Teško mi je reći je li javno djelovanje Nikše Gliga bilo presudno u odluci da upišem studij muzikologije. U svakom slučaju, prijemni ispit sam zapamtio. Kao tadašnji pročelnik odsjeka, Nikša Gligo sȃm je ispitivao povijest glazbe i intervjuirao kandidate. S televizije sam znao kako izgleda, znao sam i da ima neke veze sa svijetom suvremene glazbe, ali ga još nisam susreo uživo. Toga jutra, ulazeći u zgradu Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, mogao sam odozdo čuti žamor već pridošlih pristupnika, da bi ga iznenada nadjačao neopisiv zvučni prolom, u kojemu se razabirao klepet klompi koje su užurbano silazile niz stube, praćene zveketom metala. Uspevši se do kata na kojemu se ispit imao održati, mogao sam povezati zvuk i sliku: odjeven u košulju od flanela i traperice za koje je bio obješen impozantan svežanj ključeva, pročelnik je obavljao zadnje pripreme. Taj prodorni zvuk koji je zasjenio svaki drugi, kao i nekonvencionalan izgled, a potom i iskustvo mirisa što je dopirao iz lule, predstavljali su moje prvo iskustvo Nikše Gliga iz blizine. Bio je glasan, jedinstven – i svoj. Ali to ne znači da je na ispitu bio ležeran. Za vrijeme usmenog neprestano je nešto bilježio, kao da želi spriječiti da mu nešto promakne. S jedne je strane bio neukalupljiv, izvan svih kategorija, a s druge, naginjao je preciznosti i sistematičnosti. Kao da je imao dva lica. Prvo sam poznavao iz davnog televizijskog priloga. Drugo sam bolje upoznao tek na studiju (ne sluteći da je i za producentsku djelatnost itekako nužna sabranost i organiziranost). Moglo se prepoznati u brižljivo isplaniranim kolegijima sa zastrašujuće dugim popisom obavezne literature (na stranim jezicima, dakako), ali još više u njegovim akademskim radovima što ih je trebalo pročitati. Ako je prijemni ispit nešto poput ulaza u muzikologiju kao disciplinu, za moju ga je generaciju Nikša Gligo obilježio dvostruko, kako i dolikuje Janusu.

Ranih devedesetih godina, dok sam studirao, nije se više bavio produkcijom, čak ni u okviru Muzičkog biennala, premda bi i dalje redovito odlazio na priredbe na kojima se mogla čuti suvremena glazba, o njima bi pisao i govorio. O njegovu prethodnom producentskom radu doznavao sam postupno. Isprva na temelju sačuvane građe, publikacija, fotografija i snimaka, a kasnije, kada smo se zbližili, i od njega samog. Ali i od drugih! O događanjima što ih je organizirao u okviru Muzičkog salona Studentskog centra – koncept kojega je naslijedio i potom transformirao iz skromne slušaonice u mjesto otvoreno eksperimentu, čak i u pogledu formata – svjedoče danas još samo sjećanja (uključujući i memorijalni zapis Nikše Gliga, objavljen u monografiji Studentskog centra) i rasuti dokumenti, s obzirom na to da arhiv ove institucije nije uspio preživjeti nedaće vremena. Građa o projektima kao što je, na primjer, obilježavanje Cageove sedamdesete obljetnice 1982. godine, u kojemu su pored Muzičkog salona sudjelovale i druge sastavnice SC-a (Galerija SC i Centar MM), danas je javno dostupna drugdje, zahvaljujući pojedincima koji su na vrijeme znali prepoznati njezinu važnost. 

Kao biotop, SC je bio kao stvoren za Nikšu Gliga. Nudio je polivalentne prostore u kojima odnosi između zvuka i drugih medija nisu bili unaprijed zadani, nego su mogli biti svaki put drukčiji. Sama njihova konstelacija i međusobna blizina u dnu dvorišta SC-a omogućili su kako umjetnicima tako i voditeljima da osmisle uvijek drugačije sklopove. Zvuk se tako mogao koji put naći u galerijskom prostoru, drugi put u onome kazališnom ili pak filmskom, odnosno multimedijskom. Nikša Gligo imao je sreću da je u voditeljima drugih sastavnica (u njegovo vrijeme to su Vjeran Zuppa, Želimir Koščević, Ladislav Galeta, Vladimir Gudac…) nailazio na razumijevanje i potporu u prihvaćanju umjetničkog rizika. U kulturnim događanjima pod okriljem SC-a ne samo da su granice medija bile porozne, nego su takve bile i granice između “ozbiljnog” i “popularnog”. Glazba je uključivala i koncerte na kojima bi se praizvodila djela studenata kompozicije, i predstavljanje radikalnih estetičkih tendencija u inozemstvu, kao i nastupe bendova sklonih eksperimentu. Na istomišljenike je Nikša Gligo nailazio i u istovrsnim institucijama diljem Jugoslavije. Za razliku od “službene” scene suvremene glazbe, studentski centri u bivšoj zemlji kao da su imali više sluha za njezine eksperimentalne rubove. Naročito se u tome pogledu izdašnom činila suradnja Nikše Gliga s članovima Ansambla za drugu novu muziku, nastalog pod okriljem beogradskog Studentskog kulturnog centra, sastava koji je, zajedno s ansamblom Saeta iz Ljubljane, polazio (i još uvijek to čini) od Cageova nasljeđa. 

A kada je potom dobio priliku oblikovati i program Muzičkog biennala, Nikša Gligo mogao je ono što je prethodno činio uobličiti i u većem mjerilu. Rezultat su bila dva izdanja festivala (1977. i 1979.) koja se izdvajaju dosljednošću i domišljenošću. Već u Studentskome centru zvuk nije imao svoje stalno mjesto, nego se, prema prigodi, mogao premještati iz jednoga prostora u drugi. Bio je svugdje – i nigdje. Ali i tu se još podrazumijevalo da je svaki od prostora – kazalište, galerija, multimedijalni centar – prostor umjetnosti. Nikša Gligo otišao je korak dalje izmještajući zvuk u nova okruženja, ali takva za koja nije unaprijed znano jesu li uopće prostori umjetnosti – gradske ulice i trgove. Zamisao urbofesta, kako je naslovio okosnicu Muzičkog biennala 1979., kao da je upravo u tome da se pitanje o glazbi, odnosno umjetnosti općenito, postavi na radikalan način, kao pitanje o njezinu opstanku. Glazba se mogla svugdje skriti ili pak posve iščeznuti, a da nikada nismo sigurni je li još tu. Dakako, festival koji preuzima obličje gradske svakodnevice nije mogao imati ni konvencionalan katalog – pripadajuća publikacija i sama se igrala skrivača. Pa ipak, pažljiviji bi čitatelj, među brojnim pseudonimima koji se provlače tekstom, mogao prepoznati ime tadašnjeg programskog direktora festivala. Urbofest ne samo da je predstavljao zbir pojedinačnih djela, nego je kao takav bio veliko umjetničko djelo. 

Je li to bilo pravo lice Nikše Gliga? To zaigrano, umjetničko (i svijetu umjetnosti blisko) lice? Ili su njegovo pravo lice predstavljali napori da radikalnu umjetnost znanstveno analizira, odnosno teorijski utemelji? Radovi o “kontinuitetu” u djelu nekog skladatelja, počesto domaćeg (npr. Natka Devčića ili Branimira Sakača), studije o “teorijskim osnovama” nove glazbe, a da se i ne govori o kasnijim terminološkim studijama, samo su naizgled ezoterična muzikološka literatura. Čak i kada se čini da je posrijedi pisanje za krugove stručnjaka, radovi Nikše Gliga pokazuju šire ambicije. Njihova je nakana zasnovati, intervenirati, ponuditi nov jezik, a to je već stvar od šireg interesa. Ali i u preskriptivnosti njegova Pojmovnog vodiča kroz glazbu 20. stoljeća s uputama za pravilnu uporabu pojmova još je uvijek trag onoga što izmiče usustavljenju, jer svaka od natuknica ne samo da uključuje autorovu uputu o tome kako određeni pojam pravilno koristiti, nego i razne druge prethodne definicije, dajući čitatelju mogućnost da ne prihvati autorovu sugestiju.

Nije li tajna Nikše Gliga upravo u tome da se ne može znati koje je od njegovih lica pravo? U svakoj sredini u kojoj bi se zatekao uspijevao bi ostati nedokučiv. Jedno bi se od njegovih lica istaknulo, ali u pozadini kao da bi uvijek ostalo i drugo. Bio je temperamentni Mediteranac odan zasadama Schönbergova kruga (dovoljno je pročitati njegovu ranu knjigu Vrijeme glazbe, objavljenu u danas već legendarnoj ediciji Studentskog centra BiblioTeka). Solidno klasično obrazovanje nije ga sprečavalo da uzme zaozbiljno Cageove argumente o odbacivanju škole. Studij muzikologije u Ljubljani i usavršavanja u inozemstvu omogućila su mu distancu prema navadama “zagrebačke škole” (ako se tim pompoznim imenom uopće može nazvati ovdašnje akademsko muzikološko podneblje), a studij jezika i književnosti prema muzikologiji kao takvoj, premda je neko vrijeme vjerovao da bi se muzikologija, obnovljena iz duha semiotike, mogla otuda i preporoditi. A bio je i akademik anarhična karaktera. Iznevjeriti kao da je bio njegov način. Oni koji bi očekivali da se glatko uklopi i djeluje poput drugih, ostali bi zatečeni njegovom nepredvidivošću. A oni koji bi od njega očekivali radikalizam, ne bi znali što početi s njegovom erudicijom i nagnućima prema usustavljenju. Imao sam sreću i čast biti njegovim prijateljem. Dijelili smo glazbene interese i rado o njima razgovarali, premda smo razmišljali različito. Naša zajednička knjiga o Cageu, na kojoj smo, uz prekide, radili godinama, ostala je neispisana.

