Naime, Ministarstvo je 14. studenog objavilo informaciju da će Hrvatsku na 61. Međunarodnoj izložbi vizualnih umjetnosti – Venecijanskom bijenalu predstavljati projekt Prostorno i sadržajno specifična ambijentalna instalacija dubrovačke umjetnice Dubravke Lošić, uz povjerenika Branka Franceschija, ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Iako se vijest u trenutku objave doimala kao uobičajena informacija o izboru hrvatskog nastupa, naknadno izmijenjena formulacija objave Ministarstva te istup članice savjetodavnog Povjerenstva otvorili su pitanje procedure na temelju koje je odluka donesena.

Prema prvotnoj objavi Ministarstva (preneseno ovdje), članovi savjetodavnog Povjerenstva razmotrili su jedanaest pristiglih prijedloga, a povjerenika je imenovala ministrica Nina Obuljen Koržinek. Naknadno izmijenjena formulacija objave dodatno je ipak naglasila da je ministrica donijela odluku o izboru povjerenika, ali bez objašnjenja odnosa između njezina izbora i preporuke Povjerenstva.

Važnu dopunu konteksta pružila je jedna od članica Povjerenstva, umjetnica Vlatka Horvat, koja je u svojoj objavi na Facebooku pojasnila da je stručna skupina jednoglasno preporučila drugi projekt, koji na koncu nije potvrđen. Pritom je potvrdila da ministrica ima puno pravo donijeti odluku različitu od preporuke, budući da je uloga Povjerenstva savjetodavna, no istaknula je i da je presedan prihvaćanja preporuke Povjerenstva koji je uspostavljen prethodnih godina, ovaj put prekinut. 

Iako je formalno točno da je konačna odluka u nadležnosti ministrice, sporno je to što je u javnoj komunikaciji predstavljena kao potvrda izbora struke, bez jasnog navođenja da preporuka Povjerenstva nije prihvaćena. Time je, naravno, izostalo i bilo kakvo objašnjenje takvog ishoda, unatoč činjenici da je objava odluke kasnila tri tjedna. 

Ministarstvu kulture i medija stoga smo uputili upit o razlozima zbog kojih je ministrica zanemarila preporuku Povjerenstva i samostalno odlučila o izboru projekta. U odgovoru Ministarstvo prvi put iznosi tvrdnju da prijedlog Povjerenstva nije prihvaćen zbog, kako navode, sukoba interesa jedne od članica stručnog tijela. 

Prema službenom obrazloženju, ministrica je donijela odluku “uzevši u obzir činjenicu da je Povjerenstvo za odabir projekta, usprkos upozorenju na temelju analize stručnih službi, predložilo projekt koji je bio opterećen sukobom interesa jedne od članica Povjerenstva koja se nije izuzela od odlučivanja”. Ministarstvo pritom ističe da je “dužno osigurati zakonito postupanje pri dodjeli sredstava”, zbog čega navedeni prijedlog nije mogao biti prihvaćen.

Više detalja Ministarstvo ne iznosi, već zaključuje da “zbog zaštite dostojanstva svih prijavljenih umjetnika te članova Povjerenstva” neće davati daljnje komentare. Takvo obrazloženje, iako formalno zatvara slučaj, ne razjašnjava okolnosti donošenja odluke, već otvara dodatna pitanja o načinu na koji je postupak vođen. Ako je, kako Ministarstvo tvrdi, Povjerenstvo donijelo prijedlog koji je bio opterećen sukobom interesa logično bi bilo očekivati da se ta odluka poništi, a Povjerenstvo raspusti. 

Povjerenstvo za odabir projekta činili su ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti i predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić, umjetnica Vlatka Horvat, umjetnik Kristian Kožul, ravnateljica Galerije umjetnina Split Jasminka Babić te Nevena Tudor Perković, ovlaštena za obavljanje poslova ravnateljice Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Ministarstva kulture i medija. Činjenica da je u radu Povjerenstva sudjelovala i predstavnica Ministarstva dodatno otvara pitanje kako je donesena jednoglasna preporuka ako je, prema navodima Ministarstva, već tijekom postupka postojalo upozorenje stručnih službi na mogući sukob interesa.

U odgovoru na naš upit predsjednica Povjerenstva Vesna Meštrić navodi da je Povjerenstvo svoj rad provelo u skladu s utvrđenim postupkom, te da o razlozima zbog kojih ministrica nije prihvatila njihovu preporuku nisu bili obaviješteni. “Nakon pregleda i razmatranja svih pristiglih prijava, Povjerenstvo je izradilo stručno utemeljeni prijedlog te ga, u skladu s propisanom procedurom, dostavilo ministrici kulture i medija. Uloga Povjerenstva je savjetodavna, dok je donošenje konačne odluke u nadležnosti ministrice”, navodi Meštrić, dodajući da Povjerenstvo “ne sudjeluje u donošenju konačne odluke niti može davati tumačenja odluka Ministarstva”.

Na obrazloženje Ministarstva osvrnula se pak prošlogodišnja predstavnica Hrvatske na Venecijanskom bijenalu Vlatka Horvat, odgovarajući kako su optužbe na račun rada povjerenstva neosnovane. Prema njezinu pojašnjenju, Povjerenstvo je potencijalne sukobe interesa razmatralo i prije donošenja savjetodavne odluke, i to na sastanku kojem su prisustvovale i dvije zaposlenice Ministarstva kulture i medija. “Zaključeno je da sukob interesa ne postoji te da nema potrebe da itko istupa iz procesa, kao što je bila praksa prethodnih godina kad se radilo o mogućem sukobu interesa”, navodi Horvat. Nakon toga, dodaje, Povjerenstvo je u dobroj vjeri nastavilo s radom i donijelo jednoglasnu preporuku.

O ulozi stručnog povjerenstva u ovom procesu, odnosno o težini koju njegove preporuke imaju u odnosu na političku odluku, govori već i način na koji je postupak izbora postavljen. Naime, dok je u pozivu za prošlogodišnji hrvatski nastup stajalo da je odluka Povjerenstva “konačna i obvezujuća”, u ovogodišnjem pozivu navedeno je da se “obrazložena odluka dostavlja ministrici koja će imenovati povjerenika”. Takva formulacija unaprijed je otvorila mogućnost donošenja odluke mimo preporuke Povjerenstva, što je ministrica i iskoristila.

I to nije prvi put da ministrica odstupa od preporuka stručnih tijela. Podsjetimo, uvid u prijedlog Kulturnog vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse za 2024. godinu pokazao je da je ministrica Obuljen Koržinek i tada zanemarila stajališta Vijeća: pojedine preporučene programe u potpunosti je izostavila iz financiranja, nekima je povećala predložene iznose, dok je u financiranje uvrstila i projekte koji nisu ispunjavali uvjete natječaja, a koje su članovi Vijeća prethodno, u skladu s pravilima poziva, odbili. Iako su i kulturna vijeća formalno savjetodavna i njihovi prijedlozi nisu obvezujući, takve intervencije otvaraju pitanje njihove stvarne svrhe i transparentnosti cjelokupnog postupka odlučivanja.

Dio nejasnoća o tijeku i proceduri izbora i u ovom bi slučaju mogao razjasniti uvid u zapisnik sa sjednice Povjerenstva. Kulturpunkt je 10. prosinca Ministarstvu kulture i medija uputio zahtjev za pristup toj dokumentaciji, no do objave ovog teksta zapisnik nije dostavljen. Netransparentnost u komunikaciji i izostanak pravodobnog obrazloženja tako proizvode prostor za različita tumačenja i nagađanja, i to ne samo o radu Povjerenstva, već i o motivima koji stoje iza odluke ministrice. U tako postavljenom okviru savjetodavna tijela svode se tek na formalnu instancu, a procedure koje bi se trebale temeljiti na vjerodostojnosti i stručnosti postaju još jedan zatvoreni administrativni čin.

