Nikčević predstavlja umjetničko istraživanje na temu žena koje su sudjelovale u Narodnooslobodilačkoj borbi i kasnije prisilno boravile na Golom otoku. Kustosica izložbe i autorica popratnog teksta o postavu je istaknula da je sačinjen od “pet radova koji zajedno funkcioniraju kao fragmentarna rekonstrukcija logoraškog iskustva, jezivih prizora koji su se odvijali na razmeđu svjetlosti i tame – bliještećeg kamena koji su žene morale nositi pod jarkim suncem i mračne komore istražnog logora gdje su bile podvrgnute brutalnim ispitivanjima”.

Umjetnička instalacija izgrađena je na slojevitoj povijesnoj slici, te “evocira i spomen-obilježja Narodnooslobodilačke borbe ali ujedno se i odmiče od njihove uglavnom šture prezentacije informacija. To se nadasve očituje u segmentu ‘dematerijaliziranog spomenika’ gdje popis žena izveden CNC gravurom u kliritnim pločama prestaje biti tek arhivski podatak. Takav odabir materijala ne doprinosi samo predstavljanju nestalnosti i nepotpunosti povijesnog zapisa, nego i nestalnosti znoja i drugih izlučevina izmučenih tijela koja jedino tako mogu sijati još i danas”, piše u popratnom tekstu.

Teodora Nikčević (1986) je vizualna umjetnica i kustosica. Završila je magistarski studij transdisciplinarne humanistike i teorije umjetnosti na Fakultetu za medije i komunikacije (FMK) u Beogradu, dok je osnovne i poslijediplomske specijalističke studije završila na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju. Radi kao kustosica za nove medije u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore.

Više detalja pročitajte ovdje.

Polazeći od dvostruke pozicije žena “kao proizvođačica vizualnog jezika društvene kritike i kao povjesničarki umjetnosti koje su tu praksu naknadno teorijski artikulirale i historizirale”, fokus predavanja bit će na njihovoj vidljivosti u trenucima socijalne transformacije. Posebna pozornost bit će posvećena razdoblju Narodnooslobodilačke borbe u kojoj se umjetničko stvaralaštvo žena povezivalo s društvenom emancipacijom.

“Polazeći od međuratnog razdoblja i djelovanja umjetnica povezanih sa socijalno angažiranim i lijevim kulturnim krugovima, osobito u i oko Udruženja umjetnika Zemlja, izlaganje analizira načine na koje su žene sudjelovale u oblikovanju kolektivnih, protuhegemonijskih modela umjetničkog djelovanja. Njihov rad dugo je bio potisnut u historiografskim narativima koji su privilegirali muške autore, zanemarujući kolektivne i rodno uvjetovane oblike umjetničkog rada”, stoji u najavi.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebno prethodno rezervirati mjesto na predavanju putem e-maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Ivana Hanaček je povjesničarka umjetnosti i kustosica. Doktorandica je na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, gdje je i zaposlena na kolegijima iz teorije umjetnosti te moderne i suvremene umjetnosti. U svom istraživačkom radu bavi se načinima na koje su umjetnici odgovarali na političke krize, društvene transformacije i revolucionarne pokrete u Europi 20. stoljeća.

“Uklanjanje Tita kao vođe antifašističkog otpora sa zagrebačkog trga simbol je uklanjanja svakog sjećanja na antifašizam (i, posljedično, prešutne glorifikacije fašizma) u javnom prostoru. Kako je Galerija u neposrednoj blizini bivšeg Trga maršala Tita, a u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti postoji odljev antologijskog Titovog portreta Antuna Augustinčića, pomislih kako bi postavljanje spomenika u Galeriji, vidljivog kroz golemi Richterov izlog, bilo dobar način za postavljanje pitanja o antifašizmu danas“, piše autor izložbenog koncepta i voditelj Galerije Forum, Feđa Gavrilović, u predgovoru izložbe.

Uz Augustinčićev spomenik i Krležin tekst o njemu, bit će izložen i Titov portret Marina Tartaglie te slika Zlatka Kauzlarića Atača, uklonjena iz Hotela Dubrovnik i rad Vladimira Dodiga Trokuta, koji komentira tanku granicu između kulta ličnosti i banalizacije. U postav izložbe uključeni su i radovi Ivana Fijolića i Jurice Pušenjaka, fotografije Bojana Mrđenovića i Jovice Drobnjaka, slika Natalije Borčić, te dokumentacije performansa Dalibora Martinisa i Siniše Labrovića, koji na primjeru odnosa prema antifašističkoj kulturnoj i simboličkoj baštini, komentiraju ograđivanje od antifašizma u Hrvatskoj danas.

