<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Nives Soldičić &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/nives_soldicic/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Wed, 01 Mar 2023 05:18:20 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>Nives Soldičić &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Slobodni jezik bastardizirane kulture</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/slobodni-jezik-bastardizirane-kulture/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 29 Oct 2019 13:31:43 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[BSTRD]]></category>
		<category><![CDATA[house]]></category>
		<category><![CDATA[ivana kalc]]></category>
		<category><![CDATA[Katerina Andreou]]></category>
		<category><![CDATA[Nives Soldičić]]></category>
		<category><![CDATA[Periskop]]></category>
		<category><![CDATA[prostor plus]]></category>
		<category><![CDATA[suvremeni ples]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=slobodni-jezik-bastardizirane-kulture</guid>

					<description><![CDATA[<p>Predstava <em>BSTRD</em> Katerine Andreou plesno je istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema prema house&#160;kulturi i zajednici.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Sendi Bakotić</p>
<p>Riječki <em>Periskop</em> jedna je od rijetkih oaza koja publici trećeg po veličini grada u Hrvatskoj nudi susret s međunarodnim i domaćim autorskim izričajima i razvojnim tendencijama u području suvremenog plesa i novog cirkusa.&nbsp;Kroz dosadašnja izdanja u organizaciji udruge <a href="https://www.prostorplus.hr/" target="_blank" rel="noopener">Prostor plus</a> festival se prometnuo u mjesto susreta ljubitelja suvremenih izvedbenih praksi kojima Rijeka tijekom godine nudi samo povremene nastupe pojedinačnih autora s nezavisne scene (ako ne računamo produkcije HNK Ivana pl. Zajca), nastojeći nadoknaditi nestašicu gostujućih izvedbi edukacija iz plesnih i cirkuskih tehnika te plesne kritike. Festival tako predstavlja <a href="https://kulturpunkt.hr/?clanak=festival-kao-oblik-podrske-sceni-0" target="_blank" rel="noopener">neupitnu podršku</a> domaćoj plesnoj i novocirkuskoj sceni, podižući unutar svojih dometa razinu senzibiliteta i razumijevanja ovih umjetničkih kretanja kod lokalne publike. Bogat program četvrtog izdanja <em>Periskopa</em> ponudio je tako širok raspon izvedbi – od klasično plesnih do konceptualnih predstava, kako stranih, tako i lokalnih autora; od predstavljanja prvih radova do zrelih ostvarenja izvođenih na svjetskim festivalima. Među intrigantnijim gostovanjima izdvaja se <em>BSTRD</em> – solo izvedba <strong>Katerine Andreou</strong> koja je u Rijeku dospjela zahvaljujući uključenosti Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u međunarodnu mrežu za mlade perspektivne autore <a href="https://aerowaves.org/" target="_blank" rel="noopener">Aerowaves</a>.&nbsp;</p>
<p>Katerina Andreou rođena je u Ateni, a trenutno živi i stvara u Parizu, dok se na europskoj sceni etablirala kroz razne suradnje, rezidencije i nagrade. Andreou stvara plesove, glazbu i koreografije, pri čemu <em>BSTRD</em> nastaje kao istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema <em>house&nbsp;</em>plesnoj zajednici. Njen neumoran ples, ma koliko na kraju trijumfira kao individualistički i autentičan, za stilsko polazište neporecivo ima ples, glazbu i kulturu koja svoje korijene ima u čikaškoj klupskoj sceni 80-ih godina. Koristeći <em>house</em> kao početnu točku u svom plesnom i glazbenom izričaju, Andreou nas vodi na pedesetominutno putovanje u kojem sudjelujemo u njenom pokušaju da unutar <em>bastardizirane</em> kulture nađe isključivo svoj plesni jezik, slobodan od pretpostavljenih okvira, čist u svojoj hibridnoj nečistoći. Što je to lijepo u plesu koji ostaje nakon napuštanja svih trikova koji bi se trebali svidjeti publici? Nakon što izvođačica odbije impresionirati naučenim plesnim figurama – što je to toliko zamamno da je pratimo s ruba stolice?</p>
