličenja Mamićeva “čovjeka s klupe” Ante Čačića na mjesto poglavnika, pardon, izbornika nogometne reprezentacije, i Josipa Šimunića na mjesto jednog od doglavnika, pardon, člana glavnog stana, pardon, stručnog stožera zaduženog za motivaciju nogometne reprezentacije. Sve to smo doznali na konferenciji za štampu održanoj u pivnici. Kao da sve to pametnome nije dosta, iz HNS-a su odlučili da će jednom mediju, odnosno njegovim novinarima poimence, odalamiti jedan selektivni silenzio stampa. Reakciju Hrvatskog novinarskog društva možete čitati ovdje. 

S druge strane Atlantika, jedan je mladi biznismen javnosti održao žovijalnu lekciju iz neoliberalnog kapitalizma. Martin Shkreli, direktor “start-upa” Turing Pharmaceuticals, vlasnika distrubucijskih prava na Daraprim (generički pirimetamin, dostupan od 1953.) za sjevernoameričko tržište, dignuo je cijenu tog lijeka s 13,50 na 750 dolara. Takva odluka odjek je trenda “poslovnih strategija”, piše New York Times, “kupovanja starih, zanemarenih lijekova i pretvaranja ih u skupe, specijalne lijekove”. Pirimetamin se pretežno koristi pri liječenju toksoplazmoze, parazitske infekcije koja napada dojenčad, te bolesti imunosnog sustava.

EPH je prošloga tjedna u barem dva navrata pokazao kako mizoginija naše medijske stvarnosti nema granica. Lijepe žene prolaze kroz jad naslov je kojim je uredništvo Slobodne Dalmacije opremilo “foto-priču” o “Sirijkama, Irankama, Afganistankama” koje je “nevolja nagnala na drugi marš”, a koje, i u tim uvjetima, uspijevaju  “zabljesnuti ljepotom koja zapanji i znalce i laike”, dok je “kazališni kritičar” Tomislav Čadež u Jutarnjem listu objavio uistinu degutantan članak naslovljen Kako šefica Yahooa može brinuti o tvrtki ako se ne brine ni o svojoj djeci?, o čemu se kratkim komentarom očitovalo uredništvo Mufa. Istovremeno, slavimo dvadesetu godišnjicu djelovanja hrvatskog Centra za ženske studije, organizaciji koja je “značajno pridonijela demokratizaciji zemlje”, ali čiji obrazovni program jedini u regiji nije ušao u sustav na formalnoj razini.  

Za kraj, predlažemo da uronite u Arhiv pokretnih slika Škotske nacionalne knjižnice koji sadrži preko 1700 filmova, odnosno filmskih vijesti, obrazovnih filmova, filmskih magazina, dokumentaraca, eksperimentalnih filmova. Sight and Sound posebno ističe filmove Margaret Tait, škotske pjesnikinje i prečesto zaboravljane filmske pionirke, iz čijeg je opusa, s naglaskom na These Walls iz 1974. godine, besplatno dostupno čak 28 filmova.

Piše: Vatroslav Miloš

Dvije stvarnosti o kojima je Robert Misik pisao u Die Zeitu prije koji tjedan, tada još samo tamo nečiji daleki problem, postale su dijelom “naše” geografske i društvene stvarnosti. Nakon što je Mađarska diljem granice počela raspoređivati vojsku i slagati željeznu ogradu, val izbjeglica krenuo je prema zapadu preko “našeg” teritorija, a strukture vlasti, od političkih mrtvaca poput Ante Đapića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, počeli glavinjati skliskim područjem sveopće panike. “Jako je loše da se ulazi preko kukuruzišta, da granica ne funkcionira kako treba i odlučno tražim da se uvede čvršći nadzor nad državnom granicom te da se ona prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza”, izjavila je Grabar-Kitarović misleći, valjda, da granicu opsjeda okupatorska vojska, a ne ljudi koji bježe pred ratom i razaranjem, na što su, uostalom, upozorile organizacije civilnog društva.

“Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla bi otići u neki od izbjegličkih centara i susresti se s tim ljudima pa neka onda govori o čvršćem nadzoru granice, neka onda priziva pendreke i govori o obrani. Ti ljudi ne ugrožavaju našu sigurnost, niti ugrožavaju stabilnost zemlje”, piše Ladislav Tomičić u Novom listu, “Ova zemlja i njezini ljudi svojedobno su i sami tražili pomoć i dobili su je. Zar je predsjednica zaboravila da smo jučer i sami bili pakao iz kojeg se u svijet otisnulo na tisuće izbjeglica? Kolinda Grabar Kitarović o tome ne razmišlja. Njoj je puno bliži neki drugi svijet, svijet koji je unesrećio Sirijce i od njihove zemlje napravio klaonicu”. Istovremeno, i medijska reprezentacija krize polako ulazi u područje shizofrenog, čega je jedna od prvih naznaka terminološka zbrka oko ispravnog grupiranja ljudi koji pokušavaju naći sigurnost od spaljene zemlje iz koje su pobjegli: Raia Apostolova pokušava dati pozadinu “institucionalnoj i kulturnoj povijesti dihotomije migrant-izbjeglica”.  