Binarna demokracija u kojoj živimo u tom je kontekstu otvorila vrata za kontinuirani loop u kojemu jača politička opcija na početku svog mandata u pravilu prekida započete projekte one druge (prethodne) vlasti, bez obzira na njihovu (ne)kvalitetu. Toliko opterećen ljevicom i desnicom, politički ego preuzima vlast te bez ozbiljnijeg osvrta, analize ili ma kakvih kriterija zaustavlja procese “protivnika”, neovisno radi li se o procesima i projektima koji unaprjeđuju društvo ili koji sami uistinu trebaju biti unaprijeđeni. Hrvatsko se društvo u tom trenutku ponovo nalazi na početku (istog) loopa, na početku velikih reformi, na početku uspostave vlasti koja nažalost ostaje uglavnom u području kadroviranja i zaustavljanja eventualnog napretka. U tom se trenutku ponovo gubi kontinuitet, a nova politička struktura gubi vrijeme na dokazivanje propusta prethodnika i nastavak samodopadne igre prepucavanja do sljedećih parlamentarnih izbora. Ni kulturna i umjetnička scena nije oslobođena negativnih posljedica nerazumijevanja važnosti kontinuiteta razvoja, zbog čega (danas) primjerice svjedočimo ignorantskim potezima gašenja Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu i zatvaranju Kina Europe, bez obzira na višegodišnji rad, razvoj i rezultate, kako na lokalnom, tako i na međunarodnom nivou. Negativne posljedice takvih postupaka su dalekosežne, a trebat ćemo ih, ako za to bude prilike, ispravljati još desetljećima.

Ne zbog istih razloga, ali na slične načine, povijest ili razvoj eksperimentalne glazbe ovih područja karakterizira ponajviše upravo kontinuitet pojedinačnih pojavnosti, fenomena, inicijativa i događanja, koji se zbog ovih ili onih razloga pojavljuju i nestaju, stvarajući opetovano nove početke, no ne ostvarujući suštinski kontinuitet (prijeko) potreban za formiranje onoga što bismo nazivali scenom.

Kad sam 2013. godine s Natašom Rajković i drugim kolegicama iz Kulture promjene SC-a pokretala međunarodni festival Izlog suvremenog zvuka, koncipirala sam ga – ponajviše svjesno, no djelomično u nekim detaljima i intiuitivno – na temeljima Muzičkog salona SC 70-ih i 80-ih koji je vodio akademik Nikša Gligo. Niz aspekata i programskih ciljeva, odnosno nastojanja novopokrenutog festivala bili su percipirani kao izuzetno progresivni pomaci na tadašnjoj zagrebačkoj suvremenoj glazbenoj sceni. Po mojem sudu, bilo je to upravo zbog svevremenosti, širine i dubine tadašnjih Gliginih ideja i razmišljanja na koja sam se djelomično oslanjala, ali i zbog aspekata glazbene scene 80-ih koju možemo smatrati pretečom onoga što bismo danas nazivali nezavisnom eksperimentalnom glazbenom scenom.

Ovdje je važno osvrnuti se na kompleksnost same sintagme “nezavisna eksperimentalna glazbena scena”, odnosno nepreciznost njenog shvaćanja i njene uporabe, o čemu će biti još spomena u nastavku teksta. Osim što su sami pojmovi i danas različito korišteni i shvaćani, oni dakako imaju i različita tumačenja kroz povijest glazbe našeg područja. Također, vidjet ćemo da su glazbeni i drugi umjetnički izričaji koji su prethodili suvremenoj nezavisnoj eksperimentalnoj glazbenoj sceni, ili predstavljali njezina ranija ostvarenja, definirani drugim pojmovima. Tako je pojam nezavisna, unutar konteksta suvremene umjetničke i kulturne scene, ušao u upotrebu (tek) 90-ih godina prošlog stoljeća, istovremeno s uspostavom hrvatske neovisnosti i sve češće upotrebe pojma u političkom i drugim kontekstima. Ono što bismo u tom smislu danas nazivali nezavisnim svakako nije financijski neovisno, barem ne u potpunosti, nego radije sadržajno neovisno od stilskog i poetičkog mainstreama, umjetničkih i kulturnih institucija te političkih struktura. Tako će se 80-ih, s istim ili sličnim značenjem, koristiti pojmovi alternativno, avangardno, antiinstitucionalno i sl. Eksperimentalnost u širem shvaćanju pojma u glazbu naših prostora doći će pak iz vizualnih i izvedbenih umjetničkih praksi, iz slobodno improvizacijskih glazbenih praksi, avangardnog skladateljskog izričaja, iz pojave elektroničke glazbe ili iz underground scene punk i rock izričaja, no neće biti jedinstveno obilježje scene niti obilježje jedinstvene scene u užem smislu.

Muzički salon kao stanište drugačijeg

Spomenuti Muzički salon SC pod vodstvom Nikše Glige svakako je jedno od ključnih mjesta suvremene pa i eksperimentalne glazbe 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, kao što je tada uostalom i cjelokupan program Kulture Studentskog centra bio jedno od ključnih mjesta za tadašnju suvremenu umjetnost i kulturu općenito. Teatar &TD, Multimedijalni centar, Galerija SC, Muzički salon SC, projekti Komornog ansambla suvremenog plesa (KASP), Studentsko eksperimentalno kazalište, sve su to bili prostori slobode, prostori avangardnih umjetničkih izričaja, prostori okupljanja umjetničke i intelektualne elite koja je bila alternativa tadašnjem socijalističkom srednjestrujaškom populizmu. Gligo je preuzeo mjesto voditelja Muzičkog salona 1969., dvije godine nakon što ga je utemeljio akademik Ante Stamać, preimenovavši muzički program Kulture SC-a, dotadašnju Muzičku slušaonicu, u Muzički salon SC.

Promjena nije bila samo nominalna, nego i koncepcijska, čime je Stamać utemeljio svojevrsnu koncertnu agenciju, odnosno koncertni program koji je imao za cilj organizirati koncerte koji su u tadašnjem glazbenom životu Zagreba nedostajali. Riječ je o glazbenim događanjima tzv. alternativnog sadržaja kojima je u fokusu bila suvremena glazba, ali shvaćajući ovo suvremeno u najširem smislu te riječi. Svojom širinom poimanja, promišljanja i pristupa glazbi te jasnom vizijom, Stamać je definirao smjernice novog koncertnog programa i čitavog Muzičkog salona otvoreno i suvremeno, čime je postavio temelje na kojima će sljedećih 17 godina Gligo stvoriti relevantno, ključno i kultno mjesto suvremene glazbene produkcije, kako u nacionalnim, tako i u međunarodnim okvirima.

Unutar tako osmišljenog koncepta i postavljenog programskog okvira Gligo je kurirao i producirao stilski raznolik program te otvorio prostor za glazbena, odnosno umjetnička istraživanja i eksperimente. Bilo da je riječ o jazz koncertima, skladateljskim večerima, koncertima zabavne glazbe, improvizaciji, studentskim projektima ili pak glazbeno-scenskim događanjima, ono što im je svima bilo zajedničko jest alternativni karakter: drugačijost u odnosu na tadašnji mainstream, nepripadnost (ondašnjoj) institucionalnoj kulturi i umjetnosti, zbog čega i sâm Gligo tadašnji Muzički salon s pravom naziva antiinstitucijom. Shvaćajući suvremenu glazbu u svoj njezinoj širini, Muzički salon je 70-ih i 80-ih godina predstavljao domaće suvremene jazz glazbenike, kontinuirano surađivao s Boškom Petrovićem, kasnije i Igorom Lešnikom i drugima, ali je publici predstavio i najznačajnija imena ondašnjeg svjetskog suvremenog jazza, glazbenike koji su na različite načine širili glazbene vidike i “granice” jazz glazbe. Tu se prije svega misli na glazbenike koji su objavljivali za nezavisnu minhensku etiketu ECM (Edition of Contemporary Music), poznatu upravo po tome da su njezini glazbenici, poput Pata Methenyja, Garyja Burtona, Ralpha Townera i drugih, odbijali prihvaćati žanrovske granice.

U kontekstu tzv. ozbiljne glazbe – ili, možda preciznije, skladane i tradicionalno zapisane glazbe – Muzički je salon u kontinuiranoj potrazi za novim načinima umjetničkog izričaja opet ponajviše surađivao s izvođačima koji su se bavili suvremenom glazbom, kao što je to primjerice ACEZANTEZ (Ansambl Centra za nove tendencije) Dubravka Detonija. Iznimno je važna bila i konstantna suradnja s Ansamblom za suvremenu glazbu Silvija Foretića i Janka Jezovšeka, kao i suradnja s Foretićem kao skladateljem i izvođačem na drugim projektima. Upravo je Foretić eklatantan primjer skladatelja kojeg su zbog njegova odlaska u inozemstvo (donekle) zapostavljale lokalne glazbene institucije, dok je Gligo shvaćao Foretićev progresivni pristup te upravo zbog toga inzistirao na (toj) suradnji. Bilo je tu dakako i drugih suvremenih skladatelja kao što su Marko Ruždjak i Željko Brkanović, ali i koncerata renomiranih izvođača koji su izvodili djela danas ključnih skladateljskih imena 20. stoljeća (Charlesa Ivesa, Pierrea Bouleza i dr.).