Više informacija potražite ovdje.

Projekt naziva Tišina koja je srušila spomenik predstavljen je svečanim programom koji se održao prošle jeseni. Radi se o multimedijalnom projektu predstavljenom kroz upečatljivu privremenu rekreaciju spomenika na dvadesetometarskom LED ekranu i trajno postavljenu info ploču s QR kodom koji “uz pomoć tehnologije proširene realnosti (AR – Augmented Reality), čini 3D spomenik virtualno vidljivim na istom mjestu na kojem je bio prije devastacije”, istaknuli su organizatori. Ime projekta se referira na netočni navod o rušenju spomenika vjetrom, koji je Državni hidrometeorološki zavod (DHMZ) naknadno demantirao. Podatke DHMZ-a o snazi vjetra u službeno imenovanom rasponu “tišine”, idejni začetnici projekta simbolički povezuju s dugogodišnjim ograđivanjem i zanemarivanjem sudbine Spomenika o kojoj su nadlažne institucije i mediji slabo izvještavali. Projekt konzervacije baštine Tišina koja je srušila spomenik rasvjetljava (prisilno) zaboravljene crtice naše povijesti, a korištenjem novih tehnologija otvara prostor za novi pogled na sjećanja na antifašističku borbu, kao i umjetnike koji su s njom u korak stvarali. 

Nakon prezentacije u Kamenskoj projekt je, u obliku izložbe, predstavljen u SKD Prosvjeta u Zagrebu, a proljetos je gostovao u bečkoj Galeriji Michaela Stock. Međunarodnoj vidljivosti i priznanjima revitalizaciji zaboravljenog spomenika pridružile su se Europska komisija i Europa Nostra uviđajući važnost projekta u kontekstu kolektivnog brisanja sjećanja na antifašističku borbu i dugogodišnjeg uništavanja spomen obilježja te umjetničkih radova koji su iz nje proizišli. 

Povodom nagradnog natječaja Europske baštine koji od 2002. godine izdvaja sudionike programa Kreativna Europa, projekt Tišina koja je srušila spomenik, istaknut je jer “otvara pozitivan dijalog i stvara prostor za rasprave o disonantnoj, a često zaboravljenoj baštini sa srodnim zajednicama u svojoj srži”. Tišina je nagrađena u kategoriji Angažman građana i podizanje svijesti, a recentno je nominirana u posebnoj natječajnoj kategoriji, Public Choice Award. Riječ je o popratnoj novčanoj nagradi u iznosu od 10 000 eura koju dodijeljuje publika na temelju glasanja, a biraju među pobjednicima nagrade Europske baštine. Pobjednik natječaja bit će objavljen na svečanoj ceremoniji dodjele nagrade Europske baštine, koja se ove godine održava 7. listopada u Bukureštu. 

Preostaje vidjeti na koje će načine revitalizacija Spomenika zaživjeti među lokalnom publikom čiji glas za Nagradu može doprinijeti financijskoj potpori i potencijalnim razvojem projekta.

U Prostoru je izložena serija crteža zgrada u kojima su se nalazile ilegalne tehnike u Splitu, potom crtež geštetnera koji se koristio za umnažanje listova, a tu je i crtež tiskare na Mosoru u kojoj su tiskani prvi brojevi Slobodne Dalmacije, ali i ostali listovi poput Glasa Splita i Omladinske iskre.

Pored crteža u Prostoru se nalazi interaktivni dijagram koji prikazuje konstelacije aktera i mjesta na kojima su se nalazile ilegalne tehnike te samih listova. Posjetitelji mogu intervenirati u dijagram tako da ga dopune, ospore ili drugačije slože čvorišta koja se javljaju u samoj konstelaciji. 

Ključevi ovog istraživanja bili su predratna radnička povijest Splita koja je bila uvjet mogućnosti za razvoj ilegalnih tehnika, a zatim i uloga svakodnevnog reproduktivnog ženskog rada koji je služio kao mimikrija tajnog djelovanja u diseminaciji ilegalne štampe. Treći ključ istraživanja sažet je u video radu koji predstavlja neku vrsta sna ili života unutar velike mašine, a kao motiv se pojavljivao i u ranijim Stijovićevim radovima.

Radisav Stijović rođen je 1999. godine u Kotoru. Diplomirao je grafički dizajn na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, a studijski je boravio na Vilinijuškoj akademiji umjetnosti, Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu i Studiju dizajna u Zagrebu. Tematske preokupacije njegovog rada vežu se za ranjivost i poroznost, konfrontacije s tehnologijom i zanemareni rad, a radove najčešće realizira u medijima video instalacije, teksta i grafike u proširenom polju. Član je eksperimentalnog grafičkog kolektiva Treća ruka.