Javna retorika oko izbjegličke krize itekako ima veze s onime o čemu se prošloga tjedan razgovaralo u Okruglom stolu ponedjeljkom na Trećem programu HR-a. Vraćamo li se u devedesete? pitanje je iz naslova na koje su pokušali odgovoriti voditeljica Katarina Luketić, povjesničar Tvrtko Jakovina i novinar Ivica Đikić. 

“Osmog lipnja ove godine svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ili ukinu humanistiku i društvene znanosti ili da ih nekako preformuliraju u ‘utilitarnije’ znanosti”, piše Mateja Kovačić u komentaru za H-alter. Nije to prvi puta da je Japan, i dalje snažno percipiran kao zemlja nadolazećih tehnologija, tražio ukidanje humanistike na nacionalnim sveučilištima: “U ožujku 1960. godine, ministarstvo obrazovanja u vladi premijera Nobusuke Kishija tražilo je ukidanje studija humanističkih i društvenih znanosti na svim nacionalnih sveučilištima, uz nakanu da strukturu vlade u budućnosti sačinjavaju inženjeri i prirodni znanstvenici”.  

Boris Postnikov u ovotjednim se Novostima pozabavio najavljenom predstavljanju novih reklamnih trendova na nadolazećem Weekend Media Festivalom u Rovinju. Jedan od segmenata oglašavačke budućnosti je “native advertising”, a radi se o “‘vrsti oglašavanja u kojem iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja reklame u potpunosti oponaša iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja okolnog sadržaja medija u kojem se reklama pojavljuje’. Ili, još jednostavnije: native oglasi izgledom, formatom i stilom kameleonski oponašaju standardne novinarske vijesti, reportaže i rezultate na internetskim tražilicama, stapajući se s ‘prirodnim’ medijskim okolišem ne bi li prikrili svoju pravu prirodu”. Nešto poput, veli Postnikov, “neprikrivenog prikrivenog oglašavanja”. 

A za kraj: sa (kripto)sportskih terena. Novi hrvatski izbornik je Ante Čačić, aktualni trener Lokomotive, a u njegovom će se “stručnom stožeru”, ako je vjerovati najavama, naći i mjesta za Josipa Šimunića, od početka, ali i do kraja reprezentativne karijere znanog i pod nadimkom “Ustaša”. 

Uhićenja su epilog dugogodišnjih optužbi za korupciju usmjerenih prema samoj organizaciji ali i njezinom predsjedniku, Seppu Blatteru, koji se tijekom svojih pet mandata uspješno otresao svih optužbi te izbjegavao kazneni progon. Podsjetimo, od 27. svibnja pa do danas četrnaest ljudi optuženo je za reketarenje, mito i pranje novca u iznosu većem od 100 milijuna dolara, nakon objave rezultata dugogodišnje istrage koju je predvodila američka savezna agencija FBI. Među optuženima su trenutni i bivši dužnosnici FIFA-e, menadžeri te poduzetnici za koje se sumnja da su bili upućeni u kriminalna djelovanja organizacije, a s objavljivanjem novih međunarodnih tjeralica krug osumnjičenika se i dalje širi. Istraga koja je dovela do uhićenja i optužnica primarno je bila fokusirana na djelovanje organizacije u Sjevernoj i Južnoj Americi, no uz postojeće indikacije o malverzacijama i mitu vezanima uz dodjeljivanje domaćinstava Svjetskog nogometnog prvenstva Rusiji 2018. te Kataru 2022. godine izgledno je da će se istraga proširiti. Nakon prošlotjednih događaja te ostavke Seppa Blattera 2. lipnja, samo šest dana nakon što je osvojio novi mandat, sve više zemalja diljem svijeta otvara neovisne istrage.

