Riječ je o radu koji se oslanja na naslijeđe novog jugoslovenskog filma kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina te umjetničkih tendencija koje se razvijaju u to vrijeme, njihova sudara sa “stvarnim svijetom, javnom kritikom i državnim organima”. Kako stoji u najavnom tekstu radi se o razdoblju “kada mlada, post-ratna generacija na odvažne načine nije tražila svoje mjesto u društvu, već načine na koje ga ona može oblikovati.

Na tom valu, ovaj rad bazira se na pitanjima političke subjektivacije, umjetničke slobode i međuljudskih odnosa kao prostora vrijednih permanentne reartikulacije: sagledava raspone između emancipacije i eksploatacije, želje i moći, porna i erosa – shvatajući Eros kao životnu snagu, sposobnost za radost, duboku potrebu za dijeljenjem, kao personifikaciju ljubavi, kreativne moći i sklada.”

Na projektu su u ulozi suradnika_ca i izvođača_ica sudjelovali: Miloš Janjić, Tea Kantoci, Ana Novković, Ivan Pašalić, Linda Tarnovski, Anja Mergeduš, Vida Zelić, Nina Gojić, Nikola Krgović i Saša Fistrić.

Više detalja pronađite ovdje.

Platforma Wiener Perspektive pokrenuta je u travnju 2017. godine, nakon što su tri središnje institucije za ples i izvedbene umjetnosti, Tanzquartier, brut i Werkstätten- und Kulturhaus (WUK) naglo zatvorene radi renovacije. Kako pojašnjavaju organizatorice programa, političari i ravnatelji navedenih institucija nisu pravovremeno reagirali i komunicirali planove o renovaciji, zbog čega je mnogim umjetnicima_ama uskraćen prostor za rad u periodu od pola godine. Ovaj privremeni nedostatak prostornih resursa, izazvao je nestabilne uvjete za nastavak rada, te gubitak prihoda za dio umjetnika_ca. Navedeni događaji i nezadovoljstvo reakcijom nadležnih institucija potaknuli su plesne i izvedbene umjetnike_ce na organizaciju diskusija “o uvjetima umjetničkog rada i proizvodnje u bečkom kontekstu”, ističu iz Wiener Perspektive.

Posljedično je osnovan niz radnih skupina koji se okupljao na većim plenumima i koordinirao rad inicijative Wiener Perspektive. Ovisno o tekućim potrebama umjetničke zajednice, radne skupine su se nastavile okupljati s fokusom na pojedine probleme i interese. Wiener Perspektive, kako piše u najavi, je u tom periodu uspješno “implementirala ideje i prijedloge koji su poboljšali radni život za lokalne umjetnike_ce, poput cjelogodišnjih radnih stipendija, većeg pristupa dvoranama za rad i minimalnog honorara”, a platforma je osnažila međugeneracijske veze te se usmjerila na “razmjenu iskustva i znanja između mlađih umjetnika i njihovih kolega koji su dulje na sceni”.

O aktualnom radu ove platforme, 22. siječnja u Društvu arhitekata Zagreb govorit će članovi inicijative, plesač i koreograf Alexander Gottfarb i koreografkinja Claire Lefèvre, uz uvod i moderaciju Nine Gojić iz SPID-a i Dunje Kučinac iz BLOK-a. Alexander Gottfarb je švedski plesač i koreograf koji je član inicijative Wiener Perspektive od njezinog osnutka 2017. godine. Njegov rad u sklopu inicijative usmjeren je na teme uvjeta rada, poštene plaće i mirovinskog sistema.

Svoje iskustvo praktičarke podijelit će i Claire Lefèvre, koreografkinja i spisateljica koja se od 2019. do 2022. bavila konceptom radikalne mekoće, dok je u svom posljednjem radu LOIE istraživala arhetipove i radne metode izvedbene doule, čineći skrbni rad vidljivijim u tom polju. Na razgovoru u DAZ-u Lefèvre i Gottfarb će predstaviti proces izrade i provedbe standarda minimalnih honorara na bečkoj nezavisnoj plesnoj sceni s fokusom na “konkretne primjere i argumentaciju koja im je pomogla u tom radu, kao i svoj angažman na razvoju boljih radnih odnosa između umjetnika i institucija”, piše u najavi programa.

Novim izdanjem dugogodišnjeg programa Aplauz ne plaća stanarinu, BLOK i SPID otvaraju prostor za diskusiju o organizaciji umjetnika_ca i kulturnih radnika s ciljem poboljšanja i stabilizacije radnih uvjeta na nezavisnoj sceni. Gostovanje članova Wiener Perspektive prilika je za pogled u izazove s kojima se suočavaju umjetnici_e i kulturni_e radnici_e na međunarodnoj sceni, te razmjenu iskustava s ciljem jačanja zajedničke borbe za bolje sutra.