Nakon ljeta, “kulturna jesen” nastavila se odvijati u znatno mračnijem tonu. U rujnu, došlo je do otkazivanja velikogoričkog festivala Oglede zbog pritiska na cenzuru performansa Zastave svih zemalja, ujedinite se, dok se tijekom studenog odvio niz agresivnih incidenata počevši od prijetnji grupe mladih muškaraca odjevenih u crno u Splitu koji su nasilno prekinuli program Dana srpske kulture uz povike “za dom spremni” i prijetnje sudionicima manifestacije.

Reakcija ministrice na događaj u Splitu pristigla je idući dan, 5. studenog, gostovanjem u emisiji A sada Vlada. Na pitanje sugovornika koji je incident situirao u niz netrpeljivosti prisutnih još od ljeta i upitao smatra li da je situacija “otišla predaleko”, ministrica je ustvrdila da je riječ o “izoliranom incidentu”. Govoreći o navedenim događajima kao o pojedinačnim i međusobno nepovezanim slučajevima, javni medijski servis i sama ministrica reproduciraju kulturu šutnje i pacifikacije sličnih izgreda. 

Umjesto da se otvori prostor “tolerancije, uključivosti i dijaloga” za koji ministrica smatra da ga trenutačna Vlada RH promiče, proteklih se mjeseci propustilo jasno i dosljedno kontekstualizirati nasilne ispade. Umanjujući važnost situacije izjavama o Dubrovačkim ljetnim igrama koje su “sa 77 izvedbi i programom svjetske razine dobile daleko manje pažnje od festivala u Benkovcu, koji bi bez prosvjeda privukao pedesetak ljudi”, Obuljen Koržinek previđa ozbiljnost situacije i istodobno stvara ozračje ambivalencije i relativizacije nasilja. 

Upravo se u kontekstu izostanka adekvatne reakcije i zaštite države pokrenula inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma, koja okuplja organizacije i pojedince odlučne da se kontinuiranom nizu napada suprotstave zajedničkim djelovanjem. U tom povodu, pod istoimenom krilaticom, na isti dan, 30. studenog održavaju se prosvjedni marševi diljem Hrvatske, a ususret suradničkim akcijama, 25. studenog u zagrebačkom klubu Močvara organiziran je benefit koncert na kojem će se prikupljati donacije za njihovu provedbu. 

Počevši od juga, dalmatinski marš održat će se u Zadru, a organizacije iz Dubrovnika, Korčule, Splita i Šibenika u tom povodu pozivaju obližnje gradove da im se pridruže u prosvjednoj akciji. Ukazujući na lokalni kontekst obližnjih gradova i mjesta u kojima su ljetos djelovanjem braniteljskih udruga otkazane manifestacije ili je njihov program doveden u pitanje kroz javne rasprave, organizatori_ce marša pozivaju na “prgavost i dišpet”, otpor silnicima i zaštitu slabijih. Dalmatinska prosvjedna povorka održat će se u Zadru a kreće u podne s Obale kneza Branimira.

U Istri, građani_ke Pule okupljaju se podsjećajući se na posljedice nasilnog incidenta i pokušaja ubojstva koji se odvio prije dva desetljeća. Nakon objave o napadu lokalnih skinheada u Društvenom centru Rojc, 2004. godine velik broj građana_ki okupio se u prosvjednoj povorci s ciljem ukazivanja na pogubne posljedice šutnje na nasilje. Da se izgredi bez povratka ne bi ponovili, Puležani_ke pozivaju na sudjelovanje u prosvjednoj turi koja kreće u podne ispred Društvenog centra Rojc, preko Monte Zara do gradske Tržnice. 

Početak studenog u Rijeci također je obilježen zastrašivanjem, ovog puta sudionika_ca karate natjecanja koji su pristigli iz Srbije, a koje odvilo ispred sportske dvorane Zamet. Da Riječani_ke ne posustaju pred kritikom institucija koje propuštaju reagirati na kulturne suradnje s režimima utemeljenima na nasilju, svjedočio je i recentni prosvjed povodom gostovanja predstave izraelskog koreografa u HNK-u pl. Zajca. Ovom prilikom, organizacije podsjećaju da “šutnjom klizimo u mrak” te pozivaju sve građane_ke na otpor sveprisutnijem nasilju. Povorka u Rijeci kreće s Jadranskog trga, a simbolički završava kod Spomenika oslobođenja na Delti. 

U Zagrebu je, nakon okupljanja grupe huligana uoči nastavka programa Dana srpske kulture u Prosvjeti i policijske intervencije, uslijedio niz nasilnih izgreda, među ostalim i na Trgu bana Jelačića tijekom održavanja sajma Interliber. Kako bi spriječili nastavak niza nasilnih izgreda, inicijativa Ujedinjeni protiv fašizma zagovara zajednički otpor svakodnevici u kojoj su šutnja, zastrašivanje i prijetnje normalizirani, a prvi javni događaj bit će benefit za marš u Močvari gdje će se uz koncertni program prikupljati donacije za organizaciju marševa diljem Hrvatske. Nakon benefita, prosvjedna tura 30. studenog u Zagrebu kreće s Glavnog kolodvora, također u podne. 

U kontekstu nedostatne zaštite državnih tijela i njihovih predstavnika_ca, nužno je graditi druge oblike savezništva, stoga, kako poručuju organizatori_ce: marš je početak, a borba je zajednička.

U toj atmosferi diskreditacije – koja nije naišla na artikuliran odgovor Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, osim povremenih istupa predsjednika Upravnog odbora Hrvoja Kovačevića u televizijskim emisijama – oglasila se samoorganizirana skupina samostalnih umjetnika i umjetnica. U priopćenju koje su uputili medijima poručuju kako status samostalnog umjetnika nije socijalna mjera ni povlastica, već institucionalno priznanje profesionalnog doprinosa kulturi, koje omogućuje umjetnički rad izvan tržišnih i korporativnih odnosa.

U proglasu naslovljenom Od prosvjeda do hajke: kako se sustavno ponižava rad u kulturi, samoorganizirani samostalni umjetnici i umjetnice obraćaju se medijima koji su, kako navode, “širili poluinformacije, manipulirali brojkama i pridonijeli stvaranju atmosfere javnog linča – ne samo protiv jednog čovjeka, već protiv svih nas koji stvaramo i živimo od umjetničkog rada.” Poručuju da se ovim slučajem razotkrilo koliko se malo poštuje kulturni sektor i koliko se malo zna o uvjetima u kojima većina umjetnika u Hrvatskoj radi, iako građani svakodnevno konzumiraju njihov rad.

Podsjećaju i na dugogodišnje ignoriranje problema samostalnih umjetnika, osobito u vezi s koeficijentima koji određuju visinu doprinosa. Upozoravaju da im je koeficijent 2009. smanjen s 1,2 na 0,8 kao mjera štednje, te da je vraćen tek 2023. godine nakon 13 godina. Takva korekcija, kako navode, sada se pokušava prikazati kao povlastica.