U kontekstu razvoja eksperimentalne glazbene scene svakako je važan i niz drugih projekata u programu ondašnjeg Muzičkog salona, kao što su Festival druge nove glazbe (1978.), izložba Glazbena grafika iz kolekcije Erharda Karkoschke (1974.), različiti eksperimenti studenata Muzičke akademije, višegodišnja suradnja s KASP-om Milane Broš ili pak festival posvećen britanskom eksperimentalnom skladatelju Corneliusu Cardewu (1984.) na kojemu je nastupio i vrhunski britanski pijanist, improvizator i član skupine za slobodnu improvizaciju AMM John Tilbury. Nije to bila jedina suradnja Muzičkog salona s britanskom improvizatorskom scenom i skupinom AMM niti je to bio izolirani slučaj bavljenja improviziranom glazbom u programu MSSC-a općenito. Naprotiv, improvizirana je glazba bila iznimno važan programski segment, a improvizacija u širem smislu kontinuirano se provlačila kroz različite umjetničke i kustoske ideje, bilo da je riječ o plesnoj improvizaciji KASP-ovaca na zadane zvukovne predloške, bilo da govorimo o improvizaciji Detonijevog ACEZANTEZ-a na glazbene grafike iz Karkoschkine kolekcije ili pak o Kolektivnoj improvizaciji s publikom u okviru Dana hrvatske glazbe (1974.).

Zanimljivo je ovdje kratko se osvrnuti na sami naziv ranije spomenutog festivala, Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew, iz kojega je razvidno da Gligo nastoji preciznije razlikovati avangardnu i eksperimentalnu glazbu. Iako se one u određenim aspektima i segmentima preklapaju, a neprecizna uporaba pojmova kroz povijest unosi dodatno nerazumijevanje, ipak ih je moguće makar nastojati razlikovati. Gligo ostavlja pojam eksperimentalne glazbe za njezino uže, odnosno preciznije značenje kao stručne riječi i tehničkog pojma koji se odnosi na antiznanstveno značenje eksperimentalne glazbe u skladateljskoj teoriji Johna Cagea ili pak značenje eksperimenta preuzetog iz tehničkih znanosti. Pojam avangardne glazbe u svojoj je srži bio neprecizan ili donekle problematičan, budući da je njegova upotreba imala za cilj razlikovati glazbu koja bi bila ispred (avant) svog vremena, što bi značilo, kako tumači Gligo u svom Pojmovnom vodiču kroz glazbu 20. stoljeća, da ju je takvom moguće definirati tek po kriteriju obistinjenja te da se u preciznom značenju rabi kao povijesna avangarda. Za potrebe ovog rada pojam eksperimentalne glazbe ne rabi se kao tehnički pojam u njegovu užem smislu već je shvaćen šire i na određeni način neobveznije, podudarajući se djelomično s avangardnom, ali i alternativnom glazbom. Iako pokriva i eksperimentalnu glazbu u užem smislu, ovdje pojam označava drugačije glazbe, različite od srednjestrujaških glazbenih izričaja i institucionalne glazbene produkcije.

U kontekstu tematike ovog teksta, analizom i pokušajem razumijevanja razvoja nezavisne eksperimentalne glazbene scene ovih prostora – koliko god sâm pojam bio neprecizan – postaje razvidnim da je cjelokupno djelovanje Muzičkog salona 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća imalo neupitan utjecaj, kako na sudionike onog vremena, tako i na kasnije generacije, usprkos diskontinuitetu glazbenih i drugih kulturnih aktivnosti u Studentskom centru u Zagrebu. Bez daljnjega, bilo je to izuzetno živo mjesto produkcije suvremenih glazbenih događanja, u mnogočemu eksperimentalno, nezavisno od institucionalizirane srednjestrujaške glazbene umjetnosti i kulture, mjesto slobode, istraživanja i eksperimenta u svakom smislu te ključan sudionik u odgoju ondašnje, pa i buduće zagrebačke publike.

Osim samih programskih aktivnosti koje su već po sebi imale edukacijski, ili kao što Gligo kaže, prosvjetiteljski karakter, posebna se pozornost posvećivala razgovorima, otvorenim polemikama, kao i drugim aktivnostima ključnim za stvaranje communityja, odnosno scene te vrlo bliskog i otvorenog odnosa sudionika i publike. Ukratko, svemu onom što bi današnji domaći i međunarodni financijeri, ponajviše pod pritiskom Europske komisije koja je prva počela na tome inzistirati, nazivali razvojem publike. Čini se da razvoj publike i odnos s publikom nisu bili važni samo vodstvu Muzičkog salona već i široj umjetničkoj zajednici, čemu svjedoči i prilog u časopisu Pitanja iz 1976. pod naslovom Publika sama sobom, a koji obuhvaća rasprave i tekstove Nikše Glige (Publika u vlastitu ogledalu), Hrvoja Turkovića (Čemu aktivirati publiku), Vladimira Gudca (Kako cimnuti umjetnost? Može li publika sudjelovati iako je umjetnik ne pozove na sudjelovanje) i drugih.

Zbog svega navedenog, jasno je kolika je “rupa” u suvremenom glazbenom životu Zagreba nastala Gliginim odlaskom iz Muzičkog salona u rujnu 1986. godine. Ondašnja Uprava Studentskog centra očito nije razumjela o kakvoj i kolikoj ostavštini –  ili, ako hoćete, “kapitalu” – se radilo. Nije razumjela koliko je važno osigurati kontinuitet djelovanja na temeljima koje je Gligo svojim iznimnim znanjem i predanim i upornim radom izgradio. Nije razumjela ili ju naprosto nije bilo briga do te mjere da je odmah po Gliginu odlasku cjelokupna arhiva MSSC-a uništena, odnosno bačena. No, kao što će se pokazati nekoliko desetljeća kasnije, iako nas takav odnos politike može vratiti puno koraka unazad upravo zbog nerazumijevanja važnosti kontinuiteta, on ipak ne može uništiti urođenu ljudsku potrebu za umjetničkim istraživanjem, stvaranjem i izražavanjem, kao što čak ni uništavanjem dokumentacije ne može suštinski izbrisati umjetnička postignuća.

Točno 30 godina nakon nastupa na festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu, u Muzički će se salon vratiti John Tilbury (dakako, sa svojim recentnim projektom!) i otvoriti drugo izdanje međunarodnog festivala Izlog suvremenog zvuka (svibanj 2014.), na kojem će osim njega nastupiti skoro stotinu aktualnih glazbenika, skladatelja i multimedijskih umjetnika iz cijelog svijeta, kako mladih i nadolazećih, tako i renomiranih, no još uvijek izuzetno aktivnih i progresivnih. Dio “uspjeha” tadašnjeg Izloga, odnosno širina djelovanja i utjecaja, svakako leži djelomično i u sinergiji različitih skladateljskih, pa i širih umjetničkih poetika, povezivanju različitih “scena”, širem shvaćanju suvremenosti glazbe odnosno supostojanju suvremenih glazbi te umrežavanju. Upravo zbog spomenutog diskontinuiteta (na različitim razinama) ovaj će segment Izloga (2013. – 2018.) biti prepoznat kao nov, progresivan i poseban, no pomnijim pogledom postaje sasvim jasno da su sinergija umjetničkih praksi i širina shvaćanja suvremene glazbe začete puno ranije.

Dijeljeni prostor živosti

Sinergija raznovrsnih umjetnosti, prožimanje različitih umjetničkih praksi i umjetničkih područja unutar programa Kulture SC-a 70-ih i 80-ih godina bili su ključna obilježja cjelokupne ondašnje scene – dakako, one izvaninstitucionalne, avangardne ili alternativne suvremene umjetnosti i kulture. Jasno, nije to bio specifikum samo Studentskog centra niti Zagreba pa ni Jugoslavije, nego obilježje tadašnjeg vremena proizišlo iz samog merituma suvremenih umjetnosti 20. stoljeća. Razumljivo je stoga da je ono eksperimentalno u glazbi vrlo često dolazilo iz drugih umjetničkih područja te da su galerije, kazališta, javni prostori pa i kafići bili izuzetno važna mjesta razvoja eksperimentalne misli, a time i glazbe 80-ih godina prošlog stoljeća.

Pojam eksperimentalnog 70-ih se godina, pa i početkom 80-ih, prvenstveno veže uz video kao (još uvijek) relativno novi medij unutar kojega će se postepeno pojaviti i eksperimentalniji zvuk, tada još uvijek kao “prateći” element. U tim će stremljenjima i razvoju novih umjetničkih tendencija i ovdje iznimno važnu ulogu imati interdisciplinarnost kulturnog pogona SC-a Zagreb. Ivan Ladislav Galeta vodio je nekadašnji Centar za multimedijalna istraživanja (danas MM centar) od 1977. do 1989. godine, stvorivši ključno mjesto prezentacije nekomercijalne filmske umjetnosti, eksperimentalnog filma, intermedijalnih i multimedijalnih umjetničkih praksi. Dakako, blisko je surađivao s tadašnjim Muzičkim salonom pod Gliginim vodstvom, bilo kroz projekcije filmova glazbene tematike, bilo kroz zvučne instalacije, zvučne performanse ili pak glazbeno-scenska djela.

