Paralelno s festivalom Perforacije, u AKC Attacku će se 26. lipnja održati Noć performansa čija je ovogodišnja tema feministička umjetnost i umjetničke prakse. Svoje će interdisciplinarne radove u okviru Noći performansa i Perforacija predstaviti umjetnici i umjetnice: SoXe, žuж, Nikolina Butorac, Igor Zenzerović, Ana Katulić, Irena Boćkai, Lucija Žuti, Škart, Matea Bilosnić, Ana Kreitmeyer, Žiga Divjak, Arijana Lekić – Fridrih, Via Negativa, Sonja Leboš, Bruno Isaković, Mia Zalukar, Jasna Žmak, Domagoj Ivanković i Juraj Šantorić.

Organizatori iz programa izdvajaju premijernu izvedbu Priprema za sadašnje Ane Kreitmeyer, koja će svojom novom koreografijom na krovu Centra mladih Ribnjak 27. lipnja u 21:30 zaintrigirati publiku predstavom koja plovi od anksioznosti do borbenosti.

Od gostujućih predstava, zagrebačka će publika imati priliku pogledati slovenskog prvaka drame Marka Mandića kako razigrava sve svoje glumačke kreacije od početka vlastite karijere u izvedbi MandićCirkus u Kerempuhu 1. srpnja u 21 sat. MandićCirkus: Undressed gostuje u sklopu suradnje sa slovenskom kompanijom Via Negativa, organizacijom koja više od 15 godina pomiče granice izvedbene umjetnosti. Perforacije u Zagrebu zatvorit će renomirana izvedbena i interdisciplinara umjetnica Sonja Leboš 2. srpnja u 22:00 sata. U Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma izvest će performativno čitanje Opere Commerciale 2 zajedno s kolektivom Jednostavno rečeno iz Beograda, povezujući fenomene suvremene povijesti s (neiskorištenim) mogućnostima primjene tog izvanrednog arhitektonskog i urbanističkog kompleksa.

Čitav program Perforacija možete pronaći ovdje.

Noć performansa je site-specific događaj koji predstavlja performanse, prostorne i audiovizualne instalacije, eksperimentalne forme sa svjetlom, zvukom, pokretom te različite prostorne intervencije i participativne projekte umjetnica, umjetnika i umjetničkih kolektiva.

Fokus Noći ove godine je Feminizam u umjetnosti, zajednici i praksi. “U jeku preispitivanja i potpkopavanja ženskih prava s kojima smo danas suočeni želja nam je otvoriti Noć feminističkim i/ili angažiranim umjetničkim pristupima”, poručuju organizatori najavljujući podršku onim prijedlozima čija realizacija predstavlja ili potiče inovaciju u umjetničkom izričaju, koji eksperimentiraju s formama performansa i potiču promišljanje feminističke umjetničke prakse.

Prijaviti se mogu svi umjetnici i umjetnice ili umjetnički kolektivi iz Hrvatske, putem ispunjenog OBRASCA

Rok je 24. travnja u 23:59.

Sva pitanja uputite na mail.

Pozivom će se podržati:

• do 5 radova u nastajanju selektiranih umjetnica, umjetnika ili umjetničkih kolektiva, koji će u razvojnoj fazi ostvariti suradnju s mentorima kroz lab / konzultacije uživo i online,
• do 2 završena rada koji odgovaraju tematskim uvjetima natječaja.

Mentori ovogodišnje Noći (za radove u nastajanju) su Arijana Lekić-Fridrih i Zvonimir Dobrović.

Prijava uključuje:

Kategorija 1- radovi u nastajanju

• Radni naslov, opis i koncept projekta
• Popis prostornih i tehničkih potreba (techrider),
• Biografija i kontakt prijavitelja

Kategorija 2 – završeni radovi

• Podaci o radu (impressum), opis i koncept projekta
• Linkovi, video i foto dokumentacija
• Popis prostornih i tehničkih potreba (techrider)
• Biografija i kontakt prijavitelja

Predviđeni budžet po prijavljenom projektu za troškove honorara i iznosi 300€ bruto; dok putne troškove i troškove smještaja osigurava organizator.

Selektori ovogodišnje Noći su: Zvonimir Dobrović, Arijana Lekić-Fridrih, Marta Banić, Matea Antunović i Ivan Jamić.

Rezultati Poziva bit će objavljeni 8. svibnja na web-stranici Domina.

Festival Perforacije i Noć performansa financijski su podržali: Zaklada Kultura Nova, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb, Grad Dubrovnik, Grad Koprivnica te Kreativna Europa Europske unije (kroz projekt ACT- Art, Climate, Transition).

Negdje u okrugu jednog dvadesetčetverosatnog zagrljaja, na križanju dvaju prometnih pješačkih ulica na već vrlo prometnom Cvjetnom trgu u Zagrebu, Mirjana Đan smjestila je svoje stvari i zvučnike. Za one upućene jasno je da je riječ o izvedbama koje čine dio programa festivala Perforacije, dok za ostale to spada u kategoriju samo još jednog od brojnih istupa nekog umjetnika koji na raspolaganju ima nekoliko sekundi da zaokupi pažnju prolaznika ili se neprimjetno stopi s popodnevnim žamorom. Neupadljiva prisutnost mlade djevojke u svijetloj haljini nestala je, međutim, onog trenutka kada je iz zvučnika zaorao glas legendarnog romskog pjevača Šabana Bajramovića čija muzika je bila predviđena kao svojevrsni soundtrack ovoj izvedbi, ali je u konačnici odigrala predvidljivu ulogu – provokacije. 

