Meni je dopušteno malo zajebancije, ipak sam ja jedan neiživljeni mladac, a ne, ne znam, intelektualac kalibra jednog akademika ili prvog čovjeka uglednog sajma knjiga ili možda zamjenika predsjednika HHO-a. Nema više šale, odsad samo ozbiljno, obećajem.

Ovih dana niste mogli otvoriti internetski portal, dnevnu tiskovinu ili inu periodiku bez da vas je dočekalo lice Nives Celzijus (Drpić?). Ništa čudno, reći ćete, događalo se to i prije. Starlete i njihove zvizdarije pune medijski prostor dan za danom, samo se imena mijenjaju; jučer Simona, danas Nives, sutra Vlatka pa opet Simona i tako unedogled. Osjetilna perzistencija je učinila svoje tako da njihove face u sredstvima za posredovanje informacija više ne doživljavamo kao strano tijelo. Ovaj posljednji incident ipak je po nečemu poseban. Ovaj put se hrvatska pamet pokazala glupom.

Idemo redom. Nives Celzijus je napisala knjigu Gola istina koja se navodno prodala u preko 50 000 primjeraka, to valjda svi znate. Egzaktne brojke nisu sad toliko ni bitne, nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da je prva hrvatska starleta potpisala djelo koje je prodano u najviše primjeraka. Osokoljena tim uspjehom (a kako ne bi bila?) očekivala je da će iz Pule kući odnijeti 6 kg tešku statuu Kiklopa – nagradu koja se, između ostalog, dodjeljuje za hit godine. Hit godine je, bar kako sam ja protumačio uvjete natječaja, knjiga koja se najviše čitala u protekloj godini. Tko i kako određuje koliko se nešto čitalo? Renomirana agencija Puls na temelju broja prodanih knjiga u knjižarama i posuđenih u knjižnicama. Dosad je sve jasno, nadam se. Pulsovci su svoj dio posla uredno obavili i dobivene podatke proslijedili Upravnom odboru Sajma knjiga. E, tu postaje zanimljivo. Akademik Nemec, jedan od članova UO-a istupio je sa svoje funkcije jer su kriteriji za dodjelu nagrade netransparentni i jer je UO tu samo da proglasi unaprijed određene pobjednike. Sve bi to bilo u redu da nisu kriteriji bili od prvog do zadnjeg slova isti prošle godine, i pretprošle godine, ma za ne falit’ i prije tri godine pa se nitko nije bunio. Ali ne žurimo sa zaključcima. Očito je samo da im se nisu svidjeli rezultati ankete koju su došli iz Pulsa. I što su napravili? Ukinuli su nagradu u 5 do 12!

Sa(n)jam knjige za predsjednicu ima Magdalenu Obradović Vodopiju. Objašnjenje koje je došlo iz njenih usta bilo bi stvarno šteta parafrazirati. Ona priznaje da je Nives najprodavanija spisateljica, ali da iz moralnih razloga i vlastite savjesti ne može Kiklopa dati u ruke Nives Celzijus. Rečenica, kako vidite, vapi za dubljom semantičkom analizom. Priznaje da je Nives spisateljica. To valjda implicira da je napisala književno djelo. Lijepo od nje da tako misli. Ja nisam bio baš siguran u to pa sam otišao na internet, malo kuc-kuc po tipkovnici i, vidi stvarno, autoritet KGZ-ovog kataloga nije ostavio mjesta sumnji. Gola istina spada redom u hrvatsku književnost. Memoare. Dnevnike. Životopise. Ali to ionako nije bilo upitno gospođi Vodopiji. Ona nagradu ne može dati zbog moralnih razloga i vlastite savjesti. Tu mi, moram priznati, već puno toga nije jasno. Što se to točno ogriješilo o savjest direktorice sajma u Puli? Dva su moguća odgovora. Možda se kategorički imperativ odnosio na sadržaj knjige, bludničku goru prošlost naše Nives čiju ljagu ni don Kaćunko osobno uz svesrdnu Božju pomoć ne može oprati. Ako je tako, neću joj ništa prigovoriti, sve mi je jasno i gospođi Vodopiji mogu samo poželjeti blagoslovljen Božić i sretnu novu 1509. godinu.