Među potonjima valja istaknuti primjerice Operu-seriju Milane Broš (1982.), kao i instrumentalni teatar Mauricija Kagela, opet u suradnji s KASP-om koji je pod Brošinim vodstvom u mnogočemu doprinio etabliranju glazbe tada avangardnih skladatelja u ondašnjem kulturno-umjetničkom životu ovih prostora. Istovremeno, tu je i kultna nezavisna alternativna kazališna grupa Kugla glumište (osnivači: Zlatko Burić Kićo, Dunja Koprolčec, Zoran Šilović) koja djeluje od 1975. do 1981./82. i koja je u svim segmentima otvarala prostor eksperimentalnijim pristupima, a u glazbenom se smislu otvorila undergroundu, alternativnim izričajima pod utjecajem rocka i punka. Tako su u Kuglinim predstavama glazbu uživo izvodili članovi Kugla benda koji je okupio jedan od suosnivača Kugle, skladatelj i glazbenik Zoran Šilović Šilo: Hrvoje Grgić, Neven Jurić Nenči, Zoran Fiolić, Jurij Novoselić Kuzma, Paolo Sfeci, Igor Šuljić, Goran Šuljić, Nikola Santro, Damir Prica Capri, Igor Pavlica, Sunčica Slamnig – glazbenici mnogo radikalnijeg stava i progresivnije misli od tada sve popularnijih novovalnih ostvarenja. Osim Kugla benda, Šilović je na prijelazu desetljeća osnovao i punk-jazz grupu Deep Throat čije su strukture već najranijih kompozicija ostavljale prostora za slobodnu (jazz) improvizaciju, da bi se kroz nekoliko godina muziciranja u potpunosti prepustili improvizaciji i otvorili put radikalnijim glazbenim eksperimentima. Saksofonist i pijanist Damir Prica Kafka – Capri (Kugla, Deep Throat) nekoliko će godina kasnije s gitaristom Draganom Pajićem Pajom osnovati eksperimentalnu grupu Cul-de-Sac, dok će Damir Bartol Indoš, suosnivač Kugla glumišta, desetak godina kasnije utemeljiti Kuću ekstremnog muzičkog kazališta. Nastavno na svoj cjeloživotni doprinos izvedbenim umjetnostima, prije svega radikalnijim, avangardnim i alternativnim izričajima, upravo će projektima Kuće ekstremnog muzičkog kazališta Indoš zauzeti svoje zasluženo mjesto i na eksperimentalnoj glazbenoj sceni.

Osim djelovanja pojedinaca i kolektiva unutar užeg područja glazbenog eksperimenta, improvizacije i glazbene avangarde, na razvoj nezavisne eksperimentalne glazbene scene na više su načina utjecale druge umjetničke prakse. Godine 1981. pokrenut je međunarodni festival Tjedan suvremenog plesa, a otprilike pola desetljeća kasnije, u sklopu kulturnog programa Univerzijade, i međunarodni festival novog kazališta Eurokaz (1987). Svojim su programima obje manifestacije domaćoj publici predstavljale tadašnje svjetske tendencije, pomicali granice izvedbenih umjetnosti i na svoj način odgajali publiku koja je sve spremnije prihvaćala drugačije umjetnosti. Bila su to mjesta susreta i druženja, bila su to događanja kojima je bilo važno prisustvovati pa je osim sinergije samih umjetničkih praksi postojala i intenzivna sinergija raznovrsnih publikâ. Univerzijada je te 1987. godine osim Eurokaza donijela i otvorenje prostora današnjeg ZKM-a, tadašnjeg Omladinskog kulturnog centra (OKC), u koji je uselio i Radio 101, a cijeli je prostor današnjeg prolaza između Tesline 7 (ZKM) i Gajeve 10 (Radio 101) društveno i umjetnički živnuo.

U tom je prolazu još sredinom 70-ih godina osnovana Galerija Nova, kao dio Centra za kulturne aktivnosti Socijalističke omladine Zagreba, koja će svojim kontinuiranim i dosljednim djelovanjem u polju suvremenih vizualnih umjetnosti postati jednim od ključnih mjesta progresivne umjetničke misli i razvoja nezavisne kulturne scene. U prostoru Galerije Nova 1987. godine novinar i urednik Toni Marošević, inače sudionik legendarne prve radijske gay emisije Frigidna utičnica (Radio 101), vodi program izložbi za jedan dan, a godinu kasnije u susjedni podrum ulazi Boško Petrović te otvara B.P. Club i izdavačku kuću Jazzette Records. Istovremeno, današnji se ZKM izborio za izvedbeni prostor u napokon obnovljenoj dvorani Istra te novoj dvorani Janje, a koncerti i performansi su se održavali i na otvorenom, u spomenutom prolazu koji je ujedno služio i kao prostor za prodaju ploča, stripova i dr. Dvorište Tesline 7 tih je godina u potpunosti pripadalo suvremenim umjetnicima, glazbenicima, performerima, glumcima, vizualnim umjetnicima, pripadalo je tadašnjoj alternativnoj sceni koju bismo danas nazivali i eksperimentalnom.

Biennale između eksperimenta i institucionalizacije

Još od 1961. godine u Zagrebu se održava i međunarodni festival suvremene glazbe Muzički biennale Zagreb, zahvaljujući ponajprije Milku Kelemenu koji ga je utemeljio, ali i njegovim kolegama suvremenicima. Bio je to svakako značajan pomak ka osuvremenjenju jugoslavenske glazbene scene jer će u desetljećima koja dolaze MBZ ugostiti značajne predstavnike, skladatelje i glazbenike svjetske glazbene avangarde. Kelemen je s pravom smatrao da je ondašnja glazbena scena ovih prostora u mnogočemu kasnila za svjetskim glazbenim tendencijama i razmišljanjima te da je za njezin daljnji razvitak neophodno suočavanje sa suvremenošću. U tome je dakako značajno doprinio program budućih izdanja MBZ-a, među čijim su sudionicima između ostalih bili i Igor Stravinski, Luciano Berio, Vinko Globokar, Mauricio Kagel, kao i pionir američke eksperimentalne glazbe, skladatelj, teoretičar, pisac i filozof John Cage. Kao progresivni glazbeni mislilac 20. stoljeća, Cage je između ostalog ustanovio pojam nedeterminiranosti kao osnove shvaćanja pojma eksperimenta u glazbi, na kojem će se temeljiti američka eksperimentalna glazba. U programu Muzičkog biennala Cageva su djela bila relativna konstanta još od prvog festivalskog izdanja, a upravo su njegovi boravci u Zagrebu, posebice onaj 1985. kada je praizvedeno njegovo djelo A Collection of Rocks, među važnijim događajima za razvoj percepcije suvremene glazbe i razvoj glazbene misli lokalne kulturne zajednice.

U kontekstu 80-ih godina prošlog stoljeća valja spomenuti i ulazak drugačijih koncerata u festivalski program, kao što su primjerice nastup kultne post punk grupe Gang of Four (1981.) ili pak nastup slovenskog Laibacha (1983.) koji je zbog simultanog emitiranja Titovih govora i porno filmova prekinula milicija. Ipak, ovakvi će programski iskoraci MBZ-a ostati sporadične situacije i neće rezultirati značajnijim zaokretom i otvaranjem festivala tzv. alternativnijim glazbenim izričajima. Koncerti elektroničke glazbe, improvizirane glazbe, glazbeni eksperimenti i multimedijalni projekti ostat će uglavnom tek malim dijelom festivalskog programa, percipiran i predstavljen kao popratna off događanja. Upravo zbog toga, i zbog usmjerenosti na tzv. ozbiljnu suvremenu glazbu, onu akademske provenijencije, MBZ će postati dio institucionalne glazbene kulture. Iako je tadašnji bijenalski program imao neupitan značaj za kulturnu zajednicu te je odgojio generacije i generacije, daljnji će razvoj MBZ-a pokazati manjak otvaranja alternativnim izričajima, umjetničkom undergroundu, te raskorak s nezavisnom eksperimentalnom scenom.

Onkraj novovalne srednje struje

Povijest umjetnosti općenito, pa i povijest glazbe, nebrojeno je puta pokazala da se ključni pomaci događaju odozdo te da progresivne umjetničke misli uglavnom dolaze kroz istraživanja i nastojanja umjetnika koji djeluju izvan kulturnih institucija. Stoga će u potrazi za drugačijim zvukom, za novim strukturama, novim poimanjima glazbe i glazbenog vremena, značajnu ulogu imati upravo glazbenici koji nisu obrazovani na glazbenim akademijama, bendovi i pojedinci koji dolaze sa rock i punk scene, a čiji izričaj ide u alternativnijem smjeru od srednje struje. U potrazi za vlastitim glazbenim jezikom, ti su glazbenici kontrirali uobičajenim pop i rock izričajima i upravo su oni, svojim više ili manje uspješnim eksperimentima, ali svakako beskompromisnim pristupom, u velikoj mjeri stvorili temelje nezavisne eksperimentalne glazbene scene.

