Riječ je o koreografskom istraživanju koje se nadovezuje na autoričine radove iz ciklusa Never koji nastaje u suradnji s umjetnicima_ama iz različitih disciplina. U sklopu rezidencije održat će se javna prezentacija istraživanja uz razgovor s publikom.

“Serija radova Never istražuje efemernu prirodu izvedbenih umjetnosti i načine njihova bilježenja i arhiviranja. U središtu ovog rada nalazi se razvoj i praćenje metodologije koreografskog procesa kroz autoetnografske pristupe, koji proizlaze iz različitih umjetničkih praksi. Fokus je na kolektivnom radu i pitanjima koja nastaju unutar procesa: kako ono što inače ostaje na marginama može postati središnji materijal, kako dijelimo različite metodologije rada i kako unutar procesa stvaranja nastaje nova, zajednička”, piše u najavnom tekstu.

Prezentacija je interaktivnog karaktera, a osim predstavljanja rada uključuje i razmjenu dojmova, te zapisivanje asocijacija. Susret je otvoren svima, a ulaz je slobodan uz prethodnu rezervaciju mailom na rezervacije@mediteranskiplesnicentar.hr.

Više detalja pronađite ovdje.

Projekt je nastao jer “smo htjeli više raditi s domaćim umjetnicima i umjetnicima, budući da je program Galerije Močvara uglavnom fokusiran na strane produkcije. Pokušavamo pomiriti više struja izvedbenih umjetnosti, no ples je ipak dominantan i dosta umjetnika s kojima radimo dolazi iz plesne umjetnosti, ali pokret shvaćaju slobodnije i izvan klasičnih kategorija”, istaknuo je Japundžić.

Rezidencijalni program ove godine nema tematsku odrednicu, već su kustos i kustosica selekciji “pristupali organski, vodeći se instinktom. Onda se razvila zanimljiva dinamika odnosa koju nismo mogli ni predvidjeti. Postoji neka vrsta vodstva, ali i otvorenost da ideje idu do kraja bez nasilnog uklapanja u neku temu“ pojasnila je Vene i dodala kako su svi umjetnici_e “ušli u jako nepoznat teritorij, išli su korak dalje od onoga što inače rade, a to je ideja ovog programa – da stvorimo takve uvjete i siguran prostor u kojem umjetnici_e mogu isprobavati”. 

Izvedbena večer započela je radom Show Me Yours I Show You Mine autorice Brune Jakupović, njezinim prvi samostalnim radom ovog formata. Kako ističe Japundžić, autorica je “primarno vizualna umjetnica koju zanima materijalnost i teksturalnost, a kroz svoje tijelo istraživala je skulpturalne elemente koje inače izrađuje“.

Izvedba je organizirana oko dvije skulpture i crnog trosjeda koji dominira prvim dijelom triptiha. Jakupović ga koristi kao zvučnog i tjelesnog partnera, naglašavajući trenje materijala, a potom se kroz njega i provlači, pretvarajući i njega u skulpturu. Taj element ponavlja u nekoliko navrata, prekidajući ga kratkim epizodama pred mikrofonom gdje proizvodi zvukove žvakanja i vokalizira.

Drugi dio vezan je uz žućkastu skulpturu nalik zubu, ispunjenu želatinastom tekućinom. Autorica u nju uranja kosu i ruke, potom masu baca iza sebe uz zvučnu kulisu statičkog šuma, digitalnih smetnji i zvuka urušavanja sinkroniziranog s padom tekućine na pod. U posljednjoj etapi zvučno-izvedbenog rada izvođačica je u interakciji sa šupljom geometrijskom konstrukcijom omotanom mekim materijalom i crnim tekstilom, a performans završava kada autorica kroz nju prolazi i udarcem je urušava.

Druga izvedba odvila se neposredno nakon, a publika je s praktikabla s kojih je gledala Show Me Yours I Show You Mine sišla i uputila se prema stražnjem dijelu Velike dvorane te okružila izvedbeni prostor. “Htjeli smo da finale rezidencije bude u obliku jednovečernjeg izvedbenog događanja na kojem će se aktivirati različiti punktovi. Jednom ćemo doći do situacije da jedan performans ulazi u drugi, no ovdje se ipak radilo o tri odvojena rada koji su imali dobru zajedničku dramaturgiju”, pojasnio je Japundžić.