Tekst je objavljen u sklopu medijskog praćenja programa Aplauz ne plaća stanarinu, u suradnji s udrugama BLOK – Lokalnom bazom za osvježavanje kulture i SPID – Savezom scenarista i pisaca izvedbenih djela.

Wiener Perspektive je platforma za (izvedbene) umjetnike_ce na nezavisnoj sceni u Beču, pokrenuta u travnju 2017. godine koja nikoga ne predstavlja, već funkcionira kao “prostor solidarnosti, akcije i osjetljivosti za nezavisnu (izvedbenu) scenu iz kojeg može proizaći političko djelovanje”.

Povodom gostovanja ove platforme, moderatorice Nina Gojić (SPID) i Dunja Kučinac (BLOK) razgovarat će s članovima inicijative, plesačem i koreografom Alexanderom Gottfarbom i koreografkinjom Claire Lefèvre.

Gottfarb i Lefèvre ovom će prilikom predstaviti “proces izrade i implementacije standarda minimalnih honorara na bečkoj nezavisnoj plesnoj sceni, fokusirajući se na konkretne primjere i argumentaciju koja im je pomogla u tom radu, kao i svoj angažman na razvoju boljih radnih odnosa između umjetnika i institucija”, piše u najavi programa. 

Ulaz na program je slobodan, a diskusija se održava na engleskom jeziku.

Više detalja pronađite ovdje.

Organizatori u najavi izvedbe izdvajaju dnevni red:

1. Okupljanje uzvanika u KNAP-u od 18:45 sati
2. Provjera popisa uzvanika i postajanje članovima publike
3. Odabir ovjerovitelja izvedbe i likvidatora izvedbe
4. Početak izvedbe u 19 sati
4.1. Trajanje izvedbe
4. 1. 1. Izmjena činova, a možda i slika
4. 1. 1. 1. Dostavljanje Carskog pisma Franza Kafke:
Car je – tako kažu – poslao poruku. Tebi, bijednom podaniku i sićušnoj sjenki koja je pred carskim suncem pobjegla u najdalje daljine, upravo tebi. Zapovjedio je nositelju poruke da klekne pored njegove postelje te mu u uho šaptom kazivao poruku; toliko mu je bilo stalo do te poruke da ju je nekoliko puta ponovio nositelju poruke na uho. Car je klimanjem glave potvrdio ispravnost rečenoga. I pred svim svjedocima svoje smrti – otpremio je vjesnika. Vjesnik se odmah dao na put; snažan, neumoran čovjek. Pružajući čas jednu čas drugu ruku, prokrčio je sebi put kroz mnoštvo. Kada naiđe na otpor, pokazuje na svoje grudi na kojima se nalazi znak sunca. I zaista, on napreduje, kao nijedan drugi čovjek. No mnoštvo je tako veliko; njihovim domovima nema kraja. Kad bi se pred njim prostirala neka poljana, kako bi li letio, a ti bi uskoro čuo gordo lupanje pesnicama na tvoja vrata. No umjesto toga, kako li se beskrajno muči i upire, kako li su uzaludna njegova nastojanja. Još uvijek se gura kroz privatne odaje najunutarnjije palače. Nikada ih neće savladati. Čak i kada bi mu to uspjelo, ništa se ne bi time dobilo. I dalje bi morao ići stepenicama i prolaziti raznim dvorištima, i opet još jedna palača i još jedna vrata i sve dalje tako kroz tisućljeća. A kada bi konačno stigao na posljednja vrata – iako se to nikada, nikada ne može dogoditi – tek onda bi pred njim ležala prijestolnica, središte svijeta, puna vlastita taloga. Nitko ovdje ne prodire, pogotovo ne s porukom nekog mrtvog čovjeka. Ipak, ti sjediš pokraj svojeg prozora i sanjariš o toj poruci, dok pada noć.
4. 1. 1. 2. 1. Peripetija
4. 1. 1. 2. 2. Peripetija peripetije
4. 1. 1. 3. Rasprava
4. 1. 1. 4. Odaja tajne
4. 1. 1. 5. Sam/a sa sobom
4. 2. Pronalazak kraja trajanja izvedbe
4. 3. Razno
5. Sporazumni raskid društvenog ugovora između publike i izvedbe

Pravdan Devlahović autor je, redatelj i koreograf izvedbe, a uz njega autorski tim čine Nataša Antulov (suradnica za ponašanje), Aleksandra Stojaković Olenjuk (suradnica za interakciju sa sobom), Luka Bulović (suradnik za praslike i prazan skup), Silvio Mumelaš (suradnik kao takav), Nina Gojić (paž dramaturgije), Josip Rončević (suradnik za rad s pokretnom slikom u vječnosti), Marta Krešić (suradnica za prvih nekoliko dana rada na predstavi), Nina Križan (suradnica za izvrsnu produkciju) i Marija Fiket (suradnica za ruho).