<p>Minimalizam Katerine Andreou najavljen je samim izgledom scene: na pozornici praktikabli sačinjavaju kvadratno tamno povišenje s bijelim linijama povučenim iz svakog od kuteva do polovice puta prema sredini, ostavljajući netaknut prostor u samom centru i usmjeravajući na njega. Kvadrat je u odnosu na publiku postavljen dijagonalno, pri čemu se u stražnjem kutu, u centralnoj poziciji nalaze jedina scenografija/rekvizita: gramofon s pločom, zvučnici, boca vode i smotana bijela majica. Na stražnjem zidu crne kutije riječkog HKD-a projekcijom bijelih slova ispisana je rečenica &#8220;<em>We need silence for the piece&#8221;</em>. Taman kada se publika osjeti prozvanom ovim potencijalno višeznačnim natpisom, po nekoliko puta prođe pogledom sve predmete na sceni i u zraku se pojavi opipljivo iščekivanje, Andreou ulazi na scenu začudno mokre kose, ali najjednostavnije, nonšalantno kao privatna osoba, prilazi gramofonu i pokreće ploču. Začuje se glasni snimljeni poticaj &#8220;<em>Go!</em>&#8220;, a glazba, koja će bez uvoda i pripreme krenuti direktno u intenzivan, energizirajući i borbeni ritam, bit će jedini autoričin partner, ravnopravan u duetu. U suigri glazbe i plesa vrlo se brzo uspostavlja kod čitave izvedbe, minimalistički proces ponavljanja jednog te istog, čija audiovizualna repeticija uvlači gledatelja u trans zajedno s Andreou.</p>
<p>Autorica i izvođačica sama je kombinirala <em>sampleove</em> pronađene na internetu i stvorila glazbu za svoje plesno traženje smisla. Andreou ostaje u konstantnom pokretu do granica tjelesne izdržljivosti, oslanjajući se na dinamičan rad nogu i pulsirajuće pokrete torza, neprestano ih varirajući, razlažući korake i ritmičke uzorke u strastvenoj igri trenutka. Karizmatična izvođačica prepušta se strukturiranoj improvizaciji, testirajući svoju volju, prisutnost, nagon, posvećenost i maštu, dok pred nama vodi borbu sama sa sobom u imaginarnom i simbolički ocrtanom ringu. Andreou istovremeno izvodi isti i u svakom trenutku različit ples, započinjući geste, krećući u naznake mogućih stilova i značenja, ali ih odbacujući prije nego što bi bili dovršeni. Tako u njenom izričaju možemo vidjeti igru s različitim plesnim koracima i pokretima kao što su narodno kolo, klupska trešnja ramenima i grudima, valcer s nevidljivim partnerom, a sve kroz šarmantnu &#8220;kulersku&#8221; personu <em>house</em> plesačice koja je sama sebi dovoljna.</p>
<p>Andreou odiše zamamnom nonšalancijom u prisutnosti i pokretu, plešući za sebe, ali opet i za publiku, kako onu stvarnu, tako i imaginarnu sa svih strana njenog boksačkog ringa. Odnos s realnom publikom postepeno gradi, navikavajući nas na ponavljajuću konstantu plesa, a onda oduševljavajući minimalnim pauzama i otklonima od očekivanog. Sitni i jednostavni momenti kao što su izravan pogled u publiku, privatni osmijeh, polijevanje vodom, vezanje kose, skidanje majice (tri sloja iste bijele majice), stavljanje crvenog ruža, u kontekstu izraženo repetitivnog formata plesa imaju funkciju raslojavanja protoka vremena, kratkih opuštajućih pauza, kao i poniranja dublje u proces (raz)otkrivanja izvođačice.</p>