Posebnu pažnju usmjeravaju na izjave ministrice kulture, koja je, kako kažu, za vraćanje koeficijenta “trebala punih 13 godina, a o uvođenju dohodovnog cenzusa izjasnila se u roku od 24 sata”. Kritiziraju je i zbog relativiziranja egzistencijalne nesigurnosti umjetnika, navodeći: “Ministrica, koja sama posjeduje imovinu vrijednu preko pola milijuna eura, umjesto odgovornosti nudi ruganje: ističe imovinu jednog kolege, a prešućuje egzistencijalnu nesigurnost u kojoj živimo svi ostali.”

Uz izraz solidarnosti s Milom Kekinom “čije se ime posljednjih dana koristi kao mamac za manipulaciju i huškanje”, poručuju i da status samostalnog umjetnika nije socijalna pomoć, nego institucionalno priznanje za profesionalni doprinos kulturi, te da bi uvođenje dohodovnog cenzusa značilo da se umjetnički rad priznaje samo ako je tržišno isplativ – a kažnjava ako je uspješan.

U priopćenju ističu da većina umjetnika ne zarađuje ni približno iznosima koji se navode u medijima, a oni koji uspiju, iz tih prihoda financiraju visoke troškove vlastitog rada – od najma prostora preko honoriranja suradnika do troškova produkcije i marketinga. Posebno naglašavaju težak položaj vizualnih umjetnika, koji i dalje često ne primaju ni simbolične honorare za izložbe, a vlastitim sredstvima financiraju kulturnu produkciju ove zemlje.

Navode i niz sustavnih problema, poput činjenice da se bolovanje samostalnim umjetnicima priznaje tek nakon 42 dana ili da su zbog svog statusa kreditno nesposobni. “U ozbiljnim državama,” poručuju, “rasprava bi išla u smjeru uvođenja temeljnog dohotka za umjetnike ili kompenzacije za štetu učinjenu dugogodišnjim smanjenim koeficijentom”, dok se u Hrvatskoj kulturna politika svodi na “šutnju ili kaznu”. Umjesto podrške, samostalni umjetnici suočeni su s prijetnjama “preispitivanjem statusa” i daljnjim rezanjem prava koja su već sada ispod minimuma. 

Priopćenje samostalni umjetnici i umjetnice završavaju pitanjima upućenima javnosti i donosiocima odluka: “Zašto se umjetnici u ovoj zemlji tretiraju kao neprijatelji? Zašto smo stalna meta, umjesto javna vrijednost? I kome to točno smeta što još uvijek – unatoč svemu – stvaramo?”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tko i kako donosi odluke?

Prema Zakonu o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi usvojenom 2022. godine, Vijeće izrađuje prijedlog na temelju kojeg davatelj financijskih sredstava donosi odluku o dodjeli sredstava. Prijedlog vijeća savjetodavnog je karaktera, a ovlasti davatelja financijskih sredstava u ime Republike Hrvatske obavlja ministrica kulture. Ukratko, kakve god odluke o financiranju bile donesene, za njih je fiskalno i vrijednosno odgovorna ministrica kulture.

Kako u dopisu povodom ZPPI-ja navodi Ministarstvo kulture i medija, prijedlog Vijeća za 2024. godinu izrađen je nakon provedenog postupka vrednovanja programa i projekata te dostavljen donositelju odluke o financiranju. Taj postupak propisuje članak 15. spomenutog Zakona, prema kojem vijeća u svom radu, između ostalog, stručno vrednuju i ocjenjuju programe i projekte prijavljene na javni poziv i predlažu kriterije njihova vrednovanja. Na ovom mjestu važno je istaknuti, kao što i samo Ministarstvo kulture i medija navodi, da dokumenti koji bi upućivali da je taj postupak zaista proveden, poput evaluacija programa ili obrazloženja odluka – ne postoje. Stručne ocjene Vijeća dostupne su nam samo u obliku predloženog iznosa financiranja koji se nalazi u ovoj tablici.

Uvidom u nju ipak možemo vidjeti što je Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse (u sastavu Branka Benčić, predsjednica, i članovi Nina Križan, Martina Miholić, Martina Silić i Zlatko Vidačković) predložilo, a što je ministrica Nina Obuljen Koržinek na koncu odlučila.

Što je Vijeće odlučilo?

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse u svom se radu vodilo uvjetima propisanim u Uputama za predlagatelje. Prema Uputama, programi koji nisu prihvatljivi za financiranje su oni koji po svojim temeljnim karakteristikama pripadaju programskim djelatnostima koja vrednuju druga kulturna vijeća, zatim programi koji se odnose na medijsku produkciju i audiovizualno stvaralaštvo te programi koji se odnose na izradu i održavanje mrežne stranice i objavu elektroničkih publikacija, razvoj mobilnih aplikacija i sl. Nisu prihvatljivi ni programi za čiju su realizaciju tražena sredstva samo od Ministarstva kulture i medija, programi koji nisu izvršili dosadašnje obveze prema Ministarstvu te programi koji nisu prijavljeni u skladu s propozicijama Poziva i Uputa.

U tom smislu, od 508 prijavljenih programa, Vijeće je više od 200 programa odbilo jer su prijavitelji za realizaciju tražili samo sredstva Ministarstva kulture i medija (oznaka C u tablici), dok je sedam programa odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi. Sve ostale programe Vijeće je predložilo za financiranje. Ako su programi prijavljeni u krivoj potprogramskoj djelatnosti (cjelogodišnji programi, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika do 30 godina, umjetnička istraživanja i produkcije, festivali i manifestacije, edukativni program), Vijeće ih je prebacilo u točnu kategoriju.

Što je ministrica kulture odlučila?

Od oko 200 programa odbijenih zbog toga što nemaju sufinanciranje, za sedam programa financiranje je ipak odobreno. Od 16 programa koje je Vijeće stručnom procjenom odbilo jer ne pripadaju programskoj djelatnosti, dva su programa odlukom ministrice ipak odobrena za financiranje. Unatoč odluci Vijeća o financiranju i prijedlogu iznosa, 14 programa je iz financiranja u potpunosti izbačeno. Povećan je iznos koji je Vijeće odredilo za financiranje 49 programa, i to na način da je tek osam programa ostvarilo povećanje veće od 1000 eura. Za tri programa smanjen je iznos koji je Vijeće predložilo.

Kulturno vijeće za interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse dosljedno je donijelo prijedlog odluke o financiranju, držeći se uvjeta koje je zajedno s Ministarstvom (članak 15. Zakona) izradilo za konkretni poziv. Nameće se pitanje zašto je i na temelju kojih kriterija ministrica kulture donijela odluke kojima, suprotno prijedlogu Vijeća, pojedine programe u potpunosti izbacuje iz financiranja, nekima povećava predložena sredstva ili pak u financiranje propušta programe koji ne ispunjavaju uvjete propisane natječajem. Ovo smo pitanje postavili ministrici, a komentar smo tražili i od predsjednice Vijeća za interdisciplinarne i nove umjetničke prakse, no do objave teksta nismo dobili njihove odgovore.