Zbog ograničenog broja mjesta dolazak je obavezno potvrditi na e-mail adresu centar.za.dramsku.umjetnost@gmail.com najkasnije do 13. siječnja.

Ta je pitanja u prepunoj dvorani Društva arhitekata Zagreb (DAZ) postavila Dunja Kučinac, jedna od autora_ica i glavna urednica izdanja Od aplauza do sindikata: Priručnik o radu u kulturi, koje supotpisuju Nina Gojić, Sven Janovski i Jakov Kolak. Uklopljen u vizualni identitet pod autorstvom Lane Grahek i Josipe Tadić, ovaj svojevrsni udžbenik informira radnike_ce u kulturi o njihovim pravima, mogućim modelima i cijeni rada te kolektivnom organiziranju i mnogim drugim radnopravnim pitanjima. 

Priručnik su izdali kustoski kolektiv BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID), a na predstavljanju koje se odvilo 10. prosinca, autorima_cama se pridružila i slovenska sociologinja i teoretičarka Katja Praznik. Knjiga je bila besplatna, kao i pića na šanku, a Kučinac je potaknula okupljene da ostave donaciju za inicijativu Nepokorena Palestina: “Jedan je svijet i jedna je borba koju vodimo u njemu”, rekla je.

Za Kučinac, jednu od kustosica BLOK-a, borba za kulturu počinje informiranjem. Priručnik zato odgovara na ključna pitanja: kada se prema zakonu potpisuju autorski ugovori, kako se računaju doprinosi i što su prekovremeni sati te koliki je zakonski minimum godišnjeg odmora u takvom radu, što su strukovne udruge i zašto je formiranje sindikata ključno u kulturnom polju.

Ipak, cilj knjige nije samo informirati, već i mobilizirati kulturne radnike_ce. Kako je podijelila Kučinac: “Bitno nam je da Priručnik vrlo jasno zagovara bolje plaće i honorare te više regulacije unutar polja, ali i da ohrabruje ljude da traže bolje za sebe i za druge, da se povezuju i organiziraju.” Iza knjige stoji dugogodišnji rad uključenih organizacija, uključujući projekt Aplauz ne plaća stanarinu koji je poslužio i kao idejni začetnik Priručnika. Uz navedene autore_ice, na njemu je radila i Karla Crnčević kao autorica segmenta o seksualnom uznemiravanju, ali i stručni pravni i računovodstveni savjetnici_e i testni čitatelji_ce koji_e imaju dugo iskustvo rada u kulturi.

Kako je istaknula Kučinac, bavljenje radničkim pravima u kulturi radnicima_ama i organizacijama koje djeluju u tom polju nije izbor, već nužnost: “Mora postojati neki minimum, neki standard za sve. Trebamo imati na umu da kad pristajemo na vlastitu potplaćenost, ne štetimo samo sebi nego i svima drugima u našem polju koji od svog rada žive.” Osim minimuma za koje se moramo boriti, Priručnik se bavi i mogućim budućim modelima rada poput kolektivnih ugovora za freelancere, četverodnevnog radnog tjedna i univerzalnog temeljnog dohotka.

Nakon Kučinac govorila je Nina Gojić, dramaturginja i predstavnica SPID-a. Jedna je od autorica SPID-ovog strukovnog cjenika, jednog od prvih takvih u kulturi i umjetnosti, te je već dugo svjesna potrebe da se ključne ekonomske i pravne informacije nađu na jednom mjestu. Kao freelancerica i samostalna umjetnica u Priručniku se većinski bavila cijenom rada i radnim vremenom samozaposlenih.

S obzirom na to da je iskusila burnout bilo joj je bitno da se ta tema nađe u izdanju, a istaknula je da su obrađene i teme mobinga i diskriminacije. “Važno je istaknuti da na kraju knjige imamo ‘Memento za bolju radnu svakodnevicu’ gdje imate checklistu koju možete koristiti ako naručujete posao ili ga radite za nekog drugog, kao i podatke kome se obratiti u kojoj situaciji”, rekla je Gojić.

Riječ je zatim preuzeo Sven Janovski. Kao aktivist, koordinator Operacije grad i jedan od osnivača Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista (SKUPA), u knjizi se bavio zapošljavanjem preko ugovora o radu u kulturi i perspektivom neprofitnih organizacija: “To je zapravo osovina mog rada zadnjih desetak godina, bavljenje sustavom koji nam uporno svake godine smanjuje financiranje, traži sve više od nas i pomaže našem sagorijevanju.”