U tom smislu, beskompromisan je bio i član tadašnje grupe Haustor, saksofonist i pijanist Damir Prica Kafka – Capri koji je zajedno s gitaristom Draganom Pajićem – Pajom 1986. godine osnovao eksperimentalni improvizatorski sastav Cul-de-Sac. Prvoj postavi, u kojoj su osim Caprija i Paje bili Predrag Dubravčić (bubnjevi) i Nino Markovac (bas), ubrzo se pridružuju Neven Jurić (francuski rog) i Igor Pavlica (truba). Glazba Cul-de-Saca bila je inspirirana free jazzom, noiseom, elektroničkom glazbom i glazbenim minimalizmom, a glavni zajednički cilj istraživanja u području improvizirane glazbe bila je sloboda umjetničkog izražavanja. Kroz proteklih 35 godina ansambl je mijenjao instrumentalni postav i članove, no suštinska potreba za glazbenim eksperimentom i slobodnim izrazom ostala je konstantna. Nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta prve faze djelovanja (1990.) CDS je tijekom druge polovice 90-ih godina djelovao u Amsterdamu u različitim, uglavnom puno manjim formacijama. Početkom ovoga stoljeća jezgra CDS-a se vraća u Zagreb, Pajo inicira uključivanje mlađih improvizatora te bend izrasta u mnogobrojni muzički kolektiv proširenog naziva CDS Orkestar za ubrzanu evoluciju. Bilo kao stalni ili kao povremeni članovi, kroz CDS je do danas prošao cijeli niz improvizatora, glazbenih eksperimentatora i umjetnika, a njihovo je djelovanje na nezavisnoj glazbenoj i široj umjetničkoj sceni poprimalo različite oblike. Usprkos usponima i padovima, kontinuiranoj borbi ove ili one vrste, zaustavljanjima i novim počecima, upravo su neki od članova CDS-a bili ključni akteri kreiranja nezavisne umjetničke scene novoga stoljeća. Osim umjetničkog, ovdje se misli i na organizatorsko djelovanje, primjerice u pokretanju Festivala prvih (2003.), pokretanju ciklusa improvizatorskih večeri Impronedjeljci (2007.), njegovu gašenju (2011.) te ponovnom pokretanju nakon sedmogodišnje pauze (2018.), ili pak sukreiranju Indoševih šahtofonija i drugih radova, dijelom inspiriranih talijanskim futurizmom.

Dugovječni Cul-de-Sac je u tehničkom smislu možda najviše doprinio razvoju eksperimentalne glazbenom misli, no u stilskom i poetičkom smislu ne treba zanemariti ni doprinos i djelovanje drugih bendova alternativne rock i punk scene koji su glazbeno eksperimentirali u potrazi za vlastitim zvukom te se odmicali od mainstreama, kao što su to primjerice post punk grupa Trobecove krušne peći ili noise bend SexA. Među tada aktivnim zagrebačkim klubovima posebno važnu ulogu ima Klub studenata elektrotehnike KSET, aktivan još 70-ih godina, a koji će krajem 80-ih imati i kontinuirani eksperimentalni program ponedjeljkom. Nije to bio koncertni ciklus eksperimentalne glazbe kako bismo ga danas zamislili, nego mjesto umjetničkog eksperimenta općenito. Dijelom programa bili su koncerti, kao primjerice grupe Ivor The Lord Siniše Očuršćaka, ali i performansi, predstave, hepeninzi ili kakve druge umjetničke akcije kojima je eksperiment sa zvukom mogao biti sastavni element. Ondašnji programski kriterij moglo bi se definirati kao “što čudnije to bolje”, odnosno što alternativnije i eksperimentalnije u mâ kojem smislu.

Osim klubova, važna mjesta za eksperimentalna glazbena događanja, koncerte elektroničke ili improvizirane glazbe bile su galerije, kafići i ateljei. Otvorenja izložbi nerijetko su praćena koncertom, odnosno, preciznije, zvučnim eksperimentom. Sinergija likovnih i drugih umjetnosti sa zvučnim eksperimentima ogleda se i u radu umjetničkih grupa koje su povremeno eksperimentirale sa zvukom, kao što su primjerice Kokowa, Rotor ili Clair Obscure. Iako su ti eksperimenti bili sporadični, ponekad i nevješti, spominjem ih u kontekstu razvoja eksperimentalne glazbene scene zato što se upravo na taj način zvučnim eksperimentima približio Bojan Gagić, danas jedan od najznačajnijih predstavnika eksperimentalne glazbene scene. Osim kao samostalni glazbenik, multimedijalni umjetnik te voditelj platforme novog zvuka Sine Linea (od 2009.), Gagić je aktivan i kao član umjetničkog dvojca Lightune.G, zajedno s glazbenikom, skladateljem i producentom Miodragom Gladovićem. I kao što je Gagić eklatantni primjer umjetnika koji je 80-ih godina stasao na likovnoj i performerskoj sceni, istovremeno postavljajući temelje za buduću eksperimentalnu glazbenu scenu, tako i Gladovića možemo shvatiti kao paradigmatski primjer glazbenika koji je svoju karijeru počeo na punk sceni da bi se kroz desetljeća djelovanja prometnuo u jedno od aktivnijih i poznatijih imena suvremene hrvatske glazbe. Za Gladovićev je umjetnički razvoj ključna upravo istovremenost i koegzistiranje DIY (do it yourself) pristupa imanentnog punk glazbenicima, izuzetnog audioinženjerskog znanja te znatiželje, strasti i talenta za suvremenu glazbu i umjetnost.

Cezure i nove borbe

Devedesete godine s ratom donose dakako i veliki korak unatrag u umjetničkom i kulturnom polju. Paradoksalno (ili ne?) upravo će u ratom zahvaćenom Osijeku nastaviti živjeti, ili točnije preživljavati, noise scena razvijena krajem 80-ih, prije svega kroz grupu Noise Slawonische Kunst, dok će Zagreb čekati neki novi početak. Zagreb će čekati tranziciju, Sorosa, model javnih potreba u kulturi; čekat će postepeno stvaranje nezavisne kulturne scene, pokretanje umjetničkih organizacija i udruga, utemeljenje Udruženja za razvoj kulture URK i Autonomnog kulturnog centra Attack!, otvorenje kluba Močvara, osnivanje Multimedijalnog instituta, pokretanje fanzina i festivala Žedno uho te izdavačke kuće Earwing Records… Novi početak djeluje optimistično, no iako se nezavisna kulturna pa i glazbena scena u određenim segmentima etablira već tijekom druge polovice 90-ih, uža će eksperimentalna glazbena scena, kako ju danas percipiramo, morati još malo pričekati.

U to će vrijeme sadržajno najprogresivniji biti splitski Zidar Betonsky dok će Zagreb u pravom smislu postati centar eksperimentalne glazbe tek u novom stoljeću, povratkom glazbenika iz Amsterdama, pokretanjem Impronedjeljaka i platforme novog zvuka Sine Linea, pojavom Kulture promjene SC-a, ponovnom sinergijom umjetničkih praksi unutar SC-a, otvaranjem prostora za umjetnička istraživanja, ponovnim oživljavanjem programa KSET-a, pojedinim programskim segmentima Žednog uha i N.O. Jazz festivala, koncertnim ciklusom Explicit Music, osnivanjem udruge KONTEJNER, pokretanjem festivala eksperimentalnog filma i videa 25 FPS, pokretanjem Odsjeka za animirani film i nove medije, kao i nešto kasnijim utemeljenjem Izloga suvremenog zvuka, Radione, Galerije Močvara, ZEZ festivala…

Iako se na prvi pogled može činiti kao veliki pomak u razvoju nezavisne eksperimentalne glazbene scene, nažalost, prva će dva desetljeća novog stoljeća ipak nositi i nove poteškoće i prepreke, nove borbe za prostore slobodnog izražavanja, nova ukidanja, gašenja i ponovne početke, perpetuirajući razvojni proces “jedan korak naprijed, dva nazad”. Za razumijevanje društveno-povijesnih i umjetničkih procesa koji su uzrokovali i sudjelovali u stvaranju nezavisne eksperimentalne glazbene scene bilo je neophodno vratiti se nekoliko desetljeća unazad. Također, za potpuno bi se shvaćanje uzročno-posljedičnih veza i međusobnih korelacija ipak trebalo na isti način posvetiti i posljednjim desetljećima što nadilazi okvire ovog istraživanja.