<p>Prateći Andreou istovremeno smo na boksačkom meču i u <em>house</em> klubu, uključeni u atmosferični lokalitet snažnim bijelim reflektorima uperenim prema publici, reflektorima koji se pale i gase, uz bljeskalicu na sceni dajući dodatnu energiju cjelokupnom događaju, ali i omamljujući gledatelja u <em>party</em> ugođaj. Andreou očarava samom energijom izvođačkog tijela, stvarnim iskustvom i prisutnošću, te hipnotičkom repeticijom iz koje izvire i zamor i snaga: odlučnost, dosada, zadovoljstvo, izazivanje, zezancija, napor i katarza. Pauze koje radi iz čiste fizičke potrebe za odmorom postaju čarobna mjesta čistog bivanja, dok u trenutku zaustavljanja glazbe osjećamo smiraj, prisjećajući se početne upute da za ovaj komad trebamo tišinu (<em>piece</em>) i mir (igra riječi s mir – <em>peace</em>). Odmor nikada ne traje predugo jer opet kreće odrješiti &#8220;<em>Go!</em>&#8221; koji poziva na nastavak, na neodustajanje, na beskrajno traženje pa postaje svojevrsna metafora života koji uvijek i iznova traži improvizaciju. Sjećamo se izvođačice koja u predstavu ulazi s mokrom kosom te pomišljamo kako je isto radila i prije nego što je &#8220;slučajno&#8221; došla pred nas na scenu, kako nikada nije stala, kako je to njen oblik istinskog bivanja.&nbsp;</p>
<p>Andreou u svom radu istražuje mogućnost uprizorenja slobodne volje i originalnosti naspram pitanja porijekla te smo, dok nas je impresionirala svojom jednostavnošću i autentičnošću, nakratko povjerovali da zaista postoji prostor slobodnog plesa unutar kapitaliziranog sustava (plesne) umjetnosti. Riječka publika, sačinjena više-manje od &#8220;uobičajenih sumnjivaca&#8221; koji se na neki način bave izvedbenom umjetnošću ili glazbom, nije joj mogla odoljeti te je bučnim pljeskom nagradila izvođačicu, a izlazeći iz dvorane većinom širokih osmjeha, uz nastavke cupkanja u zaraznom ritmu, mogle su se čuti privatne zahvale organizatoricama <strong>Ivani Kalc</strong> i <strong>Nives Soldičić</strong> što su im priuštile ovo iskustvo. Andreou je pak prekinula pljesak kako bi se skromno zahvalila na gostoprimstvu koje joj je pruženo, a prednost festivala u maloj sredini je i ta da smo se svi zajedno nastavili družiti i komentirati umjetnost i život, maštajući do kasnih noćnih sati o prostoru u kojem bismo i mi mogli biti potpuno svoji, a kao takvi i prihvaćeni.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Festival kao oblik podrške sceni</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/festival-kao-oblik-podrske-sceni-0/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Hana Sirovica]]></dc:creator>
		<pubDate>Sun, 06 Oct 2019 19:48:23 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[ivana kalc]]></category>
		<category><![CDATA[Nives Soldičić]]></category>
		<category><![CDATA[novi cirkus]]></category>
		<category><![CDATA[Periskop]]></category>
		<category><![CDATA[prostor plus]]></category>
		<category><![CDATA[suvremeni ples]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=festival-kao-oblik-podrske-sceni-0</guid>

					<description><![CDATA[Ususret četvrtom izdanju Periskopa, riječkog festivala suvremenog plesa i novog cirkusa, razgovaramo s njegovim umjetničkim direktoricama Nives Soldičić i Ivanom Kalc.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Razgovarala: Hana Sirovica</p>
<p>U organizaciji udruge <a href="https://www.prostorplus.hr/" target="_blank" rel="noopener">Prostor Plus</a> u Rijeci se održava četvrto izdanje festivala <em>Periskop</em>. Pokrenut iz potrebe za decentralizacijom plesne umjetnosti u Hrvatskoj, festival od svojih početaka široko pristupa plesu i pokretu te uključuje novocirkuske izvedbe, a od ove godine i službeno nosi naziv festival suvremenog plesa i novog cirkusa. <a href="https://www.periskopfestival.com/hr/" target="_blank" rel="noopener">Program</a> predstava održat će se od 8. do 20. listopada i uključuje dvanaest inozemnih i domaćih radova uz poseban fokus na francuskoj izvedbenoj sceni i predstavljanju mladih plesnih umjetnika/ica.</p>
<p>Ususret Periskopu, s njegovim programskim selektoricama <strong>Nives Soldičić</strong> i <strong>Ivanom Kalc</strong> razgovarali smo o plesu i cirkusu u riječkom kontekstu, razvoju&nbsp; i važnosti festivala kao prostora podrške lokalnoj sceni.</p>