Kao radnik i sindikalist Janovski se, kaže, susreo s nizom malverzacija: “Neki su ljudi po pet-šest godina na ugovoru na određeno koji se produže svaka tri mjeseca, što je ilegalno, ali se i dalje prakticira.” Naveo je i niz poznatih scenarija poput rada tijekom godišnjeg, bolovanja ili porodiljnog. Istaknuo je da je bitno da se kao kulturni_e radnici_e zauzmemo i odbijemo nepodobne uvjete, ali i da se ne radi isključivo o individualnoj odgovornosti: “Bitno je da djelujemo na ekosustavskoj razini kulture i da na tome poradimo u sektoru. No stvar je i cijelog sustava javnog financiranja i ovisnosti o nekim velikim igračima, bilo da su to donatori iz javnog ili privatnog sektora, koji nam zapravo definiraju posao.”

Zajednički nazivnik govora svakog od sudionika_ca bila je upravo potreba za solidarnim kretanjima u sektoru. Kao sindikalni organizator u Regionalnom industrijskom sindikatu (RIS), Jakov Kolak u svom je izlaganju naglasio nužnost kolektivnog organiziranja. RIS se, između ostalog, bavi sindikaliziranjem sektora koji prethodno nisu imali sindikate, a u sektoru kulture dosad su se pojavile tek dvije takve inicijative – sindikalna podružnica audiovizualnih radnika_ca i platforma Za K.R.U.H.

Kolak je prisutne potaknuo na još više takvog organiziranja, ali i upozorio na čestu pogrešku u tom procesu. “Zadatak sindikata je oslikavati prostore novog mogućeg i pratiti ljude na tom putu”, rekao je. “Sindikat nije tu da se volimo, ne tražimo ‘ispravne’ nego one koji s nama dijele poziciju i određene probleme i interese. Sindikat je tu da bismo pronašli zajedničko unatoč razlikama.” Jedina alternativa, istaknuo je Kolak, je mnogo manje potentna individualna borba koja odgovara onima na položajima moći.

Katja Praznik se nadovezala na to te izrazila da upravo zbog toga Priručnik vidi kao “oružje za organiziranje” koje će omogućiti demistifikaciju rada u kulturi i umjetnosti uopće. U kulturnim je sektorima individualizam fetišiziran, a uvjeti financiranja postavljaju kolege_ice u međusobnu konkurenciju, te je važno razumjeti na koji se način u takvim okvirima možemo organizirati. “Bitno je da shvatimo da smo dio nekih širih globalnih fenomena i trendova kojih je danas sve više. Pričati o umjetnosti kao radu ne oduzima ništa njezinoj kvaliteti. Ako se možemo boriti i za radne uvjete, to znači da će ta umjetnost biti bolja i dostupnija većem broju ljudi”, rekla je Praznik.

Izlaganju je uslijedio kratki krug pitanja tijekom kojeg su autori_ce ustanovili_e da će poslati PDF Priručnika svim većim financijerima u Hrvatskoj, uključujući Ministarstvo kulture. Za vlastiti primjerak možete se obratiti BLOK-u i SPID-u ili ga pokupiti na predstavljanju u Splitu 17. prosinca i u Rijeci 18. prosinca.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posljednja Vježba ove godine donosi okupljanje uz hranu i piće, “kratke koreografije” i “prostor za usporavanje, prisutnost, dijeljenje iskustava i priča”, najavljuju organizatori_ce. Naziv programa, Mahfel / Divan dolazi iz perzijskog jezika (farsija), a predstavlja posebnu vrstu okupljanja manjeg broja ljudi koji su povezani zajedničkim interesom, identitetom ili svrhom.

Ovaj susret, stoji u popratnom tekstu, odvija se u neformalnoj atmosferi, a ljudi “razmjenjuju priče, hranu, igre i razne oblike razonode. Radi se o okupljanjima na rubu javnog života, slično kao druženja koja se u balkanskom kontekstu pojavljuju pod imenima sijelo, prelo ili divan”.

Program počinje u 15 sati, a “divanit će se” uz iranski korsi, stol koji je okružen grijaćim objektima i prekrivačima. Voditeljice ove vježbe, Gojić i Pakzad, poručuju: “Osigurat ćemo hranu i piće, predložiti male igrive koreografije za zajedničko provođenje vremena (koje se uvijek mogu raspasti u nešto nestrukturirano), a gošće i goste pozivamo da donesu nešto od sljedećeg: šipak, nekoliko glavica češnjaka, anegdotu ili tekst koji žele podijeliti s drugima, staklenu teglicu ili bilo kakav materijalni ili nematerijalni doprinos koji za njih predstavlja tračak nade.”