Autorica je tako uspješno zaigrala na duboko ukorijenjenu osjetljivost, ali i netrpeljivost, prema zvuku ili spomenu neke od diskriminiranih manjina i već na samom početku izvedbe izazvala agresivnu reakciju kod jednog od muških prolaznika zbog čega je bila prisiljena odustati od zvučne kulise. Ovaj čin protesta se tako upisuje u sam performans i već u začetku naznačava snagu i aktualnost ovog umjetničkog izleta u društvenu zbilju. 

Mirjana Đan mlada je novosadska umjetnica s posebnim afinitetom za nastup na ulici i poeziju s transformativnim učinkom. Izvedba pod kontroverznim nazivom Srbin, Cigan, Peder i Musliman, koja se u sklopu festivala odvija na Noći performansa u nekolicini hrvatskih gradova, koncipirana je tako da umjetnica recitira četiri pjesme regionalnih autora, Miroslava Antića, Kujtima Paćakua, Bojana Krivokapića i Adnana Lugonića uz muzičku pratnju, dok se slobodno kreće prostorom ostvarajući interakciju s publikom i prolaznicima. Odabir pjesama koje progovaraju o ratnoj tragediji romskog naroda ili indiferentnosti mlađih generacija u kombinaciji s doista dirljivom recitacijom, već je dovoljan razlog za uvidjeti vrijednost ovog istupa. Elementi provokacije su, međutim, sentimentalnost ove izvedbe doveli do razine revolta.

Jer kakvom to društvu Mirjana Đan želi uzburkati savjest? Umjetnica se postavlja sama naspram bezlične mase jednog vremenski i prostorno specifičnog odsječka hrvatskog društva, u bijeloj lepršavoj haljini, bosa, indicirajući tako poziciju neiskvarenosti i nesputanosti. Njezinu publiku sačinjavaju pripadnici jednog društva u čije temelje su se upisali te se dalje aktivno propagiraju stigmatizirani termini poput onih koji čine naslov njezine izvedbe, čime se dio njegovih članova gura i zadržava na margini. Upravo se taj fenomen kristalizira kao ultimativni protivnik u ovom umjetničkom sučeljavanju, a umjetnica je za svoje oružje odabrala ekspresivnu i transformativnu moć poezije. Autorica posredstvom riječi te svojom opuštenom interakcijom s prolaznicima u žurbi i statičnom publikom uspijeva u gledatelju izazvati paletu emocija, a tragovi trenutne promjene kod nekolicine gledatelja diskretno su se manifestirali u obliku suza.

Iznoseći pjesme koje su, kako je to sama naglasila, napisali Srbin, Cigan, peder i musliman, umjetnica daje prostor životnim perspektivama predstavnika manjinskih zajednica koje su slabije zastupljene u društvenoj svijesti i savjesti. Međutim, derogativni termini iz naslova, koji se gledatelju decentno otkrivaju po završetku izvedbe, na banalizirajuć način ukazuju na zasićenost negativnim konotacijama koje se uz njih vežu. Sami termini u sebi nose potencijal za odbacivanje i dehumanizaciju određenih članova društva, a njihova svakodnevna uporaba (p)održava atmosferu isključivosti. Odabravši da autore tako ganutljivih pjesama radikalno reducira na jednu etiketu, umjetnica prokazuje stigmu i ukazuje na ljudskost koja se iza nje krije.

Sadržajno najdominantniji, ali i najkontroverzniji dio ove izvedbe sačinjava pak dirljivo recitiranje pjesme Kad sam bio garav Miroslava Antića čiji melankoličan ton prekidaju bljeskoviti povici riječi “Ciganin” kad god se u nekom obliku pojavi u tekstu. Umjetnica u tim trenucima žustro podiže ruku s mikrofonom u zrak te iz petnih žila povikuje “Ciganin” prekidajući tako fluidnost izvedbe. Na taj način efektno reflektira mržnju koja se krije iza stigmatizacije jedne cijele društvene skupine i zajedničkog im nazivnika koji je u svojoj emotivnoj nabijenosti dobio status psovke. Ovaj performativni čin tako trza nesluteće prolaznike iz njihovih zamišljenih ruta, a kod onih koji su se zadržali u ulozi promatrača izaziva veću emocionalnu angažiranost, ali im i pruža priliku za proučavanje reakcije prolaznika te tako dodatno potiče na introspekciju. 

Cilj ove izvedbe bio je doprijeti do gledatelja te ga nagnati da kroz vrtlog emocija i uz vodstvo umjetnice dostigne točku katarze i spoznaje u nadi da će ona dovesti do proaktivnosti i promjene. Sama izvedba ima funkciju ogledala u kojemu se preslikava trenutna situacija u društvu, a umjetnica ima ulogu medija koji progovara o aktualnim problemima te ih svojim posrednim djelovanjem nastoji umanjiti. Služeći se postupcima kojima izravno adresira srž problema, umjetnica se voljno i direktno stavlja u ulogu prokazivačice te izlaže bijesu gomile, a njezin istup tako propituje razinu tolerancije u društvu. Incident s početka samo je dokaz da su provokativni elementi u izvedbi ostvarili svrhu razotkrivanja latentne netrpeljivosti koja, ako se ne propita i ne suzbije, ima izuzetno destruktivan potencijal. 

Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.

KP: Nužno je krenuti od naziva festivala, koji nosi trag devastacije kulturne infrastrukture u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i ukazuje na otpor tom procesu. Kako biste opisali trenutnu bilancu stanja na nezavisnoj izvedbenoj sceni?