Izostanak evaluacije svakog programa predloženog za financiranje u ovom kontekstu dodatno doprinosi netransparentnosti jer, osim što prijaviteljima programa otežava promišljanje sadržaja koji produciraju u svjetlu njegovog razvoja i održivosti, ne postoji niti jasno izraženo i javno dostupno stručno vrednovanje koje bi predstavljalo branu proizvoljnosti. Ovako možemo zaključiti samo to da se radi o arbitrarnoj odluci koja nije utemeljena ni na čemu provjerljivom, mjerljivom ili dokazivom, čime Nina Obuljen Koržinek prijavitelje stavlja u neravnopravan položaj, kršeći time propise Republike Hrvatske u čije ime ove odluke donosi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trenutna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek (HDZ) otvorila je prvi od krugova odgovora na pitanje o položaju nezavisne kulturne scene, s posebnim osvrtom na prostorne uvjete njenog rada. Obuljen Koržinek je istaknula da je jedan dio odgovornosti za taj položaj svakako na središnjoj, dok je drugi na lokalnoj vlasti, pogotovo što se tiče prostora. Za izvaninstitucionalnu kulturu njeno je ministarstvo, kaže, učinilo mnogo: velika sredstva iz europskih fondova uložena su upravo u organizacije nezavisne kulture (iako su istraživanja pokazala da je taj kratkoročni i jednokratni priljev sredstava pridonio upravo njihovoj neodrživosti i posljedičnom smanjenju programa i zaposlenika), dok su izravne potpore dodijeljene upravo umjetnicima, pogotovo u području suvremenog plesa i cirkusa. 

Ministrica nije propustila spomenuti donošenje Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (2022) kojim je njeno ministarstvo “stvorilo preduvjete da se na lokalnoj razini mogu donositi posebna pravila o korištenju prostora”. Niti je spomenuti Zakon to omogućio (jedinice lokalne samouprave i prije su donosile pravila i dodjeljivale prostore) niti je ministarstvo Nine Obuljen Koržinek ono koje se njime treba hvaliti. Naime, prema Zakonu, samoupravne jedinice i Ministarstvo kulture odnosno Vlada RH bili su dužni u roku od godine dana (dakle, do 26. srpnja 2023.) donijeti uredbe o kriterijima za dodjelu prostora. Uredba koja uređuje dodjelu državnih nekretnina još uvijek nije izrađena, kamoli da je stupila na snagu, čime ministarstvo Nine Obuljen Koržinek daje primjer upravo jedinicama lokalne samouprave kako ne moraju poštovati Zakon te se agonija neadekvatnih prostornih resursa za rad izvaninstitucionalnog sektora samo produljuje.

Urša Raukar (Možemo) smatra da je nezavisna kultura jedno od najpropulzivnijih mjesta stvaranja umjetnosti i kulture, no uvijek u prekarnim uvjetima rada, financijski i prostorno zapostavljena. “Nezavisnoj kulturi je potrebna održivost, potrebno je značajno ulaganje u programski razvoj, uvjete stvaranja i distribucije, kako bi nezavisna uz institucionalnu kulturu bila dostupna svakom građaninu”. Kao pozitivne primjere istaknula je udvostručenje proračuna za kulturu u Zagrebu, osnivanje ustanove Novi prostori kulture, kao i skoro otvaranje poziva za trogodišnje potpore organizacijama. 

Marija Selak Raspudić (Most) smatra da nezavisna kultura može biti pokretač društvenih promjena, pa stoga treba imati osigurane barem prostorne uvjete. Hrvatska treba slijediti primjer Europske unije u kojoj su se udvostručila sredstva za kulturu. Smatra da je depolitizirati kulturu moguće prvenstveno kod izbora i imenovanja u institucijama – treba razvijati nove modele odlučivanja kroz rasprave u skupštinama, ali i šire, a ne da je sve koncentrirano u odlukama izvršne vlasti, kao što je to sada slučaj, što je dodatno potvrđeno novim Zakonom o kulturnim vijećima.

Dva muškarca u studiju, bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović (sada DP) i Mladen Tarbuk (SDP) bavili su se uglavnom nazivljem: što je to nezavisno u nezavisnoj kulturi? Hasanbegović smatra da je rad u području nezavisne kulture izbor i da samom činjenicom da netko djeluje izvan institucija znači da preuzima rizik dodatnog napora da se pridobije publika i da se živi od svoga rada. Tarbuk smatra da je sva kultura zavisna te da je najveći problem Hrvatske taj da nismo u trideset godina napravili pravo kulturno tržište, nismo ga dovoljno liberalizirali. Također, Tarbuk smatra da Hrvatska ne postoji kao jedinstveni kulturni prostor u kojem postoji suradnja i razmjena između gradova i mjesta. Možda da Tarbuk bolje poznaje termine i nazivlje, tada bi mogao prepoznati i taj tip suradnje koji se razvija već dugih dvadeset godina upravo trudom i zalaganjem nezavisne kulturne scene. 

Unatoč neoliberalnom brbljanju koje si mogu priuštiti pojedinci koji zapravo za svakodnevnu egzistenciju (u polju kulture) ne moraju brinuti, Tarbuk je istaknuo jednu važnu točku kojoj se mora posvetiti buduća garnitura u Ministarstvu kulture, a odnosi se na sustav odlučivanja u kulturi koji mora biti izuzet iz sfere politike. “Kad sam ja bio na čelu jednog kulturnog vijeća, tadašnji ministar ni jedan put nije te odluke pobijao ili mijenjao”, rekao je.

Kao da je osjetila da se treba od takve izjave obraniti, Obuljen Koržinek je u sljedećem krugu izjavila: “Ako je netko pokazao da ne utječe na odluke Vijeća, onda sam to ja!”. Zanimljivo je da su upravo u njenom dvostrukom mandatu, kao što su pokazala istraživanja koja možete pronaći i na stranicama ovog medija, iz financiranja u sklopu Javnog poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske iz godine u godinu ispadali kvalitetni projekti koje je Ministarstvo kulture dugi niz godina podržavalo, i to bez obrazloženja. Kao što Zakonom kojim se ministrica pohvalila nije propisana obaveza Vijeća da za svaki predloženi projekt koji zadovoljava formalne uvjete natječaja sastavi kratku evaluaciju i obrazloženje, tako nije propisana ni obveza javne objave ocjena Vijeća. Stoga javnost nikada nije u mogućnosti znati koje je odluke stručnih Vijeća ministrica odobrila, a koje je zakonski omogućenom diskrecijskom odlukom mijenjala. Tako da nam ne preostaje drugo nego vjerovati ministrici.

Bivši ministar Hasanbegović nije se osvrnuo na temu utjecaja na odluke kulturnih vijeća.

Stav aktualne ministrice o izvaninstitucionalnoj, nezavisnoj sceni i potvrda tog stava kroz politike koje je u proteklih osam godina donosila (ili, bolje rečeno, nije donosila) jednostavno je sažeti njenim rečenicama: “Ja sam kao državna tajnica nosila projekt izrade Zakona o Zakladi Kultura nova” te “Nacionalni plan razvoja kulture i umjetnosti pokazao je smjer u kojem se treba dalje razvijati”. Radi se o općem mjestu HDZ-ove kulturne politike od 2016. godine – nezavisna scena ima financiranje iz Zaklade Kultura nova i proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave – koje rijetko biva suočeno s činjenicama da sredstva Zaklade nisu dostatna da održavaju na životu nezavisni sektor jer se radi o nadopunjujućoj mjeri u sustavu financiranja, te da zajedno sa sredstvima lokalnih jedinica ne mogu zamijeniti suvislu kulturnu politiku Ministarstva koja će jednako brinuti o svim dijelovima sektora.

Isto tako, Nacionalni plan u kontekstu izvaninstitucionalne kulture izraziti fokus stavlja na podršku Zaklade Kultura nova te ne uvodi nikakve nove elemente u već izrazito netransparentan sustav upravljanja i odlučivanja u kulturi, dok u pogledu aktivnosti, ciljeva i mjera ne predstavlja odstupanje od regularnih aktivnosti Ministarstva: razvoj sektora prepušten je već isplaniranim pozivima u sklopu programa NPOO i ESF+ te projektima koji se odnose na sudjelovanje različitih društvenih skupina u kulturnom i umjetničkom životu zajednice u sklopu kojih Ministarstvo ne priznaje troškove rada osoba zaposlenih na tim projektima. 