Ako pak nisu u pitanju sadržajni, već minimalni estetsko-formalni razlozi kojima nemušto štivo naše Ines jednostavno ne može udovoljiti, onda argumenti gospođe Vodopije ne piju vodu. Hit godine je valjda jedina kategorija za koju pravilnik eksplicitno kaže da ne vodi računa o estetskim već čisto o tržišnim kriterijima pa kao takva sama po sebi, je li, isključuje upletanje Upravnog odbora. I točka. Ukinuti nagradu za koju si sam postavljao kriterije u zadnji čas (a ne elegantno čim je objavljena Niveskina autobiografija ako već nisu htjeli da paradira po Puli) govori o tvom kredibilitetu i debilitetu. Jednog ima, drugog nema.

Nije tu sve završilo. Direktorica kaže da su neki dosadašnji dobitnici nagrade prijetili da će vratiti svoje nagrade. Pa tko je sad tu lud? Sad bismo mi hlebinci svi odreda trebali povjerovati da je cijela ova strka oko gospođe Drpić izazvala čir na dvanaestercu u jednog Dana Browna pa je on, jadan cijeli snervan, sasuo u sebe dva Gastala i momentalno poslao svog Kiklopa preporučenom pošiljkom natrag u Pulu. Ili da je jedan Coelho pročitavši spisak ovogodišnjih laureata trčećim korakom pošao ravno do kontejnera sa svojim Kiklopom u jednoj, a vrećom punom smeća u drugoj ruci. I naši utorkaši mi izgledaju kao inteligentni i pristojni ljudi koji ne bi dvaput trepnuli kad bi se kojim slučajem Kiklop skrasio u vitrinama doma Drpićevih. Ne znam, možda i griješim.

Što su još pričali zlobni jezici? Da je Nives knjigu sigurno potpisala, a da je manje sigurno je li je napisala. Pisanje knjiga nije igranje šaha, pravilima jasno kontrolirana aktivnost u kojoj ne možeš poći ni u wc, a da te netko ne optuži za varanje. S jednakim pravom možemo se zapitati je li Anti Tomiću žena napisala sve te puste knjige. Da je Dino Drpić pokupovao veći dio knjiga svoje drage. Sasvim moguće, to bi objasnilo zašto je upao u dugove. Da je ovo, da je ono i još ponešto.

Ispao je iz svega toga pristojan komad afere kojem se još ne nazire kraj. Na kraju krajeva, kako god se ovo rasplelo bit će dobro za Nives. Njoj je svaka reklama dobra reklama. Ta tvrdnja nikako ne vrijedi za jedan sajam knjiga koji imalo drži do sebe. Glavni i odgovorni u Puli jamačno se već danima pitaju što im je sve to trebalo. Nije da ih ne razumijem.

Volio bih i ja živjeti u zemlji koja bi Palahniuku dala nagradu za hit godine. Ali, Palahniuk nije imao hit godine u Hrvatskoj. Imala ga je Nives Celzijus. I to je GOLA ISTINA.   

Zadnji tjedan bio je jako dobar za Jehovine svjedoke. I druge sljedbe, pretpostavljam. Ovo tvrdim jer sam i ja došao u napast da posegnem za Kulom stražara, a inače mi je pun ku…fer religijsko doktriniranih materijala. Nenadani napad epifanije izazvali su don Kaćunko i Nives Celzijus koji su rukom pod ruku prošetali pred kamerama domaćih televizija. Ne znam za vas, ali mene je to zlokobno podsjetilo na dobrog starog Izajiju koji je puno prije TBF-a najavio kako će izgledati smak svita. Ne sjećam se, da me ubijete, svega, ali mislim da se spuštanje neba na zemlju da prepoznati jer će u te dane vuk prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, a moći ćemo zajedno vidjeti i tele i lavića i Nives i Anđelka ili tako nešto. Uglavnom, više nego dovoljno da se čovjek zapita.

Zemlja se otada nastavila vrtjeti oko sebe kao da se ništa nije dogodilo pa će valjda sve biti ok. Na to više ne treba trošiti riječi. Ono što zavrjeđuje još koju je javno djelovanje don Kaćunka. Apoklipsa možda ne može objasniti zašto se stalno nalazi u situacijama koje ne priliče jednom svećeniku, ali njegova funkcija unutar matične institucije daje dobru podlogu upravo za to. Don Kaćunko je, naime, kancelar Vojnog ordinarijata u Zagrebu. Čovjek na takvoj poziciji nužno mora jednom nogom stajati u svjetovnoj, a drugom u crkvenoj dimenziji. Zašto?