Možda najuzbudljivije što je ovogodišnji Izlog predstavio nova je izvedbena lokacija u sklopu kronično nedovoljno iskorištenog studentskog kompleksa: nedavno obnovljeni Francuski paviljon mjesto je specifične akustike, kao takvo pogodno za site-specific izvedbe, koje je nadahnulo istraživanje akustike i u drugim, uobičajenim festivalskim dvoranama. Iako je ondje prethodno već održano nekoliko glazbenih događanja, izvedba I am sitting in a room Alvina Luciera koju su pripremili redovna suradnica Muzičkog salona SC-a Kaja Farszky i Višeslav Laboš poslužila je gotovo kao simbolično obilježavanje početka akustičkih eksperimenata u Francuskom paviljonu. Jedno od ranih djela istraživanja rezonantnih frekvencija prostora s jedne je strane dovoljno definirano da ne ostavlja mnogo prostora za išta više od puke izvedbe, ali s druge strane upravo zbog jednostavnosti uputa i ovisnosti o prostoru održavanja dozvoljava mogućnost originalne interpretacije, što je ideja koje se uhvatio eventualno Bojan Gagić popratnom svjetlosnom instalacijom. Publici najzanimljiviji dio izvedbe, činilo se, bio je uvodni govor akademika Nikše Glige koji je izuzev zanimljivih anegdota vezanih uz djelo i njegovu izvedbu na ovim prostorima, posjetiteljima servirao nenamjerno zabavnu jezikovu juhu zbog pretpostavljenog neposjedovanja programskih knjižica u kojima, uostalom, sve već piše! I njemački skladatelj/sound artist Gerriet K. Sharma svojim kompozicijama za intrigantni IEM ikosaedralni zvučnik, koji smatra jednako zaslužnim za izvedbu kao sebe, tek je stidljivo naznačio potencijal ovog kružnog prostora; a ako se od ikoga očekivalo da “Francuzu” pristupi bez strahopoštovanja, to je Niko Potočnjak s projektom Jastreb, sada već prepoznatljivog nekonvencionalnog instrumentarija sačinjog od elemenata kao što su katana i kuhinjski nož. Osim što su unijeli dozu apsurda u načelno opušteno ali ipak donekle ozbiljno događanje, Potočnjak i Vedran Brlečić vjerojatno su prvi koji su doista ispunili dani prostor bukom u solidnoj nedugoj izvedbi. U sklopu umjetničkog akustičkog istraživanja OpenSpace, vokalni ansambl Antiphonus zanimljivo je iskoristio ambijent djelomično iz jednostavnog razloga što se radi o grupi ljudi, k tome neopterećenoj instrumentima, koja je u mogućnosti slobodno se kretati dvoranom i na taj je način barem fizički zauzeti. Učinili su to i zvukovno, improvizacijom vokalnih, tjelesnih i emotivnih reakcija na netom primljene vijesti u obliku slika zapakiranih u omotnice dodijeljene svakom članu/ici ansambla pa su se posjetitelji u kratkom vremenskom razmaku mogli naći na tradicionalnom sprovodu, tenis meču ili pak u privatnom prostoru osobne idile. Nakon niza tek neloših realizacija, ostaje dojam da bi Paviljon mogao biti dom daleko impresivnijih glazbenih izvedbi, što bi se u dogledno vrijeme trebalo i ostvariti ako uzmemo ovogodišnji Izlog suvremenog zvuka kao početnu točku istraživanja koja će se nastaviti.

Dobro poznata poznata velika dvorana Teatra &TD postala je također predmetom akustičkog istraživanja u suradnji Kaje Farszky, Josipa Konfica i Nenada Sinkauza through and out of space, u kojoj su udaraljkaši uspjeli na neki način oživjeti prostor lupkajući po zidovima, vratima i svemu usput. S obzirom na prividnu spontanost i zahtjevnost a posebice dinamičnost izvedbe, lako je progledati im kroz prste povremeno međusobno gubljenje u ritmu. Donekle slična ideja iskorištena je povodom zatvaranja Izloga u performansu &TD zvuči izvedenom na krovu kazališta, omogućivši sviranje po velikom znaku “&TD”. Violinistica Barbara Lünenburg umjesto prostora fokusirala se na predmete u Oružju izbora – multimedijskom događanju za violinu, zvuk i video, vješto složenoj kombinaciji djela nekolicine različitih autora. U skladbi Four Violinized Utensils Huga Moralesa Murguie, vaza, roštilj, valjak, vibrator i bubnjarska palica postaju violine i gudala dok se Lünenburg kreće od jednog do drugog prebirući po danim predmetima kao kakva “očajna kućanica” pri čemu note na stalcima počinju djelovati kao recepti. Sudeći prema opisu djela, to Moralesu nije bila namjera, ali Lünenburg ovom izvedbom odašilje prije feminističku negoli kritiku klasičnog instrumentarija.

Temelj istraživanja za osmeročlani Eksperimentalni ansambl, koji je izveo kompoziciju sačinjenu od pojedinačnih studija osmišljenih tijekom programa rezidencije, bio je projekt Hilaryja Jefferyja Introspective Language Music, svojevrsna lingvistička glazba koja se doima zanimljivijom u teoriji nego u praksi. Neki se pak nisu zamarali istraživanjem, ili je barem tako djelovalo. Domaći audiovizualni dvojac avoq predugim je trajanjem razvodnio dojmljiv i vrlo meditativan set repetativnih zvukova saksofona, sintesajzera i efekata. Katharina Gross i Arnold Marinissen predstavili su svoju viziju elektroakustike uz koju epitet “suvremen” djeluje ironično s obzirom na to da Marinissenovi beatovi zvuče kao da nije čuo elektronsku glazbu barem dvadesetak godina, i to lišeni bilo kakve naznake kritičkog odmaka u pristupu.

To nekako dovodi jedinog prigovora ovom izdanju Izloga suvremenog zvuka, događanju kojemu je, čini se, cilj predstaviti aktualno stanje stvari više negoli zapanjiti prekretničkim izvedbama. Istina je da nešto označeno kao “suvremeno” ne mora nužno biti radikalno, međutim ono što ne bi smjelo biti jest anakrono. Iako to, naravno, ne vrijedi za cijeli Izlog, na ovakav bi se način mogao opisati barem dio sudionika festivala koji deklarativno ima namjeru dokinuti određene glazbene podjele i otkriti nešto novo. Držeći za riječ najavljenu neopterećenost žanrovskim i formalnim granicama te otvorenost u pristupanju glazbama današnjice, krajnji rezultat Izloga odražava doista suvremene tendencije eventualno za dio tih glazbi sa zajedničkim nazivnikom formalne pozadine, jednog od spomenutih faktora koji ne bi trebali djelovati ograničavajuće. Osim predvidljivih auditivnih referenci, neki od predstavljenih autora i vizualnoj su komponenti pristupili na krajnje zastarjeo način, primjerice pokušajem ironiziranja internetskog vokabulara problematikom spama i estetikom koje djeluju kao da su preuzete ravno iz devedesetih. U međunarodnom krajoliku suvremene glazbe, moglo bi se reći da najuzbudljiviji i originalni radovi posljednjih godina – promatrano izvan žanrovskih okvira koje ionako nadilaze – potječu upravo iz akademskog miljea, dokazujući da intelektualna pozadina ne mora biti bliskoznačna s društvenim vakumom i ignoriranjem novih praksi u drugim područjima djelovanja, niti bi nužno trebala biti promatrana izvan šireg konteksta.

Ovogodišnji je Izlog prizvao asocijaciju iz recenzije albuma jedne skladateljice, glazbenice i zvučne umjetnice otprije nekoliko godina, u kojoj kritičar kao problem nezanimljivih rezultata istraživačke glazbe iz akademske zajednice ističe dojam da ne predstavljaju išta više od kolekcije zanimljivih efekata. U spomenutom tekstu kritičar također dovodi u pitanje inovativnost na temelju toga što određeni zvukovi koje umjetnici s pozadinom u akademskim institucijama često koriste zapravo odavno nisu radikalni, štoviše, obilato su prisutni u popularnoj glazbi posljednjeg desetljeća. Intuitivno, ovo djeluje kao nepravedna i sasvim neprikladna usporedba različitih stvaralačkih domena, međutim istina je da se od bilo kojeg tipa eksperimentalne glazbe s obzirom na njen istraživački karakter očekuje barem u određenoj mjeri prisutan element začudnosti koji je pak teško postići ako koristi pristup prokušan već nebrojeni broj puta. Festival uspješno – iako vjerojatno nenamjerno – ukazuje na fascinantnu diskrepanciju između perspektiva suvremenih glazbi koje nastoje izaći iz ustaljenih okvira (nerijetko dolazeći do usporedivih konačnih rezultata) s obzirom na različita izvorišta i sredstva. Zanimljivi i za određenu tradiciju progresivni koncept i/ili metoda ne garantiraju nužno i zanimljiv ishod, promatrano u širem glazbenom kontekstu, a ono što je za jednu tradiciju novo i uzbudljivo, za drugu se može doimati odavno prožvakano, naravno, na sasvim drugačiji način.

Ono što Izlog možda nehotice ogoljuje prikaz je stanja suvremene “ozbiljne” glazbe na ovom području, očito još uvijek poprilično konzervativne sfere za koju ovaj festival čak i u aktualnom izdanju predstavlja značajan iskorak. Dio pripadnika mlađe generacije glazbenika/ca definitivno pokazuje da je na dobrom tragu sa svojim zvučnim istraživanjima te da imaju interes i potencijal pogurati stvari naprijed. Ako je Izlog suvremenog zvuka vjeran prikaz aktualnih tendencija ovdašnjih i obližnjih audiovizualnih umjetnika i klasično obrazovanih glazbenika, onda vjerojatno trebamo još ovakvih manifestacija. Publika festivala, šarolikija od njegovog postava, čini se spremnom na hrabriji iskorak u za sada lijepo zacrtanom smjeru.

Drugo izdanje međunarodnog festivala Izlog suvremenog zvuka održat će se od 7. do 10. svibnja u prostorima Studentskog centra. Nakon uspješnog prvog Izloga održanog u travnju 2013., ovogodišnje će festivalsko izdanje tijekom četiri dana predstaviti više od 80 sudionika (glazbenika i skladatelja) iz sedam zemalja, koji će svoj rad predstaviti kroz 30 programa, uključujući koncerte, razgovore s autorima, audiovizualne projekte, predavanje i zvučne instalacije. 

Ovaj festival Muzičkog salona u čijem je fokusu suvremeni zvuk promiče i predstavlja glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softwarea, otvoren je mladima i otvara prostor za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče neophodan dijalog, međusobnu suradnju, te razmjenu znanja i ideja. Upravo otvorenost koncepta omogućava da se festivalski program mijenja i kreira prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama na suvremenoj glazbenoj sceni. 

