U najavi izvedbe istaknuto je kako Predsoblja donose “prizore iz života jednog bivšeg para, rastvarajući odnos umjetnosti i biografije, fikcije i faktografije, tematizirajući i suvremeni fenomen potrebe za intimnim obračunavanjem putem umjetnosti i javnih platformi. U krhotinama ovog zvučnog mozaika krije se pitanje postoji li danas umjetnost bez (tužne) biografije, ili ona, kao i medij radija, pripada nekim drugim, sretnijim vremenima?”

Više o predstavi potražite ovdje.

Ovim se programom obilježava 60 godina radiofonskog teatra: na maloj Gavellinoj sceni, nekad Zagrebačkog dramskog kazališta u Frankopanskoj, početkom 60-ih godina prošlog stoljeća pokrenuta je Javna scena Radio Zagreba, na kojoj su glumci uživo, uz pratnju zvučnih efekata, izvodili radiodramske naslove. Neke od njih režirao je Zvonimir Bajsić, pa se i RadioTeatar osvrće na svojih 11 godina kazališnih susreta s medijem radija.

Trodnevni i središnji dio programa održava se od 15. do 17. listopada i uključuje koncerte Nine Bajsić i Kralja Čačka te tri predstave RadioTeatra koje će se moći pogledati u Gavelli od 19:30. Prva je na redu predstava Bajsove vrpce, posveta radu Zvonimira Bajsića sastavljena od fragmenata njegovih dramskih tekstova i radiodramskih i dokumentarnih emisija, kao i prema motivima Beckettova dramskog teksta Posljednje vrpce. U njoj nastupa Sven Medvešek uz pratnju pijanista Mara Marketa i tonmajstorice Magde Mas uz zvučne materijale Dina Brazzodura. Redatelj je Hrvoje Korbar, a dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro. Predstava je uokvirena koncertom Nina Bajsić trija koji će uključiti autorske skladbe Nine Bajsić uz pratnju pijanista Vida Hribara i violinistice Jasmine Šijan.

Program se nastavlja 16. listopada predstavom Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje), autorskim projektom Pavlice Bajsić Brazzoduro, koja govori o samim počecima radija. U Gavelli će je izvesti Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Igor Jurinić, Juraj Geci, Nina Bajsić, Dalibor Piskerc i sama autorica.

Posljednji dan, 17. listopada, uključuje predstavu Soundtrack za film koji nije snimljen beogradskog kantautora, pjesnika i slikara Kralja Čačka i zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić koja o predstavi kaže: “Kroz zvučno-poetske vinjete dvaju gradova, kombinirajući glazbu, dokumentarni materijal i radiofonsku izvedbu, pratimo struju svijesti dvaju likova čija zajednička prošlost izvire iz skrivenih kuteva njihove svakodnevice.” Nakon predstave slijedi mini koncert Obrnuti red stvari u sklopu kojeg će Kralj Čačka uz Ninu Bajsić izvoditi svoje autorske skladbe.

Osim ovog trodnevnog programa Noći Radioteatra uključuju i programe u mjesnom odboru Malešnica, kao i nekoliko zvučnih šetnji, od kojih će ona pod imenom Ja tjeram krdo riječi – stopama Vesne Parun zatvoriti manifestaciju 25. listopada u 18 sati.

Organizatori naglašavaju da su za sudjelovanje u zvučnim šetnjama potrebne slušalice, a sve ostale detalje i informacije u vezi programa možete saznati ovdje.

U finalnoj epizodi druge sezone u dvorištu mjesnog odbora nastanit će se privremeni Dvorišni radio koji će pratiti cjelodnevni program, a za sam kraj na pozornici će još jednom zaživjeti predstava Hoerspiel, mala igra za slušanje (i gledanje).

Program u subotu, 4. svibnja u 20 sati otvara glazbeno–poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen. Ovaj kazališno–radijski dijalog se sastoji od poetskih, proznih i glazbenih zapisa nastalih kao dijaloška razmjena tijekom zime i proljeća 2020./21. između zagrebačke pjesnikinje, kantautorice i dramaturginje Nine Bajsić i beogradskog pjesnika, kantautora i slikara Nenada Marića (Kralj Čačka) koji se pojavljuju u naslovnim ulogama.