<p>&nbsp;</p>
<p><strong>KP: Uskoro otvarate četvrto izdanje <em>Periskopa</em>. Koje su posebnosti ovogodišnjeg programa? Što biste izdvojile kao novitet u odnosu na prethodna izdanja?</strong></p>
<p>Četvrti <em>Periskop</em> ima zbilja bogat program. Očekuju nas čak četiri radionice iz različitih područja umjetnosti pokreta, počevši od radionice suvremenog plesa, radionica akrobatskih i cirkuskih vještina do radionice pisanja plesne kritike. Također, dovodimo i nekoliko predstava iz Francuske kako bismo našoj publici prezentirali jednu zbilja jaku europsku scenu. Riječ je o dvije plesne predstave koje organiziramo u suradnji s Hrvatskim kulturnim domom na Sušaku i jednoj suvremenoj cirkuskoj predstavi. Francuska mnogo ulaže u umjetnost i kulturu, a da ne govorimo o podršci koju suvremeni ples i cirkus ima, što je vidljivo u njihovim produkcijama. Sve su to redom umjetničke produkcije na vrlo visokom nivou, što je naravno i pokazatelj da kad se u nešto ulaže, ima i rezultata.</p>
<p><strong>KP: Programsko usmjerenje ovogodišnjeg <em>Periskopa</em> specifično je po tomu po prvi put u svome nazivu spaja forme suvremenog plesa i novog cirkusa. Kako vidite odnos plesa i cirkusa u kontekstu festivala, ali i šire?</strong></p>
<p>Novi cirkus ili suvremeni cirkus je žanr izvedbenih umjetnosti razvijen u kasnom dvadesetom stoljeću u kojem se priča ili tema prenosi kroz tradicionalne cirkuske vještine. Već se od tada svjetovi plesa i cirkusa prožimaju te je, u tom smislu, cirkuska umjetnost teško zamisliva bez plesa. Iz tog su razloga i prethodna izdanja festivala bila programski otvorena spram suvremene cirkuske umjetnosti. Na drugom smo izdanju festivala ugostili dječju cirkusku predstavu, a prošle su se godine predstavila tri rada u nastajanju mladih autora i autorica iz Hrvatske. Cirkuska scena u Hrvatskoj, koja je tridesetak godina iza francuske scene, razvija se i raste usprkos neadekvatnim tehničkim uvjetima i nedovoljnom financiranju. Isto vrijedi i za Rijeku. Prostor Plus od svog se&nbsp;početka bavi edukacijom u području suvremenog plesa, mime, fizičkog kazališta, a u posljednjih nekoliko godina trudimo se odgovoriti na rastuću potrebu i interes za edukacijom na području novocirkuskih vještina.</p>
<p><em>Periskop</em> se pokazao kao dobar oblik podrške, kako hrvatskim umjetnicima/cama, tako i lokalnoj sceni koja nema prilike upoznati se s hrvatskim i stranim produkcijama iz područja novog cirkusa. Namjera nam je uhvatiti se ukoštac s financijskim i infrastrukturnim izazovima za prikazivanje ovakvog programa u Rijeci, stoga od ove godine festival nosi naziv <em>Festival suvremenog plesa i novog cirkusa</em> <em>Periskop</em>.</p>
<p><img fetchpriority="high" decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2019/10/Familija_web_photo_Damir-Zizic-3_0.png" alt="Roberta Milevoj: Familija. Foto: Damir Žižić" width="630" height="433"></p>
<p><strong>KP: Od svojih početaka <em>Periskop</em> dosljedno i podjednako zastupa već etablirane i neafirmirane, mlade umjetnike/ice, kao i inozemne i domaće izvođačice i izvođače. Što vam je bitno kada birate izvedbe, kojim se kriterijima vodite pri selekciji?&nbsp;</strong></p>
<p>Uvijek nam je bitna kvaliteta, naravno, ali uz to moramo paziti i na neke objektivnije faktore, kao što su dostupnost ili tehnička izvedivost same izvedbe, ali nažalost i – budžet. Zbog financijske ograničenosti ne možemo ugostiti sve što bismo željeli, ali ono od čega ne odustajemo jest podrška mladim neafirmiranim umjetnicima, onima koji su tek na početku svojih karijera. Imperativ nam je i hrvatska plesna scena, koja već godinama vapi za podrškom u svakom obliku. Sustavno je degradirana u vrtlogu političkih poigravanja, ali je uporna, hrabra, iskrena i ponosna i zaslužuje svoje mjesto u hrvatskoj kulturi i javnom prostoru, a pogotovo na <em>Periskopu</em>. Isto možemo reći i za novocirkusku scenu koja se kod nas počela formirati tijekom dvijetisućitih i još nije priznata kao izvedbena umjetnost.</p>
