No local foundation udruga je osnovana 2008. u Krakowu na inicijativu Małgorzate Mleczko i Patrycje Musiał, mladih povjesničarki umjetnosti, kustosica i kritičarki. Glavni ciljevi udruge su predstavljanje i medijacija suvremene umjetnosti te razvijanje teorijske refleksije o vizualnoj umjetnosti, kuriranju i izlaganju. Samo ime udruge naglašava činjenicu da su prostori u kojima se projekti realiziraju prilagođeni kustoskim konceptima te se stvara diskurzivna internacionalna platforma za suvremenu umjetnost. Kustosice naglašavaju da je upravo ta forma izazov koji zahtijeva stalnu redefiniciju uloga kustosa, umjetnika i promatrača. Angažirane su u edukativnim i socijalno osvještenim, site-specific akcijama koje redovito uključuju participativnost.

U četiri godine svog postojanja izgradile su suradničku mrežu s internacionalnim umjetničkim institucijama, galerijama i neprofitnim organizacijama, te nezavisnim kustosima i umjetnicima. Od 2010. Małgorzata Mleczko i Patrycja Musiał vode prostor u centru grada nazvan No Local kojemu je, osim izložbi, aktivnost i izdavanje publikacija, u planu i rezidencijalni program. Ipak, karakter akcija No local foundationa uglavnom određuje da se one smještaju unutar tkiva grada.

Vrtovi zarobljeni unutar zidina

˝Nema više od 1000 do 1100 kuća u cijelom gradu. Između ostalog, s obzirom na veličinu grada, taj broj niti ne može biti veći. Zato se i čini gotovo nasilnom činjenica da postoje 72 crkve i 30 samostana˝.
Izvješće Friedricha Zollnera iz 1971. godine

Od mnogih akcija koje je udruga organizirala, ističe se jedna koja je privukla pažnju i pokrenula pitanje o kojemu se dugo šutilo. Riječ je o akciji Sjećajte se vrtova održane u lipnju 2011. godine u sklopu WUR festivala u Krakowu. Isto tako, bitka koju su krakovljani započeli s crkvom je slična bitkama koje se posvuda, pa i kod nas, vode s korporacijama i kapitalom.

Diskusija koja se tiče prava na grad se ne odigrava samo na par mjesta, već je to postala tema koja se javlja istovremeno u sve više gradova, od Latinske Amerike preko Zapadne Europe do Indije. Postavlja se pitanje kome služi prostor grada i kojoj svrsi – privatnom i sasvim specifičnom interesu ili potrebama svih stanovnika tog grada? Tko i kako ima pravo odlučivati o tome? Što znači u praksi kada neki prostor u gradu nazivamo javnim? Da li je privatno vlasništvo nekolicine važnije od zadovoljavanja svakodnevnih potreba stanovnika, kao što je to nalaženje na javnom prostoru ili prostor za rekreaciju? Sva se ta pitanja tiču i Krakowa. Osim univerzalnih pitanja povezanih uz pravo na grad, ovaj grad se susreće još sa jedim problemom, tipičnim samo za ovo mjesto. U centru grada, konstantno zagušenom gužvom i prometom, gotovo da i nema parkova i površina za šetnju ili rekreaciju, velike zelene površine su izdvojene iz tkiva grada – samostanski vrtovi su okruženi zidovima i nisu dostupni prosječnom stanovniku. Projekt se upravo fokusirao na ovaj problem, s ciljem da informira stanovnike o postojanju ovih prostora, o činjenici da se ove velike zelene površine, nedostupne građanima, nalaze u gradu, odijeljene samo zidom. Projekt je uključivao ekstenzivno povijesno, pravno i ekonomsko istraživanje, koje su provodili stručnjaci i koje je dovelo do zaključka o korištenju tih vrtova danas. Prikupljene informacije su u potpunosti bile dostupne na lecima i plakatima na Informacijskom pultu Samostanskih vrtova, napravljenom specijalno za taj projekt, kao i u zgradama i mjestima za umjetničke intervencije posebno iznajmljenim za potrebe projekta a iz kojih je bilo moguće vidjeti vrtove – bez povrede vlasničkog prava, što je dodatno naglašavalo odvojenost i nedostupnost ovih područja. Za vrijeme festivala, svaki dan su kretale šetnje koje su vodili Insiders collective i išle su do mjesta s kojih se mogla vidjeti unutrašnjost tih vrtova – neinvazivno, bez ulaženja u privatne prostore.

Plan kustosica je nastaviti s akcijom, prikupljene materijale i arhivu postaviti na stranice udruge te i dalje zahtijevati otvaranje tih vrtova za javnost, čak i uz moguću naplatu ulaza, ako je to potrebno.