Udarac pri rođenju duo Padian Rota izvodi u prostoru osvjetljenom crvenim, gotovo inkubacijskim, visećim lampama, a među njima je i mali displej na kojem se izmjenjuju kombinacije slova i brojeva te izlistavaju abeceda i brojčani niz. Na samom početku, izvođačica odabire šest osoba iz publike koje će postaviti na sceni u krug, a paralelno ih njezina izvedbena partnerica povezuje linijom bijele tekućine koju iscrtava tako što iz spremnika na leđima pomoću cijevi uvlači tekućinu u usta da bi ju onda nanijela na pod. 

Nakon što se formirao krug sa šest čvrstih ljudskih točaka, započinje plesni segment koreografiran kao niz od nekoliko desetaka tupih udaraca tijela u tijelo, zatim promjena položaja i međusobnih odnosa tijela kako bi otpočela nova serija identičnih udaraca. U posljednjem dijelu izvođačica koja je prethodno iscrtala krug, sada ga ponovno obilazi, uvlačeći tekućinu u usta i ispuštajući je u kratkim razmacima. Krug i dalje postoji, ali sada poprima drugačiji oblik – niz crtica i točkica.

Na kraju se simbolično otkriva natpis P16I1N R21T1 koji je tokom izvedbe nastajao u pozadini jer, kako ističu kustos i kustosica programa, “Padian Rota potpuno je novi kolektiv i njihova je izvedba bila rođenje tog novog entiteta – kao neki coming out i kroz ime i kroz kodove koji otkrivaju novi identitet.“

Posljednji predstavljeni rad bila je vokalno-instrumentalna izvedba Ivane Bojanić KHCOLD: prolonged longing, nastala u suradnji s Androm Giuniom i Nikolinom Rafaj. Pred publiku dolazi izvođačica koja svoju vokalnu izvedbu simultano interpretira pokretima ruku i tijela te kretanjem kroz prostor. Nakon njezinog solo segmenta, Giunio muzicira na lap steel gitari da bi mu se Bojanić ponovo pridružila u zajedničkoj harmonizaciji. U posljednjem dijelu izvedbe, izvođačica na scenu donosi pilu za drvo koju koristi kao instrument, proširujući tako vokalno-instrumentalni sloj izvedbe.

Vene i Japundžić napominju kako su predstavljeni radovi u pravilu još u nastajanju, što je dijelom posljedica rezidencijalnog formata, ali i refleks formalne transgresivnosti radova. “Performans je otvoren za ideju djela u nastajanju, puno više nego vizualna umjetnost. Trebamo stvarati mjesta gdje se umjetnici osjećaju dovoljno dobro da možemo ‘stopirati’ njihovo istraživanje, pokazati gdje su stali i pustiti ih da idu dalje”, zaključila je Vene.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Tijekom programa KUFER_koncept polaznici i polaznice, uz mentorsko savjetovanje Nikoline Rafaj i Ivane Vuković uz Romanu Brajša, radili su na razvoju vlastitih koncepata. Program se zaokružuje javnim predstavljanjem nastalih radova s ciljem uspostavljanja novih suradnji te pronalaska potencijalnih producenata na nezavisnoj sceni i u institucionalnom kontekstu. Moderator predstavljanja je Ivan Planinić.

Kroz format pitchinga, u trajanju do 10 minuta, publici će biti predstavljeni koncepti Bile smo vještice – tijelo, vatra i šutnja autorskog tima Kristine Grubiše, Mie Leonie i Dorotee Ilečić Sever, Da li su vanzemaljci jestivi? autora Nikole Stanišića, Pisma autorskog tima Antonije Zots Marijanović i Dominika Dolenca, Zamka za hobotnice autorice Antonele Tošić, Soba koju ostavljamo autorice Anđele Žužul i Živjet ću 200 godina pa makar da umrem autorice Ive Štefanije Slosar.

Više informacija pronađite ovdje.

Okrugli stol Hrvatsko dramsko pismo na domaćim pozornicama diskurzivni je dio dvogodišnjeg rezidencijalnog projekta New Stages, usmjerenog na razvoj novih dramskih tekstova autora i autorica mlađe generacije, njihovo aktivno pozicioniranje na kazališnu i književnu scenu te kontekstualizaciju suvremenog dramskog pisma.