Z.D.: Nažalost, sve lošija situacija na nezavisnoj sceni jedini je mogući ishod njenog dugogodišnjeg i sustavnog zanemarivanja, podfinanciranja i potkapacitiranja od strane nadležnog Ministarstva kulture i Ureda za kulturu lokalnih uprava. Kontinuirano odlučivanje o nezavisnoj sceni bez jasne razvojne i kulturne strategije, nepostojanje ikakvih kriterija evaluacije izvršenih i planiranih programa, i konačno, neprepoznavanje uopće pozicije koju nezavisna kulturna scena ima u čitavom kulturnom sustavu koji iole želi koketirati sa suvremenošću, dovodi nas do razine devastacije koja se ne može više riješiti jednokratnim ili brzim mjerama koje bi spriječile sve ubrzanije i potpuno urušavanje nezavisne kulture. Nažalost, nepopravljiva šteta po kreativnost, inovativnost, agilnost i energičnost nezavisne scene uslijed nemogućih uvjeta kojima je prepuštena, neće i ne može biti lokalizirana, već će se osjetiti u svim sferama domaće kulture i društva u cjelini.

Najgora u svemu je činjenica da te dugoročne štete nisu svjesni ni u Ministarstvu kulture, ni u lokalnim Uredima za kulturu, ni u institucijama u kulturi od nacionalnih do gradskih kazališta nadalje. Da bi se danas mogli kreirati programi ili popuniti fotelje nacionalnih ili gradskih kazališta, muzeja, velikih ljetnih festivala, čak i međunarodnih smotri poput Venecijanskog bijenala, a i trenutno našeg najvećeg kulturnog projekta EPK Rijeka 2020 s ljudima poput Emine Višnić, Slavena Tolja, Igora Grubića, Ivice Buljana, Marjane Krajač, Matije Ferlina, Anice Tomić i Jelene Kovačić, Olivera Frljića, BADco., Saše Božića i mnogih drugih, mora postojati organizirana i donekle stabilna nezavisna kulturna scena na kojoj su svi oni mogli početi raditi prije deset, petnaest ili dvadeset i više godina. Stupanj devastiranosti današnje nezavisne scene će se još snažnije osjetiti izvan nje u godinama koje dolaze na štetu čitave kulture. Da se ne bi uz SC na listu uništenog upisao i Ganz novi festival, pozvao sam Silviju Stipanov na suradnju da kroz Ganz nove Perforacije umjesto gašenju jedne ideje svjedočimo međusobnom osnaživanju i zajedničkom inspiriranju.

KP: Čitava nezavisna kultura našla se na udaru proračunskih rezova, što ministrica Obuljen Koržinek uglavnom ignorira. Perforacijama kao jednom od najvažnijih izvedbenih festivala financiranje je od strane Ministarstva kulture zadnjih godina gotovo prepolovljeno. Koje je u tom smislu promjene morao proći program, kako ga uspijevate održati?

Z.D.: Od 2015. godine do danas su dva najveća programa udruge Domino pri Ministarstvu kulture doživjeli drastične rezove. Perforacije su izgubile 40%, a Queer Zagreb čak 65% dotacije te danas oba festivala imaju po 60 000 kuna. Da bi stvar bila još gora, a do tih informacija nije lako doći, preporuke Vijeća su da Ministarstvo ove godine dotira Perforacije sa 80 tisuća, a Queer sa 100 000 kuna. Niti višekratno protivljenje Vijeća na tako drastično odstupanje od preporuka i onoga što je ministrica na kraju odlučila nije značilo ništa. Dapače, ministrica je nekoliko puta javno opravdala svoju odluku time što je Domino dobio EU sredstva i što su nam prošle prijavnice pri Nacionalnoj zakladi i Kulturi novoj, makar je riječ o posve drugim projektima. Ministrica je, znači, priznala da Ministarstvo namješta rezultate poziva za javne potrebe u kulturi vodeći se nekim kriterijima koji nisu navedeni u pozivu i u suprotnosti su s Nacionalnom strategijom razvoja civilnog društva. Znači li to da ako prestanemo povlačiti EU sredstva onda možemo očekivati povećanje podrške od Ministarstva kulture? Zanimljivo bi bilo čuti kad je to Vlada Republike Hrvatske promijenila politiku i odlučila da se povuklo previše EU sredstava i da se sankcioniraju oni koji ih i dalje povlače.

No, dok Ministarstvo ili Grad Zagreb svake godine procjenjuju s koliko manje sredstava se Perforacije ili Queer mogu održati, programi oba festivala su pretrpjeli značajne kompromise u selekcijskom smislu te u standardu umjetničke, produkcijske, tehničke, marketinške i logističke podrške umjetnicima i njihovom radu. Sužavanjem općenito potpore nezavisnoj sceni, jasno je da su potrebe na koje danas nažalost jedini festival ovog opsega na sceni, Ganz nove Perforacije, trebaju odgovoriti sve veće i da se jaz između potreba i mogućnosti iz godine u godinu povećava i sve je teže premostiv. No, udruživanje kuratorskih i producentskih snaga Perforacija i Ganz novog festivala nije tek simboličan otpor daljnjem rasipanju nezavisne scene, već je jedna od metoda opstanka i dokaz njene izdržljivosti.

KP: “Ganz novost” ovogodišnjih Perforacija očituje se i u Silvijinom dolasku na mjesto umjetničke voditeljice. Kakve koncepcijske promjene u odnosu na prošlogodišnja izdanja festivala su proizišle iz vaše suradnje? 