Festival otvara nastup glasovitog britanskog pijanista Johna Tilburyja, koji se nakon točno 30 godina vraća u Studentski centar u Zagrebu. Tilbury je upravo u svibnju 1984. nastupio na festivalu Muzičkog salona pod naslovom Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew (1936.-81.), a godinu dana ranije i u sklopu Muzičkog Biennala Zagreb, kada su s njim nastupili i kolege iz improvizatorske skupine AMM: gitarist Keith Rowe i udaraljkaš Eddie Prévost. Na Izlogu suvremenog zvuka John Tilbury gostuje sa svojim recentnim projektom Tilbury performs Beckett, a u Zagrebu će boraviti sve do posljednjeg dana festivala, 10. svibnja. Nakon Tilburyjevog nastupa, na programu festivala je razgovor s umjetnikom kojega će voditi akademik Nikša Gligo, dugogodišnji umjetnički voditelj Muzičkog salona zaslužan između ostaloga i za Tilburyjevo sudjelovanje na spomenutom festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu.

Nizozemski glazbenici Fedor Teunisse, Pepe Garcia i Frank Wienk, članovi vrhunskog udaraljkaškog ansambla Slagwerk den Haag kojima se pridružuje Gideon Kiers izvesti će recentno djelo Hilaryja Jefferyja Time Spell 2 (2013.) za 3 udaraljkaša i živu elektroniku, kao i Fingerprints IV, V i VI skladatelja Arnolda Marinissena, a sva djela na programu skladana su upravo za Slagwerk den Haag. Nastup Slagwerkovaca na ovogodišnjem Izlogu nastavit će se impro sessionom sa iznimnim hrvatskim udaraljkašima Kajom Farszky i Nenadom Kovačićem, koji će pak svoj novi projekt Sound of Movement publici predstaviti dan ranije.

Po prvi puta u Zagreb dolazi i austrijski ansambl Low Frequency Orchestra (Angélica Castelló, Maja Osojnik, Thomas Grill i Matija Schellander) – četveročlani ansambl koji posebno težište stavlja na otvorene koncepte, a u svojim projektima povezuju improvizirane i komponirane elemente, kao i akustičke i elektroničke, u organsku cjelinu. Iz susjedne Srbije dolazi glazbenica, skladateljica i sound artist Svetlana Maraš, kao i video umjetnik Incredible Bob i eksperimentalni gitarist WoO koji će predstaviti svoj novi expanded cinema projekt Peoplemeter.

Iz Slovenije stiže harmonikaš Luka Juhart, iznimno talentiran, cijenjen i nagrađivan glazbenik koji pripada mladoj slovenskoj generaciji izvođača, pomno i strastveno posvećenih izvođenju suvremenog glazbenog repertoara. Tako ćemo na programu Lukinog recitala u sklopu Izloga čuti čak tri praizvedbe (Demetz, Fuentes, Šaljić Podešva), Globokarov Dialog o zraku i Juhartovu hrUP.

Više od 15 domaćih glazbenika i multimedijalnih umjetnika prve će festivaske večeri svojim nastupom odati počast prerano preminulom eksperimentalnom gitaristu Draganu Pajiću – Paji, osnivaču kultne grupe Cul-de-Sac i nezaobilaznom sudioniku, nerijetko i pokretaču, zagrebačke eksperimentalne i improvizatorske scene, a koji je s projektom Eklektični ekspresionizam i sâm sudjelovao u prošlogodišnjem programu Izloga. Saksofonist, pijanist i skladatelj Damir Prica Kafka u svoj je novi elektroakustični ansambl okupio šest glazbenika na prepariranim žičanim instrumentima i udaraljkama (Tena Novak, Sven Buić, Miro Manojlović, Bruno Vorberger, Franjo Glušac, Vedran Peternel), koji će uz upotrebu elektronike nastupiti u Prepariranom projektu, temeljenom prije svega na grupnoj improvizaciji, pri čemu određeni unaprijed fiksirani glazbeni materijali daju naslutit da će njihov nastup svakako sadržavati elemente minimalizma, noisea i free jazza. 

Damir Bartol Indoš proširio je mogućnosti i pomaknuo glazbene i poetičke granice svog izuma odnosno instrumenta šahtofona, a njegov će multimedijalni performans 21,65 metara šahtofonije kojeg izvodi u šahtofon-kabini u dvorištu SC-a publika imati priliku vidjeti i čuti svakakog dana festivala. I zagrebačko-zadarski umjetnički dvojac Lightune.G je nastavio svoja luminoakustička istraživanja, a nakon prošlogodišnjeg field recording projekta Route 666 ove će godine predstaviti prvi luminoakustički objekt – RGB luminofon, zamišljen i projektiran kao svjetlosna varijanta gramofona.

Koncert pripremaju i studenti muzikologije Muzičke akademije u Zagrebu, na čijem će programu biti skladbe njihovih kolega – studenata kompozicije (Antonio Babić, Marko Bertić, Sara Glojnarić, Franjo Klinar, Marko Slaviček, Ivan Violić, Juraj Marko Žerovnik), a u izvedbi studenata instrumentalista. 

Ulaz na sve programe festivala je besplatan, a više informacija o programu potražite ovdje.

Drugo izdanje međunarodnog festivala Izlog suvremenog zvuka održat će se od 7. do 10. svibnja u prostorima Studentskog centra. Nakon uspješnog prvog Izloga održanog u travnju 2013., ovogodišnje će festivalsko izdanje tijekom četiri dana predstaviti više od 80 sudionika (glazbenika i skladatelja) iz sedam zemalja, koji će svoj rad predstaviti kroz 30 programa, uključujući koncerte, razgovore s autorima, audiovizualne projekte, predavanje i zvučne instalacije. 

“Izlog suvremenog zvuka razvija se u onom smjeru u kojem je i krenuo svojim prvim izdanjem. Generalne programske smjernice, nastojanja, fokus i ciljevi, u tom su smislu ostali isti, nastavljajući istraživanje i otkrivanje novoga, poticanje suradnje i dijaloga, kao i inzistiranje na otvorenom pristupu suvremenim glazbama današnjice. Ovogodišnji Izlog jest narastao, po broju sudionika, po broju zastupljenih zemalja, broju partnera, i tako dalje, no ono što me mnogo više veseli od te vrste kvantitativnog rasta jest onaj kvalitativni, onaj koji se prepoznaje u samom sadržaju odnosno u programu. Vjerujem da će drugo izdanje Izloga suvremenog zvuka svojim programom, ali i energijom i atmosferom ponovno pokazati da je potreban, kako publici tako i samim sudionicima, te da u tom smislu postaje važan segment hrvatske suvremene glazbene scene. Malen, ali vrlo aktivan”, naglasila je umjetnička voditeljica Muzičkog salona SC-a, Davorka Begović.

Ovaj festival Muzičkog salona u čijem je fokusu suvremeni zvuk promiče i predstavlja glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softwarea, otvoren je mladima i otvara prostor za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče neophodan dijalog, međusobnu suradnju, te razmjenu znanja i ideja. Upravo otvorenost koncepta omogućava da se festivalski program mijenja i kreira prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama na suvremenoj glazbenoj sceni. Festival otvara nastup glasovitog britanskog pijanista Johna Tilburyja, koji se nakon točno 30 godina vraća u Studentski centar u Zagrebu. Tilbury je upravo u svibnju 1984. nastupio na festivalu Muzičkog salona pod naslovom Život jednog avangardnog skladatelja: Cornelius Cardew (1936.-81.), a godinu dana ranije i u sklopu Muzičkog Biennala Zagreb, kada su s njim nastupili i kolege iz improvizatorske skupine AMM: gitarist Keith Rowe i udaraljkaš Eddie Prévost. Na Izlogu suvremenog zvuka John Tilbury gostuje sa svojim recentnim projektom Tilbury performs Beckett, a u Zagrebu će boraviti sve do posljednjeg dana festivala, 10. svibnja. Nakon Tilburyjevog nastupa, na programu festivala je razgovor s umjetnikom kojega će voditi akademik Nikša Gligo, dugogodišnji umjetnički voditelj Muzičkog salona zaslužan između ostaloga i za Tilburyjevo sudjelovanje na spomenutom festivalu posvećenom Corneliusu Cardewu.

Nizozemski glazbenici Fedor Teunisse, Pepe Garcia i Frank Wienk, članovi vrhunskog udaraljkaškog ansambla Slagwerk den Haag kojima se pridružuje Gideon Kiers izvesti će recentno djelo Hilaryja Jefferyja Time Spell 2 (2013.) za 3 udaraljkaša i živu elektroniku, kao i Fingerprints IV, V i VI skladatelja Arnolda Marinissena, a sva djela na programu skladana su upravo za Slagwerk den Haag. Nastup Slagwerkovaca na ovogodišnjem Izlogu nastavit će se impro sessionom sa iznimnim hrvatskim udaraljkašima Kajom Farszky i Nenadom Kovačićem, koji će pak svoj novi projekt Sound of Movement publici predstaviti dan ranije.

Po prvi puta u Zagreb dolazi i austrijski ansambl Low Frequency Orchestra (Angélica Castelló, Maja Osojnik, Thomas Grill i Matija Schellander) – četveročlani ansambl koji posebno težište stavlja na otvorene koncepte, a u svojim projektima povezuju improvizirane i komponirane elemente, kao i akustičke i elektroničke, u organsku cjelinu. Iz susjedne Srbije dolazi glazbenica, skladateljica i sound artist Svetlana Maraš, kao i video umjetnik Incredible Bob i eksperimentalni gitarist WoO koji će predstaviti svoj novi expanded cinema projekt Peoplemeter.