Nakon otvaranja niza relevantnih tema na prethodnim okruglim stolovima koje su bile vezane uz različite aspekte suvremenog hrvatskog dramskog pisma, New Stages ovoga puta stavlja fokus na pitanja njegovu scensku prisutnost. Neka od pitanja kojima će se sudionici_e baviti su načini na koje su hrvatski dramski autori_ce prisutni na domaćim pozornicama, kako njihovi tekstovi dolaze do kazališta, s kakvim se produkcijskim izazovima susreću i slično.

Na okruglom stolu u Kunstu sudjeluju: sveučilišni profesor, teatrolog, kritičar i književnik Boris Senker, teatrologinja Martina Petranović, ravnateljica Satiričkog kazališta Kerempuh Sonja Kovačić te dramska spisateljica i redateljica Vedrana Klepica. Razgovor moderira dramska spisateljica i dramaturginja Nikolina Rafaj.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

O samom početku KUFER-a govorile su njegove osnivačice, redateljice Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković. Okrugli stol Suradnje mimo hijerarhije: estetske prakse izvan tržišne logike i repertoarne dominacije tako je bio posvećen razlozima osnivanja i tadašnjim izazovima na nezavisnoj sceni.

Od 2000. godine kada je KUFER osnovan, problem ulaska novih autora_ica u institucionalna kazališta ostao je gotovo nepromijenjen. Veća kazališta uglavnom ne žele riskirati s mladima koje smatraju neprovjerenima, a repertoarne politike ne ostavljaju prostor za potencijalni otklon od očekivanog. Zbog toga, s ulaskom u institucionalna kazališta nemaju problem samo mladi, nego i oni čiji rad ne odgovara programskim okvirima.

Iako su tih godina Ruždjak Podolski i Perković već bile afirmirane u institucionalnom kontekstu, prepoznale su nedostatak platforme za eksperiment i afirmaciju takvih umjetnika_ca na nezavisnoj sceni. S ciljem popunjavanja sistemske rupe, svoju poziciju iskoristile su za osnivanje umjetničke organizacije u sklopu koje su režirale tek prve dvije predstave, Tragediju mozgova Janka Polića Kamova i Adama i Evu Miroslava Krleže, a u narednim godinama djelovale su kao produkcijska podrška.

Istaknule su da je KUFER tih godina bio dostupan svima i da nije imao repertoarnu politiku. To je omogućavalo zainteresiranim autorima_cama da preko njega prijavljuju vlastite programe, ali je istovremeno značilo da održivost same organizacije ovisi upravo o njihovu odazivu koji, napomenule su, nije bio sukladan njihovim očekivanjima. Budući da rezultati javnih poziva za financiranje programa u kulturi nisu, a ni danas ne ovise isključivo o kvaliteti prijavljenih programa, nego i o političkim prioritetima te visini proračuna, to što je KUFER preživio svoje formativne godine nije zanemarivo. Međutim, unatoč promjenjivom, ali postojanom interesu za prijavljivanje programa, kao i gotovo svake godine osiguranim sredstvima, Ruždjak Podolski i Perković bile su svjesne da organizacija ne može dugoročno opstati bez adekvatne produkcijske podrške.

KUFER su 2012. godine preuzele dramaturginja Vedrana Klepica i producentica Petra Glad, koje su na okruglom stolu Kolektivnost, eksperiment i potraga za novim formatima govorile o potrebama tada nove generacije radnika_ca u kulturi kojoj su i same pripadale.

Interes institucionalnih kazališta za suvremeno dramsko pismo, osobito ono neafirmiranih i mladih autora_ica, objasnile su, bio je zanemariv, dok je produkcija kao struka tek počela stjecati profesionalno priznanje. Naglasile su da im je upravo zbog toga bilo bitno povećati vidljivost suvremenih dramskih pisaca i spisateljica te inzistirati na ravnopravnim suradničkim odnosima.

Osnivanjem organizacije dostupne svima te prepuštanjem osnivačkih prava dramaturginji i producentici, Ruždjak Podolski i Perković započele su proces dehijerarhizacije koji su Klepica i Glad nastojale nastaviti. Kako je interes za prijavljivanje programa preko KUFER-a rastao, vođenje organizacije zahtijevalo je više od produkcijske podrške pa su umjetničke voditeljice morale birati jedan do dva programa godišnje i to su radile ravnopravno, a cilj im je bio poticati kolektivan rad i razvoj novih formi.