Yalda Pakzad i Nina Gojić žele raditi zajedno još od 2017. godine kad su se upoznale, a ovo je prva etapa njihovog umjetničkog istraživanja posvećenog praksama okupljanja propusnih zajednica i prakticiranja lijenosti i intimnosti.

Nina Gojić bavi se dramaturgijom, organizacijom, interdisciplinarnim istraživanjima i pisanjem, uglavnom na izvaninstitucionalnoj sceni u Zagrebu. Piše tekstove o izvedbi i za izvedbu, a voli razmišljati o pisanju kao izvedbi. Piše i pisma.

Yalda Pakzad je izvedbena umjetnica i slastičarka iz Teherana (Iran). Trenutno živi i radi na relaciji Rim-Teheran. Diplomirala je muziku na Sveučilištu u Teheranu. Umjetnički put započela je baveći se lutkarskim kazalištem i kazališnom muzikom, a već 15 godina djeluje u području suvremenog plesa i izvedbe, u kontekstu underground kulture u Iranu.

Broj mjesta je ograničen, stoga je potrebna prethodna prijava putem maila info@j-a-g-o-d-a.com.

Publikacija Od aplauza do sindikata: priručnik o radu u kulturi namijenjena je svim potplaćenim i prekarnim kulturnim radnicama i umjetnicima kojima je potreban savjet ili uputa oko radno-pravnih pitanja i poticaj na zajedničko organiziranje i borbu za bolje radne uvjete.

Neka od pitanja kojima se autori_ce ove publikacije bave su: kada se potpisuje autorski ugovor, zašto poslove ne treba sklapati na šanku, što su porezne olakšice i povrat poreza, kako se računa staž “honorarca”, postoje li kolektivni ugovori za freelancere, kako prepoznati faze burnouta, te kako i zašto se treba boriti kolektivno, a ne individualno.

Na predstavljanju će govoriti Nina Gojić (autorica, Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela), Sven Janovski (autor, sindikat SKUPA), Jakov Kolak (autor, Regionalni industrijski sindikat) i Dunja Kučinac (autorica i glavna urednica, BLOK).

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Premijera predstave Urobor plesne umjetnice Silvije Marchig u produkciji Kik Melone, održat će 27. i 28. studenog u dvorani Gorgona MSU-a. Urobor kreće od ideje nestajanja i gradi zgusnut, gotovo ritualan izvedbeni svijet u kojem se glas, tijelo i slika kreću između kriča i tišine, svetog i svakodnevnog, praznine i obilja. U izvedbi sudjeluju plesačice Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Silvija Dogan, Ana Novković i Mia Štark, glazbenica Ana Kovačić, dramaturginja Nina Gojić i sâma autorica.

U subotu 29. studenog u dvorani Gorgona MSU-a na programu je reprizna izvedba predstave O umjetnice Sonje Pregrad i suradnica_ka. Riječ je o koreografskom istraživanju koje, inspirirano geometrijom biljaka i odnosom an/organskog, kroz kolektivno tijelo, pokret i glas ispituje međupovezanost, ritmove prirodnih ciklusa i načine na koje izvedba može destabilizirati ljudsku perspektivu.

Posljednja izvedba ovog bloka repriza je predstave Ova: Tristitia koja će se održati 2. prosinca u dvorani Gorgona MSU-a. Izvedba je drugi dio trilogije plesnih predstava Ova kojom se Valentina Miloš i Anika Cetina bave temom uprizorenja pitanja vezanih za ideju života i smrti unutar kazališnog nasljeđa.

Među ostalim, na programu su i online rad Luane Lojić, Paule Tončić i Tee Kantoci Everything Goes Just Fine. Success. koji istražuje ideju nečega što je uvijek u procesu i nikada nije potpuno dovršeno te traži aktivno tumačenje gledatelja. Zatim izvedbena instalacija Neautorizirano kolektiva Federacija iz Slovenije koja mijenja uloge promatrača i sudionika, briše granice autorstva i otvara prostor zajedničkog, otvorenog tumačenja. Publika će moći pogledati i film Vikendžadija autorice Sindri Uču.