Nedjelju, 5. svibnja obilježava se Dan Radija Voćarska s cjelodnevnim emitiranjem koje započinje u 12 sati programom radijske grupe OŠ Remete, OŠ Vjenceslav Novak – Dubrava, OŠ A.G: Matoš – Ravnice i OŠ Vugrovec Kašina. U 14 sati slijedi Dobrosusjedski program za lijeno popodne s brojnim i raznovrsnim gostima, nakon čega se program nastavlja s prijenosom koncerta, kviza i predstave. Na kraju večeri, od 21.30 sati, Dvorišni radio koji uređuju i vode Marta Medvešek, Ljubica Letinić i Pavlica Bajsić preuzima KRADIO, radio studenata Akademije dramske umjetnosti.

RadioTeatar sve posjetitelje poziva da se izvedbama na Šalati pridruže uz 15-minutnu zvučnu šetnju Do Tošinih stuba koja kreće ispred Uranije na Kvaternikovom trgu 3, pola sata prije svake predstave.

Detaljan raspored programa doznajte ovdje, a dojmove s prošlogodišnjeg programa Radio Voćarska potražite u reportaži Marije Krstanović.

Biografije ptica autorski je projekt Nine Bajsić koji je nastao iz potrebe za reanimacijom poezije u polju izvedbenih umjetnosti, kroz “kazališno- poetski let preko francuskog srednjeg vijeka, engleskog romatnizma, njujorške pjesničke škole 50-ih, sve do suvremene poezije”, stoji u popratnom tekstu.

Praško proljeće prva je od tri u nizu slušaonica na temu radiofonske baštine Zvonimira Bajsića. “Kroz prividnu kroniku istoimenoga glazbenog festivala u Pragu i prisjećanja na svoje praške studentske dane, autor govori o kulturi kao mogućnosti otpora, a time i o imperativu vlastitog životnog i umjetničkog puta”, stoji u najavi.

Mjesto na izvedbama je potrebno rezervirati putem online obrasca.

Više informacija pronađite ovdje.

Prva zajednička šetnja uživo, Botanička etida Ursule Burger, održat će se u utorak, 28. studenog s početkom u 12 sati u Botaničkom vrtu.

Ciklus će u srijedu, 29. studenog zatvoriti zvučna šetnja Pavlice Bajsić Kino za misli/ Trešnjevka, koja je namijenjena slušanju na putu do izvedbe Biografije ptica Nine Bajsić u KunstCaffeu.

Nakon izvedbe slijedi koncert 10 godina za 10 pjesama koji će izvesti Vid Hribar, Nina Bajsić i Greta Ivoš, također u KunstCaffeu.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

“Naš cilj je, u vremenu snažnih i brzih vizualnih atrakcija, nagovarati na povratak koncentriranom slušanju. Baš kao što beba u majčinom trbuhu koncentrirano sluša svemir koji dopire izvana i u koji će tek biti rođena.”

Ovim riječima na webu RadioTeatra naglašen je imperativ njihovih nastojanja u vremenu u kojem su sva osjetila, više nego ikada, u nekoj vrsti hendikepa spram vida. U tom kontekstu u srijedu, 19. travnja, održana je slušaonica za odrasle pod nazivom Zagrebački radiofonijski istraživači i jedna istraživačica. U minimalistički uređenom interijeru okupila se šačica ljudi i pod vodstvom Pavlice Bajsić Brazzoduro uz rum i čaj preslušavala dokumentarne radiodrame (tzv. feature) zagrebačke škole. Radio, odašiljač, prijemnik – čovjek, govornik, slušatelj.