Uspješan primjer njihove prakse svakako je organizacija scenskih čitanja tekstova mladih dramskih pisaca i spisateljica Mala noćna čitanja u institucionalnim kazalištima – Teatru &TD, Gavelli i Zagrebačkom kazalištu mladih, te povezivanje autora tih tekstova s afirmiranim redateljima i redateljicama u svrhu poticanja budućih suradnji. Kao primjer navele su i pokretanje edukativnog programa KUFERedu koji je ostao aktivan sve do danas.

U odnosu na početak 2000-ih, tijekom vodstva Klepice i Glad ipak je došlo do promjena okolnosti na nezavisnoj sceni. Osnivanje Zaklade “Kultura nova” omogućilo je financijsku stabilnost mnogim udrugama i umjetničkim organizacijama u području suvremene kulture, uključujući i KUFER. Međutim, s povećanjem broja stabilnih udruga i organizacija, povećala se i konkurencija za financijska sredstva. KUFER je tada izgubio financijsku potporu za Mala noćna čitanja, ne zato što program nije bio kvalitetan, već zato što nije više bio jedini takav. 

Zbog toga zadatak voditelja_ica udruga i umjetničkih organizacija od tada nadalje nije bio samo strateško planiranje programa u odnosu na nedostatke u institucionalnim kazalištima, nego i u odnosu na ponudu na nezavisnoj sceni.

Uz Klepicu, od 2017. do 2019. godine KUFER je vodila producentica Nina Križan, a 2019. godine vodstvo su preuzeli producentica Romana Brajša i dramaturg i redatelj Ivan Penović. Godinu dana prije preuzimanja KUFER-a, Brajša je uz redatelja Ivana Planinića i glumca Domagoja Jankovića osnovala KunstTeatar pa je njegova veza s KUFER-om postojana od samog početka. Na okruglom stolu Hibridne estetike i prostorna nomadnost: između izbora, potreba i prekarijata Brajša i Penović istaknuli su upravo važnost KUFER-a za KunstTeatar i obratno. KUFER-ova dugovječnost omogućila je dostatna sredstva za koprodukcije u kojima su realizirane predstave KunstTeatra, dok je KunstTeatar pružio KUFER-u prostor i time, barem na neko vrijeme, dokinuo njegovu prostornu nomadnost.

Referirajući se na televizijski prilog snimljen uoči prve KUFER-ove premijere, a pušten na samom početku okruglog stola, Ruždjak Podolski i Perković prisjetile su se tadašnjih radnih uvjeta u prostoru Pogona Jedinstvo. Naime, kada je početkom 2000-ih raspisan prvi javni poziv za korištenje Pogona Jedinstvo, KUFER je ušao u prostor koji se infrastrukturno znatno razlikovao od onoga kakav je danas. U zimskim mjesecima, zbog razbijenih prozora i grijalica na lož ulje, prostor je bilo gotovo nemoguće zagrijati.

Nakon što se Teatar &TD otvorio za suradnju s akterima na nezavisnoj sceni, većina KUFER-ovih produkcija i koprodukcija realizirana je upravo u njegovim prostorima. U odnosu na današnje produkcijske uvjete, mogućnosti repriziranja bile su zavidne pa većina gledatelja nije ni znala da se ne radi o produkcijama samog kazališta. U odnosu na Teatar &TD u kojem su KUFER-ove predstave zapravo gostovale, Penović je naglasio kako je ulaskom u prostor KunstTeatara KUFER postao dio mreže udruga i umjetničkih organizacija koje dijele resurse i redovito koproduciraju. Tako je prostorni kontinuitet donio KUFER-u stabilne produkcijske uvjete i vidljivost, ali i određenu prilagodbu repertoarnoj politici.

Okrugli stolovi pružili su uvid u razvoj organizacije, kao i ključne promjene na nezavisnoj sceni. Sama organizacija svakako je primjer uspješne produkcijske prakse, ali i pokazatelj da jedna udruga ili umjetnička organizacija ne može sama popuniti sistemske rupe. Slušajući o okolnostima u institucionalnom kazalištu i na nezavisnoj sceni proteklih 25 godina, jasno je da u odnosu na danas ima pomaka, ali ne i značajnih. 

Kao mlada dramaturginja, mogu reći da za mene i većinu mojih kolega i kolegica kraj akademskog obrazovanja i dalje znači početak suočavanja sa značajnim financijskim i karijernim izazovima. Onima koji nemaju financijsku potporu obitelji, obiteljsku ili vlastitu nekretninu, uzdržavanje postaje primarna preokupacija. Zbog toga, ali i konkurentnosti, većina nije u poziciji odbijati poslovne ponude ili se boriti za bolje uvjete rada i poštene honorare. Kada je primarna preokupacija uopće raditi i biti plaćen za taj rad, KUFER-ov koncept istraživanja umjetničkih praksi s pravom na pogrešku može se činiti kao daleki san.

