S producentima Eclectice Ivanom Kelavom i Reom Rajčić razgovarali smo o uvjetima produkcije nezavisnih filmova, mogućnostima distribucije te važnosti međunarodnih filmskih radionica za umrežavanje i razvoj mladih autora.

KP: Eclectica je mlada producentska kuća no već ste ostvarili zapažene rezultate i zanimljive međunarodne suradnje. Što je sve potrebno da bi došlo do uspješne međunarodne koprodukcije? Koliko su za to važne nacionalne potpore?

Potrebno je prije svega imati vremena za druženje i izmjenu iskustava s međunarodnim kolegama, najčešće u sklopu međunarodnih produkcijskih radionica, pitching foruma i filmskih festivala. Kako bismo za takve poslovno-društvene aktivnosti mogli izdvojiti svoje vrijeme, neophodne su potpore nacionalnih filmskih fondova, koje olakšavaju i potiču producente da osim u svoje projekte ulažu i u svoj osobni rast, razvoj i umrežavanje na međunarodnoj filmskoj sceni.

Ipak, vještina svakog producenta je da anticipira za koji projekt je koprodukcija nužnost, za koji djelomična prednost, a za koji projekt je bolje da se realizira bez uključivanja stranih partnera.

KP: Koji su najveći izazovi filmske produkcije na malim tržištima kao što je Hrvatsko? Mogu li europski filmovi, pogotovo filmovi takozvanih malih jezika uspjeti bez javnih potpora ili biti komercijalni?

Najveći izazovi su skoro pa uvijek isti – teško zatvaranje financijske konstrukcije svakog projekta, ali i izazovna realizacija često ambicioznih autorskih ideja u budžetskim okvirima koji najčešće nisu u skladu s kreativnim željama. Prosječan film u Europi košta nekoliko milijuna eura, mi snimamo najambicioznije projekte u pravilu za manje od jednog milijuna. Naše ideje nisu “jednostavnije”, možda smo samo tvrdoglaviji, izdržljiviji…  Nestabilnost kulturne politike, i ovisnost sustava poticaja filmske proizvodnje o političkim strujanjima i previranjima također ne pomaže. Kao ni neadekvatna suradnja s javnom televizijom. Nezavisni filmovi su rijetki i hrabri pothvati, ponekad i relativno uspješni. Međutim takva nastojanja su uglavnom iznimke, a ne pravilo ili sistem u kojem bi produkcijske tvrtke kod nas mogle funkcionirati. Film je iznimno skup i dugotrajan pothvat, a tržište nedovoljno veliko i razvijeno da bi se čak i jako gledan film mogao nazvati komercijalnim.

KP: Kakve su mogućnosti distribucije i prikazivanja nezavisnih filmova u Hrvatskoj, ali i širem europskom kontekstu? Koliko su za dolazak filmova do publike važni festivali i primjerice, kino mreže? Imaju li nezavisni filmovi priliku zaživjeti i izvan festivala?

Kod nas je filmskih festivala jako puno, ponekad se čini da ih ima više nego gradova u Hrvatskoj, međutim to ipak ima smisla dok god festivali imaju publiku koja dolazi i gleda nezavisne filmove. Kako bi se interes za filmom održao kroz cijelu godinu, kod publike koja prema primjeru filmskih festivala – očito postoji, potrebno je imati zdravu platformu za prikazivanje filmova. Bitno je ulagati ne samo u tehničku infrastrukturu nezavisnih kina, nego i u edukaciju zaposlenika, zajedničku promociju programa, održavanje programa u svrhu medijske pismenosti, ali i poticanje pa čak i subvencioniranje prikazivanja europskih i domaćih naslova. Pokazalo se na primjeru Europa Cinemas projekta da takav sustav funkcionira. Oni svojim članovima (nezavisnim europskim kinima) za svaku prodanu kino ulaznicu za film s europskog govornog područja pružaju razmjeran godišnji financijski poticaj. To je s vremenom rezultiralo sve većim brojem projekcija europskih filmova u nezavisnim kinima pa prema tome i stvaranju kvalitetnijih gledateljskih navika domaće publike. Kina su ta koja trebaju odgajati svoju publiku, a ne samo podlijegati srednjostrujaškom ukusu mase. Uostalom, Američki blockbusteri će u svakom slučaju biti gledani, ali mi možemo bolje.

KP: Dvije kratke koprodukcije: Red Light i Pommel koje potpisuje Eclectica ostvarile su zapažene rezultate na međunarodnim festivalima. Koliko su za produkcijske kuće važne nagrade i priznanja kritike? Utječu li one na prepoznatljivost organizacija, veći pristup resursima i distribuciju?

Nagrade su naravno genijalna stvar nakon cijelog dugotrajnog i često kvrgavog procesa proizvodnje filma, ali je zapravo i sam plasman filma na relevantnim filmskim festivalima sasvim dovoljno postignuće. Na godišnjoj razini se snimi zastrašujuće puno filmova, pa je u toj nepreglednoj hrpi audiovizualnog materijala divno da vaš film bude prepoznat od strane filmskih festivala. Kod kuće, ali i na međunarodnoj festivalskoj sceni, za nas zaista vrijedi ona – bitno je sudjelovati. Nagrade na prvu najviše znače redateljima, ali zapravo stvaraju portfolio produkcijske kuće i producenta koji predstavlja tvrtku, koji će na temelju prethodnih uspješnih projekata vrlo vjerojatno elegantnije raditi na razvoju i plasmanu svog idućeg filma.

KP: Trenutno dovršavate produkciju filma scenaristice i redateljice Silve Ćapin, pobjednice European Short Pitcha. Jesu li ovakve inicijative presudne za oživljavanje pojedinih projekata i pomažu li mladim autorima i producentima pri povezivanju i suradnji?

Međunarodne radionice su jako korisne, pogotovo za redatelje, scenariste i producente na početku njihove karijere. Ne samo zbog toga što svakom projektu iznimno koristi da izađe iz nekog ustaljenog konteksta u kojem se razvija, i da ga se pogleda svježim očima iz neke druge vizure, nego i zbog poznanstava i kontakata na međunarodnoj razini koji traju puno duže od jednog projekta i koji su nužni kako bismo se mogli baviti ovim poslom. Također, za svakog autora je bitno da tijekom razvoja projekta izađe iz svoje “comfort zone” i zakorači u realan svijet u kojem su komentari drugih autora iskreni, savjeti ponekad grubi i gdje se preispituje i autorova motivacija i relevantnost projekta i prije nego se krenulo u samu realizaciju. Radionice često djeluju na nas kao neka vrsta “provjere” je li projekt kojim se bavimo na stabilnim temeljima, u kreativnom i produkcijskom smislu.

Silva Ćapin je s Njemačkim inatom zaista osvojila simpatije međunarodne scene i prije njegove realizacije. Vjerujemo da su nagrade na radionicama na kojima je sudjelovala svakako pomogle u prikupljanju sredstava za realizaciju projekta, tim putem smo upoznali i mađarske koproducente s kojima smo uspješno surađivali na projektu, ali su i same radionice dovele do nekih novih režijskih i scenarističkih ideja koje su kasnije uspješno implementirane u film.