Kako i treba da bude, prvi na redu bio je rodonačelnik featurea na našim prostorima, gospodin Zvonimir Bajsić po kojem je RadioTeatar i nazvan. Ako se pitate tko je taj Zvonimir Bajsić na raspolaganju vam je link, ovdje stane tek da ugrubo kažem da je on književnik, redatelj i prevoditelj ili još grublje – u svijetu naš najnagrađivaniji i priznatiji radijski autor, kod nas rijetko spominjano ime. Slušali smo ulomke Praškog proljeća 1984., njegovog posljednjeg featurea kojeg se često naziva njegovim autorskim i ljudskim testamentom. U njemu se Bajsić vraća u Prag, grad u kojem je nekoć studirao, ne bi li u izaslanstvu berlinskog radija snimio kroniku istoimenog glazbenog festivala (barem mu je tako bilo naređeno). Ono što je on zapravo napravio jest da je pod krinkom te manifestacije suptilno, ali dovoljno jasno progovarao o potencijalu kulture kao oruđu otpora spram komunističkog režima tada još uvijek prisutnog na tlu Čehoslovačke. Koristeći svoju novinarsku privilegiju, inkognito je švercao magnetofon u riskantna i za javnost zatvorena područja te tako stvorio snažno angažirano remek-djelo. Ono je bilo do te mjere kontroverzno za to doba da ga Radio Zagreb (Bajsićev matični radio) nikada nije pristao emitirati te je prvi puta pušteno na Omladinskom radiju (kasnije poznatijem kao Stojedinica), ali tek posthumno.

Nakon formom (nipošto i sadržajem) klasičnijeg djela, uslijedila je Molitva Mladena Rutića klasičnijeg sadržaja (nipošto i forme). Riječ je o ars akustičnoj cjelini komponiranoj od velikog broja isječaka Oče naša snimanih na različitim dijalektima i u različitim prigodama diljem Hrvatske. Akustičkom igrom distorzira se ova dobro poznata molitva što rezultira hipnotičko-psihodeličnom cjelinom s efektom začudnoga. Na sličnom tragu eksperimenta čuli smo i Mir u školjkama bisere stvara Biserke Vučković, melankolično-melodičnu elegiju nastalu u ratno doba. Uz navedene, na repertoaru su se još našli Darko Tralić sa Zavjetima mora i Darko Rundek s Četvoricom u mraku, obojica skladajući svojevrsne himne – Tralić onu o mediteranskom mentalitetu snimanu na Komiži, Rundek onu o zagrebačkom podzemlju snimanu po svakojakim kafanama i haustorima. Kao epilog, važnim mi se čini  napomenuti kako sve navedene snimke (i more ostalih) pripadaju Hrvatskom radiju i ne smiju se raspačavati. Time je ujedno potonuo moj prvotni plan da poneke od njih uvrstim u izvještaj pa sve što mogu je reći da je šteta što ih više ljudi nema priliku čuti i zatvoriti paragraf tihom opaskom kako smatram da bi trebale biti javno dobro. 

Nego, da nastavimo u vedrijem tonu, prebacimo fokus na Dan radija Voćarska, svojevrsnu krunu cijelog projekta, točnije cjelodnevni event održan u subotu 22. travnja. Njegov bogato osmišljen program bio je koncipiran kao maratonska slušaonica na radiostanici kreiranoj specifično za tu prigodu. Kratak životni vijek stanice (od podne do ponoći), popraćen džinglom “Radio Voćarska je radio koji zrije”, mogao se pratiti putem online streaminga ili se moglo prisustvovati njegovom stvaranju na licu mjesta u Mjesnom odboru Voćarska. Tamo je u improviziranom studiju na livadi ispod sjenica glavne konce vukla već iskusna i dobro uigrana ekipa – Pavlica Bajsić, Ljubica Letinić, Dražen Krešić i Dalibor Piskrec. Pod “dobro uigrana” pritom ne mislim na njihov do-najtanjeg-detalja-isplaniran angažman već baš suprotno – smjelost da dopuste slučajnosti i improvizaciji da nagrizaju i time oživljavaju prethodno osmišljen programski kostur. Rezultat toga bio je pomalo retro ugođaj, onaj kad cijelom susjedstvu najaviš “mi nešto radimo pa navratite”, ljudi su dolazili i odlazili, raspored se pretumbavao, stvari su se odvijale simultano na više frontova, a usprkos svemu (ili baš zahvaljujući tome) radijski program bio je savršeno tečan. 