Kako bi umjetnička i kulturna ponuda ostala raznolika, nužno je omogućiti bolje uvjete rada i poštene honorare, prostor za eksperiment i afirmaciju mladih autora_ica. Mnoge udruge i umjetničke organizacije sustavno rade na tome kroz edukaciju umjetnika_ca i kulturnih radnika_ca o njihovim pravima, područjima borbe i mogućnostima plasmana na tržište, kroz informiranje o javnim pozivima za financiranje ili razvoj programa. Mnogi osnivaju vlastite umjetničke organizacije jer im omogućuju veću autonomiju, ali se brzo suoče s problemom fragmentacije nezavisne scene. Čak i kad dođe do povećanja proračuna za kulturu ili raspisivanja javnih poziva koji uključuju mlade, pojedinačne potpore zbog toga su uglavnom manje. To za sobom povlači nemogućnost realiziranja zamišljenih programa, prilagođavanje programa financijskim mogućnostima ili smanjenju honorara.

Situacija je složena i nema jedinstvenog rješenja, ali se ne smije svesti na individualnu borbu. Prebacivanje odgovornosti na pojedinca uvijek je opasno jer smo suočeni sa sistemskim problemima koje nećemo moći ni pokušati riješiti bez udruživanja i solidarnosti. 

Kontinuirana predaja umjetničkog vodstva mladima omogućila je KUFER-u da opstane i ostane potreban nadolazećim generacijama radnika_ca u kulturi. U kontekstu afirmirane udruge ili umjetničke organizacije, ostati mlad znači ostati svjestan potreba mladih i znati iskoristiti svoju poziciju na isti način na koji su je iskoristile KUFER-ove osnivačice, otvarajući prostor drugima. Osim što je obljetnička, za umjetničko vodstvo KUFER-a ova godina je i tranzitna. Dramaturginja Nikolina Rafaj već je zamijenila Penovića, a Brajša također uskoro odlazi. S početkom 2026. godine tako će započeti era šeste generacije umjetničkog vodstva KUFER-a.

Osnovan 2000. godine od strane redateljica Dore Ruždjak Podolski i Franke Perković, KUFER je u proteklih 25 godina postao značajna platforma za promociju mladih kazališnih umjetnika i razvoj nezavisne kazališne scene u Hrvatskoj.

“25. obljetnica osnutka KUFER-a nije tek trenutak za povratak u prošlost, već i prilika za kritičko sagledavanje puta koji je KUFER prošao, kako bi kroz dijalog i razmjenu iskustava osvijetlili potrebu za postojanjem ovakvih platformi, njihov položaj u širem društveno-kulturnom kontekstu, ali i otvorili prostor za zajedničko promišljanje budućnosti nezavisnih kazališnih inicijativa i organizacija”, poručuju iz organizacije.

Program obilježavanja uključuje: scenska čitanja, okrugle stolove, projekcije video snimki predstava te susrete s autorima, redateljima, dramaturzima, producentima i glumcima koji su tijekom godina oblikovali identitet KUFER-a. Među sudionicima su: Dora Ruždjak, Franka Perković, Miran Kurspahić, Mario Kovač, Anica Tomić, Vedrana Klepica, Helena Petković, Ivan Penović i mnogi drugi.

Program obilježavanja 25 godina KUFER-a rezultat je prve faze istraživanja arhive ove kazališne organizacije u kojoj su analizirani dostupni materijali te provedeni intervjui s osnivačicama, voditeljima i suradnicima iz različitih faza njezina razvoja.

Unutar razgovora naglasak je bio na detektiranju neuralgičnih točaka u razvoju organizacije, mapiranju područja borbe u umjetničkom i produkcijskom smislu, kao i šire u kontekstu razvoja nezavisne scene. Cilj je bio napraviti svojevrstan pregled djelovanja kao i revizije misije i vizije samog KUFER-a od osnutka do danas.

Značajan doprinos dala je Petra Glad kroz svoj diplomski rad o prvih deset godina organizacije, a u istraživanju zajedno s Agatom Juniku i Igorom Ružićem, kao ključne tematske okosnice pojavile su se prostorna, ali i idejna nomadnost kao refleksija nezavisnog djelovanja te hibridne estetike koje odolijevaju jasno odredivim žanrovskim i stilskim formama.