<p><strong>KP: <em>Periskop</em> je proizišao iz djelovanja udruge Prostor Plus koja već godinama oblikuje riječku plesnu scenu. Koliko je festivalski format važan u riječkom kontekstu? Primjećujete li, prateći različita izdanja festivala, promjene u odnosu publike prema suvremenom plesu i cirkusu?</strong></p>
<p>U realizaciju festivalskog formata smo krenuli na temelju ankete upućene plesnoj sceni u Rijeci, iz koje smo doznali da publika i naši korisnici to priželjkuju. I zaista, kroz posljednje četiri godine <em>Periskop</em> raste, a s njim raste interes i zadovoljstvo publike. U riječkom kontekstu, gdje se suvremena plesna scena uglavnom svodi na angažiranost pojedinaca, <em>Periskop</em> je jedino pojačanje i podrška domaćim snagama, a publici je svakako osvježenje u kulturnoj ponudi grada. Cirkuska scena u Rijeci je jako slaba, ali postoji velik interes za edukacijom, pa je festival i u tom segmentu podrška.</p>
<p><strong>KP: Čini se kako se festival razvija u zaista snažnom odnosu sa svojom publikom i izvođačkom zajednicom. Kako, s obzirom na to, vidite razvoj <em>Periskopa</em> u budućnosti?</strong></p>
<p>Razvoj <em>Periskopa</em> prati razvoj njegove publike. Drugim riječima, pokušavamo nakon svakog festivala osluhnuti publiku koja uvijek ima primjedbe, prijedloge, ideje, želje, a naš je zadatak da radimo prema tome. Mi smo tu za našu publiku, za naš grad i pokušavamo mu dati ono što mu nedostaje. Uvijek ćemo se truditi razvijati i podržavati riječku i hrvatsku plesnu scenu, edukacija nam je jako važna, a nadamo se da ćemo biti u prilici i ponuditi rezidencijalne projekte umjetnicima i omogućiti im da stvaraju za <em>Periskop</em>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Suočavanje gledatelja s materijalnošću plesa</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/suocavanje-gledatelja-s-materijalnoscu-plesa/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lujo Parežanin]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 26 Oct 2018 07:49:23 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[Aerowaves]]></category>
		<category><![CDATA[ivana kalc]]></category>
		<category><![CDATA[Kvintet]]></category>
		<category><![CDATA[Marco Chenevier]]></category>
		<category><![CDATA[Nives Soldičić]]></category>
		<category><![CDATA[Periskop]]></category>
		<category><![CDATA[prostor plus]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=suocavanje-gledatelja-s-materijalnoscu-plesa</guid>

					<description><![CDATA[<p>Iako iznevjerava uobičajene predodžbe o plesnosti, <em>Kvintet</em> Marca Cheneviera itekako je plesna predstava jer zadire u problematiku ključnu za shvaćanje plesne umjetnosti danas.</p]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<h2>Kvintet, Marco Chenevier</h2>
<p>PIše: Ivana Slunjski</p>
<p>Iz ovogodišnjeg, trećeg izdanja <em>Periskopa</em>, čiji se organizatori (ravnateljice festivala <strong>Ivana Kalc</strong> i <strong>Nives Soldičić</strong> te udruga <a href="https://www.prostorplus.hr/" target="_blank" rel="noopener">Prostor plus</a>) zalažu za predstavljanje različitih žanrovskih, tematskih i estetskih pristupa plesu i pokretu, nastojeći zadovoljiti što šarolikije ukuse i pridobiti što brojniju publiku, izdvojila bih <em>Kvintet</em> (<em>Quintetto</em>) <strong>Marca Cheneviera</strong>, talijanskog autora koji se u <em>Periskopovu</em> programu našao zahvaljujući festivalskoj suradnji s mrežom <a href="http://aerowaves.org/" target="_blank" rel="noopener">Aerowaves</a>. Posljedica je te suradnje da je na festivalu zastupljeno nešto više stranih imena u odnosu na prošlu godinu, što je za riječku scenu, s obzirom na ne baš česta gostovanja suvremenoplesnih predstava, dobrodošla pojava.</p>