S obzirom na to da se uistinu događalo sve i svašta, preglednosti radi napustit ću kronologiju (i pretenziju da obuhvatim baš sve) te podijeliti program na onaj za djecu i na onaj za odrasle. Za one najmlađe glazbena pedagoginja Ana Ćorić organizirala je Glazbenu kuhinju (radioigru za bebe) i Brbljanje (zvučnu šetnju za bebe u kolicima) – dvije radioigre prevedene s Radiotelevizije Slovenija. Ako ste se kao neupućeni promatrač zatekli tamo imali ste za vidjeti rozu spužvu i desetak beba koje se u polukrugu valjaju, vrpolje, mumljaju i guguću na glazbene taktove, no ako niste ja i iole ste upućeni u tu scenu onda znate da djeca slušaju senzomotorički, a njihovo prostorno zujanje je dio aktivnog slušanja koje naknadno znatno utječe na njihov razvoj govora, sluha i fine motorike.

Za nešto starije male organiziran je radiofonijsko-kabaretski pub kviz pod vodstvom glumice Jelene Miholjević i glazbenika Mare Marketa (isti dvojac je nešto kasnije održao koncert) pa su djeca npr. naučila koja je prva rečenica izgovorena na hrvatskom radiju te da radiovalovi mogu putovati ne do Mjeseca ili Velike Gorice, već beskonačno (ukoliko ih nešto putem ne apsorbira). Uz to, djeca su također dobila priliku da sama kroje radijski program, a glavnu palicu preuzeo je Marin Bilić iz OŠ Remete kao radijski voditelj. Marin ima 11 i po godina, najdraža boja mu je plava, igra šah, ide na glumu i “u početku se malo sramio ali se nakon pola sata opustio”. Tako se i činilo; Marin je povodom Dana planeta Zemlje suvereno vodio intervju s ekologinjom Jelenom Radošević i prebirao isključivo po bitnim temama – zašto se lubenice kupuju kad nije vrijeme za njih, zašto nema jabuka bez pčela, zašto je preveliki uzgoj goveda loš za Zemlju te zašto u nekim dijelovima Kine nema kukaca. 

Za one (uvjetno rečeno) odraslije, tijekom cijelog dana paralelno se odvijalo tzv. NonŠalatno popodne gdje su u dvorišni studio sporadično kapali razni gosti koji su na ovaj ili onaj način vezani za Šalatu. Cilj je bio iz različitih uglova pobliže upoznati povijest i ambijent ovog kvarta koji se s vremenom od voćnjaka transformirao u elitni dio grada. Od susjede Šimić smo tako mogli slušati o znatnom porastu klasnih razlika i reperkusijama koje su one imale za cijelo susjedstvo. O šalatskoj Bijeničkoj cesti (poznatoj po Institutu Ruđera Boškovića i PMF-u) govorio je doktor kemije Marko Poštek naglašavajući njezinu važnost u popularizaciji znanosti, naročito u doba kada se granica između istine i mišljenja tako olako zamagljuje. Svoje mjesto u eteru dobili su i predstavnici mjesnog odbora, pročelnica za kulturu Grada Zagreba, ali i ostali provoditelji projekata u sklopu programa Kultura i umjetnost u zajednici (kojeg je i Radio Voćarska dio), a s kojima su se telefonski razmjenjivala iskustva. 

Za sam kraj, izvedena je glazbeno-poetsko-radiofonijska predstava Soundtrack za film koji nije snimljen Nine Bajsić i Kralja Čačka. Premda se njih dvoje nalaze u ulozi glavnih likova, može se reći kako je, u duhu cijelog dana, primarni protagonist zapravo sam medij zvuka pa bi se tako cijela predstava mogla komotno konzumirati i zatvorenih očiju, dapače ona na to nekako i poziva. Nakon izvedbe, prisutne je u dvorištu dočekala zakuska s kojom je otpočelo minglanje (rječnik neologizama kaže druženje ili časkanje), a posljednje sate Radio Voćarska preuzela je ekipa s Kradia, prvog privremenog i povremenog radija studenata Akademije dramske umjetnosti. Momci su dobili slobodu zaokružiti ovaj cijeli ciklus, a to su učinili kombinirajući nasnimljeni materijal (puštajući njihove standardne priloge poput Beogradskih kronika i Vex Populija) i spretno improvizirajući u duhu ležerne atmosfere koja ih je okruživala.