U diskurzivnom dijelu programa održat će se Lab kolektivnog pisanja, prostor za eksperimentiranje kroz zajedničko pisanje i promišljanje izvedbenih umjetnosti, kao i Hangover sesija, strukturirani razgovor o radovima prikazanima unutar bloka. U programu sudjeluje i Philip Berlin iz Stockholma koji će javnosti otvoriti svoj proces rada tijekom aktualne rezidencije u Zagrebu. Berlin je bivši plesač Ballet de Lorraine gdje je plesao repertoar autora kao što su Cunningham, Forsythe, La Ribot i Mats Ek.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

Novi val pojavio se usporedno s razvojem liberalnijeg, humanističkog socijalizma u Jugoslaviji. Žilnikovi Rani radovi snimljeni su kao reakcija na militarizaciju društva i studentske proteste koji su ’68. godine buknuli diljem države. Film alegorično prikazuje sudionike_ce beogradskih prosvjeda – tri mladića i djevojku Jugoslavu – koji, nadahnuti Ranim radovima Karla Marxa, odlaze na selo i u tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život.

Slično, Studija slučaja: Politpornografija nastaje u trenutku uvođenja obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, obnovljene prakse Plenuma na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te pod utjecajem studentskih i građanskih prosvjeda koji u Beogradu i Novom Sadu traju zadnjih jedanaest mjeseci. Iako se predstava današnjom političkom situacijom ne bavi eksplicitno, tijekom prvog dijela koji se izvodi na Trnjanskom nasipu, na livadi ispred Pogona Jedinstvo, moglo se čuti “pumpaj”, uzvik koji koriste prosvjednici_e u Srbiji. 

U doba socijalne fragmentiranosti možemo naći zajednički poticaj za političku akciju, no entuzijazam često ostaje na razini ideje jer se ispuše prije no što prijeđe u djelo. Htjeli bismo zajednicu, ali u trenutku kad bismo ju trebali graditi vlastitim sudjelovanjem i bivanjem na dispoziciji stvarnim ljudima, a ne ideji – negdje zapne. Navedeno opisuje Milenin napad na sovjetsku klizačku zvijezdu, Vladimira Iljiča, u filmu WR: Misterije organizma: “Ti voliš sve ljude, ali nisi u stanju da voliš jednog čovjeka, jednog živog stvora! (…) Lepa si kao revolucija, rekao si dok si me gledao kao sliku, ali nisi izdržao da te ta revolucija dodirne!” Milena ističe licemjernu prirodu riječi koje ne slijede djela, kritike koja je odvojena od tijela umjesto da u njemu nađe svoj produžetak, stroj za proizvodnju revolucije.

Najveća vrijednost izvedbe zato je radijantna kolektivnost i zajedništvo koje izvođači_ce imaju na sceni. Bez obzira na prethodno izvedbeno iskustvo, nikome se ne daje manje ili više prostora, zadaci unutar predstave nisu podijeljeni prema tome tko je u čemu vještiji, nema odskakanja unutar ansambla – svi rade sve i rade to sjajno. Konačno, u njihovo zajedništvo uključena je i publika, najviše u prvom dijelu predstave. 

Na Trnjanskom nasipu, pred noćnom kulisom Save i Novog Zagreba, gdje se odigrava prvi dio predstave, izvođači_ce nas pozivaju da se zagrijemo trljanjem dlanova. Ono što se čini kao uvodno probijanje četvrtog zida i uspostava neformalnog odnosa s publikom, u stvari je suptilno uvlačenje u materijal prve scene. Trljanje dlanova širi se i na druge dijelove tijela, izvođači_ce napominju da ne zaboravimo i svoje intimne dijelove, zbog čega je odmah jasno da gledamo neku varijaciju scene iz Žilnikovih i Makavejevljevih filmova, s likovima koji su puni erotizma i oslobođenog odnosa prema seksualnosti. 

Nakon vježbi za zagrijavanje, publika je pozvana da sudjeluje i u izvođenju vježbi za političku auru. U njima prepoznajemo reference i citate nekih scena iz Ranih radova, primjerice izvođači_ce glume da po nasipu guraju nešto nevidljivo, što prepoznajemo kao automobil iz filma. Također, članovi_ice publike pomažu pridržati izvođače_ice dok rade stoj na rukama izgovarajući tekst iz filma: “Po vama bi i Hegela trebalo ostaviti da dubi na glavi.”

Poziv na akciju nastavlja se u programskoj knjižici koju uzimamo po ulasku u Veliku dvoranu Pogona, gdje se odvija ostatak predstave. Osim klasičnog uvodnog teksta, u njoj su ostavljene i prazne stranice naslovljene Moje želje, Moja “NE”, te Dnevnik prosvjeda, kojima se publika može vratiti nakon izvedbe. Mogu zamisliti da tu džepnu radnu bilježnicu izvođači_ce ove predstave i likovi filmova koji su je inspirirali uvijek nose sa sobom.