S.S.: U koncepcijskom smislu nismo mogli bitno izlaziti izvan zadanih okvira dosadašnjeg djelovanja Perforacija. Naime, i dalje se radi o festivalu koji je posvećen razvoju i podršci nezavisne autorske produkcije suvremenog kazališta, plesa i performansa, kao što je to uostalom bio i Ganz. Namjere su iste, međutim razlikovali su se naši načini djelovanja. I dok su se Perforacije većinom fokusirale na koprodukcije i podršku postojećim produkcijama nezavisne izvedbene scene, na decentralizaciju programa u još šest hrvatskih gradova te na njihov daljnji “izvoz” u svijet (Perforacijama u New Yorku, Argentini, Italiji), Ganz je pokušavao “uvesti” jedan fragment hibridne i neuobičajene međunarodne izvedbene produkcije te je svoje mjesto vidio u poticanju koprodukcija, dugotrajnijih suradnji i razmjena znanja između predstavljenih gostujućih umjetnika i lokalne scene te građana. Također, razlika je bila i u kontekstu; Ganz je djelovao unutar institucije sa svom potrebnom infrastrukturnom podrškom i kontinuiranom produkcijom i prezentacijom hrvatskih umjetnika u okviru Teatra &TD, dok su Perforacije nomadski festival koji na druge načine doskače potpunom izostanku kontinuirane infrastrukturne podrške. Naravno da to onda određuje i način rada festivala, uvjete i mogućnosti koje možeš pružiti umjetnicima i njihovim projektima. Tako da je ovogodišnji festival ustvari ganz novi spoj postojećih načina djelovanja i modela suradnji.

KP: Širi program Ganz novih Perforacija, Noći performansa i Homesick festivala uključuje cijeli spektar naše plesne i izvedbene scene – od novih skupina i autora/ica poput Škvadre i Dore Brkarić, do etabliranih poput Matije Ferlina i BADco.-a – te gostujuće umjetnice i umjetnike iz Danske, Sjeverne Irske, Španjolske, Austrije i Japana. Možete li nam ukratko predstaviti svoj raznovrsni izvedbeni program, njegovu koncepcijsku osnovu i njegove zasebne elemente?

S.S.: Ove smo godine velik dio programa otvorili najširem krugu umjetnika putem triju natječaja za suradnje (koprodukcije, reprize i eksperimente), a Noć performansa smo pretvorili u dvomjesečni mentorski laboratorij za razvoj mladih umjetnika i performansa. Putem Homesick festivala spojili smo japansko-austrijskog umjetnika Michikazua Matsunea s Brunom Isakovićem, Vedranom Klepicom i Ninom Kurtelom i producirali tri nove poluvečernje predstave/performansa hrvatskih autora namijenjene izvođenju u privatnim prostorima koje su naišle na veliko zanimanje i medija i publike. Gostovanjem britanske plesne umjetnice Oone Doherty htjeli smo zadržati Ganzov kontinuitet predstavljanja inovativnih i hibridnih kazališnih i plesnih poetika koje rade razliku na međunarodnoj izvedbenoj sceni. Naime, Oona je za svoj rad već osvojila brojne nagrade i priznanja, a Radio France Culture nedavno ju je prozvao novom Pinom Bausch.

Međutim, iako i dalje predstavljamo mlade umjetnike poput Škvadre koji su na naš poziv izmjestili svoju predstavu iz kazališnog prostora i odlučili s njenim materijalom eksperimentirati na frekventnom pješačkom prijelazu te Nastje Štefanić koja svoju Violu, ja i nas dvije također prilagođava nekazališnom prostoru i okvirima izvedbe Noći performansa, može se reći da je fokus Ganz novih Perforacija ove godine većinom na autorima “srednje” generacije. I dok je prije 15 godina bilo bitno razvijati modele i načine podrške mladih umjetnika, danas ti isti, nekoć mladi i neafirmirani, nakon svih svojih nemalih uspjeha nemaju gdje raditi i nisu u mogućnosti dalje se razvijati. Jer njima danas trebaju drugačiji uvjeti rada nego prije 15 godina; naime, oni znaju raditi s malo ili nimalo, odnosno bez budžeta, u nekazališnim prostorima i bez adekvatne financijske, tehničke i produkcijske podrške, a neki od njih su unatoč tome napravili puno i razvili svoje autentične i vrlo zanimljive poetike, kao npr. Marina Petković, Vedrana Klepica, Miran Kurspahić, ili Matija Ferlin i BADco., koji imaju etablirane međunarodne karijere, ali ipak nedovoljnu podršku kod kuće. Tako će Marina Petković na festivalu predstaviti svoju novu predstavu Razgovaranja u kojoj nastavlja razvijati vrlo specifičan autorski izričaj koji naziva jazz razgovorima te na scenu postavlja sedam žena uronjenih u zajednički, ali slojevit osjećaj svijeta ispunjen nijansiranom problematikom svakodnevice. Miran Kurspahić i Rona Žulj u Žrtvama za život bave se kulturnim kompleksima, pitanjem identiteta i predrasudama, te pričaju o profesionalnom, ali i ljudskom iskustvu proteklog desetljeća.

Svi ovi već afirmirani autori za svoj daljnji razvoj trebaju podršku kulturnih instituciju, priliku za eksperiment i rad u stabilnijim uvjetima, s većim ansamblima i plaćenim suradnicima. To se nažalost još uvijek ne događa i to je svakako problem kako vodećih ljudi kulturnih institucija nespremnih na rizik, tako i kulturne politike i financiranja koja potrebu za time ne uočava niti potiče te ne radi bitnu razliku u financiranju onih koji tek počinju i onih koji su afirmirani. Slično je, naime, i s festivalima – Ganz je nakon 8 godina rada i dalje preživljavao s tek 60 000 kuna sredstava iz lokalnih i nacionalnih izvora financiranja, što je nemoguć novac za kazališni festival, posebno ako ga usporedite s Festivalom svjetskog kazališta koji ima 15 puta veći budžet a fokusiran je isključivo na prezentaciju predstava, a ne i na umrežavanje, suradnje, koprodukcije i edukaciju. Perforacije su usprkos europskom priznanju kao jednom od 15 najinovativnijih festivala iz godine u godinu “kažnjene” smanjenjem proračunskih sredstava. Ustvari nas se ne potiče da radimo kvalitetno, odgovorno i na međunarodnom nivou; to je ovdje minus.