Kada se sve sumira, RadioTeatar je uspješno iskoristio različite potencijale zvučnog oblikovanja ne bi li s jedne strane povezao ljude, a s druge im pomogao da stvore intimna mjesta unutar sebe, čime je, premda pjesma Video killed the radio star odavno drži vodu, dokazao da vrijeme radija još nije prošlo. 

Zatvoreni u prostoru u kojemu se sve ponavlja, izvođači uvode publiku u svijet pretrpan informacijama. Nemogućnost pohrane i ponavljanje predstavljaju glavnu problematiku kojom se predstava bavi. Na sceni se nalaze kutije, izvođači i nemogućnost oblikovanja novog prostora. Memorija (svijeta) je puna izvodi se u KunstTeatru, što je odličan izbor jer intimnost raste zbog blizine izvođača i gledatelja, te blizine scene i gledateljstva, a ovoj izvedbi to iznimno pogoduje. Troje izvođača na vrlo jednostavnim i rodno neodređenim kostimima imaju žute nijanse za koje se čini da na trenutke izbjegavaju sveopću monotoniju, ali zapravo se stapaju s njom i s izvođačima. Slika cjeline je prekinuta i nemoguće je zaokružiti priču. Struktura je destruktivna i u stalnom pokušaju ponovnog građenja, ali bez mogućnosti da predstavi cjelinu. Ali, to zapravo ne predstavlja problem, nego dobro organiziranu karakteristiku. 

Izvedba počinje ulaskom publike u prostor u kojemu izvođači ponavljaju replike povezane s užurbanom i kaotičnom atmosferom izvedbe. Replike su apsurdne, na trenutak ironične, zbunjujuće, ali i zastrašujuće. Sve to gledatelja postavlja u stolicu u kojoj njegovo tijelo postaje sve teže. Zagušljivost i težina koja se širi u malom prostoru pojačava zajedničku anksioznost koja postaje dio izvedbe. Brojke, slova, podaci, informacije, prostor, prostor, prostor. (…) I manjak prostora za pohranu, za pamćenje, ali i za razlikovanje dana u uigranoj svakodnevici. Što se događa sa slučajnostima i u kojem točno prostoru i vremenu su se izgubile suptilne radnje zbog kojih je lakše pregurati dan?

Smijeh, pozdravi, rad i hod postaju dio mehaničkih radnji koje izvođači preslikavaju u mučnu igru koja u svojoj tragičnosti sadrži i elemente humora. Ono što je u toj igri mučno je to što izvođači ne dovršavaju radnje, nego s jedne prelaze na drugu i tako sve dok traje izvedba. Autorica koncepta Nikolina Rafaj i dramaturginja Nina Bajsić su izborom prekidanja radnji savršeno dramaturški opravdale cjelokupni koncept Memorije, ali i postdramskog kazališta koje je utkano u elemente ove izvedbe.

Informativna buka gradi svijet u kojemu je lako zapeti i zaspati, pa se tako izvođači zajedno s publikom sve vrijeme odupiru padu koji je uvijek blizu, ali još uvijek nije ispred naših vrata. Koliko dugo neće biti ispred naših vrata uvjetovano je snagom kojom svatko od nas odgovara na buku i stalno kucanje na vratima. Ulaskom u izvođački prostor publika, zapravo, ulazi u prostor svakodnevice i prostor stalnih premještanja i prekidanja sadržaja novim informacijama. Publika ulazi u prostor nemogućnosti da stare sadržaje pravilno pohrani. 