Selak Raspudić je zaključila da prvi postupak nove vlasti u području kulture mora biti temeljita revizija svih troškova obnove kulturne infrastrukture. 

Govorilo se još o knjižnicama i otkupu knjiga, audiovizualnim djelatnostima, spomenuli su se i mediji. Na čitatelju je da zamisli što se sve izgovorilo o tim važnim temama u 20 minuta. Svakako, ovakva je sučeljavanja potrebno organizirati i dulje i češće, no po mogućnosti sa stručnjacima i o temama koje ne zvuče kao sablasti prošlih izbornih ciklusa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Iako je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u svom uvodnom govoru na kraju dugog popisa počasnih gostiju, pozdravila i prisutne organizacije u kulturi, njih se moglo nabrojati na prste jedne ruke. Naime, uz pozvane predstavnike lokalne i nacionalne vlasti, javnih i državnih tijela, ustanova u kulturi, kulturnih vijeća i članova ministričinih brojnih radnih skupina te predstavnika medija, jedini koji nisu bili pozvani na ovo predstavljanje bile su udruge u kulturi, predstavničke mreže – izvaninstitucionalni dionici kulturnog sustava. Predstavljanje nije nigdje javno najavljeno, poziv je kružio među odabranima, a takva je bila i atmosfera na događaju. 

No, ono što su prisutni dobili bio je još samo jedan PR pokušaj Ministarstva da prikaže svoj rad relevantnim, kontinuiranim i na dobrobit sektora. 

Jedna od urednica Pregleda kulturnog razvoja i kulturnih politika RH, predstojnica Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose Aleksandra Uzelac te ravnateljica Uprave za razvoj kulture i umjetnosti Nevena Tudor Perković, nabrojale su poglavlja i neke teme koje je obuhvatio Pregled, predstavljen po objavljivanju u rujnu 2022. i nikada više tematiziran u javnom prostoru. Pregled je poslužio kao uvod u predstavljanje Nacionalnog plana razvoja kulture i medija koji je trebao obuhvatiti razdoblje do 2022. do 2027., no Ministarstvo je početkom 2023. preimenovalo Plan tako da zanemari tu nesretnu 2022. u kojoj je, kao posljedica zdravstvene, a onda i ekonomske krize, došlo do tektonskih pomaka u kulturnom sektoru. 

Ministarstvo se još jednom opravdalo da su dugo dvojili treba li objaviti Pregled s obzirom da su prilozi odnosno tekstovi nastali prije korona krize 2020., no zaključili su da ga ipak trebaju objaviti takvog kakav jest jer je veliki trud uložen u njega. No, zapravo, Ministarstvo ga treba samo i jedino kako bi služio kao opravdanje da postoji podloga za donošenje Nacionalnog plana. 

O samom Planu na predstavljanju se nije saznalo ništa. Načelnik Sektora za strateško planiranje i analitiku Dinko Klarić nije ulazio u sadržaj dokumenta već se zadržao na tehničkim detaljima izrade Plana pa je rasprava koja je otvorena nakon predstavljanja bila očekivano nemoguća. O čemu da se raspravlja? Pet poglavlja koja je Klarić predstavio ne odstupaju suviše od Nacrta koji je objavljen prije godinu dana i na koji su dionici pozvani da daju svoje komentare i prijedloge. Niti su komentari i prijedlozi objavljeni, niti je javnost bila obavještena o procesu izrade dokumenta sve do ovog, za širu javnost zatvorenog, predstavljanja. Sigurni smo da će do objave ovog članka na stranicama Ministarstva osvanuti fotogalerija i kratki izvještaj s “javne rasprave”. No, ministrica bi do sada i sama trebala znati da naknadne obavijesti ne znače ujedno i transparentnost u postupanju i radu. 

Sličnoj smo proceduri svjedočili i prilikom objave Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi tek u e-savjetovanju. Tada je zalaganjem nacionalnih mreža organizacija u kulturi i njihovim organiziranjem jedine javne rasprave o dokumentu, javnost saznala i za članove radne skupine koja je izradila Zakon i za generalni stav nadležnog Ministarstva oko razvoja sektora koji je obuhvaćen tim ključnim propisom, popularno nazvanim mega-zakonom. Procedura oko mega-zakona bio je jasan znak da Ministarstvo na čelu s Ninom Obuljen Koržinek ne želi zaista uključiti zainteresiranu javnost u oblikovanje sektora, da je e-savjetovanje jedini alat koji predviđaju da saznaju kako sektor razmišlja oko tih ključnih pitanja. A rezultati e-savjetovanja jasno su pokazali koliko se to mišljenje uvažava. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao značajan pomak istaknuto je povećanje budžeta za kulturu koji je konačno prešao 1 % – konkretno, u 2023. godini izdavanja za kulturu iznose 1.37 % državnog proračuna. Najveći dio tog povećanja, istaknula je i sama ministrica, odnosi se na sredstva namijenjena obnovi od potresa, pa je pitanje je li riječ o trajnom porastu ili jednokratnom priljevu sredstava iz Fonda solidarnosti. Kako bilo, povećanje ukupnog budžeta utjecalo je i na porast proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima, u prosjeku oko 20 % u odnosu na prethodnu godinu. Iz Ministarstva su se pohvalili i vraćanjem prakse objave rezultata za sljedeću godinu prije isteka tekuće, iznimno značajne za osiguravanje plaća i pravovremeno planiranje aktivnosti, koja svakako predstavlja napredak u odnosu na prošlogodišnji slučaj kada se u nekim područjima rezultate Javnog poziva u kulturi čekalo i do svibnja. 

U skladu s uvriježenom praksom inventure na koncu stare i pogleda u ono što nas čeka u godini pred nama, zavirili smo u rezultate Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi RH kako bismo ustanovili na koji način će se povećanje programskih sredstava odraziti na kulturni sektor, prije svega na njegov vaninstitucionalni dio. U tom smislu, kao prvi korak nameće se analiza rezultata za programsku djelatnost dosad znanu kao Inovativne umjetničke i kulturne prakse, koja je spomenutom promjenom Zakona o kulturnim vijećima preimenovana u Interdiciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakse. Riječ je o segmentu ključnom za nezavisnu kulturnu scenu kroz koji se financira gotovo sva profesionalna produkcija koja izlazi iz okvira institucionalno afirmirane umjetnosti i kulture, a kontinuirano predstavlja jedno od najslabije financiranih kulturno-umjetničkih područja. Osim promjene naziva, značajno je izmijenjena i sadržajna struktura programske djelatnosti, a ta je promjena, navodi se u pojašnjenju uz objavljene rezultate, proizašla iz nastojanja Ministarstva da “formalno ujedini pojedina područja kulturnog izraza u programskom i financijskom smislu”. Tako su programi suvremenog cirkusa pridruženi suvremenom plesu i pokretu, programi rock glazbe programskoj djelatnosti glazbene umjetnosti, dok su cjelogodišnji galerijski programi upućeni na prijavu u programskoj djelatnosti vizualnih umjetnosti.