KP: Ganz nove Perforacije donose i edukacijski i diskurzivni program. Kako se on odnosi prema izvedbenom dijelu i kakva događanja će obuhvaćati?

S.S.: Edukacijski program sastoji se od dvomjesečnog mentorskog laboratorija Noći performansa pod vodstvom kazališne redateljice i dramaturginje Nataše Rajković u kojem je sudjelovalo šest mladih umjetnika iz vrlo različitih polja djelovanja od kojih će Dora Brkarić, Dejan Gotić i Marko Jović biti predstavljeni na Noći performansa. Ideja edukativnog programa mišljenog za daljnju produkciju i izvedbe u okviru Noći performansa u Zagrebu i šire referira se na sve veći problem izostanka umjetničkog razloga i motivacije za stvaranje kod mlađe generacije autora, koji je svakako rezultat kontinuirane degradacije formalnog obrazovnog sustava, a koji je vrlo rano detektirala Nataša Rajković koju smo zbog njenog dugogodišnjeg uspješnog mentorskog rada na svim programima Kulture promjene i Teatra &TD i pozvali da vodi projekt. Diskurzivni program Invazivne ideje transformacija je poznatog programa Perforacija pod nazivom Invazivna večera koji se temeljio na spajanju gastronomije, ekologije i razvoja publike, a sada se fokusira na razvoj programa koji nude “hranu za um” i nastavak je našeg umrežavanja s drugim sektorima (obrazovnim, poduzetničkim, inovacijskim, aktivističkim) kako bi pomogli širenju invazivnih ideja koje bi širom primjenom mogle napraviti promjenu. Konkretno, radi se o prezentaciji koncepta STEAM obrazovanja, ideje Etične banke (ZEF), kao i mogućih drugačijih monetarnih politika, inovacijskih programa u ZICER-u te aktivističkog djelovanja Zelenog odreda na međunarodnom nivou. Naravno, iz osobne perspektive i kroz praktična iskustva govornika Deborah Hustić, Gorana Jerasa, Frane Šesnića i Vesne Grgić.

KP: Nadovezujući se direktno na temu kulturne infrastrukture, dio programa namijenjen je izvedbama na atipičnim lokacijama poput domova građana. Kako takvo prihvaćanje izmještenosti odgovara na politiku deložacije nezavisne kulture i izvedbenih umjetnosti?

Z.D.: Gotovo da je čitava ideja Ganz novih Perforacija i počela kao reakcija na situaciju postupnog, ali postojanog procesa zatvaranja prostora za nezavisnu kulturu. SC je u kontekstu Zagreba nenadoknadiv ne samo kao fizički prostor za probanje, okupljanje, eksperimentiranje idejama i izvođenje, već i kao inkubator onih umjetničkih impulsa i kreativnih propitivanja čiji daljnji razvoj i eventualna realizacija ovise upravo o klimi u kakvoj nastaju. Ta vrsta prilagodljivosti i spremnosti na eksperimentiranje sa sadržajima i formama je SC činila jedinstvenim i prijeko potrebnim, a za razvoj nezavisne scene čak i ključnim institucionalnim prostorom. Svi drugi prostori koji su na sporadičnom ili čak stalnom raspolaganju nezavisnoj sceni ne mogu na isti način odgovoriti njenim zahtjevima bilo prostornim, bilo tehničkim, bilo produkcijskim, bilo operativnim resursima, a uz izuzetak tek nekoliko prostora, posvećenost nezavisnoj sceni nije razlog njihovog djelovanja. Mi smo i prije desetak godina igrali po stanovima u okviru jednog brazilskog projekta koji je nastao kao odgovor na sličan odnos institucija prema nezavisnim umjetnicima pa su se plesne predstave redovito počele igrati po privatnim kućama, ali tada mi se taj projekt činio egzotičnim testiranjem granica privatnog i javnog prostora te između izvođača i publike u domaćem kontekstu, ne naslućujući da bi desetak godina kasnije igranje po privatnim stanovima izgubilo na egzotici, a dobilo na autentičnosti.

S.S.: Ganz nove Perforacije ove godine događaju se u vrlo velikom broju javnih i privatnih kulturnih prostora – možda se radi o najvećem broju prostornih partnera do sada. Naime, svoja vrata su nam otvorili Zagrebački plesni centar, Kazalište KNAP, Zagrebačko kazalište mladih, Hala V Tehničkog muzeja Nikole Tesle, Lauba, StudioChekhov Croatia, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu (F-22) i KIC te im ovim putem zahvaljujemo na podršci. Osim toga, festival se događa i na nekim otvorenim lokacijama poput Parka Josipa Jurja Strossmayera te ispred Vinogradske bolnice. Tako da se ovdje nikako ne može govoriti o prihvaćanju izmještenosti, baš naprotiv. Također, Homesick festival koji će se odigrati u sveukupno 16 zagrebačkih i dva dubrovačka stana, ne samo da ne prihvaća deložaciju već ju ovim projektom čini neprihvatljivijom – naime to radi promjenom stava građana prema umjetničkom radu, približavanjem građana i umjetnika te direktnim senzibiliziranjem šire javnosti za poziciju nezavisnih umjetnika i kulturnih radnika. Cijeli ovogodišnji koncept festivala polazi upravo iz odgovora na nemoć i neučinkovitost javnih prosvjeda, vodeći se idejom da su današnji prostori (r)evolucija možda zaista svedeni na domove građana i “male” ali kontinuirane akcije u svakodnevnim životima pojedinaca koji s istomišljenicima kreiraju solidarne zajednice u neposrednom susjedstvu i koje potom nerijetko, kako su pokazali neki lokalni i globalni primjeri, mijenjaju javne politike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvedbe na Perforacijama su dio inicijative “Umjetnost dostupna svima” što znači da su ulaznice besplatne, no potrebno ih je rezervirati e-mailom.