Lucija Dujmović, Iva Visković Križan i Paško Vukasović nas kroz odličnu scensku uigranost navode da se zapitamo biramo li, zapravo, sami sadržaj ili on bira nas. Njihova lakoća kretanja prepoznatljiva je svih 80 minuta trajanja izvedbe. Stalna ispreplitanja, presijecanja, a onda ponavljanja ili nadograđivanja već izrečenog su prekid tijeka svakodnevice koja sve više poprima oblik nepopravljive, neuravnotežene i necjelovite strukture što i jest ideja postdramskog kazališta. Buka kojoj postajemo sve češće izloženi u našim ušima postaje sve tiša, a od naviknutosti na buku, nije teško zaspati snom nemotiviranosti. Vjerodostojnost izvedbe pojačava i kostimografkinja Ozana Gabriel koja bira vrlo jednostavnu i nenametljivu kostimografiju kojom se naglašava ideja neprekidnog propadanja u monotoniju bez dna.

Preslika atmosfere svijeta je pojačana i ubacivanjem dokumentarističkih materijala koji se sastoje se od komentara publike. Publika koja je već pogledala Memoriju je komentirala značenje memorije i dojmove koje je na njih ostavila izvedba što je dobrom odlukom autorica uključeno u sljedeća izvođenja. Dokumentaristički motivi utkani u izvedbu predstavljaju sliku trenutnosti, istinitosti i sveopće izgubljenosti u bunilu kojim nas medijski prostor bombardira svakog dana. Uz to prenosi i intimnu atmosferu u kojoj se publika može poistovjetiti s nekim od izrečenih komentara. Intimnost tog postupka vidljiva je u načinu na koji publika pažljivo sluša što drugi govore o izvedbi. Ono što dodatno pojačava dojam jest i svjesnost da su drugi vidjeli ono što mi gledamo u tom trenutku. Želimo čuti, pronaći slično razmišljanje i razmisliti o onome kako su drugi nešto vidjeli. Želimo osjetiti iskrenu riječ koja je van scenskog prostora, u našem prostoru koji postaje i prostor naše intime i ispovijesti. 

Vrijeme koje silno želimo uštedjeti silno se troši. Postajemo užurbani, nervozni i pod stalnim pritiskom, a iz svega toga proizlazi i anksioznost koja nas pritišće od hladan beton. Atmosferski izvedba vrlo uvjerljivo prenosi osjećaj anksioznosti, pa se publika gledajući izvedbu u pojedinim trenucima osjeća napeto i u borbi da stigne vidjeti i čuti sve misli. Ali, u tome i jest sva problematika i krug bez završetka u kojemu misli ne završavaju, nego se stalno prekidaju. Ova postdramska izvedba u kojoj je isprepletena snaga scenskog pokreta, verbalne komunikacije i uigranosti izvođača progovara o temi straha koji je sveprisutan. Briga da neće biti dovoljno vremena, prostora, smijeha i snage opet nas vraća na početak izvedbe u kojoj je jasno da je sve već rečeno i da ništa novo ne može proizaći. Taj nedostatak novih podataka odvodi izvođače u preslagivanje sadržaja koji su im dostupni. To ih vodi u razigranost u kojoj u preslagivanju, zapravo, prave novi raspored, a onda i sadržaj.

Odlična je i vizualna dosjetka u kojoj su po prostoru preko projekcije ispisane brojke preostalih dana – dana da se nešto izgubi. Vrijeme koje se gubi na proizvodnju novih knjiga ili godine koje su preostale za potrošnju zaliha ulja, nafte ili vode. Ono što se nameće kao jedini problem jest višak materijala na kraju izvedbe. U pretjeranom korištenju bilo koje metode dolazi do zasićenja, pa tako i u ovom slučaju pred sam kraj izvedbe nagomilavanje postaje osjetilni višak, ali i napor. Ispreplitanje dokumentarističkih materijala, pokreti izvođača i njihova verbalna komunikacija se čine prenaglašenom. Gledatelj sam odlučuje za radnju koju će pratiti i tako filtrira sadržaj, za što bih rekla da je odlična metoda, ali za početak ili sredinu izvedbe dok je gledateljska pažnja još potpuno prisutna. 