U pripremi je i dokumentarni film koji će koristiti snimke s obilježavanja, kao i bogatu arhivsku građu, ne samo kao retrospektivu, već i kao alat za povećanje vidljivosti nezavisne scene i pokretanje novih KUFER-ovih programa.

Od osnutka do danas KUFER je producirao više od 40 predstava, surađivao s preko 150 umjetnica i umjetnika te je za svoj rad više puta nagrađivan. Nakon osnivačica, umjetničko vodstvo KUFER-a preuzimali su: Petra Glad, Vedrana Klepica, Nina Križan, Ivan Penović i Romana Brajša, od ove godine mu se pridružuje i Nikolina Rafaj. 

“KUFER i nakon 25 godina ostaje prostor otvorenosti, istraživanja, propitivanja i suradnje, mjesto gdje se različite kazališne poetike, generacije i iskustva susreću u želji za stvaranjem”, poručuju organizatori_ce.

Raspored programa potražite službenim stranicama KunstTeatra i KUFER-a.

Matea Bilosnić autorica je koreografije koju izvodi s Natašom Kusturom, a dramaturgiju potpisuje Nikolina Rafaj. Robota u predstavi izradio je Vedran Relja, scenografiju Josip Kresović, a kostimografiju Ana Fucijaš. Glazbu potpisuje Nikola Krgović (N/OBE), a dizajn svjetla Saša Fistrić.

Kako stoji u najavi predstave: “Never ALLone je koreografsko putovanje unutar kojeg autorica ples tretira kao osobni vremeplov koji joj omogućuje promišljanje i preoblikovanje svoje prošlosti i budućnosti. (..) Putovanje se ovoga puta nastavlja u tehnološkom okolišu, u kojem je drugo tijelo materijalizirano kroz težak i čvrst metalni okvir s prozirnom unutrašnjošću, otvarajući tako prostor zajedničke ranjivosti.”

Više informacija o izvedbi i ulaznicama pronađite ovdje.

Tema razgovora bit će “reinterpretacija bajki i mitoloških obrazaca u suvremenom kazališnom jeziku, s naglaskom na pitanje ženskog nasljeđa, odnosa majke i kćeri te oslobađajuće snage pripovijedanja”, piše u najavi. U razgovoru sudjeluju Maja Posavec, autorica i izvođačica, Nataša Govedić, kazališna kritičarka i teatrologinja, Evelina Rudan, književnica, filologinja i kroatistica te glumci iz predstave, Tanja Smoje i Rok Juričić. Razgovor će moderirati dramaturginja Nikolina Rafaj.

Predstava Mamina kći Vuk koristi elemente bajke “kako bi otvorila prostor za introspektivan i univerzalan dijalog o nasljeđu, ženskoj snazi i transformaciji”. Kroz razgovor se nastoji otvoriti šira rasprava o tome kako reinterpretirati tradicionalne narative u suvremenom kontekstu te kako “bajke i mitovi mogu poslužiti kao alat za propitivanje suvremenih identiteta i društvenih odnosa”, pišu organizatori_ce.

Više informacija pronađite ovdje.

Možda me je zato posebno dotakla uvodna scena u monodrami Frutti di mare, autorskom projektu Ivane Krizmanić i Nikoline Rafaj u Teatru &TD, kad Ivana iz ležećeg mrmora na kauču prijeđe u pokušaje organizacije vlastita ljetovanja ili kontroliranja situacija koje su se neminovno otele kontroli. Poput gđe Brankice koja dan prije putovanja povisuje cijenu smještaja za petnaest eura po noći, majke koja u stilu penzionerke egzibicionistkinje hoda po zvizdanu i kolabira, ili prijatelja Davora koji očito nije sklon konkretnim dogovorima, pa je i onaj oko zalijevanja biljaka takav kao da se od njega utjeruju dugovi, a ne iskaz nekog čina zajedništva. Ti razgovori postaju sve repetitivniji te stoga i napetiji, i služe istovremeno kao pozicioniranje junakinje i skiciranje vremena u kojem ona živi. Neminovan je tako katapult u trop bolje prošlosti i prisjećanja sjajnih prijašnjih godina u kojima se za stvarima čeznulo, a onda posljedično u njima i – uživalo. Što se dogodilo da više nije tako? Predstava je dramaturški i postavljena kao niz pomno osmišljenih prizora uz čiju pomoć pokušavamo doći do odgovora na to pitanje. Nužno je zato krenuti otpočetka. 