<p>Nedovoljno izlaganje gledatelja suvremenoplesnoj produkciji tijekom godine vjerojatno je i razlog što sam se na ovogodišnjem <em>Periskopu</em> više nego ikad susretala s pitanjem: &#8220;Je li ovo ples?&#8221; Odrednica &#8220;pokret&#8221; u imenu festivala može štošta sugerirati i opravdati, jer pokret je doista neizostavan i u najstatičnijem dramskom komadu. No već dugo nisu neuobičajene ni plesne predstave iz kojih plesanje, u smislu ritmičnoga gibanja, u potpunosti izostaje. Umjesto da se pitamo je li to što gledamo plesna predstava, mnogo je učinkovitije pitati se <em>zašto</em> je nešto ples, upravo takav kakav gledamo.&nbsp;</p>
<p>Chenevierov <em>Kvintet</em> daleko je više na strani verbaliziranja i diskurziviranja plesa nego plesanja, premda se potkraj predstave Chenevier razotkriva i kao vješt plesač. Izašavši na scenu, u svakodnevnoj odjeći i pod radnim svjetlom, autor nas upoznaje s talijanskim sustavom financiranja neinstitucionalnih skupina i rezovima u njegovoj regiji kojima se umjetnicima ukida 80% nekadašnjih dotacija. Preračunavši to u 10 eura po danu, zaključuje da nije mogao angažirati plesače ni druge suradnike te da za realiziranje ideje treba pomoć nekoliko gledatelja, koji potom na to pristaju.&nbsp;</p>
<p>Potaknute Chenevierovim duhovitim komentarima i ohrabrenjem da na sceni mogu činiti što god žele, četvero gledatelja-izvođača i troje drugih postavljenih za rasvjetni i tonski pult iznenađuje zahtjevnost dodijeljenih im zadataka koje moraju brzo svladati da bi se izvedba uopće dogodila. A iznenađuje ih i činjenica da se Chenevier iz napuštena i skromna autora koji u nezgodnoj situaciji moli za pomoć preobražava u mušičava i ni s čime zadovoljna koreografa-diktatora koji na svaki pogrešni potez ekipe koluta očima, otpuhuje i uzrujano gestikulira, zahtijevajući od nje sve više, sve brže i preciznije izvršavanje zadataka. Naravno da na sceni nastaje metež i naravno da se iz nespretnosti i komičnih obrata razvija plodna građa koja se uklapa u autorovu zamisao, na kraju rezultirajući njegovim prethodno pripremljenim solom praćenim skladnim dionicama <em>ad hoc</em> ansambla. Zanimljivo bi bilo vidjeti što bi se dogodilo da su gledatelji-izvođači odbili poslušnost, ne pristajući na autorove upute – ovako je sve završilo ispunjenih očekivanja, u općem veselju i razdraganosti s obiju strana scenske rampe jer se sve uspješno privelo kraju.</p>
<p>Chenevier se pokazao prilično spretnim u dvostrukoj ulozi, bivanju u izvedbi i istodobnom kontroliranju akcija suizvođača, ispadajući iz te dvostrukosti tek povremeno, uvučen u drugu kvalitetu tijekom vlastita sola. Motivacija za angažiranjem gledatelja kao izvođača djelomično leži i u potrebi da ih se suoči s materijalnošću plesa i onda kad se čini da plesanje i tjelesni rad izostaju. No rad na izvedbi, kao i općenito umjetnički rad, koliko god se apstraktnim i nemjerljivim doimao, doista jest stvaran rad. Stoga Chenevier navodi gledatelja da barem nakratko zauzme njegovu poziciju, odnosno da podijeli s njime situaciju u kojoj mora preuzeti odgovornost za događanje na sceni, iskušavajući svu kompleksnost i zahtjevnost takva djelovanja, za što izvođač-autor, a u ovom slučaju i gledatelj-izvođač, nije adekvatno plaćen. Štoviše, gledatelj-izvođač ovdje volontira – ili čini to za opće dobro.</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/10/quintetto_2_renato_buic_630.jpg" alt="FOTO: Renato Buić" title="FOTO: Renato Buić" width="630" height="430"></p>