Zašto su online kasinas toliko popularni u Hrvatskoj? Odgovor je očigledan, sve više vremena provodite na mreži. Radite i zabavljate se posjetom potrebnoj web stranici https://www.najboljaonlinecasina.com . Želite više i nudi vam se super adrenalinska žurba, posjetite online u najboljim kockarnicama u Europi uz pomoć prijenosa uživo i osvojite veliki jackpot.

Koautorski plesni duet Brune Isakovića i Mie Zalukar Odjednom odasvuda istražuje ukupnost utjecaja na (i)racionalne odluke i stanja te kroz pokret i susret dvaju tijela donosi spektar značenja i kvalitetu njihovog naboja na površinu. Satkani smo od svoje povijesti, naša su djela rezultat životnih iskustava, naših (ne)sigurnosti i osobnih stremljenja ka budućnosti. Odjednom odasvuda rastvara složenu strukturu naših odluka i kroz njihove procijepe pojačava vidljivost onoga što nije naočigled prisutno.

Nina Kamenjarin se, kao umjetnica mlađe generacije, istaknula kao autorica sa zrelim promišljanjima u mediju performansa. Polazeći od osobnog iskustva, ona otvara širi socio-psihološki kontekst kroz humorističan, u nekim slučajevima čak i naglašeno ironičan način. Prema tome ona impresivno ukazuje na predodžbe nekih univerzalnih problema s kojima se suvremeno čovječanstvo suočava danas, kao što su pitanja vlastitog identiteta. Nina Kamenjarin će svojim performansom ukazati na pitanje nulte društvene tolerancije te će u izvedbu uključiti i samu publiku.

Performans Jesmo li napokon slobodni? inspiriran je nizom fotografija koje je multimedijalni umjetnik Željko Zorica Šiš za potrebe izložbe nazvao Napokon slobodni!. Pet godina potom, Ana Zorica i Nikola Iskra pitaju se Jesmo li napokon slobodni?.

Međugradska suradnja ostvarena za izvedbe programa u sklopu festivala Perforacije odvija se uz podršku Mreže izvedbenih umjetnosti. Izvedbe na Perforacijama su dio inicijative “Umjetnost dostupna svima” što znači da su ulaznice su besplatne, no potrebno ih je rezervirati na e-mail.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Kada je prošle godine okončan šesnaesti Performance Art Festival u Osijeku, na kojem je kustosica Radmila Iva Janković okupila međunarodne i eminentne hrvatske umjetnike pod zajedničkom temom Politička tijela, bilo je jasno kako će naredna izdanja festivala teško zasjeniti neke umjetničke trenutke njegova šesnaestog izdanja. Pritom, u prvom redu, mislim na performans U tranzitu Marie Adele Diaz koji je svjetski aktualnu temu rekontekstualizirao upravo u domaćem povijesnom i prostornom okviru i istovremeno ponudio dirljivo umjetničko iskustvo. Osim toga, Politička tijela su bila obilježena izrazitom koncepcijskom artikuliranošću i promišljenošću, pa i solidnom posjećenošću, čiji je uobičajeni izostanak kronična osječka boljetica kada su ovakvi umjetnički sadržaji u pitanju.

Ovogodišnje je izdanje kao krovnu temu imalo Sreću, točnije njezine manifestacije u projekciji pojedinca i/ili društvene zajednice, a širina i kompleksnost ovoga pojma otvorila je vrata uistinu različitim umjetničkim izvedbama. Kustos sedamnaestog Performance Art Festivala bio je prošlogodišnji sudionik, umjetnik Marko Marković koji je, ugostivši par “provjerenih” imena (Sandro Đukić, Sebastian Gärtner, Ana Zorica, Nikola Iskra), otvorio vrata i mladim umjetnicima (Nina Kamenjarin, Kristina Marić, Mario Matoković) koji tek oblikuju vlastiti autorski profil, kao i medij umjetničkog izražavanja. Upravo su njihove izvedbe dale nove silnice ovome festivalu i na određeni ga način retuširale pokazujući kako kvalitetu ne treba uvijek tražiti “izvan vlastitog dvorišta”. Nesumnjivo najuspješniji trenuci Festivala ovoga su puta pripali mladim osječkim umjetnicima koji su temu sreće provukli kroz slojevitu umjetničku semantiku i, na trenutak unisono, progovorili o značajnom društvenom trenutku grada u kojemu žive, rade i umjetnički djeluju. 

Kristina Marić do sada je potpisala zapažene radove na području umjetničke fotografije i vizualnih instalacija, a ovom je prilikom realizirala ideju staru nekoliko godina o performansu u javnom prostoru koji je nazvala Blato. Na središnjem osječkom trgu postavljen je pravokutni sanduk napunjen zemljom od kojega umjetnica stvara blato u kojemu se igra, oblikuje i boravi sedam sati, tijekom vruće subotnje “špice”. Blato je za nju relikt slobode, nesputane dječje igre u kojemu proizvodi i uništava kratkotrajne oblike, iznalazi ideje i otpušta socijalne inhibicije bez obzira na prolaznike koji znatiželjno zastaju i zapitkuju o čemu se to ovdje radi. Njezin “osobni prostor sreće” u isto je vrijeme i evokacija djetinjstva kao i najava njezina životnog kraja; iz blata je stvorena njezina znatiželja i želja za oblikovanjem, a u blatu će i okončati kada ju sustigne tjelesna konačnost. Biblijske reference ovdje su prisutne, ali vrlo nenametljivo jer im se u brojnim slojevima pridružuje i društvena kritika na lokalnoj i nacionalnoj razini. 