Ako se dobro sjećam, Crkva nas uči da nam je Bog darovao zemaljski život. Kvaka je u tome što nam je preko Mojsija ostavio i nekakva uputstva za upotrebu na kamenim pločama. Peta zapovijed, ako se ne varam, eksplicitno zabranjuje ubijanje. U opisu posla vojnika je, budimo iskreni, da prema potrebi otpravi bližnjega svoga k svetom Petru u roku odmah. E, međutim, Crkva se brine i za te ljude i mora sravniti njihovu dužnost s njihovom vjerom. Logično je da su za takvu zadaću potrebni ljudi posebnog senzibiliteta, a baš takav je i don Kaćunko.

On je svoju misiju pastira na Božjem ranču shvatio nadobudno pa radi čak i poslove koji, kako bi se reklo, nadilaze njegovu ingerenciju. Tako je krivce za smrt bivšeg predsjednika Tuđmana vidio u iglama koje su vudu majstori zabijali u predsjednikovu lutku pod krinkom tamo nekog fašnika. Njegove misli, nažalost ili nasreću, nisu se tu dugo zadržale. Don Kaćunko je u slobodno vrijeme, između ostalog, nefrolog amater pa se u brizi za bubrege ženske populacije od 7 do 77 u maniri dr. Housea iz najboljih dana obrušio na cijelu kolekciju proljeće -; ljeto. Ni tu nije stao. Novog je neprijatelja pronašao u Severini koju je optužio za prodaju duše vragu. I konačno, da zatvorimo krug, ukazao se na promociji knjige Gola istina koju potpisuje Nives (udana) Drpić. Njen lik i djelo je usporedio s, ne zajebajem se, svetim Augustinom i njegovim Ispovijestima, a sebe, ni manje ni više, sa Sinom Božjim osobno koji je jedini bio sklon opraštati grijehe bludnicama.

Na stranu sad što sam zbog ograničenosti (svog) prostora i (vašeg) vremena ispustio koju anegdotu. Mislim da je i ovo dosad napisano više nego dovoljno da si postavimo jedno legitimno pitanje: Je li, kako kaže Severina, don Kaćunko “budala i redikul”?

Mislim da nije. Hrvati su matuni u predziđu kršćanstva. Stanite malo i pogledajte brojeve. Statistike kažu da je u Hrvatskoj 9 od 10 ljudi koje sretnete na ulici kršćanske provenijencije. To je važna činjenica. Treba vam biti jasno da Crkvu ne zanima što se, primjerice, samo Sedma od Devet pojavljuje redovito nedjeljom pred oltarom. Ona je tu da stalno podsjeća ovih ostalih osam nesavjesnih ovčica tko su i gdje im je mjesto. Međutim, kako vrijeme prolazi, to postaje sve teže. Sekularizacija se zalaufala i u crkvenim mjerilima nije puno prošlo od Francuske do seksualne revolucije. Zadnjih par desetljeća ljudi su s većim žarom slušali Johna i Paula od Johna Paula II. Ljudi i Crkva kao da ne pričaju na istom jeziku.

Gdje se u tu sliku uklapa don Kaćunko? Nije on nekakav odmetnuti, poremećeni svećenik kojeg će Crkva amputirati od svog tijela. Naprotiv, on je čovjek na zadatku. On je onaj koji prevodi poruku klera na jezik kapitalističko-potrošačkog društva radikalno mijenjajući njezinu formu, ali ne odstupajući ni pedalj od njezina sadržaja. Upravo zato Kaptolu nikad nije palo napamet da se ogradi od njegovih navodnih ekscesa. Pazite, nemaju zašto. Njegova popovanja o razgolićavanju, Severininoj neovlaštenoj uporabi crkvene ikonografije, pravu Nives na hepiend, iako djeluju egzotično, nisu subverzivna po Crkvu kao možda, primjedbe daleko manje redikuloznog don Ivana Grubišića o vlastitom poslodavcu.

Kad se zbroje božićna i uskrsna poslanica kardinala Bozanića plus prilozi o stigmama Zlatka Suca i još svemu tome pridodaju izvještaji o procesijama u marijanska svetišta uzduž i poprijeko Lijepe Naše ne dobije se ni desetina medijskog prostora koji je rezerviran za don Kaćunka.