Junakinja koju gledamo u kasnim je četrdesetima, živi sama, i sama ide na ljetovanje koje bi trebalo biti plod tekućeg rada (ona sve radi sama, ona je i na kazališnim daskama – sama). To je nimalo suptilna metafora i referenca na kapitalistički diskurz promatranja odmora kao nečeg što je ili ekonomska aktivnost koja pridonosi potrošnji i ravna se prema tržištu te od (kulturnih) radnika i radnica traži da na odmor odu kako bi se što spremniji i odmorniji vratili na posao, ili da tijekom odmora performiraju određene aspekte užitka, iako ih zapravo nema. Sve je mučno: ležanje pod suncem ne pruža užitak kad znaš da ti majka pod tim istim suncem pati, spavanje u buksi gđe Brankice ne predstavlja užitak jer traži dodatne prihode koje junakinja nema, hidriranje vodom s izvora krških rijeka u priobalju nema smisla kad znaš da ti biljke upravo skapavaju. 

Nostalgija se ovdje aktivira kao, kako lijepo junakinja kaže na kraju predstave za prošlost, “jedina strana zemlja u koju možeš otići bez putovnice”. Dodala bih, i bez novca. Junakinju, putem dnevničkih zapisa, sjećanje vodi u jedno davno ljeto osamdesetih u Savudriji u njezinim ranim tinejdžerskim godinama, mjesto koje je baš lijepo, kroz rakurs tinejdžerice, opisano kao mjesto žudnje. Ona je noć prije toliko uzbuđena od odlaska da ne može zaspati! Takva jukstapozicija s uvodnom scenom ne može proći nezapaženo i na njoj je većim dijelom građen intenzitet nostalgije s kojim se junakinja nosi, te razlike na liniji djevojaštvo-zrela životna dob. 

U tom je kontekstu djevojaštvo puno slobode, i taj je prostor slobode dekadentni socijalizam obilježen svim prvim stvarima. Prvim ljubavima, prvim uživljavanjem u pop-muziku preko sestrinih ploča (Madonna, Michael Jackson, Ultravox…), i stvaranjem vlastitog djevojačkog soundtracka, blockbuster filmova poput Indiane Jonesa, E.T.-ja, Ratova zvijezda… I meni možda najzanimljivijim: prvim jedenjem čokolade iz kante za smeće, odbačene od strane dobrostojeće kolegice iz razreda. I to ne bilo koje čokolade nego Milke, koja je junakinji bila nedostižna, a paradoksalno, za strano se tržište bila proizvodila u tvornici Kraš. Jedna kratka scena koja je ocrtala neke ipak postojeće klasne razlike, pa i prostor slobode u ideološkom smislu. 

Predstava, doduše, ne isklizava u društveni komentar dvaju političkih uređenja u koja bi se ovlaš mogla smjestiti dva pola predstave, sadašnjost u (društveno neodrživu) kapitalizmu i prošlost u (dekadentnom) socijalizmu, jer joj to u osnovi i nije cilj. Cilj ostvaruje u svom nepretencioznom feminističkom potencijalu nostalgije i unutarnjoj borbi s osjećajem vlastite vrijednosti i svrhe. Pa tako i preispisuje i gura u stranu sada dobro uspostavljen trop pogleda na osamdesete iz muškog rakursa, gdje se jahalo po Novome valu konstruirajući razne maskulinitete i verzije rokerske i kul prošlosti opet i opet i opet… Ovdje autorice to ne zanima i zaboga, kako je to dobrodošlo! Junakinji su njezine pretkinje rekle, čuje ih onda i danas (!) da su se one za nju naprale i načistile i da ona, parafraziram, može ići osvojiti svijet. Ali kako osvojiti svijet, postići svoju svrhu, ako smo udaljeni od (intenzivnih) osjećaja poput želje, žudnje, strasti? Što smo ako ne možemo osjetiti stvari na način na koji smo ih osjećali prvi put kad je sve bilo pitanje života ili smrti? Jedini osjećaj dovoljno jak da izazove ikakvo unutarnje poniranje onaj je osjećaj nostalgije. On trga i vrijeme i prostor tako jako da od njega može nastati predstava. 