Umjetnica, naime, poziva posjetitelje da zaprljaju ruke, da joj se pridruže (iako u interakciji rado sudjeluju isključivo djeca dok se odrasli zadovoljavaju tek reminiscencijama na vlastito odrastanje) u prljavštini koja je čitljiva u kontekstu kolektivne odgovornosti ili, barem, promatračke malodušnosti u ovom apsurdnom hrvatskom političkom trenutku. Ovim performansom Kristina Marić tako bilježi fenomenološku skalu emotivnih indikatora sreće na putanji od ushita preko osobnog zadovoljstva ili gađenja pa sve do konačnog smirenja.

Ipak, vrhuncem ovogodišnjeg Performance Art Festivala, bez ikakve sumnje, treba proglasiti rad Marija Matokovića, akademskog grafičara i umjetnika koji se prvi put predstavio živoj publici djelom P(r)osipanje. Matoković je rođeni Osječanin koji od samih umjetničkih početaka djeluje u okvirima društveno angažirane umjetnosti ističući aktualne probleme hrvatske zbilje; od nacionalnog identiteta zatočenog u kalupima državnih simbola, nužnosti kolektivne reakcije, problema rastuće nezaposlenost, nepotizma pa sve do korporativne manipulacije i uzurpirajuće ideologije. P(r)osipanje se idejno i konceptualno naslanja na njegovo prethodno djelo, performans naslovljen To All of Those People Who Destroyed My City u kojemu je upozorio na posljedice potpune “fizičke devastacije” industrijskog rastera Osijeka koji je osiguravao egzistenciju velikom broju građana i njihovih obitelji. 

Spomenuti je performans izveden u ruiniranom prostoru nekadašnje tvornice Analit pred samo četvero ljudi, a u njemu je Matoković puzao po platnu s drvenim “štitnicima” privezanim za koljena u koji su bile utisnute kovanice od jedne kune. Kao posljedica tog “hodočašća” nastao je grafički otisak crvenih ispresijecanih linija koje neodoljivo podsjećaju na tragove krvi, a istodobno su vizualno izuzetno dojmljive. To “torinsko platno” osječke privatizacije s drčnom etiketom “za jednu kunu” nije samo gorka bilanca jednog generacijskog i egzistencijalnog poraza, već je i snažna umjetnička poruka o gubitku identiteta i integriteta. Osim toga, četvorku koja je ispratila ovu umjetničku “pokoru” možemo smatrati ostatkom humanoidnog osječkog staništa, ali i nasljeđem gramzive vlasti koja je ovdje ostala samo kako bi ugasila svjetlo na konačnom odlasku iz grada.

Nastavak te društvene parabole Matoković razvija i u P(r)osipanju u kojemu postaje osobniji, a samim time i dojmljiviji. Naime, dok se u prethodnom radu bavio već spomenutom “fizičkom devastacijom” ovdje zadire u područje “psihološke devastacije zajednice koja je i danas vrlo potentna i aktualna”. U dvorištu jednako uništene tvornice OLT, koja je nekoć bila industrijski div i gospodarski generator ovih prostora, postavlja drveni stalak s lavorom i započinje obredno pranje. No, u lavoru se umjesto vode nalazi pepeo prikupljen iz prostora devastirane tvornice, a pranje (uz nevjerojatno dnevno osvjetljenje i vjetar) postaje kolektivna terapija jednako neugodna za oči, nos kao i za sjećanje okupljenih posjetitelja. Naime, zajednička kupka u pepelu zapravo je repelent od široko shvaćene kolektivne odgovornosti za izostanak pobune protiv tranzicijske krađe i uništenja grada u kojemu smo prije (sretno) živjeli. Zrnca tog pepela materijalan su trag naše krivnje, ali i sastojak lokalnog ozona s kojim smo, baš poput blata koje nam nudi Kristina Marić, pristali živjeti i letargično postojati.

S druge strane, prostor Matokovićeve izvedbe određen je posve osobnim razlozima; OLT je tvornica u kojoj su njegovi roditelji proživjeli svoj radni vijek i možda najsretnije godine života tako da je svaki njihov prolazak pored oronulog tvorničkog kompleksa svojevrsna evokacija sreće, memorabilija vremena koju ni novovjeki domaći lopovluk nije uspio ozbiljnije ugroziti. Upravo je ta obiteljska natuknica bitna za završnu poantu performansa; nakon pranja kojim se subjekt ne pročišćuje, već “zaprlja” pepelom, dolazi majka koja ga pokušava obrisati platnom i, poput Veronikina rupca, na tom platnu ostavlja njegov otisak, lik, profil. U tom otisku moguće je pročitati različite umjetničke alegorije ovoga čina; sreća koju su njegovi roditelji tada živjeli ucrtana je i u njegovu genetsku kartu i otisnuta na njegovu licu kao što je i pepeo jednog vremena oblikovao njegov društveni subjekt koji promišlja o vlastitom identitetu unutar zajednice ma koliko disonantna ili distonična ona bila.

Osim metaforične slojevitosti Matokovićev je performans imao jedan posve neobjašnjiv vizualni senzibilitet koji ga je na trenutak učinio i dirljivim i ganutljivim jer implicitno govori o reliktima sreće i jednoj posve tankoćutnoj nostalgiji koju je teško obuhvatiti odgovarajućom sintaktičkom cjelinom. A opet, i Kristina Marić i Mario Matoković vrlo su kritički jasni i glasni jer, osim adrese na osobnoj iskaznici, dijele i letargično ozračje slavonske ravnodušnosti koja jest specifična, no problemi u kojima se svakodnevno odmotava postaju univerzalna kulisa posttranzicijskih zemalja. Njihovi su radovi najartikuliranije usađeni i u krovnu temu ovogodišnjeg PAF-a i spajaju prošlost s prezentom uz snažni društveno angažirani čin, odnosno projekciju koja poziva na reakciju.