U tekstu 1968.: kulturna evolucija ili revolucija, Ivana Perica piše: “… studentske prosvjede, ali i protestnu umjetnost jugoslavenskih šezdesetih, a prije svega film, još uvijek odlikuje čvrsta ukorijenjenost u ranije uspostavljeni politički okvir: socijalizam kao jedinu moguću perspektivu totaliteta. Kao ni studenti, umjetnost 1960-ih nije rušila sistem, nego ga je upozoravala na njegove osnovne zasade. (…) Drugim riječima, protestne prakse unutar postojećeg socijalističkog okvira bile su evolucionalnog, a ne revolucionarnog predznaka.” Kao što umjetnici_e danas ne rade ništa što nije u skladu s ustavom na kojem se temelji država, ni filmovi 60-tih nisu bili antisistemske već sistemske kritike. To ne znači da njihovo korištenje u predstavi treba interpretirati kao jugonostalgiju.

Navedeni su filmovi istovremeno ironični prema svojim likovima, prikazuju kako njihov revolucionarni impuls ne nailazi na razumijevanje zajednice zbog čega se počinje doimati kao naivnost te se ispuhuje. U današnjem kontekstu, kad se građanski entuzijazam često ispuše prije no što poduzme konkretne korake, filmovi jugoslavenskog novog vala zanimljivi su zato što slave individualnu kreativnost, humor, spontanost, seksualnu radost, te ironiju kao mehanizme borbe protiv represije. 

Pitanja umjetničke autonomije i slobode govora o kojima se posljednjih mjeseci raspravlja u Hrvatskoj, bila su goruća tema i između ’68. i ’72. u Jugoslaviji. Drugi dio predstave oblikovan je kao čitaća proba scene suđenja Žilnikovom filmu koji se za to vrijeme vrti na televizoru u kutu izvedbenog prostora. Daniel J. Goulding u knjizi Jugoslavensko filmsko iskustvo 1945. – 2001.: oslobođeni film, ističe da iako su na međunarodnom planu Rani radovi nizali uspjehe, uključujući Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, u Jugoslaviji se film “smatrao toliko radikalno suprotstavljen uobičajenim pretpostavkama o socijalističkoj stvarnosti da je naposljetku zabranjen za domaću distribuciju”. Još jedna suptilnija paralela koja je za mladi autorski tim mogla biti ohrabrujuća točka prepoznavanja jest što je Žilniku bilo samo 26 godina kada se to dogodilo.

Sam tekst suđenja nije transkript već montaža, fabrikacija, kolaž složen iz različitih dokumentarnih izvora koji se projiciraju na ekranu laptopa dajući notu ozbiljnosti sceni koja je izvedena zapravo prilično opušteno. Dok čitaju replike tužitelja, obrane, sudca, svjedoka i samog Žilnika, izvođači_ce su potpuno neopterećeni_e time da ih se gleda ili da će pogriješiti. Opetovano prekidaju čitanje iz različitih razloga: od toga da bi se izvođač_ica udobnije namjestio u stolcu, do toga da bi ponovno drugačije pročitala neku rečenicu ili se samo smijala kolegi.

Na ovaj način fokus nije samo na povijesnoj epizodi već na zajedničkom autoironičnom pokušaju njene izvedbe, koji opet podsjeća na likove Žilnikova filma i njihovo citiranje marksističkih uzora. Tijekom izvedbe saznajemo da je zabrana Ranih radova ipak nakraju poništena pod argumentom da je socijalizam dovoljno razvijen da primi vrstu kritike kakvu je film predstavljao.

Dvadeset i šestog listopada, Plenum Filozofskog fakulteta novu objavu na svojoj Facebook stranici započinje rečenicom “represivne mjere uspijevaju samo ako na njih pristanemo”. Represija nije rezervirana samo za totalitarne režime, moguća je i u demokraciji, vladavini naroda, koja se sastoji upravo u davanju i uskraćivanju pristanka. Zamka apolitičnosti ili političke pasivnosti je u tome što se, promatrano s pozicije moći, može tumačiti kao pristanak. Posljednjih godina, češće nego uz politiku, riječ pristanak veže se uz pitanja tijela i seksualnih odnosa, iako su zapravo ta dva polja neodvojiva jer su tijela u međusobnom odnosu uvijek politička, i jer se politika u krajnjem rezultatu uvijek prelama preko tijela. 