Već prvi pogled na budžet nove-stare programske djelatnosti dovoljan je za reguliranje očekivanja: iznosi nešto manje od 5,5 milijuna kuna, odnosno čak je za 1,67 milijuna kuna niži od prošlogodišnjeg. Tim sredstvima financirat će se 307 projekata, među kojima su cjelogodišnji programi, umjetnička istraživanja i produkcije, razvoj i produkcija projekata mladih umjetnika_ca do 30 godina, festivali i manifestacije te edukativni programi. Drastičan rez u njihovom financiranju poprima još alarmantnije razmjere kada se usporedi s ostalim programskim područjima koja sva redom bilježe rast, ponegdje i značajan. U tom smislu, pokazuje se da je najava rasta proračunskih sredstava više-manje na svim programskim aktivnostima prilično točna: više imaju sve kulturno-umjetničke djelatnosti financirane u okviru Poziva za javne potrebe u kulturi, izuzev Interdisciplinarnih i novih umjetničkih i kulturnih praksi koje na raspolaganju imaju točno 1.667.000,00 kuna manje. 

Ako logiku za rezanje tražimo u prelijevanju budžeta u druga programska područja kojima su pridružene djelatnosti nekada financirane u okviru Inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi, nećemo daleko dospjeti. Podsjetimo za početak da su programi rock i klupske glazbe Inovativnima pripojeni 2016. godine, kada je njihov ukupni proračun bio nešto više od 7 milijuna kuna. Iduće godine, kao rezultat političkog obračunavanja ministra Hasanbegovića s nezavisnom scenom taj je budžet srezan za pola milijuna kuna, odnosno iznosio je oko 6,5 milijuna kuna. Danas, pet godina kasnije, Interdisciplinarne i nove umjetničke i kulturne prakseraspolažu s milijun kuna manje nego te postpotopne 2017. godine. S druge strane, kategorija glazbene i glazbeno scenske umjetnosti uvećana je za više od 3 milijuna kuna, vizualne djelatnosti za 1,16 milijuna, a slično povećanje – 1,10 milijun kuna – bilježi područje suvremenog plesa i pokreta te suvremenog cirkusa. Svakako je riječ o dobrodošlim ulaganjima, posebno kada su u pitanju iznimno fragilni sektori kao što su suvremeni ples i cirkus, koja pokazuju da novca ima, samo je pitanje političke volje i odluke na koji način će se raspodijeliti. 

Kada je riječ o Interdisciplinarnim i novim kulturnim i umjetničkim praksama, ta raspodjela već godinama izgleda više-manje isto. Najveća dotacija za pojedinačni program iznosi 150 tisuća kuna, ukupno je tek sedam potpora iznad 50 tisuća kuna, dok se glavnina potpora kreće u iznosu od 5 do 25 tisuća kuna, u što su uključeni i cjelogodišnji programi. Uz mizerne iznose odobrenih programa zabrinjava i broj onih koji su odbijenih – bez financiranja je ostalo njih čak 171, između ostalog i neki od najdugovječnijih programa nezavisne kulture. Neki od njih zasigurno su prikladni za financiranje u područjima glazbeno-scenske, odnosno vizualne djelatnosti, no za dio je uistinu nemoguće razaznati kriterije na temelju kojih je donesena odluka o prestanku financiranja. A upravo na detaljno definirane kriterije za vrednovanje programa poziva se Ministarstvo u objavi rezultata, navodeći kako uključuju “relevantnost i refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst, upotrebu novih i inovativnih jezika suvremene umjetnosti, primjenu novih tehnologija i teoretskih istraživanja u programu, interdisciplinarni/transdisciplinarni pristup u istraživanju i produkciji rada, a posebno se vrednuje distribucija programa i uspostava mreže dugoročnih partnerstava koja će omogućiti široku dostupnost programa”.

S obzirom na to da uz rezultate Poziva nisu priloženi sažeci prijava, nemoguće je ocijeniti u kojim je točkama program poput Ljetnog bećarca podudaran, a u kojima primjerice Močvarni dnevni boravak odstupa od navedenih kriterija. Pregledom rezultata razaznajemo samo da je, između ostalog, Udruženju za razvoj kulture odbijen i diskurzivni program Turbina – turbo tribina, da Kulturtreger nije dobio potporu za Booksu u parku, a bez financiranja su ostali i dugovječni edukativni programi poput Škole suvremene humanistike i Kulturpunktove novinarske školice. Bez jasne objave kriterija prema kojima se programi vrednuju i objašnjenja odluke Vijeća, ostaje samo nagađati o mogućim razlozima odbijanja ovih i brojnih drugih programa organizacija i pojedinaca koji su se dokazali dugogodišnjim radom na nezavisnoj kulturnoj sceni. 

Na koncu, još više od ukidanja potpora pojedinačnim programima zabrinjava kontinuitet njihova usitnjavanja. Sceni koja se u proizvodnji i distribuciji programa dominantno oslanja na podršku Ministarstva, potpore koje u prosjeku iznose manje od 18 tisuća kuna više nisu dostatne ni za puko preživljavanje. S druge strane, Ministarstvo očito (selektivno) prepoznaje da kulturno polje raste i da njegov razvoj treba pratiti većim ulaganjima, pogotovo u kontekstu bujajuće inflacije i rekordnog rasta troškova hladnog pogona. Prepoznaje to više-manje u svim područjima kulturno-umjetničkog stvaralaštva, osim u onom kojeg obilježava kritičnosti i “refleksivnost u odnosu na trenutne društvene pojave i suvremeni umjetnički kontekst”. Hoće li nezavisna scena i ovog puta rezove prebroditi daljnjom samoeksploatacijom (pod uvjetom da još ima što za eksploatirati) ili će organizirano reagirati na jasnu poruku iz Runjaninove, ostaje za vidjeti. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prvom saborskom čitanju Prijedloga zakona o kazalištima (2. studenog 2022.), u sablasno praznoj sabornici, do neke se mjere, i to isključivo zaslugom nekolicine oporbenih zastupnica, pokušala zaustaviti daljnja procedura donošenja zakona u ovome obliku – nažalost bezuspješno.^[1] Ono što se tijekom cijele javne (ali i saborske) rasprave provlačilo kao jedan od glavnih motiva upravo je pitanje legitimnosti radne skupine koja je sudjelovala u izradi prijedloga zakona. Članovi te “uže radne skupine” do danas nisu poznati, a razloga za problematiziranje takvog načina izrade prijedloga ima mnogo. Najvažnija su, čini mi se, pitanja perspektive i pozicije članova radne skupine unutar kompleksnog sustava kakav je kazališni, te namjera i interesa s kojima oni ulaze u proces.

Teško se oteti dojmu da ti članovi zauzimaju i realne i simboličke pozicije moći unutar kazališnog i kulturnog polja. Iako su Ministarstvu puna usta pojma demokracije, s primjenom tog koncepta je zakazalo već u prvom koraku. Brojna opravdanja da je prijedlog zakona rađen u dijalogu sa strukovnim udrugama i Hrvatskim sindikatom djelatnika u kulturi imaju malo pokrića u materijalnoj stvarnosti. U malobrojnim, ali bitnim javnim istupima oko problema donošenja ovakvog zakona kao jedna od glavnih zamjerki se navodi izostavljanje strukovnih udruga iz procesu izrade prijedloga zakona. No, u različitim medijskim napisima se redovito pojavljivalo ime Marina Blaževića, intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, kao jednog od ključnih autora prijedloga zakona.^[2] Do sada, Ministarstvo to nije opovrgnulo. Čini se samorazumljivim da bi osobe iz kazališnog establišmenta trebale sudjelovati u izradi zakona u polju koje oni, pretpostavlja se, najbolje poznaju. 