Snimku pripremila: Kristina Tešija
Uredila: Ivana Pejić

Audio vodstvo je nastalo u suradnji KLFM – Radija u zajednici i portala Kulturpunkt.hr.

Film je nastao u koprodukciji Documente i Kinematografa, a premijerno je prikazan na nedavno završenom ZagrebDoxu. U njemu redateljica gradi narativ oko četiri protagonistice, partizanke čija svjedočanstva bilježe priče o ulozi žena u NOB-u, odnosno Narodnooslobodilačkoj borbi (1941. – 1945.) na području Jugoslavije.

Nanica Paroški je rođena 1924. u Vojvodini, a 1941. pridružuje se sastavu Prve proleterske brigade u kojoj djeluje kao bolničarka. U dobi od samo 18 godina, 1943. umire od pjegavog tifusa, a iza nje je ostao dnevnik u kojem je, između ostalog, opisala prve simptome bolesti.

Marija Pipek, rođena 1923. u Vrbanju na otoku Hvaru, s 19 godina se pridružuje partizanima. Do kraja rata borila se kao dio Desete hercegovačke brigade, a prošla je Neretvu, Sutjesku i mnoge druge teške borbe. Preboljela je pjegavi tifus. Kroz audiointervju koji je dala prije smrti u Zagrebu 2015. godine otkrivamo njenu priču.

Hilda Hećej (r. Tompak) rođena je 1918. u Suhopolju, studirala je arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i tijekom rata radila u Muzeju Slavonije. Prvotno je bila ilegalna suradnica NOB-a, njenim riječima špijunka, a kasnije je uspjela pobjeći i pridružiti se partizanima. Od 1951. živi u Zagrebu.

Zdenka Brčić (r. Kamenar) rođena je 1927. u Zagrebu. Tijekom srednje škole pridružuje se partizanima gdje je završila tečaj radiotelegrafije i dalje radila kao telegrafistica na radiju pri štabu Desetog korpusa. Živi u Zagrebu te i dalje sudjeluje u aktivnostima antifašista_kinja.

U Jugoslaviji, u redovima NOB-a borilo se više od 100.000 žena, a poginulo je više od 25.000. Broj žena odlikovanih Ordenom narodnog heroja predstavlja gotovo 7 posto od ukupnog broja od 1.323 odlikovanih, a od njih 91 koje su proglašene narodnim heroinama, 73 su smrtno stradale tijekom rata.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.

Isti trag slijedi projektom i izložbom Stvarno, ali ne i istinito, nastalim 2017. koji će, nakon Ljubljane i Sarajeva, u ponešto izmijenjenom obliku biti predstavljeni i u Splitu, u sklopu programa NMG@PRAKTIKA udruge Mavena – 36 njezinih čuda. Opsežni projekt obuhvaća radove u različitim medijima, baveći se upravo razdobljem od početka Drugog svjetskog rata do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća, u kojem je došlo do drastične promjene u politici prema ženama.

“Pedesetih godina 20. stoljeća žene su pozvane da uz ulogu udarnice-radnice na sebe preuzmu i ‘prirodne’ uloge majke, domaćice, odgajateljice i njegovateljice. Ovim se pitanje opće emancipacije društva zaustavilo na pragu procesa ženske emancipacije, čime je nepovratno, barem u Jugoslaviji, žene iz aktivnih revolucionarnih subjekata pretvorilo u pasivne subjekte lišene političke moći, konzumentice i potrošačice uglavnom suštinski patrijarhalnih sadržaja”, stoji u najavi izložbe. Jušić smatra kako je time emancipacijski proces žena na području bivše Jugoslavije uvelike umanjen, na neko vrijeme čak i zaustavljen, te je njen umjetnički i aktivistički fokus usmjeren na načine (re)kreiranja politika sjećanja, povezanih s ulogom žena u ovom vremenu.

Izložba koja se 15. listopada otvara u Galeriji kluba Kocka predstavlja nekoliko recentnih radova kojima se Jušić aktivno bavi u posljednjem desetljeću te ih konstantno nadopunjuje i nadograđuje. O njima će biti riječi i u okviru Maveninog programa Kustoske platforme, na kojem će, osim umjetnice koja će prezentirati svoj rad, predavanje pod nazivom Političke putanje ženskog pitanja i organiziranja: od AFŽ-a do danas održati filozofkinja i teoretičarka Tijana Okić, jedna od urednica zbornika o AFŽ-u Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (2016). “Predavanje za cilj ima postaviti pitanje o ženskom pitanju danas. Podijeljenost feminističkog pokreta oduvijek je bila rak-rana kada govorimo o ženskom organiziranju. Što nam te lekcije govore danas? Koliko su naša prava koje su afežeovke izborile danas samorazumljiva; koliko su predmetom političkih trgovanja i potkusurivanja; i gdje uopće danas stojimo s razumijevanjem uloge, funkcije i položaja žena u post-jugoslavenskim društvima? Svjedočimo li općoj regresiji i zašto?”, stoji u najavi.