Kraj izvedbe je osmišljen kao mogućnost da publika ostavi svoj otisak za buduće izvedbe tako što će poslati fotografiju na navedeni mail. Odlična ideja kojom se uspijevaju povezati i prijašnje i buduće izvedbe. Njoj se moglo posvetiti više pažnje tako da je izvođači bolje iskomuniciraju i motiviraju gledatelje da to urade, ali i u ovoj formi zadovoljava ideju. Memorija (svijeta) je puna svakako opravdava naslov i koncept, te se može svrstati među uspješne projekte mladih autorica i autora. Razlika između ove i drugih pokušaja postdramskih izvedbi je u tome što se dobar dio njih završava na pokušaju, a ova izvedba među njima se ističe svojom razigranošću i dosljednošću, što je čini pravim osvježenjem. U moru nove memorije, a tako i u moru novih izvedbi, teško je napraviti kvalitetnu i vidljivu, ova dobiva svoj zasluženi prostor i postaje ta jedna, vrijedna. Još jedna pozitivna strana ovog projekta je to da se svaki put širi i raste. Publika ostavlja svoje utiske, memorija se puni, ali u ovom slučaju za izvedbu je nikad neće biti previše. 

Ovogodišnji program FonoKinoteke u subotu, 19. prosinca zaključuje Plan za bijeg – godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi koje nastaju u produkciji Multimedijalne kolibe i RadioTeatra, pod umjetničkom palicom Pavlice Bajsić Brazzoduro. U dosadašnjim izdanjima ovog ciklusa predstavljeni su radovi koji istražuju područje susreta radija i scenske izvedbe uživo te eksperimentiraju s mogućnostima koje se u tom susretu otvaraju, a same izvedbe selile su se od Kule Lotrščak i Kuće Arko na zagrebačkom Gornjem gradu pa do dubrovačkih Lazareta.

U sklopu FonoKinoteke, Plan za bijeg predstavlja tri programske cjeline: Radiowalk – kino za misli, koncert trija Nina Bajsić te male radiofonijske izvedbe Bajsove vrpce. Naziv audio šetnje koja otvara program dolazi od njemačkog izraza za dokumentarnu radiodramu (Kopfkino), a donosi kraća radiofonska djela koja svakodnevnu okolinu osluhuju iz druge perspektive, nadahnuta Nevidljivim gradovima, “metafikcionalnom utopijom” Itala Calvina.

Radijsku šetnju prati koncert Nine Bajsić uz glazbenu pratnju Jasmine Bojić i Vida Adama Hribara koji će za ovu priliku uz autorske skladbe izvoditi i pjesme iz radiodrama i filmova. Program zatvaraju Bajsove vrpce – autorska posveta radu Zvonimira Bajsića sastavljena od fragmenata njegovih dramskih tekstova i radiodramskih i dokumentarnih emisija.

U njima su zabilježeni tipični junaci Bajsićevih drama, “mali ljude koji žele preko crte, koji u svojim stanovima i dvorištima traže i stvaraju prostore slobode i unutarnje pobune”. Povezivanjem kazališta i radija, dramskog i dokumentarnog teksta, Plan za bijeg vodi slušatelje “u potragu za kazalištem autentičnog zvuka”.

Bajsić je mlada glazbenica, dramaturginja i pjesnikinja čija glazba nastaje u orbiti folka. Svira klasičnu gitaru, katkad i ukulele, a nastupa uz pratnju violinistice Jasmine Bojić.

Ovo posljednje ovogodišnje izdanje Škrabice uređuje i vodi Ivana Krešić.

Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje) je predstava koja govori o samim počecima radija, o vremenu kada su tada vrlo popularne radio-drame išle uživo iz studija, s glumcima, glazbenicima i maherima za rekonstrukciju potrebnih šumova i atmosfera. Osim kao jedinstvena kazališna priča o radiju samom, “malim ljudima unutar radijske kutije”, Hoerspiel na jedan neobičan način evocira i duh Zagreba u vrijeme između dva svjetska rata, ali i kasnije.

Predstavu izvodi devet glumaca, glazbenika, radijskih autora i tonmajstora: Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Rushaidat Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Dino Brazzoduro, Nina Bajsić, Ivan Zelić/Ivor Plužarić/Dalibor Piskrec i Pavlica Bajsić Brazzoduro, uz snimke glasova Zvonimira Bajsića i Ante Perkovića koijma je Hoerspiel i posvećen.

Ulaznice rezervirajte putem maila.