No ako situaciju promotrimo iz druge perspektive, nameće se pitanje kako osoba čiji mandat još uvijek traje može biti jedan od glavnih autora zakona koji, na koncu, uređuje način ustroja i upravljanja javnim kazalištima kao i ovlasti intendanata/ravnatelja. Priča postaje zanimljivija kada u obzir uzmemo i pokušanu smjenu intendanata Blaževića i Šestana koju su izglasala kazališna vijeća HNK u Rijeci i HNK u Splitu. Naime, nakon što su kazališna vijeća spomenutih narodnih kazališta pokrenula postupak za razrješenje intendanata, ministrica nije potvrdila njihovu odluku te je tražila da se spomenuti intendanti vrate na radno mjesto (za što postoji pravni temelj u trenutnom Zakonu u kazalištima). Tim je dekretom ministrica duboko ušla u prostor autonomije jedinica lokalne samouprave koji su, nota bene, osnivači i većinski financiraju rad tih kazališta.^[3]

Iako se taj institut u prvom prijedlogu novog zakona ukinuo, nakon ovih događanja ministrica je ipak odlučila zadržati tu mogućnost. Ministrica je to obrazlagala tezom da će taj postupak rezultirati primjerenijim raspravama, koje u ovom obliku prema njenim riječima nemaju veze s kulturom, već se temelje na političkim prepucavanjima, ali namjerno zaboravlja da je kultura između ostalog i dio političkog polja, a intendanta izglasavaju i potvrđuju politička tijela, a ne kulturno-umjetnička. 

Dodatan odmak od načela demokracije leži u činjenici da će novim prijedlogom zakona o imenovanju intendanata/ravnatelja i članovima kazališnog vijeća odlučivati sam gradonačelnik, odnosno, kako u prijedlogu stoji, izvršno tijelo osnivača. Predstavnička politička tijela kao što su gradske skupštine, neće više imati mogućnost rasprave i izglasavanja intendanata/ravnatelja i članova kazališnog vijeća, kao ni odlučivanja o smjeni istih. Utoliko, odlučivanje o javnim kazalištima (koja su većinom financirana javnim sredstvima) izlazi iz okvira uobičajene parlamentarne procedure i koncentrira se u jednoj osobi. Time će se, prema riječima ministrice, izbjeći političko trgovanje pozicijama u kazalištima što je argument koji na razini elementarne logike ne može imati nikakvu težinu.

Ako i ostanemo kritički prema dosezima ovog tipa buržoaske parlamentarne demokracije, odustajanje od tih procesa može voditi samo u autoritarnost, nikako u daljnju demokratizaciju. Ovaj gotovo feudalistički zakon ide i dalje, pa intendante čini gotovo nesmjenjivima. Naime, u prijedlogu zakona stoji da “izvršno tijelo osnivača ne može razriješiti intendanta, odnosno ravnatelja prije isteka mandata ako su javno kazalište i javna kazališna družina financijski i programski poslovali u okviru osnovnog programskog i financijskog okvira za mandatno razdoblje” (čl. 27, st. 2). Što to znači u slučaju potencijalnih kaznenih djela koje intendanti mogu počiniti, nije do kraja jasno. 

Novim se prijedlogom zakona dodatno uređuje i tko može biti član kazališnog vijeća. Iako je predviđeno da barem dvoje članova kazališnog vijeća dolazi iz redova radnika (jedan kazališni umjetnik i jedan iz redova svih zaposlenika), taj se okvir dodatno sužava. Prema Prijedlogu zakona “za člana kazališnog vijeća može se imenovati osobu koja ima završen diplomski sveučilišni ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili s njim izjednačen studij” (čl. 23, st. 5). Velik dio radnika u kazalištu prilikom zapošljavanja naprosto ne treba zadovoljavati ove kriterije te ovime gube mogućnost sudjelovanja u tijelu koje nadzire rad institucije u kojoj su zaposleni. 

Jedna od rijetkih pozitivnih promjena koje donosi novi zakon je omogućavanje bržeg zapošljavanja kazališnih umjetnika na ugovore o radu na neodređeno vrijeme. Dosadašnji je zakon obvezivao kazališta da kazališnim umjetnicima ponude ugovor o radu na neodređeno tek nakon 16 (za plesne umjetnike), odnosno 20 godina rada provedenih na ugovorima na određeno vrijeme. S novim se zakonom moguće vrijeme zapošljavanja na određeno skraćuje na četiri godine. Nakon te četiri godine poslodavci su dužni radnicima ponuditi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, no samo “ako postoji potreba za obavljanjem poslova toga radnog mjesta, a kazališni umjetnici redovito uspješno djeluju u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini u provedbi predviđenog repertoarnog plana” (čl. 35, st. 3). Ova dugo očekivana promjena će najviše utjecati i na socijalni status umjetnika koji će ovime po prvi puta, do neke mjere, biti izjednačeni  s ostalim radnicima u polju kulturne proizvodnje, ali i šireg javnog sektora. 

Pa ipak, ova nova “sigurnost” za kazališne umjetnike nije apsolutna, jer se u prijedlog zakona uvodi neobičan institut revizije umjetničkog djelovanja. U prijedlogu stoji da se za one koji imaju sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme obvezno “svake četiri godine provodi revizija umjetničkog djelovanja i doprinosa kako bi se utvrdilo jesu li i dalje sposobni umjetnički djelovati i doprinositi” (čl. 37, st. 1). U sljedećem stavku pak stoji da oni kazališni umjetnici koji “redovito sudjeluju u provedbi predviđenog repertoarnog plana sukladno ugovoru o radu ne podliježu reviziji umjetničkog djelovanja i doprinosa” (čl. 37, st. 2). Što je to točno “revizija umjetničkog djelovanja” i prema kojim kriterijima se ona mora provoditi –  u zakonu ne piše.

Kriterije za takvu reviziju trebao bi donijeti intendant/ravnatelj uz suglasnost kazališnog vijeća. S druge strane, ako kazališni umjetnici “redovito sudjeluju u provedbi repertoarnog plana”, što je odgovornost poslodavca, i u slučaju da odbiju izvršiti neki zadatak postoji Zakon o radu koji to regulira, nejasno je čemu uvoditi ovaj institut u Zakon o kazalištima. Možemo pretpostaviti da će ovim člankom najviše biti pogođeni prije svega plesni umjetnici, čiji je radni vijek zbog specifičnosti i zahtjevnosti posla ionako kraći, ali njegova će se moguća primjena reflektirati i na glumce, pjevače (soliste i zbor) te orkestralne umjetnike. Onima koji ne dokažu da mogu umjetnički djelovati bit će ponuđeno drugo radno mjesto ako za to postoji potreba ili će im se dati mogućnost prekvalifikacije s time da će četiri godine primati prosječnu bruto plaću, a poslodavac će im osigurati vaučer koji bi trebao djelomično pokriti troškove prekvalifikacije. U slučaju da kazališni umjetnik odbije navedeno, otkazat će mu se ugovor o radu. 