<p>Umjetnost pripada svima, stoga bismo za nju svi trebali imati podjednaku odgovornost. No vizura se mijenja ako znamo da ona nije umakla kapitalističkomu žrvnju, kao ni brojne druge, naoko neovisne djelatnosti poput znanosti. Chenevier predstavu posvećuje talijanskoj nobelovki, neurologinji <strong>Riti Levi-Montalcini</strong> (uz uvodno ekspliciranje to je vidljivo i u njegovu maskiranju u figuru stogodišnje znanstvenice) te starim ljudima i istraživačima, iz dvaju razloga. U prvome redu upozorava na politiku koja ukida potpore znanstvenim i umjetničkim projektima te zanemaruje područja važna za cjelokupni društveni napredak, istaknute pojedince i osjetljive društvene skupine. Drugi je razlog to što je <em>Kvintet</em> prvotno zamišljen kao projekt koji bi spajao znanstvena i umjetnička istraživanja i bavio se pitanjem reprezentiranja znanosti na sceni, što je na kraju otpalo zbog nedostatne financijske potpore. Referirajući se na poveznice umjetnosti i znanosti, autor upućuje na tendencije umjetnika koji se u svojoj praksi odlučuju na formu istraživanja, bilo da time potkrepljuju umjetnički koncept ili izbjegavaju uobličavanje rada u finalni scenski proizvod.</p>
<p>Chenevier time također govori u prilog potrebi za potvrđivanjem umjetnosti, osobito one koja se temelji na tjelesnosti, kao ozbiljnoga rada. Smještanjem umjetnosti u istraživačke okvire sugerira se i svojevrsna izoliranost umjetnika, nasuprot potenciranoj mobilnosti i umrežavanju kao njihovu uobičajenu modusu rada (ali i uobičajenim polugama neoliberalne ekonomije). Sudjelujući u rezidencijama, radionicama, laboratorijima i drugim oblicima privremenih zajednica ne bi li se usredotočili samo na vlastiti umjetnički rad, umjetnici zapravo pristaju stvarati u zadanim uvjetima i proizvesti što se od njih zahtijeva – nekad je to predstava, nekad samo proces, nekad princip rada, a nekad i proizvodnja njih samih kao umjetnika. I umjetnik i umjetnički rad tu su pritisnuti s obiju strana, našavši se u zamci tržišne proizvodnje.</p>
<p>Pozivanjem na poveznice znanosti i umjetnosti Chenevier upućuje na još jednu činjenicu – da ples sigurno zaleđe traži na sveučilištima, na kojima posljednjih godina upravo bujaju razni magistarski i doktorski plesni studiji. To samo po sebi načelno nije loše, jer se ples uvodi u akademski diskurs i postavlja ga se u ravnopravan položaj s drugim disciplinama. Problem je, međutim, što se ples iz stvaralačke sfere seli u sferu proizvodnje znanja ovjerene <em>izvana</em>, podložne ustaljenim i katkad ograničavajućim akademskim principima, zaboravljajući pritom na dugu povijest emancipacije plesa (od baleta, glazbe itd.) kao tjelesne prakse s vlastitim zakonitostima i drugom vrstom akumulirana znanja koje nije do kraja dohvatljivo racionalizaciji. Pritom ni proizvodnja znanja u akademskim okvirima nije lišena kapitalizacije ni trženja.</p>
<p>Imajući sve te rukavce u vidu, rekla bih da je <em>Kvintet</em>, premda iznevjerava neku općenitu predodžbu o plesnosti, itekako plesna predstava jer zadire u problematiku ključnu za razumijevanje i pozicioniranje plesne umjetnosti danas. Stoga je na <em>Periskopu</em> kao festivalu u usponu koji mnogo polaže na sadašnju i buduću publiku i više nego potrebna.&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Artikulacija</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izvedba/artikulacija/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matija Mrakovčić]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 17 Apr 2013 07:44:14 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[_najave_performans]]></category>
		<category><![CDATA[Andrej Mirčev]]></category>
		<category><![CDATA[Molekula]]></category>
		<category><![CDATA[Nives Soldičić]]></category>
		<category><![CDATA[prostor plus]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<category><![CDATA[Vladimir Ježić]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=artikulacija</guid>