Izložba Stvarno, ali ne i istinito ostaje otvorena do 22. listopada 2021.

Točan broj spomenika antifašističkoj borbi koji su devastirani ili uklonjeni od devedesetih do danas ostaje nepoznanicom i poznato nam je tek da ga možemo mjeriti u tisućama. Od spomen-ploča do velikih memorijalnih zdanja, oni među njima koji dan-danas stoje na svojim izvornim lokacijama najčešće su zapušteni i zanemareni. 

Zagrebačka je Trešnjevka nastajala kao radnički kvart, a njezinu povijest oblikuju narativi koji iz različitih razloga danas ne čine dio službene povijesti “važnih” ličnosti i događaja te nisu zastupljeni kao dio povijesne i kulturne baštine. Najveća zagrebačku četvrt koja danas broji više od 120 000 stanovnika tijekom 20. stoljeća nastajala je u nagloj izgradnji i masovnom doseljavanju. Susjedstvo su formirale njegove tvornice i migracije radništva, kao i antifašizam koji mu je svojedobno donio nadimak Crvena Trešnjevka. 

Upravo antifašistička kvartovska baština čini polazišni materijal ture Kultura sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu na Trešnjevki koju je osmislio etnolog Tomislav Augustinčić iz udruge SF:ius, a u suradnji s udrugom BLOK. Nakon vođene šetnje ulicama Trešnjevke koja se održala početkom listopada, ova je tura u obliku virtualne mape objavljena i na stranici Muzeja susjedstva Trešnjevka. “Socijalistički spomenici na Trešnjevci nisu bili samo artefakti koji su dokumentirali i prepričavali povijest, već i simboli radikalno drugačijeg sustava značenja, vrijednosti, praksi i djelovanja. Bili su također mjesta solidarizacije, okupljanja i osnaživanja zajednica”, stoji u uvodnom tekstu. Kako u nastavku objašnjava autor, nakon Drugog svjetskog rata Trešnjevka je dobila čak 47 spomen-obilježja, a do danas je sačuvano i u javnom prostoru Trešnjevke prisutno njih tek 13.

Šetnja koja ukazuje na ovu spomeničku baštinu (i njezino isćeznuće) stoga uključuje i priču o njihovu premještanju i uklanjanju. U turi se uz spomeničke ploče i poprsja podsjeća na važnost figura poput sestara Filipović, Kate Dujmović, Rade Končara i Jože Vlahovića, s čijim se pričama isprepliću povijesti okupljanja omladinaca uoči Drugog svjetskog rata, ratnih partizanskih “tehnika” (odnosno ilegalnih tiskara) te raznih drugih primjera kolektivnog organiziranja i hrabrosti. 

Kultura sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu na Trešnjevki dio je virtualnog muzeja-u-nastanku koji vodi BLOK u suradnji s udrugama SF:ius, K-zona i Centar za mirovne studije te Tehnički muzej Nikola Tesla, sakupljajući dokumente o narodnoj kulturi Trešnjevke s ciljem izgradnje budućeg kvartovskog muzeja. U sklopu Muzeja osmišljavaju se vođene šetnje lokacijama iz kvartovske povijesti, koje su u formi virtualnih mapa dostupne na stranici. Uz Augustinčićev doprinos, javno su dostupna još četiri prijedloga za tematske šetnje trešnjevačkim ulicama.

Tura koju potpisuje Tihana Bertek iz udruge K-Zona predstavlja fragmente ženske povijesti Trešnjevke te obuhvaća adrese gdje su živjele i djelovale pojedinke i kolektivi koje su, riječima autorice, dale “neporeciv doprinos povijesti trešnjevačke svakodnevice, ali i šire”. Tura koju je izradila Kosjenka Laszlo Kremar iz Tehničkog muzeja mapira tvornice na Savskoj cesti, ujedno administrativnom rubu četvrti te sjecištu željezničkih i tramvajskih pruga. Šetnja Savskom i njezinim tvornicama stoga prati povijest industrijalizacije Trešnjevke koja je označila i početak industrijalizacije Zagreba. Lovorka Šošić i Iva Zenzerović iz Centra za mirovne studije mapirale su neke od ključnih lokacija migrantske povijesti Trešnjevke, koju su označile radničke i dnevne migracije.