Potencijalni konačni pad FIFA-e mogao se nazrijeti već tijekom posljednjeg Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine u Brazilu, kada se u javnosti glasno počelo spekulirati o duboko ukorijenjenoj korupciji u organizaciji. Brazilska vlada potrošila je više od 11 milijardi dolara na pripreme za Svjetsko prvenstvo, a pred samo otvaranje prvenstva održavali su se masovni i često nasilni prosvjedi u slamovima brazilskih gradova. Najsiromašnije i socijalno najugroženije stanovništvo glasno je ustalo protiv namjenskog trošenja novca poreznih obveznika na izgradnju infrastrukture koja u nekoliko slučajeva nije imala nikakve potencijalne namjene nakon završetka prvenstva. Brazilci su prethodno prosvjedovali protiv iznimno raširene političke korupcije u zemlji, a pretjerani troškovi organizacije Svjetskog prvenstva opravdano su ukazali na to da društvena nejednakost ustupa svoje mjesto na ljestvici prioriteta pred renomiranom i prestižnom manifestacijom poput Svjetskog nogometnog prvenstva. Paradoksalno, jedini izravni profiter – barem što se tiče transparetnih i javnosti dostupnih informacija – bila je upravo FIFA. S obzirom da se na listi optuženika u trenutnom skandalu nalaze i brazilski članovi FIFA-e, bio je to potreban poticaj za pokretanje istrage o optužbama za korupciju vezanih uz brazilsko domaćinstvo posljednjeg Svjetskog prvenstva.

Jedan od događaja koji je uvelike utjecao na percepciju javnosti o mogućim aferama FIFA-e dodjeljivanje je domaćinstava Svjetskog prvenstva Rusiji 2018. te Kataru 2022. godine. Osim glasina da je dodjeljivanje domaćinstva Rusiji bilo popraćeno raznim velikodušnim gestama dužnosnicima FIFA-e i UEFA-e, postoje sumnje da je do odabira Rusije došlo nakon kupovanja glasova članova komisije. No tek slučaj Katara pokazuje pune razmjere koruptivnog karaktera FIFA-e, dodjeljivanjem domaćinstva zemlji koja za to ne ispunjava uvjete iz više razloga. Odabir Katara za domaćina nelogično je zbog samih klimatskih uvjeta u toj zemlji, budući da temperature od 50 stupnjeva celzijevih predstavljaju velik izazov za održavanje sportskog događanja tog tipa. No osim sigurnosti i fizičke dobrobiti samih sportaša mnogo je bitnije ono što se događa pri samoj izgradnji infrastrukture za prvenstvo. Naime, radnici koji sudjeluju na izgradnji stadiona i popratnih građevina mahom su migrantski radnici iz Nepala, Indije, Bangladeša i Šri Lanke koji imaju gotovo ropski status. Nemaju pravo izaći iz zemlje bez dozvole svojih poslodavaca, a dosadašnja istraživanja pokazala su da više od jednog radnika dnevno izgubi život na katarskim gradilištima. Procjenjuje se da će do održavanja Svjetskog prvenstva 2022. godine život izgubiti više od 4000 migrantskih radnika, od čega velik dio zasigurno pri izgradnji infrastrukture za prvenstvo. 

Nakon otkrivanja tih informacija napadi na FIFA-u postali su mnogo žešći, a u svjetlu trenutne afere opravdano se odgovornost prebacuje ne samo na Katar, zemlju s nezavidnim statusom kada su u pitanju ljudska prava, već i na FIFA-u zbog sumnji da je dodjeljivanje domaćinstva još jedan primjer koruptivnih praksi organizacije. Organizacije za ljudska prava aktivno su se uključile u lobiranje za poboljšanje radnih uvjeta u Kataru, dok se održavanje prvenstva u toj zemlji još više kritizira. Protiv radnih uvjeta migrantskih radnika ustali su i grafički umjetnici koji su izmijenili logotipove kompanija koje sponzoriraju FIFA-u, otvoreno davši do znanja da ukoliko iste kompanije stoje iza FIFA-e, ujedno i stoje iza nehumanog postupanja prema radnicima. Kao što John Oliver ističe u svom posljednjem pokrivanju teme koruptivnog skandala u FIFA-i, izgledno je da će FIFA moći funkcionirati na takav način sve dok im sponzori pružaju potporu. Nakon što su internet preplavile vijesti o izravnom prozivanju sponzora od strane umjetnika, uz već dalekosežne posljedice samog skandala, sponzori su izdali javna priopćenja kojim izjavljuju da će ukinuti svoj odnos s FIFA-om ukoliko se problem radnika u Kataru adekvatno ne adresira. Ono što se pokazalo ključnim kroz angažman šire javnosti, u kontekstu isticanja svih negativnih aspekata FIFA-inih manipulacija i pogodovanja, jest pitanje društvene odgovornosti – činjenica da je FIFA svojim djelovanjem dovela ne samo do degradacije jednog sporta, već i do degradacije ljudskih života.