Iz Slovenije stiže harmonikaš Luka Juhart, iznimno talentiran, cijenjen i nagrađivan glazbenik koji pripada mladoj slovenskoj generaciji izvođača, pomno i strastveno posvećenih izvođenju suvremenog glazbenog repertoara. Tako ćemo na programu Lukinog recitala u sklopu Izloga čuti čak tri praizvedbe (Demetz, Fuentes, Šaljić Podešva), Globokarov Dialog o zraku i Juhartovu hrUP.

Više od 15 domaćih glazbenika i multimedijalnih umjetnika prve će festivaske večeri svojim nastupom odati počast prerano preminulom eksperimentalnom gitaristu Draganu Pajiću – Paji, osnivaču kultne grupe Cul-de-Sac i nezaobilaznom sudioniku, nerijetko i pokretaču, zagrebačke eksperimentalne i improvizatorske scene, a koji je s projektom Eklektični ekspresionizam i sâm sudjelovao u prošlogodišnjem programu Izloga. Saksofonist, pijanist i skladatelj Damir Prica Kafka u svoj je novi elektroakustični ansambl okupio šest glazbenika na prepariranim žičanim instrumentima i udaraljkama (Tena Novak, Sven Buić, Miro Manojlović, Bruno Vorberger, Franjo Glušac, Vedran Peternel), koji će uz upotrebu elektronike nastupiti u Prepariranom projektu, temeljenom prije svega na grupnoj improvizaciji, pri čemu određeni unaprijed fiksirani glazbeni materijali daju naslutit da će njihov nastup svakako sadržavati elemente minimalizma, noisea i free jazza. 

Damir Bartol Indoš proširio je mogućnosti i pomaknuo glazbene i poetičke granice svog izuma odnosno instrumenta šahtofona, a njegov će multimedijalni performans 21,65 metara šahtofonije kojeg izvodi u šahtofon-kabini u dvorištu SC-a publika imati priliku vidjeti i čuti svakakog dana festivala. I zagrebačko-zadarski umjetnički dvojac Lightune.G je nastavio svoja luminoakustička istraživanja, a nakon prošlogodišnjeg field recording projekta Route 666 ove će godine predstaviti prvi luminoakustički objekt – RGB luminofon, zamišljen i projektiran kao svjetlosna varijanta gramofona.

Koncert pripremaju i studenti muzikologije Muzičke akademije u Zagrebu, na čijem će programu biti skladbe njihovih kolega – studenata kompozicije (Antonio Babić, Marko Bertić, Sara Glojnarić, Franjo Klinar, Marko Slaviček, Ivan Violić, Juraj Marko Žerovnik), a u izvedbi studenata instrumentalista. Ulaz na sve programe festivala je besplatan, a više informacija o programu potražite na izlog.sczg.hr.

Izvor: Muzički salon

Organizacije dijele zajedničke interese po pitanju tematike (usredotočenog) gledanja u plesu, ali svaka od njih drugačije obrađuje tu temu u svojem radu, budući da dolaze iz različitih sfera, kultura i koreografske estetike. Kao novi tip spajanja kultura i estetika, projekt će biti katalizator za razmjenu, olakšavajući mobilnost, umrežavanje, razmjenu vještina metodom širenja novonastalih praksi.

Projekt objedinjuje umjetnike, znanstvenike i organizacije iz raznih zemalja s ciljem razmjene i eksperimentiranja, a postavljena su pitanja: Na koji način gledamo? Koje su sličnosti i razlike pogleda s obzirom na kontekst? Čini li se moguće razmotriti usredotočeno gledanje u plesu kao još jedan oblik dijaloga među različitim kulturama i europskim građanima? U programu će sudjelovati domaći i inozemni umjetnici: Marija Andrijašević, BADco., Monika Bregović, Hrvoslava Brkušić, Petra Chelfi, Pierre Cottreau, Marie-Julie Debaulie, Janter Emese, Geisha Fontaine, Nikša Gligo, Tena Gnjatović, Dóra Juhász, Leonida Kovač, Natalija Manojlović, Petra Mrša, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Nataša Rajković, Vedran Senjanović, Alexandre da Silva, Karolina Šuša, Sonja Tarokić i Martina Tomić. 

Zagrebačka rezidencija prvo je Gazing and Dancing okupljanje, a sastojat će se od radnih sesija, eksperimentiranja, razgovora, predavanja i javne izvedbe najavljene za 13. siječnja u 19 sati, i dio je međunarodnog projekta koji podupire Europska komisija u sklopu Programa Kultura 2007-2013.

Izvor: SCZG / Fotografija: Angie Chung

Cilj je, kako ističu organizatori, promicati i predstavljati glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softvera, a festival je otvoren mladima i otvara prostor za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče dijalog, međusobnu suradnju te razmjenu znanja i ideja. Upravo otvorenost koncepcije omogućava da se festivalski program mijenja i kreira prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama.

Program Izloga suvremenog zvuka obuhvaća nastupe tzv. nekonvencionalnih ansambala odnosno bendova, inter- i multimedijalne projekte, ali i teorijski dio kao vrlo važan programski segment: panel diskusije, predstavljanja i razgovore s autorima. Tako se u sklopu festivala očekuje izložba grafičkih kolorističkih partitura Damira Bartola Indoša, izvedba video partiture Azot After Wain, luminoakustički “field recording” projekt Route 666 umjetničkog dvojca Lightune.G, skladbe Cowella, Messiaena i Parta u izvedbi pijanistice Sanje Vrsalović i udaraljkaški recital Kaje Farszky s djelima Rzewskog, Sueyoshija, Smitha, Xenakisa i Globokara. Zatim koncert iznimnog improvizatora i osnivača skupine AMM – perkusionista Eddieja Prévosta s violonisticom Jennifer Allum i pijanisticom Marjolaine Charbin, predstavljanje austrijskog GOD Records, izdavačke kuće za novu i eksperimentalnu glazbu uz nastupe glazbenika koji su objavljivali za tu etiketu te solistički nastup Alfonsa Santimonea za klavir i elektroniku.

Ulaz na sva događanja Izloga suvremenog zvuka – koji će se održati od 24. do 27. travnja u prostorima Studentskog centra – je besplatan. Detaljan program manifestacije možete preuzeti ovdje.

Cilj je, kako ističu organizatori, promicati i predstavljati glazbena istraživanja, razvoj tehnologije i kreiranje novih DIY instrumenata i softvera, a festival je otvoren mladima i otvara prostor za eksperimente, a glazbenike i skladatelje ne dijeli na akademski obrazovane i one koji su obrazovani izvaninstitucionalno, već upravo među njima potiče dijalog, međusobnu suradnju te razmjenu znanja i ideja. Upravo otvorenost koncepcije omogućava da se festivalski program mijenja i kreira prateći suvremenu glazbenu produkciju i pomičući svoj fokus ovisno o novim tendencijama.

Program Izloga suvremenog zvuka obuhvaća nastupe tzv. nekonvencionalnih ansambala odnosno bendova, inter- i multimedijalne projekte, ali i teorijski dio kao vrlo važan programski segment: panel diskusije, predstavljanja i razgovore s autorima. Tako se u sklopu festivala očekuje izložba grafičkih kolorističkih partitura Damira Bartola Indoša, izvedba video partiture Azot After Wain, luminoakustički “field recording” projekt Route 666 umjetničkog dvojca Lightune.G, skladbe Cowella, Messiaena i Parta u izvedbi pijanistice Sanje Vrsalović i udaraljkaški recital Kaje Farszky s djelima Rzewskog, Sueyoshija, Smitha, Xenakisa i Globokara. Zatim koncert iznimnog improvizatora i osnivača skupine AMM – perkusionista Eddieja Prévosta s violonisticom Jennifer Allum i pijanisticom Marjolaine Charbin, predstavljanje austrijskog GOD Records, izdavačke kuće za novu i eksperimentalnu glazbu uz nastupe glazbenika koji su objavljivali za tu etiketu te solistički nastup Alfonsa Santimonea za klavir i elektroniku.

Ulaz na sva događanja Izloga suvremenog zvuka – koji će se održati od 24. do 27. travnja u prostorima Studentskog centra – je besplatan.

Izvor: Muzički salon / Na fotografiji: Lightune.G

Nikša Gligo bio je dugogodišnji voditelj Muzičkog salona Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, u legendarnom razdoblju ove institucije. Kao umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb, naročito u drugoj polovici sedamdesetih godina, sudjelovao je u profiliranju ovoga festivala u međunarodno prepoznatljivu lokaciju suvremene umjetnosti, i ne samo glazbene. Svojom je znanstvenom i nastavnom djelatnošću, kao redovni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu i gostujući profesor na nekoliko inozemnih sveučilišta, bitno proširio okvire muzikoloških istraživanja uključivanjem avangardnih i multimedijskih umjetničkih pojava 20. stoljeća. Kao autor leksikonskih djela i rasprava o glazbenim terminima dao je dalekosežan doprinos standardiziranju hrvatskoga glazbenog nazivlja.

Zbornik Nova nepoznata glazba bit će predstavljen u srijedu, 9. siječnja u 19 sati, u Polukružnoj dvorani Teatra &TD. Na promociji će Zagreb Trio izvesti u zborniku objavljene skladbe Silvija Foretića, Marka Ruždjaka, Miloša Raičkovića i Ališera Sijarića, posvećene Nikši Gligi.

Izvor: SC