Na temi nostosa, ponekad mi se čini i vjerojatno je tako, leži suvremena zapadna književnost, ali češće iz muškog nego ženskog rakursa. I na pamet mi, na prvu, pada jedan po intenzitetu jednak prodor nostalgije, onaj kad Dorothyjna čežnja za domom tornadom počisti Kanzas i nju prebaci u Oz u slavnom Čarobnjaku iz Oza. No, ovdje Ivana Krizmanić i Nikolina Rafaj koriste sjećanje na prošlost kao nešto jednostavniju, ali jednako efektnu metodu “putovanja u zemlju čudesa”. Prošlost tako postaje prostor igranja kroz izvedbu omiljenih pop songova, imitiranja scena iz filmova, prisjećanja na školovanje, ljetovanje, kako smo razvijali ljubav prema nečem što je s nama ostalo za čitav život kroz čitanje dnevničkih zapisa. I čitav taj svijet Ivana Krizmanić nosi kroz svoju glumačku izvedbu kojoj ni u ovoj predstavi, a ni inače, nema puno konkurencije. 

I baš zbog teme nostosa, koja je uvijek tako fatalna, teška, uzbudljiva i luda, i koja je u ovom slučaju smještena u jednu malu monodramu, osobno bih voljela da je intenzitet teksta jednak intenzitetu osjećaja nostalgije, i da se po njemu samo mrvu više dubilo. Bilo je za to prostora, u npr., trenucima kad bi Ivana zaustavljala izvedbu da bi nam dočarala tko su bile pop-figure o kojima govori ili da nam ukaže na njihov sunovrat u sadašnjosti (jer “svakog dostigne njegova biografija”, pogotovo Michaela Jacksona). Taj mi se dio učinio kao fusnota kojoj tamo nije nužno mjesto, iako joj je funkcija jasna – da dočara njihov značaj u življenom vremenu i da ogradi junakinju od njihovih nimalo sjajnih privatnih života. Te biografije danas većinom čitamo kao činjenice, a od činjenica nikako da dođemo do suspenzije daha, kao što se dogodi kad na samome kraju kad se nostalgija eksplicitno uvodi kao tema u predstavu i kad se opisuje njezino stromoglavljenje sa švicarskih ratnih brda dalje u svijet. 

Tu gdje tekst malo bježi od vlastite težine, odlično sjeda scenski pokret Eme Crnić. Ivana bez problema može tijelom dočarati tragičnost Ultravoxove pjesme Vienna i iznijeti na scenu prizore koje konfabulira kao ljubavi željna tinejdžerica. Ili tek jednim potezom ruke u nonšalantnom dvokoraku preko pozornice dočarati kako je na mjestima nekadašnjih kvartovskih kućica izrasla zgrada, a u tom se trenutku zbilja činilo kao da zgrada izrasta iz samog drvenog poda Polukružne. 

Ali moju stvarno sitničavu primjedbu na stranu, bravo!

Na simboličan i poetičan način predstava preispituje utjecaj bajki na naš odgoj i kulturu. Koje verzije bajki poznajemo i jesmo li sigurni da je to jedina i prava verzija? Bajke prate naše odrastanje, cilj junaka ili junakinje iz bajki jest odrasti, no čini se kako je junakinjama u novijoj povijesti ove književne vrste ta mogućnost otežana zastrašivanjem te nametnutim idealima ljepote i dobrote.

Autorski tim ove predstave su dramaturginja Nikolina Rafaj, autorica glazbe Maja Posavec, kreativni suradnik Dražen Šivak, a predstavu izvode Tanja Smoje, Rok Juričić i Maja Posavec. Predstava je nastala u produkciji UO Grupe i Teatra &TD.

“Bajke su uvijek pomalo drugačije, pri svakom novom pripovijedanju. Pošto su se izvodile pred publikom, pripovjedač je često znao u bajke na licu mjesta utkati novine iz svakodnevice što je bajke na neki način postavilo u funkciju lakmus-papira vremena u kojem su nastale”, zapisala je dramaturginja predstave Nikolina Rafaj. “Baš zato što je bajka nestalna, odnosno veoma živa forma, o čemu svjedoče i brojne suvremene reinterpretacije  u porastu, težnja ovog projekta je u bajci tražiti odgovore na pitanja današnjih čitatelja, odnosno gledatelja-slušatelja”, zaključuje.

Ulaznice možete nabaviti u Teataru &TD i njihovim prodajnim mjestima ili online na platformi ulaznice.hr.

Redovita cijena ulaznice je 8 eura.

Više informacija o predstavi možete pročitati ovdje.