Nakon čitanja prijedloga zakona teško se oteti dojmu da se radi o jednom kompromisnom rješenju koje će kazališno polje ostaviti u više-manje istoj situaciji. Unatoč tome što su radnici (prije svega kazališni umjetnici) izborili nešto sigurnije radne uvjete bržim dobivanjem ugovora na neodređeno, dodan je izrazito problematičan institut revizije umjetničkog djelovanja. O primjeni tog instituta u praksi ćemo saznati tek ako se izglasa ovakav prijedlog zakona, ali i najoptimističniji ne mogu ne primijetiti koliko se prostora ostavlja za različite manipulacije. S druge strane, u prijedlog zakona su stavljene različite poluge kojima Ministarstvo pokušava steći što veću kontrolu nad poljem, pogotovo nacionalnim kazalištima, dok se uobičajeni demokracijski procesi gotovo u potpunosti zaobilaze. Ukupno, nije izgledno da će ovim prijedlogom zakona doći do potrebnih kvalitativnih promjena koje radnici u polju traže već dulje vrijeme.

Prije svega, vrijedi imati na umu da je većina materijala, kako se navodi u samoj publikaciji, bila dovršena već tijekom 2019. godine – što znači da je ona odavno držana “na ledu”, navodno zbog dramatičnih promjena koje je po kulturu donijela pandemija koronavirusa. No to u najmanju ruku ne objašnjava zašto Pregled nije objavljen na samom početku izrade Nacionalnog plana, uzevši u obzir da ga je ministrica Obuljen Koržinek na predstavljanju 21. rujna opisala kao “jedan od temelja za osmišljavanje ciljeva Nacionalnog plana razvoja kulture i medija, odnosno dio njegove analitičke podloge koja će poslužiti kao pomoć pri razradi mjera i aktivnosti”. Neobičnost čitave situacije potencira činjenica da i samo Ministarstvo implicira da je riječ o dokumentu ključnom za proces javne rasprave, budući da je u vijesti o njegovom predstavljanju također objavilo da, “nastavno na objavu analitičkih podloga”, produljuje rok za slanje komentara do 12. listopada. Čini se da se pritom u samoj publikaciji sugerira da nikakve posebne potrebe za ovolikim čekanjem nije bilo, budući da iskustvo pandemije, a onda i dvaju potresa, nije bitno utjecalo na njen sadržaj – kako stoji u Metodološkim i konceptualnim napomenama dr. sc. Romane Matanovac Vučković, dr. sc Aleksandre Uzelac i dr. sc. Dee Vidović, “samo su u pojedinim prilozima u kojima je to bilo nužno naknadno unesene reference koje obuhvaćaju razdoblje tijekom pandemije i nakon potresa”.

Bilo kako bilo, dokument je, makar u iščekivanju faze e-Savjetovanja, koja slijedi nakon prikupljanja komentara, dostupan za konzultiranje. Popis autora i autorica koji su doprinijeli Pregledu je raznovrsan i srećom također uključuje stručnjake i stručnjakinje senzibilizirane za potrebe nezavisnokulturnog sektora, poput dr. sc. Jake Primorac, mr. sc. Mirka Petrića, Marija Kikaša, Marka Goluba, Davora Miškovića, dr. sc. Željke Tonković i drugih. Budući da je njegova korisnost u samom postupku javne rasprave ograničena spornim tempiranjem njegove objave, čini se da će najinteresantnije biti mjeriti raskorak između finalne verzije Nacionalnog plana razvoja kulture i medija i onoga što je na stranicama Pregleda zacrtano ili implicirano kao dobar smjer razmišljanja o budućoj kulturnoj politici. Uzevši u obzir sklonost Ministarstva kulture da ignorira dostupne podatke, istraživanja i mišljenja, uključujući i one koje je sama proizvela, ne treba se čuditi ako se taj raskorak pokaže standardno golemim, osobito kada je riječ o onim segmentima koji upućuju na važnost nezavisne kulture i praksi razvijanih u njenom okrilju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Potaknuti ovim vrlo zabrinjavajućim, premda očekivanim znacima, Savez udruga Klubtura i Mreža društveno-kulturnih centara u četvrtak, 9. lipnja uputili su otvoreno pismo ministrici kulture i medija, kojim izražava “duboku zabrinutost” procesom izrade Nacionalnog plana te još jednom javno otvara pitanje participacije nezavisne kulture u njemu. “Unatoč trudu i volji da saznamo kako ste namjeravali u izradu ovog dokumenta uključiti civilno društvo i druge relevantne dionike te po kojim kriterijima se vršio izbor stručne radne skupine,” napominju, “nismo to uspjeli saznati.” Komentirajući obeshrabrujuću zatvorenost izrade novog krovnog zakona, iz Klubture i DKC-HR-a poručuju kako “u razvijenim demokratskim društvima procesi donošenja i usvajanja javnih politika izgledaju posve drugačije” te napominju da se to “osobito odnosi na ovako važne dokumente koji će neminovno imati direktan i značajan utjecaj na niz segmenata u području kulturne politike i sve njene aktere”. Također podsjećaju i da “Zakon o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske u članku 8. propisuje obvezujuće Načelo partnerstva, koje Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata Vlade RH definira kao “najviši stupanj suradnje i uzajamne odgovornosti Vlade i predstavnika zainteresirane javnosti”. Zaključno, potpisnici apeliraju na Ministarstvo da “žurno otvori proces izrade Nacionalnog plana razvoja kulture i medija” te napominju kako će “otvoren i participativan proces zasigurno rezultirati kvalitetnijom javnom politikom koja će osiguravati da ona ima pozitivan i konstruktivan učinak na  ne za koje se ta politika i donosi”.

Ministarstvo je na ovo javno pismo ubrzo odgovorilo, ali – znakovito – ne javnim priopćenjem, nego mailom upućenim potpisnicima direktno, koji možemo pročitati zahvaljujući činjenici da ga je Klubtura uz prethodnu najavu objavila na vlastitoj stranici. U njemu državni tajnik Ivica Poljičak navodi kako će se “inicijalni nacrt ciljeva i mjera potvrditina drugom sastanku Stručne radne skupine nakon čega će biti objavljen u formi online obrasca i dostavljen dionicima na komentiranje”. Po završetku prve runde komentara, ističe Poljičak, Ministarstvo će “pristupiti nastavku rada i finaliziranju dokumenta koji će prije upućivanja u proceduru ponovo biti stavljen na javnu raspravu putem online obrasca čime će se omogućiti širokom krugu dionika uključivanje u ovaj proces”. Kako pojašnjava, “poziv na sudjelovanje u ovim raspravama uz sve korisnike sredstava Ministarstva kulture i medija bit će upućen i svim organizacijama i institucijama u kulturi, strukovnim udrugama, ali i jedinicama lokalne i regionalne samouprave kao i drugim zainteresiranim udrugama i pojedincima”. Odgovarajući u tom smislu direktno na pozivanje javnog pisma na članak 8. Zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem RH, Poljičak poentira kako će se načelo partnerstva ostvariti “kroz dvije online rasprave putem digitalnog obrasca”.

To je, dakle, shvaćanje dijaloga i partnerstva iz vizure Ministarstva kulture i medija: na strogo kontroliranoj distanci, uz dosljedno odbijanje direktne razmjene i konfrontacije s kritičkim glasovima, ponajprije onima iz nezavisne kulture. Čitavo ponašanje Ministarstva kada je riječ o formuliranju kulturne politike mogao bi se ukratko opisati kao fingiranje participacije i dijaloga na svim razinama procesa – od “objavljivanja” vijesti o izradi Nacionalnog plana na način da im se praktički ne može pristupiti putem stranice Ministarstva, do svođenja komunikacije s dionicima u polju na online formular. U tom smislu, sva je prilika da će se monolog Ministarstva kulture i medija u domeni kulturne politike potpuno neometano nastaviti i u slučaju ovog, za sektor presudnog dokumenta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.