Poželjet će vam on svima Mir i Dobro, ali ne nedjeljom iza Stankovića kad svi ionako gase televizije i ubijaju oči, nego dok se šeta po Red Carpetu, kad je, Bože moj, siguran da ga gledate. Osim toga, on je najistaknutiji pojedinac iz redova klera za kojeg internet nije infernet, kako je mrežu svih mreža svojevremeno krstio Igor Mandić. Ne, davno je on rekao B(l)og i Hrvati. Gledamo ga, slušamo ga, čitamo ga.

Mogu razumjeti sve one kojima smeta prtljanje po efemernim stvarima, utrku na 110 m sa senzacijama i još puno toga što se teško može povezati sa znakom križa. Ipak, sve to djeluje svježije i prodornije od papagajskih poruka s oltara o rastrošnosti i pravom smislu blagdana koje se periodično pojavljuju dva puta godišnje. Priznanje da ne voli vudu, Budu, ovo i ono nije samo stav don Anđelka Kaćunka, nego je i politika same Crkve, ali teško je to reći, a da se ljudi ne izvale od smijeha. Pa je bolje isturiti jednog koji će primati udarce makar povremeno djelovao kao “budala i redikul”. Samo ne dajte da vas to prevari. Don Anđelko Kaćunko je inteligentan, lukav i nadasve popularan. Ako vam smeta ono što on govori, vjerojatno nemate problema s njim, nego s vlastitom crkvom.

U Hrvatskoj ionako ima puno velečasnih, ali samo je Anđelko Kaćunko uz to i POP što ga čini uvijek rado viđenim gostom ove rubrike.

Život nije pravedan. To si naučio/la još u vrtiću kad je teta dala tvoju igračku onom novom klincu, a ti si k’o šonjo ostao/la sa strane i muvao se od jedne grupice do druge, praveći se da si za danas odabrao ulogu promatrača. Život je težak. To smo naučili još u osnovnoj kad smo shvatili da nam ne ide matematika ili kemija ili fizika i da ćeš si zeznuti još jedno ljeto grijući ionako pregrijanu stolicu. Život je jebeno zabavan. I ne da mi se više gradirati poantu o životu. Život je što god odlučiš da je i eto, živiš ga onako kako želiš. Dogode se tu i rastave, preljubi, izvanbračna djeca, maloljetničke trudnoće, otac zlostavljač, majka alkoholičarka, muž kriminalac i diler, sin narkoman, susjed pedofil zbog kojeg moraš nešto budnije paziti na dijete… Dogodi se i dobar posao, diploma, stan, auto, kuća, nenadana lutrija, nema što se ne dogodi prosječnom Hrvatu, pa eto, baš do tridesete. I taj naš prosječni Hrvat nikad ni ne pomisli kako bi bilo lijepo kad bi on to sad sve zapisao i dao javnosti da pročita kako se to on, nazovimo ga Milan Jurić, nosi s životom i čemu se nada u budućnosti. Ne, Milanu to dosad nije palo na pamet jer zna da neće ni zaraditi niti će se proslaviti. Eventualno će se nakladom ugrijati jednu zimu i razmišljati kako preživjeti sljedeću.
Ipak, ono što ne može Milan, mogu neki drugi.

“Od trenutka kada je u javnost procurila informacija o još neobjavljenim memoarima jedne od “najkontroverznijih” osoba hrvatske estrade bilo je jasno da knjiga nikako neće proći nezapaženo – pogotovo ako je ista ispričana u okvirima nečega što bi se moglo smatrati erotskim romanom”, kaže Index.hr o zapisima Nives Drpić. Ne znam samo što na sve ima reći Lana Pavić.

Moderna vremena vjerojatno mijenjaju i brzinu i način na koji starimo pa se nekako pokušavamo prilagoditi zahtjevima vremena u kojem živimo. Ma, pričam pizdarije. Zapravo hoću reći: jedva da su prevalile dvadeset i petu i opala -; prije nego kosti zahvati rahitis, artritis, osteoporoza, ajde slovo dva o (zanimljivom) životu kojeg sam dosad živjela, tj. preživjela.