Sreća je bila i ostala sklizak pojam, utopijski odraz u brojnim umjetničkim djelima i instalacijama, a na ovogodišnjem Performance Art Festivalu izbjegla je jednoznačno morfološko određenje i tumačenje. Paradoksalno, ova je dvodnevna “umjetnička kriška sreće” demonstrirala kako se sreća kao fenomenološki pojam otjelovljuje u svom vlastitom “antipodu ili distopiji” koja pojačava njezin elementarni učinak. U isto je vrijeme predstavila jedan heterogen kustoski odabir, kvalitativnu šarolikost umjetničkih poruka i dva sjajna mlada umjetnika koja najavljuju progresivniju kulturnu dinamiku kako osječke scene tako, vjerujem, i širih prostora. 

Optimistične najave, barem kada je riječ o učestalosti ovakvih događanja, nudi i činjenica kako je ovogodišnji PAF organizirala udruga M-art u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku (u čijem je dvorištu i održan veći dio programa), ali i udrugom Domino iz Zagreba koja je pokrenula Mrežu izvedbenih umjetnosti, a čiji je cilj povezati umjetničke udruge iz različitih krajeva Hrvatske te razmjenom kulturnih programa postići širu vidljivost umjetnika. Da je ta vidljivost i dalje nedosegnuta svjedoči i skroman odaziv osječke publike, ali to jednako tako ne umanjuje vrijednost i značaj Festivala koji suvereno kroči prema drugom desetljeću svoga trajanja.

Od 14. do 20. lipnja na tri zagrebačke lokacije – Zagrebački plesni centar, Studentski centar i Europski trg u Zagrebu – očekuje vas čak 6 premijera, 5 izvedbi, program Noć performansa, sajam knjiga, predstavljanje publikacije “Die Freundschaften” Željka Zorice Šiša, prezentacija BeSpectActive! i 2 radionice za djecu. 

Deveto izdanje Perforacija predstavit će premijere Ane Kreitmeyer, Brune Isakovića & Mie Zalukar, Dade Horvat, Vesne Mačković, Damira Bartola Indoša & Tanje Vrvilo te Ine Sladić, a inozemni gosti ove su godine Takao Kawaguchi, Nemanja Mutić, Katharina Maschenka, Chiara Bersani i Marco D’Agostin.

Raspored ovogodišnjeg programa dostupan je na službenoj stranici.

Kustos Festivala je umjetnik Marko Marković. Program se ove godine bavi poimanjem sreće i njenom percepcijom, uvjetovanom osobnim i kolektivnim iskustvom u različitim društvenim i političkim okolnostima.

Festival će predstaviti nadolazeće autore kojima organizatori predviđaju važnu ulogu na performerskoj sceni, ali i radove međunarodno etabliranih umjetnika kao što su Ana Zorica i Sandro Đukić.

Program će biti predstavljen u javnom prostoru na različitim gradskim lokacijama te u Muzeju likovnih umjetnosti, gdje će se održati i razgovor s umjetnicima, kao i predstavljanje Mreže izvedbenih umjetnosti, suradničke platforme o kojoj će govoriti umjetnički direktor udruge Domino Zvonimir Dobrović.

Novost je ovogodišnjeg programa suradnja s festivalom Perforacije, u sklopu koje će se u Osijeku po prvi puta održati Noć performansa.

Više o programu doznajte na sljedećoj poveznici.

Performans Pejzaž Siniše Labrovića slavi prirodne ljepote naše domovine, njenu floru i faunu, ljepote koje su predstavljene na hrvatskoj zastavi. 

Izvedbom Konflikt Nine Kamenjarin i Dijane Šehić dovodi se u pitanje problematika sociološke prirode; propitivanje pozicija “jačeg i slabijeg” kroz verbalni proces te odmjeravanje snaga do granice izdržljivosti. Koliko je komunikacija iskrena a koliko se skrivamo pod “maskama” socijalno uzrokovanih normi, bez obzira na duljinu poznanstva i nominalnu dubinu prijateljstva. Iz izazvane provokacije teži se probijanju i razbijanju “maski” i otkrivanju osobnog pasivnog-agresivnog, nesvjesnog identiteta. 

Javno čitanje ustava Republike Hrvatske Ante Kuštre drugi je iz serije performansa Javna čitanja. Prvi, Javno čitanje bilo je čitanje Strategije kulture Splita 2015-2025, izvedeno u svibnju u amfiteatru u trajanju od 8 sati. Video nastao u sklopu tog performansa prikazan je u kinu Beton pri MKC-u. Ovim performansom želi se potaknuti na razmišljanje o najvažnijem dokumentu iz kojeg proizlaze svi zakoni i koji utječe na našu svakodnevicu, a gotovo nitko ga nije pročitao u cijelosti.

Dramski korijen performansa Gladno tele Hrvoja Cokarića leži u razlaganju priče o Mojsiju, Aaronu i zlatnom teletu, nečemu što je u Starom zavjetu nazvano “incident”. Razlaganjem i grafičkim formiranjem namirnica na stolu, te putem video streaminga kamere iz prvog lica umjetnik razlaže taj biblijski incident na jasno vidljive hebrejske, perzijske i druge istočno azijske simbole. Audio komponenta procesa sadrži live reprodukciju zvučnog zapisa pripremanja recepta “gladno tele”. Filozofski koncept performansa tiče se važnosti zlatnog teleta u zapadnoj, kapitalističkoj civilizaciji.

ROLO je projekt tri splitska glazbenika različitih glazbenih pozadina (Leut Magnetik, Lažni Brkovi, Beta Bombe). Instrumentariji benda čine bubanj, bas, gitara i ostala elektronička pomagala.

Događanje će biti održano u subotu, 20. lipnja, u splitskom Domu mladih, s početkom u 21 sat.