Treći i posljednji dio Studije slučaja, problematizira izvođenje pristanka upravo kroz tu prizmu. Izvođači_ce si međusobno upućuju zahtjeve poput: “Možeš me zagrlit’?”, “Možeš se sa mnom rolati po podu?”, “Možeš se sa mnom zamijenit za odjeću, ali da se pritom gledamo?” Svi su zahtjevi na neki način vezani uz tijelo, odišu nježnošću, toplinom i erotikom, pri čemu je eros shvaćen kao životna snaga, sposobnost za radost, duboka potreba za dijeljenjem, kao personifikacija ljubavi, kreativne moći i sklada. No na samom kraju zahtjevi izgradiraju u nešto grublje – dodir i skidanje više nisu nešto ugodno i erotično, a pristanak na policijski pretres počne se ticati nasilja i represije. 

Studija slučaja: Politpornografija predstava je o cikličkoj prirodi povijesti i vrijednostima poput zajedništva, erosa i humora, čiji su nositelji građani, pojedinci, a ne sistem. Zbog toga se i ne može interpretirati kao jugonostalgična provokacija – na razočaranje onih koji su baš to od nje priželjkivali. Ona ne kritizira sustav koliko potiče gledatelje_ice da razgibaju umrtvljena tijela i preuzmu fizičku odgovornost za svijet u kojem žive. Jedino je pitanje je li usko ciljana publika ove izvedbe upravo ona koja to već nije znala i sama. Drugim riječima, bojim se da će oni koji bi od njezinih poruka najviše profitirali predstavi suditi ne samo prije gledanja, nego da je nikada neće ni pogledati.

“Izvedba je nastala iz interesa da se bavimo temom umora na način da ipak radimo, a pritom se ne umaramo. Iz tog razloga, htjele smo raditi s onim što već imamo i što nam je ostalo iz prijašnjih procesa rada. Tekst koji se čita na početku Anna Javoran počela je razvijati tijekom studija Dramaturgije izvedbe na kolegiju Dramaturški praktikum pod mentorstvom Gorana Ferčeca, a nastavila ga je razvijati za BARTLBLOB. Koreografski materijal razvijen je kao ostatak zajedničke želje i interesa iz predstave Ljudovanje Ane Kreitmeyer koji u toj predstavi nije našao svoje mjesto pa je preuzet za istraživanje i obradu u ovom kontekstu”, objašnjavaju autorice. 

Naslov BARTLBLOB inspiriran je jezičnom igrom Georgesa Pereca u čijem romanu Život, način uporabe glavni lik nosi ime Bartlebooth, nastao spojem imena književnih likova Bartlebyja i Barnabootha. 

Iz najave: “Kada sam prvi put prepoznala razvoj tijeka stvari, nisam mu se nadala. Sve se nagomilavalo u tunele, gomilale su se informacije, najčešće — spore, a nisam mogla odgovoriti na njih na način koji nije bio unaprijed stereotipno određen. Većina okoline bila je automatizirana, kada god bi govorili o onome što nas je najdublje doticalo, mi smo uvijek govorili tako kao da govorimo o tvorničkoj organizaciji odnosa. 

Puno se toga naguralo po tunelima. Nakupine, gmizanja i grimizne zglobove sagledavala sam na način koji je na mene ostavio posljedicu. Viđala sam to i ranije, ovo nikako nije bio prvi put, ali sada je ponestalo svjedoka, ili bolje rečeno, svjedoci su se naviknuli na tijek stvari i nije im se više moglo vjerovati. Naviknuti na tunele i porazbacane dijelove tijela preostalo im je samo govoriti o prijelomima kamenja, sjećanjima na uredno posloženu kuću i sili koja se valja niz brda. Tu i tamo bi se netko požalio i rekao ‘radije ne bih’, ali takvih je bilo zaista malo, mogu se izbrojati na prste jedne ruke, evo bilo ih je točno pet. 

Onda je jednoga dana zazvonio automat i javili su mi da je moja kći već stara, naborana žena. Navodno je brbljala o svemu što je bilo, o sluznjačama koje su je naučile donositi odluke iako ona ne zna za doživljaje koje doživljava i ne razumije ih, govorila je čak i o liturgijskim svečanostima u kojima su svi bili goli i mazni kao u onim prospektima Jehovinih svjedoka. Nisam mnogo razumjela to što mi govori, bila sam sretna što živi iako ja ne znam ništa o načinu života starije žene niti automatu koji je zazvonio.”

Oblikovanje svjetla potpisuje Sindri Uču.

Ulaznice koštaju deset eura. Za članove UPUH-a, PULS-a sedam, a studenti_ce cijena pet eura, dok je za studente_ice Plesnog odsjeka ADU, učenice_ke plesnih škola, osobe s invaliditetom i osoba u pratnji ulaz besplatan. Karte se mogu kupiti jedan sat prije predstave na blagajni TALA PLE(j)Sa, a rezervirati se mogu putem maila tala@tala.hr.

Više detalja možete pronaći ovdje.