Lana je prije godinu i pol, dvije najviše, najavila pisanje svoje autobiografije. Sve se to odigralo nakon njenog bračnog brodoloma i skandala koji je završio po svim naslovnicama žutih i manje žutih listova. Ne postoji nijedan drugi razlog zbog kojeg sam zakolutala očima na tu informaciju osim onog vezanog za njene godine. Sve drugo o njoj već znamo, sve smo imali dosad prilike čitati po novinama, gledati na televiziji, slušati tračeve i ogovaranja, nema se tu više ništa za reći. Ali ne, ima… Još malo objašnjavanja svima nama gdje je i kako sve pošlo po krivu. Autobiografija je rješenje za pravo lice medalje jer javnost je dosad sustavno bila bombardirana s poluinformacijama koje će svoju puninu i širinu te prefiks polu izgubiti baš u autobiografiji. A zašto ne bi napisala dramski tekst? Ili, hm, zašto ne bi sačekala najmanje pedesetu i onda se uhvatila pisanja iste knjige, baš tog diskurzivnog književnog oblika? U međuvremenu neka se uhvati pisanja putopisa. Zašto, npr. ne bi sačekala neke pozne godine u kojima bi iskustvom mogla iznijansirati cijeli smisao knjige? Zato jer to nije isplativo. Željezo se kuje dok je vruće. Ma koliko čin kovanja bio nerazuman. Iako je ovdje zapravo jako razuman -; isplativost je tržište koje je željno čitanja takvih površnih sadržaja za razbibrigu. A nijedan drugi književni oblik nije toliko fleksibilan i prilagodljiv kao autobiografija.

Nives ima istu priču koja je ipak malo drugačija. Dok se Lana povukla u mir koji pruža obiteljski život, Nives se, otkako je zakoračala u iste vode, nekako povampirila. Prvo je vodila Playboyjevu emisiju na RTL-u, onda je odlučila poraditi na još jednom malom Drpiću, tj. Drpićki, a odmah poslije poroda je završila na modnoj pisti gdje je (ne baš toliko) slučajno pokazala dio blagodati Majke Prirode. Nekoliko dana kasnije na internetu su osvanuli citirani dijelovi memoara na kojima radi zadnje tri godine ako se ne varam. I nije osvanulo ništa što neće zainteresirati javnost. Mislim, tko bi zdravog razuma ostao indiferentan prema informacijama o silovanju šesnaestogodišnjakinje? Nitko. Čak ni televizija koja je opet, i ovaj put, dala prostora potrebi jednog prosječnog hrvatskog celebrityja za objašnjavanjem narodu zašto i kako. Ono što je pravi cilj samog tog opravdavanja je reklama, dobar uvod za ono što tek slijedi, a Nives je na dobrom putu da u prva dva tjedna rasproda sve primjerke svoje autobiografije. Dijelovi memoara koji su osvanuli na internetu pisani su stilom jeftinih ljubića s nekakvim trivijalnim, erotskim nabojem koji sam taj čin silovanja prikazuje kao nešto smiješno i neozbiljno. A malo je teško povjerovati da bi netko s takvom traumom htio na nas ostaviti baš takav dojam, zar ne? Kao da se ništa nije dogodilo. Ako je i za samopromociju i reklamu – previše je. Shvatila je to i Nives pa je dotrčala na Red Carpet pojasniti malo pobliže, ljudskije, ne toliko bezbrižno i bezobzirno što je zapravo htjela reći. A kad se knjiga objavi, bit će još takvih “što je pisac htio reći” pojašnjavanja i samopromoviranja.

Očito je da se trči za medijskom pozornošću. Isti je princip i na Zapadu s kojeg je sve došlo. Jedina je razlika u tome što ti zapadnjaci imaju nešto što bi i mogli zapisati. Zamislite koliko bi Britney zaradila na autoriziranoj biografiji (mislim da nema živaca za autobiografiju) u kojoj bi pojasnila kroz što sve prolazi samo zadnjih godinu dana? Mi smo cijeli taj trend malo balkanizirali pa smo valjda umislili da je autobiografija nešto za što samo trebaš biti malo češće po novinama i televiziji. S malo više sreće nego Milan, koji iskreno, ima zanimljiviji život od dva estradna primjera. Al’ jebi ga, tko će platiti Milanove dogodovštine kad se nalaze na svakom kantunu grada i priča ih opet neki drugi Milan ili Ivica? Interes za životom javnih osoba je velik jer ih koristimo kao nekakvu moralnu vertikalu, potrebno prljavo rublje za treniranje liberalizma u nama, al’ pitanje je što kad takve priče postanu moralna horizontala? Kad postanu samo proizvod u lancu zarade? U redu, ako onaj tko prodaje svoj život ima što prodati i ako prolazi kod naroda. Mi smo plodno tlo za fantazmagoriju. Bring it on, Nives!