					<description><![CDATA[<p>Prostor Plus poziva na performans povodom proslave desetogodišnjice Zaklade Sveučilišta u Rijeci.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U programu proslave desetogodišnjice Zaklade Sveučilišta u Rijeci sudjeluje i Prostor Plus, udruga za scenske umjetnosti osnovana kako bi se susretali i educirali pojedinke i pojedinci u izvedbenim praksama, suvremenom plesu, fizičkom kazalištu i mimi. Neformalnim programom obrazovanja udruga je oplemenila i kultivirala nepostojanje sustavnog visokog obrazovanja u ovim izričajima u Hrvatskoj.</p>
<p>S <em>lecture</em> performansom <em>Artikulacija</em> predstavit će se u četvrtak,<strong> 18. travnja</strong> u <strong>20 sati</strong>, u <strong>studiju Prostora Plus</strong> u riječkoj Molekuli. U performansu sudjeluju Andrej Mirčev, Nives Soldičić i Vladimir Ježić.</p>
<p><em>Artikulacija</em> propitkuje identitete izvođača unutar performativnog čina djelovanja i akcije kroz prizmu performance arta, suvremenoga plesa, improvizacije i novih medija.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Nafta ili Matrica znanja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izvedba/nafta-ili-matrica-znanja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[nikolina]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 09 Jan 2012 17:28:27 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[_plesna_predstava]]></category>
		<category><![CDATA[hrvatski kulturni dom na sušaku]]></category>
		<category><![CDATA[Nives Soldičić]]></category>
		<category><![CDATA[plesna predstava]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=nafta-ili-matrica-znanja</guid>

					<description><![CDATA[Riječ je o brazilsko-hrvatskoj koprodukciji o "crnom zlatu" koje gotovo da postaje bitnije od svog "zlatnog brata".]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<div>
<p style="text-align: justify;">U vrijeme ekonomskih kriza kao što je ova kojoj kraj vide samo mešetari ljudskim sudbinama i glasovima, dok dežurni katastrofičari prognoziraju svijetu ni dvostruko dno neće pomoći, ekonomija je druga po važnosti &#8220;ona riječ&#8221;. Prva je, naravno, još uvijek ali u sve većoj panici, nafta. Nafta je svjetska tema, pa je i predstava koja je u koprodukciji udruge <strong>Drugo more</strong> i festivala <em>Perforacije</em> zaslužila tako zvučno ime.&nbsp;</p>
<p style="text-align: justify;">Riječ je o projektu brazilskih koreografa <strong>Ane Catarine Vieire</strong> i <strong>Angela Madureire</strong> temeljenog na povijesnim referencama, poput već pomalo zaboravljene priče o riječkoj rafineriji, preko kojih se bave temama ekonomije i ekologije, na razmeđi kojih stoji ponekad i puko preživljavanje. Uronjenost u kontekst, na čemu inzistira ova koprodukcija, povezuje iskusne brazilske umjetnike sa skupinom pet suvremenih plesača iz Rijeke.</p>
<p style="text-align: justify;">O njezinoj uspješnosti i učinkovitosti svjedoči trinaest produkcija, od kojih su pojedine ovjenčane i brojnim nagradama, kako latinoameričkim tako i europskim. Jamac kvalitete ovog izuzetnog dua leži i u isprepletenosti klasičnog baleta i suvremenih tehnika, što upotpunjuje njihov i autorski i pedagoški profil.&nbsp;Izvođači su: <strong>Jorge Correa Bethencourt</strong>, <strong>Vladimir Ježić</strong>, <strong>Marko Kalc</strong>, <strong>Tanja Kalčić</strong>,<strong> Martina Rukavina</strong> i <strong>Nives Soldičić</strong>.</p>
</div>
<div>
<p style="text-align: justify;">Izvedba je najavljena za četvrtak, 12. siječnja u 20 sati. Cijena ulaznice je 30 kn i 20 kn za učenike i studente. Ulaznice rezervirajte na <a href="mailto:ivana@drugo-more.hr" target="" title="" onclick="" rel="noopener">ivana@drugo-more.hr</a>.</p>
<p>&nbsp;</p>
</div>
<div></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
